Sewen

Iz Zagreba ide, euro vlak
I sidin u njemu ka da sam đak.
A vlak ka vlak, opet kasni
Za Evropu smo malo i glasni.

U mome kupeu, sklad i idila
Vjeroučiteljica neka do mene sila.
Ka lipi anđel, krilat i drag,
A kažu da anđel je bija i vrag.
Pita me čim smo makli sa stanice
Da šta bi ja tija i di su mi granice...
Jel bi volija s pederom sidit
I nekog srbina iz Bosne vidit?!
Jel mi je draža crna prodavačica
Domaći tajkun il tajkunašica?!
Šta kad bi me taka umjetnik sa sidom,
Il kurva šta crnči prid Berlinskim zidom?!
Bili priča s rap alternativcem,
I s engleskim nogometnim reprezentativcem?!
Indijki s ditetom, bili da misto,
I bili turkinju zagrlija isto?!
Šta bi radija sa nekim hakerom,
Bil' dotura za abortus nazva maherom?
Jehovinog svjedoka da li bi slušao,
Il s redovnikom nešto pokušao...

Pitam se stara, šta si me satrala,
Za koga si mene učiteljice smatrala?!
Ti koja tribaš učit za života,
Ti si tek obična i prosta sramota
Prosta ka prosta rečenica bez smisla,
Šta si se stisla?!
A ovu anketu biskupu pošalji,
Iz moga kupea se momentalno udalji...

...jer, si bahat,
Počeo si nas preskakat.
Postao si onaj što ne vidi,
Onaj koji niječe.
Bar se malo stidi
Da te ne presječe.

Tomislave ne znaš smjer
Jer, si bahat
Nekada si znao mahat
Sad odmahuješ sa smješkom
I činiš nas greškom
Neispravljivom za sve
Osim za sebe.

Tomislave, razočarenje svih,
Ovaj put ću biti tih
Neću spustiti ni glasa,
Isto tako misli i masa...
Masa ljudi koje si gazio
Bez da si pazio...
Jer vratit će se svaka kazna
Jer se svaka tajna sazna...

Ti si jedno obično pseto.
Ti si ološ bez duše.
Ti si eto, sve to.
Tvoje vizije, moje snove ruše.

Ti ne možeš napraviti brod.
Ti ne znaš stvarati.
Ti nećeš dotakniti svod.
Ti znaš izgarati.

U meni je gnjev i slaboća,
Čist bijes pomješan s tugom.
Iz tvoje ruke pune trulog voća,
Ništa ne želim, nit posežem za drugom.

Da sam bar mlađi,
Još bih pobjedio.
Bio bih na svojoj lađi
I jedrio...

Gledam valove, nepregledne brazde,
Neki ljudi nisu za gazde...

Kao melem rani dođeš mi
To si meni ti.
Pa me dodir tvoj othrani
Kao čedo zaspem ti na grudima
I rekao bih ljudima
Da te volim.

Kao zrak što dišem trebam te
Kao korjenje.
Da ti zauvijek mirišem
Naše proljeće da traje godinu
Kao riječ gospodina, gospodinu
Volim te.

I da se potroše sve riječi svijeta
Ja bih opet tebi našao par slova
Na tragovima našeg prvog ljeta
I na pjesmi galebova.

Kao melem rani, dođeš mi
Ostani...

Želim da znaš, da si utočište moje i moj štit.
Želim da znaš, da ću te voljeti dok svijeta će bit.

Želim da znaš, da mojim snovima ti nisi gost.
Želim da znaš, oduvijek si mojoj cesti most.

Ja svoja obećanja nikada nisam ostavio u zraku.
Vjeruješ li gospodinu, kao što vjeruješ seljaku?!

Želim da znaš, moja sreća je moja, al rado je dajem.
Želim da znaš, samo je jedan prvak i ja to prepoznajem.

Ima skoro šest miseci da sam zaljubljen svaki dan.
I to mi baš puno, puno znači.
Ovo je ka druga srića!
Opet virujem i smijem se i kad se oblači.

Moja se radost prosipa di god stignem.
Ne brinu me više falše face.
Znam da nije običaj, al,
Ove su ruke ojačale da jabuku pribace...

Jubav je to šta me okružuje
I tija bi vam opisat lipotu koju svima dajem.
Ispunjavam obećanje samome sebi,
Napokon ne odustajem.

Uvijek vjerujem ljudima na prvu i na drugu
I uvijek se spotaknem o vlastitu tugu.
Lako je obećati
Teško se sjećati.

Zelenilo života me i dalje tjera
Kad nestane iskra, nestane i vjera
Kako prihvatiti
Neću se vratiti.

