semper contra

nedjelja, 31.10.2010.

Jedan drugačiji pogled na blagdan Svih svetih

Prolazim našom gradskom tržnicom u potrazi za rotkvicama. Iako je prošlo njihovo vrijeme, jučer sam ih vidio na Varaždinskom placu. Ne kupih, misleći kada ih ima tu bit će ih i na tržnici mog grada. Nažalost prevaro sam se. Gotovo svi štandovi bili su ispunjeni cvijećem i aranžmanima. Čak i natkriven prostor ispred bifea, gdje u ljetnim mjesecima ponekad popijem točeno pivo da ugasim žeđ ili da smirim živce po onoj - „pivce za živce“, bio je ispunjen „svisvetovskim rekvizitima“. Gledajući te cvjetne aranžmane na pultovima na kojima je inače izloženo jestivo bilje, svake mi se godine pojavi pomalo komična, pomalo bizarna vizija kako ljudi prilaze klupama i počinju jesti izloženo cvijeće.

U jednom trenutku, napuštajući tržnicu bez da sam našao što sam tražio, zapazih dvoje, muškarac i žena. Između njih razmak od dva tri metra. Muškarac naprijed poluokrenut prema ženi, rukama u džepovima, a žena iza njega nosi buket krizantema. Maše njime kao da drži u ruci kefu za prašinu. Ono što na kratko čuh, onako u prolazu, upućivalo je da se radi o sukobu oko tog buketa. Ne znam je li bilo pitanje njegova skupoća, smislenosti kupnje ili pak nešto treće jer nisam želio da primijete kako sam svjestan njihovog dijaloga. No taj mi je događaj dao ideju za ovaj post pomalo neuobičajenog pogleda na sve to što se događa uoči ovih dana.

Približava se kraj još jedne godine i nadolaze dani kada se povećava „koncentracija“ blagdana koji nisu samo „dani kada se ne radi“ već od nas zahtijevaju i neki angažman. Svi sveti, Božić, Nova godina. I sve to u nepuna dva mjeseca. O euforiji kupovanja za Novu godinu i Božić, o industrijskim čestitkama i frivolnim tekstovima na njima jednom drugom zgodom. U ovom trenutku mene je zaintrigiralo nešto drugo.

Radi se o kupovanju cvijeća i aranžmana za, kako se to eufemično govori, „naše najmilije“. Obilaze ljudi oko štandova s izloženim cvijećem i aranžmanima, više - manje sličnih. I cijene su im slične, od 3 do 12 kuna za jednu krizantemu ovisno o veličini cvijeta, do 200, 300 pa i više kuna za pojedini cvjetni aranžman. Je su li ti aranžmani kič ili umjetničko djelo neću, nisam likovni kritičar. Jedino što mogu reći: sliče jedan drugome ko jaje jajetu. Kruži se tako oko svih tih izložaka nekoliko puta da bi se na kraju najčešće odlučilo za neki jeftiniji buket ili tek nešto malo skuplji aranžman. Jer ipak, krizna su vremena.

Sjećam se u prvim godinama pošto nas je „osvijetlila luč demokracije“ (kada smo izašli iz „polustoljetnog mraka“ da bi ušli u „bolju i svjetlu budućnost“ koja će nas odvesti u novi mrak europske birokracije), kako su se muževi savijali pod teretom ekskluzivnih buketa i aranžmana dok su njihove supruge bez posebnih problema, da ne kažem razmišljanja, vadile iz novčanika krupne novčanice.

Tako smo jučer supruga i ja švrljali po Varaždinskom placu u potrazi za nama „prihvatljivim“ rješenjem. Istini za volju moja je bolja polovica u tom pogledu uvijek bila racionalna. Više joj je bilo da grob ne bude prazan, jer što će ljudi reći, svjesna da oni koji leže ispod ploče i onako ne vide što je na ploči. Naravno i mi smo nekoliko puta prošetali po placu da bi konačno kod jedne mlađe cvjećarke kupili u posudu posađene krizantema sitnih žutih cvjetova. Čak nam se i cijena činila „normalnom“. Odabrali smo dva grma koja su nam se učinile najljepšim platili, pozdravili se s prodavačicom i otpravili se put groblja.

