Sewen

Nije bitno ni ko priča, ni šta priča po gradu,
Ja sam naša mir u ladu, da mogu svoje fantazije živit,
Da se mogu priko ograde nakrivit i onda kad je mogućnost za past.
Jedino tako mogu rast!

Ufilman u neko štivo koje ne mogu sažvakat,
I spreman sam u svakoj rečenici ka iz paštete iskakat.
Sviđa mi se Oscar za sporednu ulogu jer isto sjaji
Bez brige neš se priladit iako si na promaji, ka ja,
Mene je mater i jutros satrala, al takve su matere naše,
One imaju svoje odlikaše.

Sve bi bija u životu osim virusa, parazita,
Taj se uvuče di triba i ne triba, a ne pita.
Uvlači se u postelju, znoji te a ti sam,
Prečesto sam sam, znam...
I vrte mi se filmovi bez teksta, ekstra...
Samo tribaš bit fit...
E da mogu u njima bar jednom bit!

Koji kaos mi u tintari vlada, nered,
Parin kupus kad ga opali malo suvi led.
Najbolji za ručak zimski, timski.
I šta nas je više, više vridim, I lakše živim u tom krugu,
I briga me šta laju, ja nebi ekipu drugu...

Moj krug, moj svit i ja, sve drugo je mižerja.
Svako ima svoje pravo i kad smo krivi, totalno
Ma bilo ozbiljno ili banalno,
Jer sve će proć, a ostat će našega smija.
Ne želin se pitat - di si debilu bija?....

Ako sad odeš, sve ćeš pokvarit
Tija san sritan uz tebe starit.
Ode su zore lipše i slađe,
Reka san svitlu da s neba sađe.
Da bolje vidin kad se nasmiješ
Jer ti me uvik griješ.

Ako sad odeš, sve ćeš rastopit
Da skupin snage, mora san popit.
Ma neš me vidit, nisan to tija
Već petnest dana nisan se brija.
Tih petnest dana ka godina sto
Kroz srce me probilo.

Ako sad odeš, sve ćeš ugasit
Kad bude teško, ko će te spasit?
Ja dok me bude, mislit ću na te
Kad sklopin oči, kad me isprate,
Ostat će pisma da se prenosi
Onom ko srce nosi...

Natiskao sam najdraže u drvenu kutiju, bez zraka...
I na njoj je neka ljepljiva traka, bez natpisa što je, ni tko je, ni gdje...
Da li se to smije?!

Al čuvam ja svoje i branim da ne odu drugome na kavu,
Jer drugi će im samo napuniti glavu, ludostima...
Što će onda u gostima?!
Što će im umaranje, udvaranje, varanje...
Već ću ih presresti,
A onda ih pojesti!

Natiskao sam najdraže u drvenu kutiju i zaklopio.
Zalio bijelim vinom, malo sam otpio, da budu taman...
Ko dostava za van...
Odvest ću ih u prirodu, smišljen je plan.

Nešto sam bio zapostavljen u zadnje vrijeme, sad blistam...
Kao zvijezda se osjećam, dok novine odzada listam.
Neke čudne naslove čitam o nestalim članovima ove sredine.
Ma to su psine...

Ja znam da su sigurno negdje sretni, da se smiju u obilju,
Ja znam kako je napojiti duše ljubavi gladne.
Ta ja sam ih zadnji vidio hladne...

Za dugim, širokim i visokim vapijem
Da se naslonim kad se napijem
O svome trošku...
Kad se zapišam u ćošku
Boemski i pijano...
Volim razno i odabrano!

Zidova, zidova dajte 'vamo bez čistine,
Utjehe nema bez istine...
Bljujemo klevetu,
Al istina je stranac u krevetu!
Na respiratorima sputani
Humanoidi, a orangutani...

Izašli smo na ulice tijesne
Plašimo i lijeve i desne,
I svi smo hrabriji dok nam nema kobi,
A kad nas zdrobi...
Mekši smo od jastuka za igle, o mati
Da opet možemo zaurlati...