Imam ormarić za ljude što ih znam
Ladice otvaram pa ih zatvaram
Ti si odavno prešao granicu
Ti više ne staneš u nijednu ladicu.

Danas mi je nedostajao miris tvoj,
Šapat na lijevo uho,
Jedan dodir, samo jedan, najdraži.
Danas mi je nedostajala sigurnost,
Planovi koje želimo ostvariti
I san iz snova.
Danas mi je nedostajala ljubav,
Da me nahrani do sitosti,
Da me opije, da zaspim.
Danas sam strepio,
Danas sam gledao u prazno
I čekao...

Skupi sve kiše koje su ostale
I baci ih po cesti.
Uhvati vjetar što glumi da se spleo
U kratkoj kosi.
Odnesi moje molitve na neispisane adrese
Moga trajanja.
Da ova duša domobranska
Ne čezne za tvojom blizinom.

Pretvorih se u koprive.
Što mi preostaje osim žariti.
Bar tako da ostavim trag na dlanu
Kad ne umijem na duši...

Nimaš se potribu javit.
U kašetu ćeš me stavit.
Izvuć me kad ti oće
Još jedna nedilja proće.

Nimaš me potribu vidit
I vrime će izblidit
Sve ća sam s tobom tija
I sam sam izblidija.

Sto san ti puta reka
Da san te opet čeka.
Sad znan da nećeš doć
I evo je, noć.

Ovi ću put umuknit,
I prije san tija puknit.
Ovi sam se put zagrca.
Ovi je put od srca!

Vrijeme razočarenja nisam prošao,
Al još uvijek si dobrodošao.
Imam za tebe romantičnih snova
Od tebe iznenađenja nova.
I kao po izboru loših reklama
Još jedan dan se slama.

Ja sam stari monitor al služim,
Još uvijek se dogodi da zaružim,
Al samački, momački, gadno
Još ne znam puhati na hladno.
Ulovio sam sebe kako se borim sa sjenom.
Noćas nazdravljam ostavljenom.

Zatvaram srce, stvrdnit će se lako.
Svaka izdaja podgrije srce na mlako...
Al izdaja je izdaja, teatralnosti ni traga,
Ja sam prvak, a gdje je snaga?
Opet sam se slomio, pa šta...
To sam ja, to sam samo ja...

Ti mene ne voliš koliko ja volim da mi dođeš,
Tvoji su izbori isti, čekanje, prazan hod...
A ja sam običan od prvog dana.
Naučen na odgovore, naučen na dogovore.

Svijet se mjenja s našim trajanjem.
Ja izbjegavam sutone otkad sam sam,
A opet tvoj, makar na daljinu
Na koju se nikada naviknuti neću.

Ti mene ne voliš koliko ja pripadanje.
Ti si zastoj moga srca i ubrzano kucanje.
A ja, ja sam ravnodušan s onim što krijem
I nikada ti više nedostajati neću.

Kiša sa jugom,
Dan satran tugom.
U tintari lupa,
Iz grudi čupa.

Jesen i zima,
Pelin ustima.
Baškotin bez čaja
I nema kraja.

Nemoš se smijat,
Nemaš s čim grijat.
Unutra i vanka,
Grize bez prestanka.

Živote kurvo,
Stvoriš me prvo,
Igraš pa tiraš,
Ti prvi biraš.

I stvoren je mit,
Da cili Split,
Sve svoje dira,
A ignorira.

Kovitla se duša i stvara vrtlog
Od lišća i grana.
Pa spaja slike u sjećanja nova
Između noći i dana.

Uhvati me za pojas i slijedi.
Ako stane, duša se sledi.

Zakočena maska zatočenog lica
Iluzija suza i skromnosti.
Opet bih volio vidjeti aplauz
Podalje od anksioznosti.

Uhvati me za pojas da bježimo.
Hladno je, zasnježimo.

Odrastao sam u četvrti bez igrališta.
Al stvorila ih mašta.
Zato sam tvrđi od kamena,
Cesta ne prašta.

Da danas pravimo retrospektivu na cjelogodišnje stanje,
Sve bi stalo u jednu riječ, a to je jedno veliko sranje.
Virusi, potresi i smrti poznatih i onih koje smo voljeli.
Al evo, danas, zadnji je dan i izgleda da smo preboljeli.

Družili smo se koliko smo mogli i koliko smo poslije svega stigli.
Koliko god puta padali i razbili koljena, evo smo se digli.
I standardno, nek loše
ostane iza nas, a dobro neka nas prati.
Jedno je bitno u životu, a to je nikad odustati.