Ništa nije bolje ni na „visokom državničkom“ nivou. Dva tri dana prije samog blagdana redaju se „svježe“ vijesti na elektronskim medijima kako je taj i taj visoki dužnosnik ili predstavnici te i te udruge dragovoljaca domovinskog rata, visoki predstavnici Sabora itd, etc. „položili vijence i zapalili svijeće na …“. I onda uvijek ista slika. Mjestu polaganja prilaze dvije osobe, najčešće u uniformama (ne razumijem zašto su uniforme prikladnije od civilnog odijela) noseći vijenac koji je visoki dužnosnik kupio „svojim“ novcem, postavljaju ga na za to pripremljen stalak i odmiču se sa strane. Vijencu prilazi visoki dužnosnik i važnim pokretom poravnava trake koje se naravno poravnati ne mogu, jer ih i najmanji vjetrić ili pak sila teže ove napaćene planete vrati u prvobitno stanje. Pridoda potom svijeću, koju mu preda opet jedan od posilnih, s obvezatnom hrvatskom trobojnicom i hrvatskim grbom. Zatim slijedi „minuta“ šutnje, naklon ili križanje pred grobom ovisno je li „visoki“ ateist, agnostik ili vjernik i…zaborav do slijedećih Svih svetih ili nekog sličnog blagdana kada se posjećuju grobovi zaslužnih za „svjetlu i bolju budućnost“ naše drage nam Domovine.
Što možemo, život teče dalje.

Pa iako bi se za takve prilike mogle opetovano koristiti arhivske snimke, ipak ima određenih razlika: prije mnogo godina trake su poravnavali i upaljene svijeće stavljali ispod vijenca visoki dužnosnici kojima danas na grobu neki „drugi klinci“ poravnavaju trake i pale svijeće. A i ti „klinci“ su sve češće „novi“. Vremena su ipak turbulentna.

U takvo konfekcijsko ozračje sve više se uklapa i „arhitektura“ grobnih mjesta. Kako se počivališta mojih najbližih nalaze u starijem dijelu groblja uvijek do njih prolazim uz grobišta koja se svojim izgledom znatno razlikuju jedan od drugog. Od onih najskromnijih, samo križ od kovanog željeza s razapetim Spasiteljem obojen srebrnom bojom do veličanstvenih obeliska od crnog ili sivog mramora i uklesanim, zlatnim listićima ispunjenim slovima ili pak nekim spomenikom alegorijskog značenja. I svaki puta sa zanimanjem promatram i divim se djelima nekadašnjih klesara.


Od onih najskromnijih...

Uploaded with ImageShack.us


...do veličanstvenih obeliska...

Uploaded with ImageShack.us

...nekim spomenikom alegorijskog značenja.

Uploaded with ImageShack.us

Bude i zanimljivih tekstova. Jedan mi je, šaljiv ali vrlo dubok, posebno ostao u sjećanju:

„Bio crven, crn il' žut,
ovamo nas vodi put.
Za života grizemo se do krvi,
a sve nas jedu ovdje crvi.“

Valjda me zbog toga, kada sam neki dan prilikom boravka u Zagrebu sasvim slučajno ušao u labirint novih grobova u novijem dijelu Mirogoja, osupnuo prizor unificiranih grobova poredanih jedan pokraj drugog. Kao da ih je naštancao neki divovski stroj i poredao poput ljesova na slikama sahrane nakon neke velike elementarne katastrofe ili „civilizacijskog“ rješavanja nepoćudnih stanovnika neke države. Ni prispodoba s kutijama sardina poredanih na policama marketa mi nije bila daleka.


...ni prispodoba s kutijama sardina...

Uploaded with ImageShack.us

U takvim trenucima prisjećam se svog djetinjstva i tadašnjih posjeta grobovima. Baka, očuhova majka, u svom vrtu uzgajala je omanji broj krizantema, pokrivala ih novinama da se ne bi smrzle, i kada je došlo vrijeme rezala bi ih i onda smo ih u buketu odnosili na isto to groblje i na isti taj grob koji smo supruga i ja jučer obišli. I cijelo to vrijeme dok su krizanteme rasle i dok se ona o njima brinula i dok ih je vrtnim škarama rezala i od njih pravila buket, ona je mislila na svoje najmilije kojih više nema. Njezino druženje s njima nije trajalo samo dva tri sata koliko je potrebno da se obiđu štandovi, odabere buket i odnese ga na groblje. Za mene je to tada bilo, a i danas je, pravo odavanje počasti onima koji su nam za života bili dragi. U to vrijeme teško da bih mogao čuti riječi koje je izgovorila prodavačica kod koje smo kupili cvijeće: „Ah, zaista mi je već preko glave tih krizantema, jedva čekam da odem kući!“
Ali eto i ja sam pristao da kupujem cvijeće umjesto da ga sam odnjegujem pa makar i u lončanici na balkonu. Da umirim savjest sam sebi svake godine kažem „pa i cvjećari trebaju od nečega živjeti!“

Da to neće biti kao nekada, vjerojatno je znala i moja majka jer joj je bila želja da bude kremirana i pepeo prosut po cvjetnoj aleji na Mirogoju. Jer kako je znala reći „ljudima treba iskazivati ljubav i pažnju dok su živi a ne njihovim grobovima“. No i mi smo podlegli onoj „a što bi ljudi rekli“ i nismo joj u potpunosti ispunili želju. Urnu s njezinim pepelom sahranili smo evo u ovaj grob. I svakog Uskrsa, na njezin rođendan i na dan Svih svetih obilazimo grob i donosimo cvijeće.


