Sewen

Kupit ću psa da ti se približim, da te bolje upoznam.
Za svaku prevaru, naravno da posljednji doznam.
Kupit ću bicikl da ne čuješ dok se noću vozim.
Nitko neće primjetiti da sam u biciklističko-rozim...

Sanjao sam te opet, držiš konce u rukama,
A mene držiš u neznanju i pržiš u mukama.
Proljevaš me vrelim uljem da ostani plikovi...
Uvijek me dopadnu neki čudni likovi!

Kupit ću budilicu da me drži budnim,
Već sam se nauživao u radnjama bludnim,
I sad bih htio nešto smirenije, pa da traje.
Svako moje poznanstvo uzima i ne daje!

Kupit ću ipak samo bocu crvenog vina.
Moji roditelji ne znaju kakvog imaju sina.
Neka ostane sve kako i treba ostati...
A znam da idealan nikada neću postati.

Odavno nitko ne dolazi,
Odavno telefon nije zazvonio.
A vrijeme isprazno prolazi.
Plakao sam, nisam odolio.

Naranče su bez mirisa i soka,
Ni kiša više ulice ne čisti.
Briga uvijek dolazi sa boka.
Mi nikada nismo bili isti.

Sve sam ti rekao i sve sam zapisao,
Zapise skrio, da ih ne čitaju.
Kao da ovdje nikada nisam ni disao.
Neće ni znati za koga pitaju...

Iskoristi me misleći na njega,
Nije me briga što ću kasnije tamnovati.
Kamenuj mi srce poslije bijega,
Al želim te večeras sačuvati.

Oslijepi me svojim izgledom mjesečine,
Neka je sve samo obična gluma.
S tobom sam ko pauk bez paučine.
Moje je srce neobrađena guma.

Koliko sam nisko pao, toliko mi je stalo,
Ovo je jednosmjerno putovanje uma.
Koliko te imam, uvijek je malo.
Pregusta i tamna je borova šuma.

Ne mogu više biti jak, ne želim...
Do jučer su me smatrali "onim smjelim"
A ja slabim sa slabićima
I uživam u kratkim pićima.

Smislio sam epitaf za sudnji dan,
Bez da sam trepnuo pred san.
Uživam u uvezenim trešnjama iz Albanije.
Da sam to znao ranije...

Ako želiš uspjeh, dobro zagrebi.
Jučer sam ispao kreten prema tebi.
Vrijeme će smjestiti obećano u džep.
Valjda je život ipak lijep!

I ja sam nekad bio mlad.
Mogu to dokazati slikom!
Nikad zaljubljen pa ni sad!
Danas sam gladovao s čudnim likom.

Svratio sam noćas u nečije snove.
Umazao platno prljavim rukama.
Budio sam imitacijama usnule sove.
Ispitujem zrelost u mukama.

Ljubio sam se samo u obraze.
Čednost i nevinost nudim na cesti.
U jezeru ne razaznajem odraze...
Postoji li mjesto da me se smjesti?

Nitko samnom nije htio u kazalište.
Jednom sam pjevao u slijepoj ulici.
Našao sam još jedno nalazište
I pažnju u tužnoj muzici...

Jerihonska ruža u pustinji sam ja,
I živim suho s vjetrovima.
Nose me da trajem živeći...
Nose me nikoga ne kriveći.

Bijes sam produbio ljubavnim zanosima,
Zapeo sam u planini pod bijelim nanosima.
Ali odavde je ljepše i savršen pogled se pruža.
Otporan. Ipak sam ja Jerihonska ruža.

Spao sam na trenutke, na kapljice sreće...
Samo u filmovima punim romantike pale se svijeće.
Ali sve mi je život osim filma bio...
I ja opet ništa nisam zapamtio...

Cvita jorgovan ka prije
I miriše balatura,
Sunce se selu smije,
Ne da se stara cura.

Ode se živilo zdravo,
U proliće uvik svratim.
I uvik mi je pravo
Jer cilu mladost pamtim.

Cvita jorgovan, nek cvita
Guste su njegove grane.
Nema tu podvale, mita.
Radost te budi čim svane.

I kuću sam curom zva,
Kamen po kamen, dvori.
Za ništa je nebi da,
Dođi samnom, odmori.

Posvojen sam, a već sam pisati znao,
Ne sjećam se koliko sam noći proplakao...
Prekriven snijegom sam zaspao bez sna.
Nije mi prvi put da sam stigao do dna!

Moje se ime davalo samo jedincima.
Šuma je noćas odjekivala čudnim kricima.
Uveli su tulipani koje sam posadio.
Srušena je pažnja koju sam gradio.