Živote, trebao si biti tango,
Moja vatra pod stopalima.
Sladak ko mango,
A ja sam s propalima.

Nekad me vrijeme guši
Sve mi nedostaje i patim.
Kako me nevolja nanjuši?!
I lako zaratim!

Podnio sam i teže, al mlađi
Danas me i mrva smeta.
Daj me u tom neredu pronađi
I vodi s ovoga svijeta...

Ja sam cvrčak na kiši,
Zakašnjelo buđenje...
Ja sam čovjek nespreman
Za suđenje!

Odležat ću svaku kaznu,
Pokoran i bez riječi.
Odlutah mislima...
Ono što možeš, spriječi!

Ja sam Golijat svoga trena.
Kao šifra izgubljena...
Ispričavam se svijete,
Još sam dijete...

Kao knjigu me otvori
Iz očiju mi čitaj.
Samo ništa ne govori
I ne pitaj.

Opet se težina slaže
Opet je vrijeme vlažno.
Opet će na vidjelo
Sve naopako i nevažno.

Ja sam samo plijen,
Ja sam izgubljen...
Ovaj kamenjar krčim
I spreman sam, cvrčim...

Mene tvoje najlipše cviće posjeća na artičoku
I najradije bi ga skuva.
Nimalo me ne dira ta falša suza u oku,
Bog da te sačuva!

Najgore je prevarenom, spreman je na sve
I osveta je cilj bez obzira na žrtve.
Ka izopćenik na margini društva sred mećave
Preživija sam videći nas mrtve.

Nema milosti i ne virujem više ni u laž.
Bosonog zbog zamišljene istine.
Život je nakovanj za krune, čovik tek paž
Prah bezvridne nakupine...

Nitko ne laže kad je usamljen.
Ja nikada!
Ovih dana sam kao orgulje.
Težak mi je svaki ton.
Osjećam se poražen
A ni u jednu bitku ušao nisam.
Moj dan započinje tragom mjeseca.
Završi tako obično.
Htio sam putovati autocestom,
Ne samo mislima.
Shvatio sam da se vučja ćud mjenja
Vremenom što prolazi.
Ono potrgano na srcu i u mislima
Ništa zalijepiti ne može.
Put posut zvijezdama nije sjajan
Jer i zvijezda zna bit trn.
Nevidljivo je nevidljivo i ne postoji,
Ne vjerujem više!
Sljedećeg trena klečim na kamenu
I molitve bacam u rijeku.
Dovoljno sam blagovao, a nisam sit.
Hoću li opet kupovati nove maske?!

Nije lako kontra vitra ić.
A nemoš ga lako zaobić.
Ne za sebe, za tebe se brinem.
Ti se čuvaj, ja nek ginem.

Mi živimo u svitu bez glasa.
Oće li nam biti spasa?!
Oćemo li vidit šta nas čeka,
Ili nas je taj vitar ureka?!

Zagrli me da me trnci stegnu
Kada misli na te, samnom legnu
Kad te nima, neka te u snu
Dva goluba neka ljubuju...

Dugo nisam gledao jesenju kišu,
I slušao grane što se na vjetru njišu.
Dugo nisam nikog na srcu nosio
Dugo se nisam nikim na svijetu ponosio.

U ovom životu postadoh stranac sreći.
Nekad je lakše svaku granicu prijeći,
Nego ostati vezan za mjesto i ljude
I tjeram dalje pa kako mi bude....

Bio sam sukno i svila
Bio sam sve što vrijedi
Sad orao bez krila
Čovjek koji sijedi.

I bit će samo gore,
Nemirna duša se buni.
A Ti što gledaš od zore...
Ne kuni...

Noćas sam opet bježao od vatrenih pipaka,
Od crnog vina i sinjskih uštipaka,
Noćas sam se zavidao
I tebe srcu zazidao.

Ko razbijen prozor zaštitu ne dajem
Gledajući tebe, sebe prepoznajem.
Noćas mi trebaš više
I sve ostalo se briše.

Noćas baštinim sve što mi u životu treba.
Uživam u praznini noćnog neba.
Svo vrijeme sanjao nisam.
I sad pijem, sisam...