...obilazimo grob i donosimo cvijeće...

Uploaded with ImageShack.us

Do sada ga je sigurno dobila više nego za čitavog svog, ne baš kratkog, života.

31.10.2010. u 16:37 • 32 KomentaraPrint#

utorak, 26.10.2010.

Kad bi svi ljudi…

Tridesetog listopada ove godine navršava točno stotinu godina kako je umro čovjek koji je postavio jednu od temeljnih međašnih crta između barbarstva i civilizacije, ma što ova potonja riječ značila.

Sasvim slučajno, našao se na bojnom polju kod Solferina (1859.) nakon čuvene bitke, na kojem je umiralo 18.000 austrijskih i gotovo jednako toliko vojnika udružene francusko - pijemontske vojske ostavljenih i napuštenih i od pobjednika i od gubitnika da umru u mukama i prepušteni strvinarima i divljim životinjama.



Uploaded with ImageShack.us

I dok su njihovi „drugovi“ koji su preživjeli masakr ili su se vlastitim snagama, iako ranjeni, uspjeli dovući do svojih baza ili kuća ne obazirući se pri tome na suborce koji su ostali na bojnom polju, možda čak zažmirivši na oba oka, pomislili: „a što ja tu mogu?“, tu se našao jedan čovjek koji je gledao ali i vidio svu patnju tih bespomoćnih ljudi i odlučio učiniti nešto da se takve stvari više ne događaju. I ne samo da je odlučio nešto učiniti nego je i učinio.

Oni koji poznaju povijest nastanka humanitarne organizacije „Crveni križ“ znat će da se radi o Henry Dunant-u, a oni koji ne znaju, ako žele više podataka mogu ih naći na internetu.



Uploaded with ImageShack.us

Ovim malim osvrtom želio sam podsjetiti čitatelje na čovjeka kojemu mnogi ranjenici u bezbrojnim bitkama i ratovima u ovih posljednjih stotinu godina, a kojih u ovom „civiliziranom“ svijetu nije niti će nedostajati, mogu zahvaliti što su ostali živi. I ponovo naglasiti ono što sam već spomenuo: Dunant je gledao, vidio, odlučio nešto učiniti i to učinio za dobrobit drugih.

Kako bi bilo lijepo „kad bi svi ljudi na svijetu…“ (ili barem u Lijepoj našoj), a posebno oni kojima je briga za opće dobro „u opisu radnog mjesta“, slijedili Henry Dunant-a.

I kako to često biva kada su u pitanju veliki ljudi, ali u pravom smislu te riječi, Henry je umro u jednoj ubožnici nekog malog švicarskog mjestanca zaboravljen od svojih suvremenika. Neću sa sigurnošću tvrditi, ali vjerujem da i danas ima mnogo ljudi koji ne znaju za njega.

26.10.2010. u 23:27 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.10.2010.

Stari zidni sat

Neki dan poslao mi mlađi sin pjesmu pod gornjim naslovom iz zbirke pjesama „Kronika leptira“ Luke Milasa.

U pretprošlom sam stoljeću ja bio
tehničko čudo dobrih pradjedova
na svome mjestu je svaki moj dio:
brojčanik, klatno, pa kazaljke kova
sjajnog i lijepog, vratašca od stakla,
mnoga me ruka od djedova takla.

Na ključ navijen pune zvonim sate,
a zvonim jednom kad pola je ure,
ti otkucaji mnoga žića prate,
nęka su mirna, a nęka se žure,
dok ja sâm samo tek postojano svoj,
ne kucajuć' smrt, već sat i njegov broj.

Pjesnik me jedan u svom gleda stanu,
o meni misli pa izgovora stih:
"Mnogima kucaš na posljednjem danu,
a i na prvom, no u bivanju tih.
Dok nama život neko stavlja breme,
ti samo jesi, misleći na vrijeme!“

Da pjesmu pošalje inspirirao ga je naš „stari zidni sat“, a ta pjesma me potakla da vam o njemu ispričam priču.



