|
Kao što naslov kaže, dva autobiografska spisa.
Koherentnost na račun mašte
Ostao sam zapanjen. Beskompromisno preneražen (Lažem, suviše je suptilno da bih bio iznenađen.). Na svu sreću i dalje, nadam se, besmislen, samo, svojom krivnjom (zaslugom), prikriven. Pišem bezvezarije da sakrijem poneku riječ istine. Utisnem ju negdje među redove uz dvije, tri riječi velike, sasvim beznačajne. Bojim se da smislom odišem i previše slatke sokove pijem. Ponekad osjećam kako riječ ili slika navire ali čim ju dotaknem nestaje, raspada se.
Gdje su pobjegle ideje? Nestale alegorije? Isčeznule besmilice?
Zar su se uozbiljile budalaštine?
Koherentnost na račun mašte.
Idući spis nije u redu nazivati sasvim autobiografskim, jer nije ništa više nego moje patetično izigravanje mučenika.
Besmislen
Probudio sam se u kaljuži. Raskaljužen?! Ma daj ne pričaj gluposti!
Očekivano. Razgolićen. Po licu izudaran. Premlaćen.
Nije mi bilo prvi puta, često me uhvate besmislice.
No svijet je previše smislen pa ja, jadan, uglavnom završim raskaljužen
jer sam besmislen.
Zadnja dva reda doživljavam strašno izklišeizirano i patetično. Ali sviđa mi se zvuk i ritam samoga teksta, tako da nije sasvim za bacit. Svakako mislim da treba još doraditi ovaj spis ali hoću li ikada je vrlo upitno.
|