Hvala svima za sve boje u životu jer satkani smo od tih nijansi.
Hvala svima jer što smo mi ako nema reakcije i ludih performansi.
Idemo dalje, kažu najbolje se uz čašu i odojak večeras ugrijati.
Idemo dalje iz dana u dan i ne zaboravimo se smijati

Večeras je doček za pamćenje, za neko vlastito blaćenje...
Pozivam sve, a jedno sam spoznao.
Ja sebe ne bih nikada pozvao.

Jest ćemo, pit ćemo i znam da u dobrom društvu bit ćemo...
Sretno nam bilo, bez naivnih predosjećaja.
Večeras skromno u društvu svojih poremećaja...

Dopustija sam sebi da se zajubim u te
Sritni siromaj koji te zauvik voli.
Sad smo ka dica, materi reći ću te,
Kad rič je ka i nevera pa udari da boli.

Dopustija sam puno i nije mi nimalo krivo
Sritni siromaj koji te zauvik jubi
Od prvog dana svitliš kad nebo mi je sivo
Ako odlučiš nestat onda mene najprije ubi.

Šta će mi disat, šta će mi pisat,
Šta će mi živit, šta ću se divit,
Bez tebe led mi je mio
I red me je ostavio.
Radije danas otić ću prvi
Nego bez tebe da me smrvi.

Nisam još opra majicu tvoju
A već je od stajanja prominila boju.
I miriše na te i svega me sića
I suza krene dok gasne svića.

Nisam na misto vratija kušine
Posla sam vitar u kupine.
Nek mraz izgrize tu di smo sili
Sad kad nas mrak od svitla dili.

Znaš da se nisam odavno smija
I nisam se nisam od tuge propija.
Nisam ti umra, ni živija nisam
A dan danas ne znam di sam.
Ni di ću sutra osvanit,
Nećeš mi ništa zabranit,
Ništa mi opet neš reć
I sam ću u postelju leć.

Ustajem ranije od svih
Opet sam ljubav sanjao.
Hodam, i dalje sam tih
Opet me san proganjao.

Još mjenjam dan za ništa,
Ovo vrijeme nema sate.
Ja ko brod bez pristaništa
I samo me ptice prate.

Mjenjaju se naleti bijesa
I biva sve gore, sve jače
Na postolju dva su lijesa
I narod u koloni što plače.

Svijet pod naletom hladnoće
Al nada postoji za sve.
I ova zima proć će
Ko što naše prošlo je...

Danas sam u dućanu kupija nožić
Jer ove godine ne želim Božić.
S kalendara ga sastrugat na kratko.
A čokoladu pojist jer volim slatko.

I spojit ću sve dva dana prije
Ni Nova više za slavit nije.
Štufan o svega, najviše od svita
I neka niko za mene ne pita.

A prova jesam priko 50 lita
Kad zakon je bila i zakonita.
Više ni force, više ni gušta
Jutros u bubrig me štrocala šušta.

Možda se javim kad se snig otopi,
Možda se vratim ako se sve poklopi.
A ništa sigurno nije...
Živili i nek se svak nasmije

Ti ko parlament zahtjevaš samo
A na glasovanju se ne poznamo
Zabrane slažeš, prigovor ulažeš
Nije to pazar da uvik važeš.

Nisam se doša sa tobom svađat.
Mislin se, dicu ćeš mi rađat.
Sve ono od prije sam davno odbacija
A od tebe opet interpelacija.

Nemoj me cjepit više
Neka se sve loše izbriše.
I neću lozinke među nama
Pazi se, ostat ćeš sama.
Nemoj nas satrat brate
Loše se misli vrate
Ako ih lošim filujemo...
Aj radije da se milujemo.

Nemaš potrebu za javljanjem,
Nemaš ni želje da te nasmijem.
Nemaš potrebe za potrebe,
Ja to ne razumijem.

Oprostit ću ti sve nemire,
Samo ne svraćaj nego se vrati.
Budi ono što oduvijek trebam
Samo me prati.

Moj glasan šapat neka te grli
Na kraju će sve biti...ako sm'jem,
Film u boji sa sretnim krajem...
Jer sada je nijem...

Samo je more šta dušu tira,
Ono te smiri kad nemir stišće.
Nisam zna kako srića se bira
Kod zelene šume, tek suvo lišće.

Samo je more i kada bisni,
Najbliže srcu koje krvari
Kad su ti misli zidovi tisni
Da opet budeš ka oni stari.

Razvij jedra barko mala
Isplovimo prije zore
Još nas čeka sto uvala,
Jer nas grli ovo more.