Zatvori me pa neka malo i zaškripim ko vrata
Zagrli me, al više ne želim ni sestru ni brata
Samo prisnost da traje
Pretvori sve u običaje!

Nit ponosa, nit stida,
Kada tuga te zavida.
Nit radosti, nit plača,
Ko se laća mača.

Nit je bjanko, nit šareno
Ma je srce izgubljeno.
Niti sunca, niti kiše
I ne jubi nikog više.

Izdao sam sebe sama,
U pismama, u knjigama,
U izložbi od tuđih slika
I to mi je ka navika.

Niko bisniji od bisa,
Ovo mi je zadnja misa,
Ovo mi je orkestar za raj
Kraj...

Po blagoslov sam ti doša,
Po zrno vire da me obrlati.
Donija sam dušu da sve plati.
Ja sto sam puta ovuda proša,
Nisam te ni vidija ni čuja,
A ti si čekala ka vruja.

I moja si mater, ženo
Tvoj sam kakav jesam, grišan
I dobar i loš i smišan.
Reci - idi i sve ti je oprošteno.
Al poveži sve niti od toga
Da bi jubit moga.

Ima neko zbog koga bi okrenija svit.
Ima taj osmjeh i pogled diva,
U tim očima moj mir počiva.
Kako ti rečeš, tako će i bit
Oslobodi nam put i makni draču,
I ne daj da sritni plaču...

Volio bih te hladnokrvno,
Ali ne mogu.
Ja nisam taj sretnik
Da ti posvetim sve svoje postojanje.

Kao da sam paranoik,
Osvrćem se nakon deset koraka.
I mjenjam smjer kretanja
Da ti zametem miris i trag.

Volio bih te mokrim rukama dirati
I da nas vjetar vrti.
A mi obučeni kapima kiše
Smijemo se svijetu...

Ne znam kako ti dokazati ljubav.
Nisam ti vješt u obećanjima.
Al sam s vremenom u dobre
I gajim nadu da ćeš doći...

Nikada nisam sanjao da imam
Nikada nisam šaptao u snu.
Ni želio glasno reći - da, uzimam,
Jer ti nisi nikada bio tu.

Nikada nisam sanjao život u dvoje
Nikada nisam hodao rame uz rame.
Sad što je moje, postaje i tvoje
Tvoje je svjetlo izlazak iz tame.

Nikada nisam tražio da me se voli,
Nikada nisam bio toliko mali.
Zadrži osmjeh i neka nikad ne boli,
Vječnost čeka, ni za čim ne žali...

Bio sam sam na pučini,
More i uzme i daje.
Tako to život učini,
I bonaca predugo traje.

Nebo je bilo prazno,
Potroših i ovu sreću.
Pomislih, ni pod razno,
Ovo preživjeti neću.

A onda je došao val,
Vjetar Posejdon tjera.
Kopno, pod nogama žal,
Spašen, vraća se vjera.

I najmanja nada je nada,
Opet sam našao luku.
Izgubljen u svjetlima grada,
Ti držiš me za ruku...

Danas je praznik i ništa ne radi
Ljudi su na selu.
Ja se izležavam u staroj šupljoj kadi
Ko uhvaćen na djelu.

Pa što da sam se dirao, svoj sam na svom
Ionako nikoga nema.
Samo kad ostanem sam, ovo je dom
To nije dilema!

Ne jedem, ne pijem, samo se mazim
Prosipam potencijalnu djecu.
Sve ću tragove pobrisati, na to uvijek pazim
I skrit ću jaja zecu!

Gledam u prazno ispunjen prašinom,
A nekad sam bio pustolov za istinom.
I moja polja su bila ljepši suncokreti,
Preoteti...

Gajio sam iluziju, neprimjerenu sebi,
Spojio sam ono što nikad nebi.
Nervoza ne ide skupa s nadom
Već s jadom.

Neka meni mene, dok me ima
Čujem preko drugih da me netko snima.
Jel to opet neka nova šansa,
Romansa?