Radim za topli obrok i noć na suhom.
Nisam sam u sobi, al pričam s duhom.
Daleko je ovo od sreće i od raja.
Trošim svo vrijeme na skrivanje osjećaja...

Ne pucaj u nebo, vratit će ti se sve.
Nije na nama da dijelimo pravdu golima.
Takav sam nemiran, kad me leđa ukoče...
Običan čovjek sa svim svojim bolima!

Ne postoji mjera za sudbinu ni za nadu,
Teških se odluka odričem svakog dana.
Čije sam čedo da ne mogu nositi Pradu?!
Sve manje je dobrih strana, sve više mana.

Razdjelite haljine moje samo siromasima,
Hoću iz ambisa van na svjetlo svjetla.
Znam naći će ime moje među oglasima...
Mene će izdati, al stjena sam poput Petra!

Nakon četri miseca sam vježba uru,
Danas sam upaljen cili.
Izaša sam vanka na buru,
Da me sastavi pa poslin razdili.

Malo sam se u vježbanju zanija,
Triba sam malo razvrstat kosti.
Majkemi sad bi se ranija!
Pa neka se galeb pogosti...

A proć će i ova upala svega.
Proć ću i ja i bit ka novi.
A jesam izigrava bega!
Sad me i išijas lovi...

Nasjedam na tvoje trikove,
Na grube i sumnjive likove
I nije me briga što glasine kruže...
Neka nas skuže!

Tvoja ruka ima prejak stisak,
A ja priljepljen uz zid ko visak,
Zabavljam široke mase
Pa pričaju kada se svjetla ugase.

Teško je preko usta prevaliti,
Jer mogli bi u trenutku zažaliti.
Al zato na očigledno svi šutnjom kriju
Zaplakali bi, ali se smiju...

Bila si Titova diva
Dok si bila živa.
Bila si nekako bitna
A danas riba sitna!

Bila si lipa žena
Bila si ka sirena...
Bila si na sriću slaba
Danas si zločesta baba.

Crna si u stadu.
Živiš u Beogradu.
Uživaš dok te se snima
Pa pljuješ po ostalima!

Šta ti triba sve to?
Politika stvara zlo.
To ti je zakopana mina!
E luda Katarina...

Duhovi, tako sam nazvao svoje nemire
Postoji vrijedan razlog moje šutnje!
I šutjet ću bez ljutnje...
Duhovi, obuzimaju me godinama.
Al se ne znojim, blizu sam priznanja
Dosta mi je mraka i skrivanja.

Duhovi, uzdišu u svakom pokretu
U svakoj su riječi koju ne izgovaram lako.
I neke sam ljude i ja povrijedio jako.
Duhovi, rastat ću se s njima kao čovjek
Smiren i vezan za vlastiti stav.
Jer ja sam pola čovjek, pola lav...

Ne daj mi nebo da umrem sam i neostvaren...
Ne daj mi nebo da sam prevaren!
Planiram korake, a to je bez veze.
Na stolu boca rakije i meze...

Želim da mi kažeš koliko sam nevjerovatan,
Jedinstven i nepovratan...
Želim da me oslovljavaš pravim imenom, tvojim,
Da se napokon ne bojim...

Povrijeđeni smo svi i zapravo ne boli,
U naravi, svi smo jedni pred drugima goli!
Želim pobjeđivati u životu, dok pojedini tonu,
Želim biti i ostati na tronu!

Ne mogu se oteti dojmu da me gledaju krivo, a nije tako.
Valjda je ova prilagodba čudna i u ovim godinama nije lako...

Ne mogu se opušteno nasmijati, a nisu mi ljudi za to krivi.
Ovdje se drugačije ponašam jer ovdje se drugačije živi.

Ne mogu bez nelagode započeti dan, al čini se da se smanjuje.
Učim misli da strahove potisne, izbaci iz sebe, sahranjuje...

Čuja san mater, to ne more bit.
I da se neko više ne vraća...
Tu je noć tila zapalit sav svit.
A meni je taj neko bija ćaća.

Ja nikad nisan za njega pita.
Nas dvoje smo sami navikli živit.
Možda i ne zna da u centru Splita
Ima dite koje će ga zauvik krivit.

Ne volin vidit da mater mi plače,
Zbog njega uvik se trudi suze skrit.
Al sve naše priče puno mi znače.
Žaj mi je šta to joj neće dosta bit.

Kad te vidim, pronađem izgovor da te dodirnem, zastanem, da se osnažim...
Kad te vidim, odglumim da sam površan, a ovlažim...

