Na putu za Rajski Grad

Ponekad kad podigneš pogled i uperiš ga u noćno nebo vidiš samo mrak i crninu koja upija sve što postoji, koja upija tvoju dušu i osjećaš se sve praznije svakom sekundom... A onda, kad to učiniš nekoliko trenutaka poslije, vidiš zvijezde kako se blistaju, prepoznaješ i Veneru i Sjevernjaču, radosno tražiš Velika i Mala kola, gledaš puni mjesec kako sjaji i polako se izdiže iznad mora...
Trenutak... Samo jedan trenutak je dovoljan da se sve promijeni... Jedna riječ... Jedan pogled...
Ljeto nosi neku magiju... Miris mora i okus soli nas čini drukčijim ljudima... Spremnima na rizik... Ono čini da zaboravimo sve boli koje bi nam netko mogao nanijeti i samo se prepustimo strujama da nas nose bez obzira na stijene koje se naziru na horizontu i koje inače ne bismo nikad ispustili iz vida...
I sve je obavito nekom čudnom magijom, energijom i dubokom povezanošću koja je neobjašnjiva... I živiš za svaki tren jer se konačno sve čini tako savršeno i preplavljen si osjećajima...

Ali... jednom mora stići i jesen... Opet će otpadati lišće, sve će biti tmurno, pločnici mokri i prekriveni otpalim lišćem, počet će opet škola, faks, opet se moraš buditi rano ujutro, nema više cjelodnevnog izležavanja na plaži, preplanulog tena, lica koje izgleda savršeno i bez pudera... Nema više onog blještavila ulica, lica, srca...

Ili možda ipak uspijemo zadržati taj osjećaj u sebi? Možda postoje solariji za srce? Hmmm možda...
Ali čemu sad ta pitanja? Zar je bitno..? Ljeto je tek počelo... Sad je vrijeme da uživamo i veselimo se... Jer vrijeme... Vrijeme se ne vraća...

Jer ti, ti si zora sreće
I najljepši ljetni si dar,
A to, to se rijetko sreće
Ti meni si poklonjen san.

Opet sam, ja pratim te
Do tvoje tihe ulice.
I znam, još 10 koraka,
A s tobom bi do beskraja.

Samo jednom čovjek umire,
A bezbroj puta gubi sve,
Al sve što mi daješ ti,
To ostaje.