Ne mogu dugo biti pogrbljen ko starac.
Ja sam za vršnjake ipak kao povjetarac
I bacam se prsima i srcem na sve.
Ma dobro je.

Moja je sreća umrla jedući jabuke
Zarivenih noktiju u lijevo koljeno.
S kletvom na usnama koja se ne vraća.

Bio sam na distanci čitavo prosuto vrijeme
Paleći svjetla po danjem svjetlu...
Ponor sam prošao bez nade da ću te sresti.

Zazivam kišu nad poljima mirisne lavande
Bježim od ljudi ostavljajući lažne tragove
Lakše je držati kamen neg tuđe srce!

Lutat ću sve dok ne izbrišem sjećanje na te'
A moje nevjerne misli postaju moj glad.
Kome da ostavim uteg svih sklonosti?..

Malo nas je streslo...
Sve šta je obreslo, sad će morat past,
Svit će vadit mast,sanaciju molit,
Jer ko će pribolit šta je štala pala...

Malo nas je streslo...
Sad je novo geslo, neka trese dalje,
Bog nam ovo šalje, sad će bit i para,
Prašinu s ormara, plati pa prihvati.

Triba se znat snać...
Rupu je lako nać, makar i zakonska bila
A onda dobiješ krila, pa tražiš još i još,
Ma traži sve dok moš i moli da manje boli...

Sve lakše podnosim gubitak!
Ne tragam za razlozima!
Sve je po onoj poznatoj - Bože u tvoje ruke...

Postajem defanzivni igrač rode!
Nikome ne dam u svoje slobode!
Narav je moja ko dječja mašta,
Moja naivnost prečesto ispašta.

Sve lakše se mogu udaljiti!
Želim vas nesresti više,
Vas duše sitnih razlika u koračanjima životom...

Posustajem jer vrijeme nije sklono
Ja više nisam on, još manje ona, više ono.
I ovu partiju ću odigrati brilijantno,
Zapjevati... e to je fascinantno...

Kad sam te vidio, znao sam da si
Poslana da me spasi.
Tiha i brza kao strijela
Ljubičasta bijela.

Otplovile su misli srce gađajući
Okrenula zemlju dan rađajući.
A nisi još smjela
Ljubičasta bijela.

Bila si dama koja ne čeka
Meni odavno nema lijeka.
Ja dječak sa sela
Ljubičasta bijela.

Satkan sam od te čudne nijanse,
Satkan sam od renesanse.
Tek točka ispod raspela,
Ljubičasta bijela.

Opet u Škveru tuga grada,
Ni blues se ne čuje sada.
Istrošeni robovi bez plaće
A tobože dat će...

Škverska djeca gledaju u vis
Ne govore, a gomilaju bis
Ne znaju plakat nit se smijat
Na špakeru nema šta ugrijat...

Sramiš li se vrli gazda,
Za tebe je samo brazda
I konj nekad bar zarže
Tebe neki tvoji drže...

Brzo prebolim i to me spasi.
Da mi se svjetlo ne ugasi.
Jer što si stariji, to si jači,
I čovjek ti sve manje znači...

Jučer sam dobio elektronsku poštu.
Sva snaga vina, počiva u moštu.
Ti nikad nećeš znati dal je pitko,
Jer ti si za mene, nitko...

Nisam za komedije nit sam za drame
Dobro je, ne želim nit dajem rame.
Ne trošim energiju na tebe više.
Spremam se ljeto zamjeniti za kiše!

Opet sam te čekao ko obezglavljeni vjetar.
U tragovima bijesa sam okončao dan.
I rekao sam sebi, od danas ni milimetar!
Od danas sam se pustio biti zatrovan.

Čovjek kad prokocka šansu za dobitak,
A tebi sam za divno čudo dao dvije.
Od bijesa se pogubi, zaboravi na užitak,
I ne zna kako, ni zbog čega, a ni gdje...

Uveli cvijet...
Takav je svijet koji nas spaja.
Nema tu sjaja, tamnica mrka,
I samo frka koja nam je bliska...
Pa stiska...

