|
U zadnje vrijeme dosta ideja dolazi, imam nekolicinu tekstova i tekstića ali još su u fazi izrade. Evo malo:
Korozija
Gledajući sukcesivno odlučih priznati da variram krajnje borealno. Rekoše mi da djelujem suviše abrazivno te da bi moje ponašanje, kao takvo, moglo biti pogubno. Priznanje sam požalio i prisiljen se glatkim slojem prekrio, samo kako bi moje djelo bilo na njihov način osvjetljeno. No ispod kože hrapav sam ostao, hrđaviji nego ikad, korozivan, nevjerojatno je jak u meni postao poriv oduvijek intenzivan. Hrđom sam ulice prekrio, djecu urođenika korozijom zaprepastio, urođenike...prenerazio. Koroziju su moju sanirali, svojoj su djeci uši i glave temeljito oprali.
A mene?
Mene su nekoliko puta pošteno prebili.
Kesa
Unutar kese bješe kesa, a unutar te kese druga kesa. Otvorivši tu kesu naiđoh na malo manju kesu ali još uvijek dovoljno veliku da bi se kesom nazivala. Unutar te kese bješe poveća kesica u kojoj sam našao sasvim običnu kesicu. Iz te obične kesice izvadih omanju kesicu u kojoj pronađoh zaista malu kesičicu. U kesičici pronađoh dvije glavice luka, odveć stare.
Kroz zadnja dva dana mi neke kratke ideje padale na pamet pa ih zapisah u mobitel, nisu povezane tj. svaka je crtica za sebe.
Dopuštate li da se poslužim vašim odlagalištem za bogohulni otpad kako bih urinirao?
Stolovi! Sve što poznajemo samo su stolovi. Ravni, kvalitetni; čvrst i nepomičan oslonac. Zaista često poželim da im rasklimam po jednu nogu.
Prazan. Kao hodnik između dvije proizvodne hale napuštena postrojenja. Mnogo je stvari po podu. Prašinu na njima odavno su prekrili mnogobrojni slojevi zaborava.
Bruno Banani: „Hajdemo se grickati.“
Gle ono sjajno stakleno janje! Eno ga, stoji na grani a opet pliva uzvodno. Gleda na sjever. Nazire se beskrajna pučina zvana nebo. Bože, zar sam tako daleko došao?
|