* * *
Dogodilo se to negdje u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Biogradu, u prostoriji gusterne kuće mog djeda.
Premećući stare stvari koje su u nekom starom sanduku stajale godinama, i za koje više nitko nije znao kako su tamo dospjele, našao sam stari zidni sat. Na prvi pogled mi se učinilo da mu je mjesto na otpadu. Pažljivijim promatranjem ustanovio sam da ima sve glavne dijelove nabacane u kućište. Satni mehanizam, klatno, utege. Nedostajale su sajle utega i neki manji dijelovi gornjeg dijela kućišta, njegove 'krune'. Bio je prašnjav, stakla prljava, jedno bočno je nedostajalo pa sam ga mislio vratiti u sanduk. U tom trenutku dođe supruga i ugledavši sat upita:
„Otkuda ti to?“
„Evo našao sam u ovom sanduku. Izgleda da je to djedov zidni sat. Tko zna je li ispravan? Baš razmišljam što da radim s njim.“
„Uzet ćemo ga sa sobom i odnijeti nekom uraru u Varaždinu. Možda će ga uspjeti srediti.“

Nisam ga vratio u sanduk, već uzeh crijevo i laganim mlazom vode isprah višegodišnju prašinu i prljavštinu s drvenih dijelova. Satni mehanizam nisam dirao. Nakon što se drvo posušilo smjestih ga u „Spaček“ neka čeka povratak kući.

U to vrijeme još smo živjeli u Doboju. Prvom prilikom kada smo otišli u posjet roditeljima u Varaždin ponijeli smo i sat. Ne znam uzrok ali u Varaždinu je oduvijek bilo puno urara. Ima ih i danas. I to ne samo onih koji mijenjaju baterije i prodaju elektronske satove već baš majstora od zanata. Raspitao sam se kod nekih i oni su me uputili jednom za kojeg su rekli da je pravi majstor. On vam popravlja stare satove čak za zagrebačke muzeje starina – rekoše mi. No da ima jednu „falingu“. Neka nikako ne pitam, ni slučajno, kada će biti gotovo.

Obzirom da smo živjeli u Doboju i u Varaždin navraćali tek nekoliko puta godišnje, čekanje mi nije predstavljalo problem i tako se uputih kod „majstora svih majstora“.

Radionica mu je bila na početku periferije Varaždina, na samom raskršću dviju ulica koje su račvale u obliku slova „Y“. Za bolje poznavatelje Varaždina, raskršće Jalkovečke i Križanićeve. U prostoriju se ulazilo direktno s ulice. Omanja prostorija, pult, a po zidovima obješeni zidni satovi svakakvih oblika. I svi klasični, na navijanje opruge ili s utezima. Očigledno mu ova prostorija nije bila „verkštad“, u njoj je preuzimao ure. Kroz vrata koja su vodila u susjednu sobu vidjeh bračni krevet, a iznad njega, na zidu, visi veliki zidni sat s tri utega. Tog sam trenutka bio siguran da sam došao na pravo mjesto. U mislima sam se vratio mnogo godina unazad i pomislio kako je i u spavaćoj sobi moga djeda iznad kreveta visjela ura koju sam donio na popravak.

Majstora nije bilo već me primila njegova supruga. Bila je subota, on je subotar i subotom ne prima mušterije. Nakon pozdrava i kratkog objašnjenja reče neka ostavim sat i povremeno navratim da vidim je li gotov. Pozdravili smo se i ja sam otišao. Tek kada sam se vratio u Doboj sjetio sam se da joj nisam rekao ni kako se zovem niti sam dobio ikakvu potvrdu da sam sat ostavio kod nje. Ali što je tu je.

Nekoliko mjeseci poslije opet smo doputovali u Varaždinu. Navratio sam u radionicu. Bio je nazočan majstor glavom i bradom. Upitah ga za uru, ali on reče da još nije gotova. Ovaj puta sam rekao kako se zovem i upitah ga kako zna da sam baš ja donio takav sat.
„Rekla mi je supruga i opisala vas. Točno tako kako izgledate!“
Pozdravili smo se i ja sam otišao još uvjereniji da je moja ura u dobrim rukama.

Nakon nešto više od godine dana kako sam sat ostavio kod majstora evo mene opet kod njega.
„Dobar dan majstore. Dođoh vidjeti je li sat gotov?“
Majstor se lagano nasmije i reče:
„Zar ga ne vidite?“
Pogledao sam na zid iznad pulta i između inih satova što su tu tik-takali mjereći vrijeme ugledah jedan koji je bio gotovo identičan mom.
„Eno, mislim da je onaj tamo“, i pokažem rukom na njega.
„Točno!“
„Gotovo ga nisam prepoznao. Sredili ste mu i 'krunu'!“
„Ne znam kako je točno izgledala, pa sam onako od oko napravio drvene dijelove koji su nedostajali. Da sam imao koji originalni dio napravio bih po njemu ostatak.“
Nisam imao srca reći da sam jedan manji dio 'krune' bacio još u Biogradu. Nije mi tada palo na pamet da bi to moglo korisno poslužiti. Sada mi je bilo žao, ali što se može.