Nisi bio tu, a ja nisam ni pitao,
Gdje si mi sakrio osmjeh?
Uvijek petkom sumiram proživljeno
I sve je manje različitijih dana.
Ko ptica kad krila spremi u sebe,
Tako sam vratio sve svoje prozore.
I ne vidim mraka sve dok sam u mraku
Samo osjećam uvrede svoje samoće.
Kroz beskraj mi beskonačnost klizi
I ja sam svjestan da će sve ovo jednom stati.
Pokušavam umiriti melodramu s čela
Da otkriju moje čežnje tek kad vječnosti se dam...

Na konto tih prošlih dana
Triba bi moć sa tebon sist.
Lipi je friž di bila je rana
I ja sam iz svega izaša čist.

Ovo sam sto puti proša
Di odem, opet me prati...
Ne gledam na vrimena loša
Jer ne dam da me uvati...

Zato ti imam potribu reć
U osmi misec ne pališ peć.
Sad maestral triba da zapuše
Da makne prašinu sa duše.

Zaminili smo cukar za sol
Zaminili sriću za bol.
Zato dok je bonaca, ne diraj
U miru gledaj u smiraj.

Prodajem iznošen dres
A nisam još za lijes.
Nisam još slavan ko Messi
Al isto pare ponesi.

Prodajem čarape, nošene
Patike livadom rošene.
Nisam još kao Ronaldo
Malo mi u minusu saldo.

Nosim sandale s pazara
Lani mi kupila stara
Al vridit će, ljudi vele
Jednom ću bit ko Pele.

Prodat ću album s igračima
A tu sam među najjačima.
Imat ću i ja miliona
I bit ko Maradona.

Jednom će dječački san
Bit jasan ko dobar dan.
Živim ga, nek smiju se svi,
Iako ću skoro pedeset i tri.

U svom okruženju ona je kraljica stila
Ona je podatna, ona je tako mila.
Al pri malo boljem svjetlu
Ona samo drži metlu

Za njom uzdišu teške oči
škvera
I gledaju kad će i iz kojeg smjera
Ona je svjesna da je samo meta
Al nju to ne smeta

Boginja bez krune hoda
Moj naklon skoro do poda.
Možda zaslužuje više
Al slabo je vidim zbog kiše.

Ona se skida za sitno
Skida za nebitno...
Mekog srca ubojica
Al je samo čistačica.

Noć je sredila još jedan dan!
Zašto sam baš ja izabran,
Da zaključavam ovu dekadu?!
Znam da sam sam u gradu!

Ljudi troše odmore na skitanja.
A iznad mene opet česta pitanja.
Kakva je smisao nadati se snažno,
Kad ništa više za mene nije važno?

Svi smo mi isti kad izgubimo boj.
Izbacujem iz sebe stres i nespokoj!
Ma hoću dalje, a za ovu ogrebotinu,
Ne marim više jer imam ih stotinu!

Zatvoren sam previše, ne virujem nikom,
Pa po mistu šetam s tvojom slikom .
Držin je u žepu da niko ne vidi,
Šta srce štrukaje, ka naranču cidi.

Zima mi je srcu, čime da ga zgrije,
Umivan se cvićem, a cvitnica nije.
Oćeš li pripoznat dušu šta te čeka
Dok od nje ne bude samo jeka...

Gori visoko, di sunce digod zapne,
Ostavija san srce kucat kraj kapele.
Kad oblak prikine žegu i na zid kapne
Hodat ću bos, a tebi dati ću cipele.

Čas si gori, čas si doli,
Čas te voli pa ne voli,
Igra živaca me troši
I ta pamet od kokoši.

Oduzme te kada jubiš,
Nisi spreman kad izgubiš.
I još bi se tija svetit,
A čovik si za poželit.

O jubavi, ko te stuka,
Od tebe mi samo muka.
Pa me stišće pa me grata
Nema mira posli rata.

Sad je tako, sad san snervan,
Nisan pija pa san žedan.
Triba ka čovik pribolit
Jer znan da ću opet volit.