A sada...
samo za Vas...
malo životne filozofije...
Naime, smatram se jednom od sretnica koja ima tu čast s vremena na vrijeme crpit životna znanja iz "uvrnutih" razmišljanja lucidne djevojke koja u potpunosti zaslužuje onu, danas tako rado prisvajanu etiketu intelektualca ili vam ga intelektualke.
Osim što bi uz njen opis moglo stajati Njeno je srce veliko ko kuća, možda veća i od tog ogromnog srca njezina su krila. Dakle, ta meni neopisivo draga djevojka živi negdje u orbiti( lagala bi kad bi rekla da živi među oblacima, za nju su i oni prenisko).
Ne želim reći da je umišljena, nego samo, da sanja neki zeru sretniji svijet.
Tako je sinoć ova draga djevojka u stanju u kojem svi veliki mislioci dobiju trenutak prosvijetljenja zaključila:
Možda bi svijet bio bolji da gravitacija ovog planeta nije 9. 8... nešto .( ne razumijem se), ah a tu je još i ona prokleta centrifugalna sila. Mislim da bi se trebali preselit na neki drugi planet, možda bi onda sve bilo drukčije.
Nju, jednako kao i mene, uvijek tako male stvari bacaju u euforiju , a još manje i nevažnije u duboku depresiju. Ovaj put, bilo je malo drukčije.
Možda ste gledali flim Život je more redatelja Alejandra Arnenabara. Istinita je to priča o sportašu koji je nakon jedne nesreće ostao doživotno paraliziran od vrata naniže. Jedan je to od filmova koji nikada ne zaboravljate. Tako se i Djevojka zabrinula da bi i njenog omiljenoga nogometaša, kapetana Chelsea Johna Terrya mogla zadesit ista sudbina, nakon povrede koju je doživo na nedavnoj utakmici. Djevojka je nakon, ni Nebo ne zna koliko vremena, odlučila zamolit Svevišnjeg za pomoć,cijeli dan vegetirala i na kraju izustila ono što je već izustila.
Nitko ne zna što nas čeka iza ugla.
Sudbina je stara vještica koja uživa u poigravanju našim životima preokrećući stvari naopako onda kad nam je sreća najpotrebnija.
Možda ne vjerujete u Sudbinu, eto pa ni Slučajnost nije ništa bolja, ona je još jedno deset puta nepouzdanija od Sudbine.
Kad čujete ovakve priče shvatite koliko je licemjerno zamarat se sitnicama, uživajte ljudi, odlučite se za pozitivu i slušajte svoja srca.
Nije važno jesu li velika, mala, transplatirana, s manom ili bez nje. Jedino vas ono nikad prevarit neće.
I sanjajte...
Ali ne zaboravite, sreća je jako rijetka pojava, a tuga i bol sastavni su dio života...
I vjerujte...
život postane čista zajebancija kad postanete ovog svijesni.
P.S. Da, da, to vam govorim ja, vječno pesimistična Miss Nikakve Šanse koja od danas vjeruje u čuda!
P.P.S. samo za Lakeishu i Zorbasa- Stigla je službena potvrda koja kaže da ste VI U PRAVU!!!! Eto sad mi to možete ostatak života nabijat na nos! 
Sad kad je prošao taj 14. veljače (fala kukcu – bezbolno!) imam i ja par stvari za reć! Prvo, kratka napomena, osim zaljubljenima, ovaj dan je posvećen i oboljelima od epilepsije... eto tek da se zna!
Drugo, čini mi se da sam u ova dva tjedna naučila više o životu, «ljubavi», vezama .... nego u svih 20 godina.
Zaključak – iskreno ne znam šta me drži, ali da nije toga nečega ja bi sad već bila u ekstra dubokoj depresiji. Možda činjenica da zavolim prelako, ali fala Nebesima ne zaljubljujem se olako!
Skontala sam! Ništa nije onako kako bi trebalo biti, pojam ljubavi krajnje je izopačen u pravilu sve se svodi na sebičnost!
A veze, užas! U zadnje vrijeme okružuju me ovakvi slučajevi !
Najprije, oni koji ne mogu jedno bez drugog, a pogotovo ne mogu jedno s drugim!
Zatim, oni koji samo sebi stvaraju probleme bez problema izmišljaljući svađe bez potrebe.
Oni koji su u vezi tek da bi mogli reć da nisu sami!
Oni koji vole, a teško im priznat!
Oni kojima je sve to samo čista zajebancija!
Oni koji vječno traže, i uvijek se razočaraju!
Oni koji znaju da su voljeni od strane prijatelja pa ih to ubija u pojam!
Sretni su rijetki!
Spoznaja deprimira krajnje!
A ja?
Ja sam ok! Vratiše mi se moji osjećaji! Samo moji, dobro poznati osjećaji na koje sam navikla! Oni, koje prije svega, volim! Možda nisu ugodni, možda me drmaju, ali bar znam kako me drmaju, znam koliko traju i kad će proć!
Kao što rekoh nedavno Lakeishi i Festini: Ne, nisam prorok, ali već sad znam kako će završit svaka moja buduća priča! Mene ista zvijezda prati!
Jer jasno je tko pobjeđuje u igri u kojoj su suprostavljene Miss Nikakve Šanse i Mala Koja Je Dala! Miss Nikakve Šanse ostaje to što jest!