Kad te vidim, srce mi udara kao svako pojedino zrno pijeska u satu...
Kad te vidim, zastenjem, zajecam, zatreperim, a sušim se u cvatu...

Kad te vidim, zapletem se u izgovorenom, zamišljam da si otvorena stranica za sex...
Kad te vidim, otvore se sva vrata koja sam zatvorio, otpuhne vjetar šapate dok rečeš keks...

Kad te vidim, nestaju monogamne navike kojima smo robovali svjedočenjem kršćanstva...
Kad te vidim, samo te želim dovući u krevet istražujući prostranstva...

Što se dogodilo s tim blagim licem,
Netko je tišinu prekinuo hicem.
Pucanj u prazno, al pogađa bez problema.
I problema - nema.

Bila si nekako skromna i blaga
Kome to više nisi draga?
Nadam se da će mir svima u glavu
I da mirno piješ kavu.

Rebeka na ekranu, Jadranka na cesti,
Nadam se da ćemo se nekad sresti.
Ja plaćam uz kavu, kolač i sok
Ljudskost nema rok...

Kupujem vrijeme, naoko, naizgled,
Puštajući korjenje plitko...
Nekako poluotuđen od sviju,
Baštinim što se baštiniti da,
Sve je u genima...

Bježim između hodnika, znojim se,
Pretražujem šumove, osjećam ništa!
Ko golub pismonoša teglim paket,
Smješno me vidjeti u letu...
Padam, al krila su mi sve na svijetu!

Da se barem razdani...
Da me bljesak inja omami...
Pretvaram svaku svoju laž u istinu!
Snalazim se, učim improvizirati.
Parafrazirati...

Ode pripoznaš "našeg" po faci,
A onda usput i beštimu baci,
Izvriđa sve šta vidi u krugu
A doma neće jer je u dugu.

Neznaju "naši" šta je to blagost
I ručna spika je najveća radost.
Meni je smišno kako svi šmrču,
Pljucaju cestom i nisu u grču.

Ka svi se vole, a svak svakog laže,
Sve su to "naši" i pare traže.
Uteć ću uvik kad sinjan iz daleka
Šta na me ide i šta me čeka...

Htio sam ostariti s tobom,
Al nismo granice izbrisali.
Umjesto da se krećemo,
Mi smo prestali i nedisali.

Htio sam umrijeti za tobom.
To bila bi prevara sitna.
Poslije svake izgovorene rečenice
Sitna točka je bitna!

Htio sam živjeti sa tobom,
Otvorih dušu ko vrećicu bombona.
Valjda je i nama prošao rok
I za preko, ni mosta ni pontona...

Htio sam pjevati sa tobom,
Al pjesma nikada nebi ispala hit.
Vrijeme nam je čekanje oduzelo
Ni ja više nisam fit...

Moram joj za tebe reći
Pogledom, ne govoreći.
Jer ona ionako zna
I sve je to istina...

Pričalo se i pričat će se.
Zašto više nemam adrese
Ne podnosim zvukove noći,
I ovaj će period proći

Što brzo plane, ohladi
Nekad smo bili mladi.
Danas smo ko voće sušeno
Danas je sve to srušeno.

Moram joj ispričati sve.
Spreman sam na uvrede.
Jer ne bira srce kog da voli...
Ono ojača od boli!

Ne želim dijeliti savjete jer ih i nemam.
Svodim račune, na nešto se drugo već spremam.
Samo bih nestao ko lagani povjetarac,
Dok još sam nemiran duh, ne potpuni starac.

Noćas sam izgorio kao svijeća od voska
I nekad se pitam, čija smo mi to vojska?!
Sve mi je gore, al to me se stavlja na mjesto,
I ništa više ne znam raditi često...

Dani su sve tvrđi novim jutrima zime,
Zar ništa više nema svoje ime?!
Dolazi vrijeme kada ću zaboraviti zaboravljati,
Neće se imati šta popravljati...

Isparala ti se majica po šavu,
A jesi i obukla majicu pravu?!
Vani je vruće, diš duge rukave,
Daj neku s koletom šta ide priko glave.

Ona ti je vešta debela za priko grada,
Pokaži nogu, brate još si mlada.
Pa nek sline oni šta kleče prid kipom
Uzmi me za ruku i prođi sa tipom.

Ja san u japanke, a mogu i bos,
Zadnji put san se poskliza i razbija nos.
Ma sad iman tebe, ka Matan i Nuša
Ti si moja duša i tebe se sluša.

Valja se umit u cviću,
Uvik smo ljubice imali.
Krivo smo tražili sriću,
Onda smo običaje izdali.