„Nego, bili vi prodali taj sat?“ upita majstor. „Jedan bračni par, liječnici, zainteresirani su da ga kupe. Nude 2000 njemačkih maraka.“
Nisam očekivao da toliko vrijedi. Odgovorio sam da je sat ostavština mog djeda i da ga ne želim prodavati iako priznajem da me iznenadila tako povoljna cijena.
„To je vrijedan sat,“ odgovori majstor „pogotovo što je 'repetirka'.“

Skinuo je sat sa zida, otvorio vratašca i sa strane uz mehanizam pokazao mi malu polugu.
„Vidite ovu polugu. Ima na kraju rupicu kroz koju se može provući čvršći konac, uzica i kada se ona povuče sat otkuca zadnji ili slijedeći puni sat prije ili nakon što pokaže pola ure.“
Na moje pitanje, a zašto to treba, rekao je:
„Takvi su satovi uvijek visjeli iznad bračnih kreveta. Ako je domaćin po noći trebao znati koliko je sati, recimo da rano u jutro prije zore treba ustati, prije nego što je legao otvorio je vratašca i po noći kada se probudio samo povukao uzicu i sat mu je otkucao zadnji ili slijedeći puni sat. Njima tada pola sata ovamo onamo nije značilo ništa.“
Opet sam pomislio na mog djeda. Tada, kada je sat napravljen, u kućama nije bilo električne struje pa da se lako upali svjetlo, a paliti svijeću ili fenjer i prinositi ga brojčaniku zaista nije bilo praktično.

Još smo malo porazgovarali. Saznao sam da takve satovi treba podmazivati jednom godišnje i to najbolje kitovim uljem. Na moju molbu da mi dâ malo ulja nasmijao se i rekao da je mnogo skupo i da mi se to ne isplati. Platio sam sređivanje i otišao. Još sam ga vidio samo jednom kada sam mu na popravak donio sat, vjenčani dar. Još i danas, nakon četrdeset i jedne godine uredno otkucava vrijeme. Poslije više nisam navraćao, a kada smo se vratili u Čakovec njega više nije bilo. Otišao je popravljati satove Svevišnjem.



...vjenčani sat

U međuvremenu na pozornicu svijeta stigla su računala i Internet. Jednom sam na temelju podataka koje sam našao na stražnjoj strani stare ure uspostavio vezu s Jürgen Ermert-om, ekspertom za stare satove iz Njemačke. On mi je na moj upit poslao e-mail u kojem me obavještava da se radi o satu vrlo poznatog „urmahera“ Becker Gustava (1819. - 1885.). Prema serijskom broju sata koji sam mu poslao, sat je izrađen negdje između 1880. i 1885, najvjerojatnije 1882. Moj se djed rodio 1876. godine i vrlo je vjerojatno da je taj sat koristio i njegov otac, moj pradjed.
Na kraju e-maila slijedio je simpatičan pozdrav gospodina Ermert-a: „Mnogo pozdrava i dobro vrijeme!“

Supruga i ja smo inače veliki ljubitelji „mjerača vremena“, starih ali i modernih. Čak prakticiramo da za značajnije prilike prijateljima i znancima, a naročito mladencima, poklanjamo satove. I do sada se nikada nije dogodilo da je itko dobio dva sata na poklon. Nakon onog, dobivenog za vjenčanje koji je bio prvi, uslijedili su ostali. „Prave“ prikazuju donje slike. One „moderne“ nisam slikao, nisu zanimljivi. Ovi svi su ispravni i uredno nam pokazuju kako nama vrijeme prolazi, a oni se sami ne miču.
Moj je zadatak redovno ih navijati i usklađivati s promjenama zimsko-ljetnog vremena.

Još malo pa ću ponovo morati na posao.



…“kuku“ sat koji sam naslijedio od majke



…još jedan zidni sat kojeg je dobio na poklon moj mlađi sin, ali kako nema prikladno mjesto za postavljanje čuvamo ga mi. Sat ima prekrasan zvuk.



...sat za komodu, kupljen za stilski namještaj. Namještaj se nalazi u Biogradu a sat je kod nas.







21.10.2010. u 14:54 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 19.10.2010.

