Napismine Turobna Avetnika

Sjedim.
Izdišem, dugačko i duboko udišem, punim plućima. Blago je zapeklo no nema veze. Ne dišem i gledam. Svijet lagano postaje onako neopisiv kao što to inače biva u ovakvim situacijama. Izdišem i udišem zraka. Svijet je sve više pomaknut a tijelo mi postaje prekriveno sitnim i toplim iglicama koje me ubadaju u kožu. Izdišem te opet udišem dugačko ali ovaj put ipak malo kraće. Predajem staklenu aparaturu drugome u ruke pošto je njegov svijet prikladniji za takve stvari.
Izdišem i zatvaram oči.
Na kratko je crno kao i inače no ubrzo poprima boju sve više nalik na crvenu. U isto vrijeme mi počinje nestajati glava od vrha prema dolje. Kako se crvena boja bliži narančastoj glava mi u potpunosti nestaje. Prelijevanje boja se nastavlja prema nekakvoj nijansi žute i ruke mi počinju nestajati i ja tonem u dubinu no osjetim nešto po leđima. Zapeo sam o koru drveta kada jer sam krenuo leći.
Otvaram oči
Svijet je tako tanak i zbijen. Netko mi je nešto rekao u glavi dok sam u isto vrijeme vidio osobu koja je tu došla samnom te je o njoj to nešto u mojoj glavi govorilo. Postao je nešto poput police ili kuta u svijetu koji je izgledao kao da ga nešto pritišće i sa strane neba i sa strane zemlje te ga čini mnogo užim nego inače. Bilo je to prilično intenzivno tako da sam naglas izražavao svoje čuđenje. No to je bilo sasvim zanemareno i nebitno, barem u mojoj glavi. Odjednom sam poznavao toga čovjeka, poznavao sam ga kao da ga oduvjek znam, kao da smo zajedno u osnovnu školu išli. Čak je i izgledao drugačije, sasvim drugačije nego kad smo došli tu. Pogledao sam u pod i travke koje su rasle iz pijeska su bile poredane nekakvim strogim rasporedom.
Ustao sam pošto se svijet opet proširio. No osoba koja je samnom došla je mi je i dalje bila nevjerojatno poznata, više nego što zaista je. Sve je još uvijek bilo blago čudno.
Intenzivno je i čudno to što se dogodilo no zanima me što bi bilo da nisam zapeo o koru drveta kada sam počeo nestajati.



I usput da kažem da je ovo 100. post na ovome blogu.

Ranica
Uf nešto me peče, jako me peče, čak me i svrbi sve uokolo.
Crvenilo mi se navatalo i jako me svrbi.
Trljam se i grebem pa me manje svrbi a više peče.
Ako ne diram onda me svrbi.
A što da radim ja malena.


Ivan Gorjanin
Jednoga dana živjeo je jedan ogromni momak koji nikako nije bio omiljen u svojemu društvu. Imao je glavu poput kestena i zbog toga su ga neprestano zadirkivali. On je jadan oduvjek maštao da može imati čunjastvu glavu poput svojih prijatelja kako bi im bio ravnopravan.
Svoju je glavu u obliku kestena svakodnevno počeo stavljati u drveni kalup. Malo po malo glava mu je poprimila oblik čunja. Sav ponosan otišao je do svojih prijatelja da im pokaže svoju čunjastu glavu te se iznenadio scenom koju je zatekao. Njegovi su prijatelji imali glave poput kestena.

Bunar
Kopaj, kopaj.
Struži, sastrugaj!
Vrdljaj, zalij pa otrnči!
Uzgurdljaj, rastrusi!
Razvardljači, ostruži, trpaj pa vadi, trpaj pa vadi.
Guraj, vuci, grabi pa vadi!
Pazi da ne sastružeš previše!
Maljaj pa slaži jedno na drugo.