daylight come and we wanna go home

sve je nekako danas ubrzano i nema vremena za tugu. ne smijemo se zaustavljati ni kad nam najmiliji odu. nedavno mi je poginuo prijatelj na kornatima no nisam se ni jednom uhvatila lica zakopanog u ruke, sve što ponekad osjetim je grč bijesa i samo ga otpustim. sjetim se da tog mladića nikad nisam vidjela da plače, što ne znači da nije ponekad pustio suzu. Pamtim ga kao neustrašivog i kompletnog čovjeka i još imam osjećaj prepun nade da idemo na dogovorenu kavu, čekam onu malu poruku, da me otpusti, i toliko se trudim, jer moram ju sama otpustiti, tu prošlost.

tako razmišljam ovih dana,
otpuštam staro,
živim za lijepo,
gledam u sjajno
jer,naposlijetku, sve je takvo.

na dan kada umrem ostvarit će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladat će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. zbog te blagoslovljene ere čovječanstva ja sam već na vrijeme kušao da ubijem samoga sebe. a što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi: VEDRINA. kristalna kocka vedrine.» tin ujević