Intermezzo…(„Mala od kužine“ ponovo u „Međimurju“)

Marljivi karikaturist (Damir Novak) u našem lokalnom tjedniku opet se malo očešao o našu dragu „Malu od kužine“. Spomenuta je odlučila da preduhitri glasovanje o nepovjerenju Vladi koje inicira SDP (Stranka Duge Pauze) pa je ona odlučila sama staviti svoj autoritet i popularnost na probu. Kakav je rezultat predvidio karikaturist vidite u karikaturi. Nažalost ja mislim da se ovog puta pokazao prenaivnim ili preoptimističnim sretan



Uploaded with ImageShack.us

19.10.2010. u 23:27 • 7 KomentaraPrint#

subota, 16.10.2010.

„Čaknut“ na kvadrat

Još smo uvijek u Doboju. Tamo sam imao čast položiti i šoferski ispit. Opisati doživljaje uz učenje vožnje i polagane je posebna tema za neki post. Instruktor mi bijaše naš službeni šofer iz firme. Je li njegovom zaslugom ili sam ja stvarno savjestan vozač no od te, 1973. godine, do danas nisam imao ni jedan jedini saobraćani incident. Dobro istini za volju, uhvatili su me jednom s 0,8 promila u rutinskoj kontroli. Nije bilo incidenta. Ali svejedno ostah bez vozačke na tri mjeseca, srećom zimska.

Kada sam polagao „teoretski dio“, prvu pomoć, sastalo se veselo društvo, kolege s posla i susjedi, sjedili, gledali i slušali. Između inih bio je tu i jedan Crnogorac, vlasnik „Wartburga“ kojeg nije baš mazio ni pazio, ali tom autu to nije ni bilo potrebno. Kao što već rekoh, bio je taj auto ko mazga. Daj mu mješavine i vozi.

Ispitivač mi postavi pitanje iz prve pomoći: što treba uraditi ako se u nesreći neki od sudionika onesvijesti.
„Treba mu dati umjetno disanje!“ rekoh i počeh objašnjavati kako se to radi. I kada sam došao do onog – …i onda treba kleknuti i …- začuje se glas Crnogorca: „Zaplakati i pomoliti se!“ Opći smijeh, ispitivač zaključi da znam i to je bilo to.

Prošla je koja godina od tog događaja, i meni se umalo ukazala prilika da tom Crnogorcu (inače prijatelju i kolegi s posla) dam umjetno disanje.

Jednog dana izađem ja tako iz mesnice koja se nalazila na samom raskršću, opet ono tipa „na četiri strane četiri putića vode“. Kupio dvije kile telećeg buta (jedino sam u Doboju jeo kvalitetnu teletinu), uz to dobio gratis i lijep komad teleće jetre oliti džigerice. Bio but skup, slabo išo, ljudi kupovali rebarca i tako to, pa ako naleti mušterija i kupi but i to još dvije kile u komadu treba mu dati i nešto zabadava. Izađem i krenem prema stanu koji se nalazio u blizini.

U tom momentu u smjeru raskršća, uz pločnik na kojem sam čekao da pređem ulicu, dolazi moj Crnogorac u svom „smrdljivcu“. Ne vozi previše brzo, tu negdje 60-70 kilometara na sat. Njemu iz desne ulice nailazi „FIAT 1300“ (jedan od „vrhunskih“ automobila tog vremena) nešto manjom brzinom. Gledam, ni jedan ne usporava! „FIAT je već svojim prednjim dijelom ušao u raskršće. Sudarit će se!

No ništa od toga! Moj ti Crnogorac naglo okrenu volan u lijevo, da zaobiđe prednji dio „FIATA“, pa opet u desno. Brzina je ipak bila prevelika. A kako već rekoh, „smrdljivac“ baš i nije bio za takve oštre manevre. Uostalom i Mercedes A-klase u svojoj prvoj varijanti mnooogo godina kasnije (1997.) nije prošao takav test, a ipak je, makar mali, „Mečka“.

„Smrdljivac“ je, pogotovo kad je bio slabo opterećen, imao „oks“ postavljene kotače i uslijed tog naglog manevra auto se podigao u zrak preko lijevog prednjeg kotača, poletio jedno metar, dva i onda pao na krov. „FIAT“-a, koji je odmah stao, nije ni dotakao. Skamenio sam se!


…ovo baš nije originalna slika, u stvarnosti pod je bio horizontalno u odnosu na cestu, ali ipak je neka asocijacija.

Uploaded with ImageShack.us

Gledam u auto. Stoji na nosačima krova, krov poravnat s asfaltom ceste, sva četiri kotača u zraku vrte se sve sporije, no nosači krova drže. Iz rezervoara curi gorivo, ispao poklopac. Prvi šok me prošao i ja se pokrenuh. I vozač „FIAT“-a izađe i krenusmo prema prevrnutom automobili. I imamo što vidjeti. Kroz spušten prozor na vozačevim vratima moj ti se Crnogorac izvlači iz automobila. Vjerovali ili ne!