Puše vitar pa se stiša,
Po neveri, po bonaci,
Laganini, di je priša,
Rano da se sidro baci...

Stoti put su snovi isti
To se duša grija čisti.
Ma šta radim, sve je isto,
Nisam ti još prvo misto.

Ja sam viran svojim snima,
Bog nam daje i uzima.
Još se srce s tobom diči
Dok se diči, dušu liči.

Pa ću sanjat, čekat sriću
Briga me ako umriću.
Kažu kad se srce slidi
Jedino tad živit vridi.

Vraćaš mi od srca ključ
Kažeš, ne treba više.
Al kako ćeš opet uć,
I tvoje ime tu piše.

Nestaju sve naše slike,
Ko da nas ni bilo nije.
Na negativu poznam oblike
Pa ih opet razvijem.

Ne vjerujem u kraj svijeta
Ne vjerujem da nema šanse
U proljeće sve opet procvjeta
Ja nikad ne predam se.
Takav sam sav
Jer sam stari lav.

Val studeni je u šestom
Zaljubljeni padaju cestom
I ja sam se evo smrza
A na tebe nisam ni trza.

Od jubavi bija bi totalka,
A ja se bilim vinom maka.
To sam se malo tija zgrijat
Pod jorganom se nasmijat.

Sve je manje vrimena za "ono"
Slabo stereo, sve je mono
Sve je više onog čega nema
Sve je manje lipih uspomena.

Ko će srce napamet podilit?
Ko te more na jubav prisilit?
Ma ću trpit, bar nek imam koga
Samoća je ka i babaroga.

U dugim noćima umiru pjesme
Hladnoća obuzme gole misli.
I nitko nam ništa ne može i ne smije
Za to smo se borili, zbog toga kisli.

Mi smo sanjari, al glumci druge klase
Mi smo na djelu kad spavaju svi.
I djela naša, na naše ime glase
Al često se pitam, tko smo to - mi.

Noćas sam pijan kao Tin
I tjeskoban kao Dragutin.
Narodni čovjek, kao i Jure
Iz Vladimira istiskujem bure

Sklanjam se u njihovim sjenama.
Sputan mjesečevim smjenama.

Pod prozorom sam te čeka
Al sam zaspa jer si neka.
Smije mi se cilo misto
A i ti se smiješ isto.

Uvatit ću nešto zna se
Jer me tiraš, ne daš na se.
Pa me mantaš ka i bika
A pridamnom tvoja slika.

Nebi tija da se tebi vrati
To šta činiš meni.
Kad se srce obrlati
Onda ću te ženit.

I bit ćemo sritni mi
Svira Ave Maria
Rećeš ti, oprosti mi
I kazat mi ono - da.

Ne idemo mlađi i umiremo lakše i brže
Nitko ne zna koliko će još da izdrže
Ove noge, ove ruke, ovo srce što tuče.
Na našim tijelima mogu otkrivati i uče.

Dan za danom smo slabiji i bezglasni,
Naš odnos godinama ponekad i zakasni.
Ja vjerujem ipak da će sve na svoje
Ja vjerujem, bit će bolje zlato moje...

Uvijek nam ostaje ljubav za dijeliti.
Ljubav će sve naše rane zacijeliti.
Tako je lakše i zaspati naboranih vjeđa
Gledajmo se u oči, ne u leđa...

O kako vrijeme leti i kada stane
Samo sjećanje zna obojati dane.
Naša su sjećanja okupana bolom
I nikada više za istim stolom.

Ostala su zgarišta s izgubljenim stvarima
Izgubljene slike lica u hangarima.
Ostala je muka, izgubljena vjera
I glas u eteru, ratnog reportera.

Gradili smo zidove, da se ne sruše
Učili smo disati da nas ne uguše.
Gradili smo grad iz ljubavi bez mana
A on je srušen za 87 dana.

Ne dirajte parkove, tu šetaju ljudi
Pustite sanjare, da mirom pune grudi
Proći će i ova bol i suze će stati.
Nikad nemoj od spomena odustati!

(Znate li onaj osjećaj kad se brinuti ne treba...
Takav nek traje ispod ovog dijela neba.
I nek se širi, nek nas grli bez granica.
Ljubav je autobus bez zadnjih stanica...)

Niz kalu proću samcat,
Di prođen, sve izglancat,
A nije ni tebi od gušta.
Kad uvati, to ne pušta.

Onda kad čovik se kaje
Zvizde i dalje sjaje.
Naše su ka sunce bile
Ma su se ugasile.

Šta ćeš sad vrime žalit,
Moš suvo grlo zalit.
A moglo je sriće bit,
Da nije, šta će reć svit