Mladost je ludost bez stida,
Prodali bi se za sitno.
I lako se izgubi iz vida,
Sve oni šta nam je bitno.

Evo se opet sve vraća,
Za zacukrit i za posolit.
Svi ste mi sestre i braća
Valja se malo pomolit...

Ne prestaje, umara, moči,
Nikako da preskoči.
Makar da me pusti do dućana
I gledam, maše grana.
Puna staklenih kuglica se njiše
Sve zbog kiše.

Ne posustaje, cesta je skliska
Nikad mi nije bila bliska.
Osim kad spavam, tad može
Kad nisam mokar do kože.
Otvoren prozor i čekam kraj
A kiša ko zmaj...

Samo živcira, depresija uživa
Za to si ti kišo kriva.
A ja se evo borim pisanjem
Brzim korakom i usporenim disanjem
Preko livade bih mogao proći
I eto već noći.

Al gledao sam prognozu, trajat će
Izgleda da do ovog Uskrsa, spajat će.
A ja ću samovati s one strane
I čekat neke suhe dane.
Što li je život nego pogled pun nade
Na tome se temelji grade.

Zaljubih se u trubača, Roma,
I njegovi su roditelji koma,
Nisu kao moji, uštogljena bića
Od mene su učinili slabića!

Zaljubih se na cesti u minuti
Znam da su moji doma zabrinuti
Em Rom, em gay, pukla je sramota
A ja ne znam što mi treba od života?!

Zaljubih se nesiguran jer trebam vodiča
Da me čuva i da mi stalno o istini priča.
Skupa je ovo borba, u vraga se diram.
Možda se predam prije nego i sam zasviram.

Nasilje u fazama
Na svim stazama.
U svim pravcima
I među strancima.

Arogancija svuda
I kad nemaš kuda.
Glasovi iza leđa
Buka koja vrijeđa.

Zašto smo budale?
Zašto da nas žale?
Vatra i dim se ljube
S vodom sve izgube.

Nasilje nije za ljude
Mir - pa što bude!
Mir je blagostanje
Sve ostalo je...

Trudim se ne razmišljati o tebi u ključnim trenucima traume.
Trudim se biti bolji od sebe samog, al budale rade što naume.
Gubim se kao presahla ljubav ukoričena u starim listovima romana.
I očajnički tražim nekog da me uzme, očajnički tražim piromana!

Nezasićen, nemilosrdan, a opet ranjiv za sva moja otimanja iz društva.
Prešao sam pedeset i četvrtu, al još sam čovjek bez iskustva.
Pijan od smjeha pred svima, a bore svjedoče dok il silencio trubim.
Spreman za svaki dan, mada znam da predvečer, u sutonu sve izgubim...

Nisam dobar ni za mjuzikl, jer ni šminka ne može pokriti sve tajne.
Luđacima je mjesto iza zidova, na svijetu nema mjesta za osjećajne!
Uredio sam perivoj, grmove sam uobličio i sad sve oblik ima.
Zadnju sam stranicu iskidao da ostane nedorečeno, dok kopni zima...

Normabel u akciji, ponovo napada,
Ovaj je doša ka tornado sa zapada.

Nakon četrdeset i dva dana bez sna
Sinoć se nisam ni pomaka...

Imam rješenje, ma nema dileme,
Tako se lako rješavam sve treme.

Sve se zeleni, proliće je i buja,
I sve mi se slaže i struji struja...

Normabel liči, zeleno u sto faza,
I posta sam ka dite, maza.

Privika bi se jer se priviknit lako,
Svit se izokrenija i cili je naopako!

Normabel mi vraća forcu u mišiće
I još mi se ne spava, a sviće.

Šta me briga za svit, neka bulje,
Ja imam sav sjaj, sve svoje dragulje!

Dozvolio sam ti da me vidiš ovakvog kakav inače nisam,
Ili jesam, nisam siguran više.
Iz Njegovih sam, ponekad osjećam, misli izbrisan...
Nesposoban da pričam tiše!

Da li ću ikada imati vremena za neke velike stvari?
Da li će se ikada naći netko da me utješi?
Još ponekad noću vozim lijevom stranom, a to mi prosjek kvari...
Svaka budala svoj problem drugačije riješi...

Život me motao kao ja špagete po plitkom tanjuru.
Nije me smotao, sve sam to oblikovao sam!
Tražio sam smirenje, prošao sam ludu torturu.
Ali ja znam, ja znam da znam...

Promjenio sam datum Božiću i sad je na proljeće.
Možda zato jer dan duže traje i manje se jede.
Još mi preostaje mjenjati sebe, al me baš neće.
Znam da krećem od sljedeće srijede...