Ice heart of Croatia.

Tuzno je.
Stare, tako bogate
i poznate vizure unistene
su zauvijek.
Kroz prozor ne tako
toplog gnijezda sada
vidim dio naselja koji je
bio sakriven gustom šumom.
Sada ga više nema što
skrivati.
Gotovo da ne postoji stablo
koje nije oštećeno, na granama mu
se smjestilo i do deset centimetara
čistog, savršeno prozirnog
leda.
Žice su na cesti, od štrikova za
veš do telefonskih kablova.
Sve visi. Sve prijeti.
Nemamo struje već
treći dan.
Jučer su krepali i mobiteli.
Nemamo ni grijanje jer je
i za njega danas potrebna struja.
Limeni mi se ljubimac jutros
dva i pol sata odleđivao uz pomoć
tople vode, nekoliko neidentificiranih
alatki i klime koja mi je posrkala
dobar dio rezervoara. Na posao
se mora.
Ceste su zakrčene, ljudi čiste, a
iza njih padaju nove grane. I tako
u krug..
Od subote smo ledeni otok.
Toliko je teško gledati u
što nam se preobrazio
krajolik.. Toliko je nestvarno
priznati si koliko ne cijenimo
ono što imamo...

Tko nas može tome naučiti?
Djeca.
Ona uživaju
punim plućima u tako malim
svakodnevnim stvarima.. U svemu
vide ljepotu, u njoj
uživaju, čude joj se..
Počnimo učiti od njih..
jer ponekad bude-
prekasno..


Feel.

Oznake: ledena kiša, Gorski Kotar, Zima