nedjelja, 07.05.2006.

ka´će više ljeto.....

ovo mi je najgori dio godine. mislim, meterološki je predivan, al psihološki...jok, jok. nikako.
svake godine nekako u ovo vrijeme počne me prat da oću na more. i cendram, sama sa sobom ko malo balavo derište kojem iščupaš čupa čups. ili moj miško kad mu u 7 ujutro izgasiš supermana (mrrrššš spavat!!!!). drogiram se klapama, oliverom, slikama prošlogodišnjih tjedana na jadranu, kuham sve isključivo sa maslinovim uljem. luda, rekoh vam.
najgore je što ne mogu otić ni da hoću, sad je najgore vrijeme, treba sjedit kod kuće i spremit petrnest ispita, nekako istovremeno dok mi stado djece skiči na livadi ispod prozora jerbo, eto, baš je lijepo vrijeme. o matere vam vaše...sačmaricu, sačmaricu mi dajte!
sinoć sam slinila nad slikama glavne pakoštanske birtije.
sjetila se prvog mora. koje je, okvirno gledajuć, bilo katastrofa. al onako, baš. trebala sam zapičit s dvije najbolje frendice, mojim Đaxerom i Malom u pakoštane. sve sam organizirala, sve bilo dogovoreno, no pošto jedino Mala te godine nije upisala faks u prvom roku, ostala sam je čekat u zg da upiše u drugom roku pa da onda idemo. ostala ja. i čekala. čekala. onda sam još malo čekala.
moj Đaxer je za to vrijeme bila u šibeniku sa svojima, i čekala da joj javimo da smo stigle, pa da nam se pridruži.
napokon je i Mala dala datum kad bi to moglo otprilike bit.
pošto sam spakirana bila već tjednima, podigla sam si lovu, nakupovala gro pizdarija (attiva bronz zaista ubrzava tamnjenje kože za 40%, zaista, o zaista!!), i ošla na autobusni tamo ju pričekat. nazvala ju i pitala jel joj paše bus u 10 ili pol 12. rekla je u pola 12. kupila sam kartu, sama popila kavu. nazvala ju u 11 i 20 da vidim di je, jerbo bus kreće pa da joj ja kupim kartu da ne gubimo vrijeme. i? šta je rekla? anyone??
"sorry, ja ti ipak ne idem. nemoj se ljutit, ti i đaxa se dobro provedite." tu-tuuu, tu-tuuuu.
o da ti...
rekoh, neće meni niko sjebat ljeto, sjela u bus, jedva uspjela nazvat Đaxu koliko su mi se od bijesa ruke tresle, iskemijale njen raniji dolazak. Veronika me dočekala sa svojim palačinkama, pa sam nekako zatomila svu onu ljutnju i bijes.
tu je puklo jedno prijateljstvo, iako Mala ne shvaća zašto, niti sebe doživljava krivom za išta. ali, kad me ostaviš na cjedilu, bez isprike, nakon što sam ko kreten sve izorganizirala i poplaćala, nakon što zbog tebe lažem starcima, i izvisim sa 18 godina sama na moru i to na kraju sezone kad je sve već prazno,e onda se imam pravo ljutit i povuć par rezova.
na kraju balade, ljeto je bilo fantastično. đaxa i ja smo se povlačile po večerama, plakale od smijeha kad smo na udaljenoj plaži isprobavale prvo topless sunčanje pa smo obadvije izgorile po leđima jer nijedna se nije htjela prva okrenut, isprobavale smo sve moguće vrste koktela, ležale satima na plaži, cijele noći provodile na plaži jedući pršut zamotane u dekice, pričajući sa middle-age česima i pišući kretenoidne pjesmice našim tadašnjim simpatijama. al ipak...kad si s nekim koga obožavaš, i ne može ti bit loše, jelda?
ljeto nakon toga je bilo još bolje. al to je već neka druga priča.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.