I on je bio u šoku, ali se brzo pribrao! Mi stali pa gledamo ne vjerujući svojim očima.
„Što ste se tu udrvenili! Dođite da okrenemo auto!“ viče Crnogorac i već sâm upeo da ga postavi u normalni položaj. Priskočimo mi, dođe i mesar, i nas ga četvero okrenusmo. Crnogorac sjedne za volan, okrenu ključ, motor na kratko upali pa stane. Nema mješavine.

„Ajde sjedaj u auto idemo na benzinsku po gorivo!“ reče Crnogorac vozaču „FIAT“-a. „Oko štete ćemo se nagoditi!“

Odoše oni, ja sve čekam i mislim: „Čaknutog li čoeka, taj moj Crnogorac!“ Ubrzo se vratiše, natoči on mješavinu iz kanistra, upali auto i ode.

Za nepunih desetak dana auto imao popravljen krov, vlasnik „FIAT“-a platio popravak i sve bi u redu. Nisam trebao davati umjetno disanje.

Nije to, navodno bila jedina vratolomija kaskaderskog para Crnogorac – „Wartburg“. Jednom čuh priču pa vam je jednako kazujem. Sletio jaran niz padinu u jarak negdje u nekom zaseoku. Mrak, nigdje žive duše. Neki zlobnici govorahu da je malo prije toga bio ispraznio nekoliko čokanjčića bosanske šljive. Ne znam, nisam bio prisutan ni kada je pio, ni kada je sletio s ceste.

Auto nosom u jarku, nema teorija da ga izvuče. Izađe jaran na cestu, gleda lijevo, gleda desno. „Čaknuti“ pak imaju uvijek sreće. Ubrzo naiđe neki seljak u kolima s dva upregnuta konja. Zaustavi ga Crnogorac, pade dogovor, seljak ispregne konje, zakači auto za stražnju kuku i „dvije konjske snage“ izvukoše ga na cestu. Crnogorac zahvali seljaku, možda mu je i koji dinar dao, opet sjedne za volan i ode.
Ne može „Wartburgu“ nitko ništa. Pa makar to bio Crnogorac! Nije ni čudo, oba „čaknuta“!

nema više...cry

16.10.2010. u 21:06 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 13.10.2010.

A tko je ovdje „čaknut“?

U zgradi pokraj moje (i to se događalo u Doboj-gradu) stanovao kolega s posla, strojarski tehničar. Imao je NSU 110, nekada također vrlo cijenjen automobil za „male“ ljude. Znao je to biti i opasan auto ako ga se nije znalo voziti. Startan, motor i pogon odostraga, naprijed lagan. Težak za vožnju kroz zavoje. „Frajerima“, djedovima i očevima današnjih ljubitelja „zvijeri“, to je bio auto za uživanje.

No da se vratim kolegi. On je odmah ispod stana u visokom prizemlju (kao i ja samo u drugoj zgradi), uz ulazno stubište, imao garažu i redovito je noću auto spremao u nju. Jednom zgodom došao je vrlo kasno kući, nije mu se dalo otvarati garažu pa je auto ostavio ispred garaže. Ta onako će u jutro ponovo u njega. Ostavio, zaključao auto i otišao u stan.


Zgrada u kojoj smo stanovali u Doboju. Naš stan je bio u visokom prizemlju desno od prvog ulaza.

Uploaded with ImageShack.us

Drugo jutro siđe, skrene između stubišta i auta, otključa ga, uđe, sjedne, ubaci ključ u bravu, povuče čok (nekada se hladan automobil morao paliti pomoću povučenog čoka čime se smanji dotok svježeg zraka), okrene ključ i upali motor. Malo pričeka da se motor ugrije, vrati čok, ubaci u rikverc, pritisne gas, motor zaurla, auto – ni makac!

„Što je sad?“ pomisli kolega. Vrati mjenjač u ler, ponovo u rikverc, ponovo gas, motor zaurla, ništa, ni da se mrdne. Ubaci u prvu, ponovi sve radnje – auto stoji ko ukopan. Ugasi motor i izađe. Odmakne se od automobila, pogleda i kada mu pogled padne na dio auta gdje bi se trebali nalaziti kotači – njih nema. Rupe, nema kotača, nema ni bubnjeva kočnica.


Auto koji je ostao bez kotača i bubnjeva…

Uploaded with ImageShack.us

Automobil uredno postavljen na drvene klocne, sve po propisu, tako da se pogonske osovine mogu okretati, ali kotača i bubnjeva ni u mašti. Nestali, skinuti, ukradeni. Nema ih!