Nek se jave oni koji misle suprotno!
I za kraj, tek zbog raspoznavanja MOJA DUŠA NIJE NA PRODAJU kaže Čorba, e pa nije ni moja!
A za kraj poslje kraja, sasvim slučajno dobih neki dan tekst ove pjesme, još sasvim slučajnije samo par dana kasnije dobih i pjesmu, e pa ljudi, kao da ste znali da će mi savršeno poslužit!
Vielen dank!
The world was on fire
No one could save me but you.
Strange what desire will make foolish people do
I never dreamed that I'd meet somebody like you
And I never dreamed that I'd lose somebody like you
No, I don't want to fall in love
With you
[This love is only gonna break your heart]
What a wicked game you play
To make me feel this way
What a wicked thing to do
To let me dream of you
What a wicked thing to say
You never felt this way
What a wicked thing to do
To make me dream of you
And I don't wanna fall in love
[This love is only gonna break your heart]
World was on fire
No one could save me but you
Strange what desire will make foolish people do
I never dreamed that I'd love somebody like you
I never dreamed that I'd lose somebody like you
No I don't wanna fall in love
With you
[This love is only gonna break your heart
Nobody loves no one
Ne znam jel nešto u zraku ili u vodi možda, ali ljudi oko mene zadnjih dana malo češće pričaju o prošlosti nego inače. Po tom pitanju, ja sam veoma jednostavna. Vlastita mi je prošlost jedno vrijeme bila sve, a sad sam postala krajnje ravnodušna. Ne samo prema prošlosti, nego prema većini onog što me okružuje. ...Malo tog me pomera i dotiče... poznato jel da? Nastavak nije potreban. Ne znam bi li bila sretna zbog toga ili ne. Previše je dokaza moje ravnodušnosti prema okolini, ali neću o tome. Samo se nadam da neću postat baš tabula raza što se poimanja okoline tiče. To ne bi bilo ni malo dobro.
No, ravnodušnost nije bio povod pisanja, nego događaj od neku veče. Uglavnom svi znate ko je Tanja jel? BB Tanja! E pa BB Tanja je imala svoj mali nastup u Revelina koji je na kraju ispao nepotpun. Zašto se ne čudim? Nevažno, meni i Slut bilo baš super. Dobro, i za ovo SUPER različiti su razlozi.
Uglavnom u neka doba skontam da većinu populacije diska čini puk okolice Sela Moga Maloga. Bilo mi presmiješno vidit sve te ljude oko sebe.
Eh, ništa nije bilo tako smiješno dok ne ugledah čovjeka koji mi je nekad bio mnogo drag. Jedno ljeto mi je bi mnogo drag i ništa više. Naime, kako to obično u mene biva, na kraju je taj dragi čovjek ( ako ga uopće mogu tako nazvat) ispao kreten, a svatko tko se prema meni ponaša kretenski isto završi. Naime obično od trenutka kada ustanovim bolest zvanu kretenizam prekidam sve moguće odnose s takvima. Što nije baš lijepo od mene, ali tako je!
Ista stvar se dogodila i u ovom slučaju. Nismo progovorili ni riječi malo predugo vremena nas dvoje. A onda te večeri, među hrpom ljudi ugledah i njegovu smiješnu facu.
Sad kad bi ga vam ga išla opisivat zvučalo bi kao da je ispao iz prošlosti (opet prošlost)!
Zadrti ljubitelj rock `n` rolla i svega onog što uz to ide, naravno seoska bitanga, huligan, romantičar, boem još od svoje 17, zgubidan, propalica i netko koga je otpiso već cijeli svijet. Eh zaboravih napomenut da je ženska srca osvajao rukoljubom (kako čije naravno).
Aj dobro luda je to bila veče, malo nas je više ugledalo smješne face nekih «ljudi iz prošlosti». Tek kasnije na odlasku skontah koliko sam slijepa bila. Ne, ne želim reć koliko je ljubav slijepa jer ovo ne bijaše nikakva ljubav . Ide on prema meni, teturajući, naravno jer nikad nije drukčije ni bio sposoban hodat, a sad zamislite fino sličkicu. Na njemu dugi crni kožnjak, frizura ala Elvis samo u nešto blažem i svjetlijem izdanju, boca pelina u ruci , petljanje jezikom koje je proizvelo nešto što je najviše zvučalo na : «Sinjorina mi se znamo?»
Da se razumjemo, ne ja nemam ništa protiv, crnih kožnjaka do poda, a protiv Elvisa još manje, o rock`n`rollu da ni ne pričam. Da pače, ali te večeri....
Dobro, razmjenismo par klišej rečenica i nastavi on tako teturat dalje sa svojim uvijek teturavim društvom. A ja pogledah u Slut, ona u mene pa zajedno usmjerismo pogled prema teturavom društvu i onako, ne znam zbog čega, prizora ispred nas, ranih jutarnjih sati ili činjenice da ne bi ni jedna ni druga prošle duvanje u balone, ( nismo ni mi bile daleko od teturanja) odvalimo se smijat.
Ne treba ponavljat da mi je cijelu večer u glavi odzvaljalo ono isto ...a gdje mi je pamet bila... da odzvonila mi je i ona jedna Merlinova, ali samo na kratko, tek da se ne zaboravi... bilo je ljeto, vrela noć, svirao stari dobri rock`n`roll...