I njemu je bila poznata ona dogodovština s novim gumama. On ipak nije bio te sreće da nekome za tehnički trebaju dijelovi njegovog automobila i drugog dana nije našao ni ceduljicu ni kotače. Ovog puta „čaknutog“ nije bilo, ili je ipak „čaknut“ bio moj kolega što auto nije spremio u garažu kada je već ima. Onaj drugi, „čaknut“ sigurno nije bio. On je bio – lopov.


…i auto koji je bio siguran od krađa.

Uploaded with ImageShack.us

Nedugo nakon tog događaja kupio je, za ono vrijeme veliki auto, „Wartburg“ zvan „smrdljivac“. S tog automobila nisu skidali kotače, nije bio tako cijenjen kao NSU. Nije se s njim moglo jurcati.

Deset godina sam vozio „Spačeka“ (moj prvi i najdraži auto) pa sâm i sam kupio „Wartburg“. Služio mi je on kao vjerna mazga također dugo, pomagao mi u gradnji vikendice, vozio prikolicu sa stvarima na more i još mnogo toga. Bio je „katica za sve“, pouzdan, komforan i – „smrdljiv“. No ja sam bio pristojan vozač i nikada nisam dozvoljavao da neki drugi automobil mora dugo voziti iza mene. Čim mi se ukazala prilika, usporio sam, maknuo se sasvim u desno u i propustio „gospodski“ auto proći.

Napredovao sam polako glede automobila: prvi auto s dva cilindra, drugi s tri, a onda je došao na red s četiri – „Škoda – Favorit“. Slijedila su još dva automobila, ovaj posljednji ima i klimu.
Na veći broj cilindara nisam išao. Ne trebaju mi.sretan

nastavlja se…wave

13.10.2010. u 18:49 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.10.2010.

Intermezzo…(Fra Gavunovim tragom)

Ponukan popratnom slikom u posljednjem postu Fra Gavuna nisam mogao odoljeti da se i ja ne pridružim s jednom karikaturom u kojem se uz aktera s te slike pojavljuje i naša „mala od kužine“ i zbog toga još malo odgodim nastavak započetog serijala.



Uploaded with ImageShack.us

Karikatura je objavljena u našem lokalnom tjedniku „Međimurje“. Autor redovito, po mom mišljenju dosta uspješno, komentira na svoj način događanja u Lijepoj našoj. Kako, nažalost, karikature naši dnevni listovi objavljuju vrlo rijetko, da ne kažem gotovo nikada, a da ne spominjem kako od osamostaljenja nemamo humorističko-satirični list kao što su u mračna vremena bili „Kerempuh“, „Paradoks“, „Koprive“, „Berekin“ i njima slični, nadam se da će vam ova malo osvježiti dan.

A možda i ponukati da u svojim komentarima pokušate odgovoriti na pitanje: zašto su iz hrvatskih tiskovina nestale karikature (sportske, političke, kulturne), i zašto su ugašeni svi humoristično-satirični listovi a materijala ima toliko? Znači li to možda da je današnja „ekonomska“ cenzura tiskovina jača od nekadašnje „političke“? Ili smo mi narod koji se ne voli smijati, ili ironizirati, na svoj račun?

10.10.2010. u 23:36 • 14 KomentaraPrint#

petak, 08.10.2010.

Intermezzo...(jedan pogled na Dan neovisnosti)



Uploaded with ImageShack.us

U mirovini sam eto već više od godinu dana. Za mene neradni dan, praznik više ne predstavlja nešto što bi mi poremetilo moj uobičajeni, svakodnevnim penzionerskim aktivnostima ispunjen, dnevni ritam. Nekada je to ipak značilo promjenu u inače također jednoličnom izmjenjivanju radnih dana i vikenda, naročito ako se praznik mogao spojiti u produženi vikend.

Ali zato imam vremena da svjesno percipiram o kojem se neradnom danu, tj prazniku radi: državnom, svjetovnom ili vjerskom. I tako sam postao dobar poznavatelj svih naših praznika.

Evo, jedan od inih državnih praznika je i ovaj današnji 8. listopad „Dan neovisnosti“. Neću, niti želim podučavati štovane čitatelje bloga o kakvom se prazniku radi, lamentirati, kao što to uoči ili na sam praznik rade naše dalekovidnice, o tome zašto naši građani slabo ili nikako ne drže do svojih državnih praznika. Ili čak ne znaju o kojem je riječ. Znaju samo da se ne radi.

Osim naravno onih kojima je to u opisu radnog mjesta – političarima. A i to njihovo „obilježavanje“ se uvijek svodi na ponavljanje jednog te istog. Mogli bi, da akteri ceremonije vremenom ne stare, urednici vijesti i dnevnika emitirati iste priloge i po nekoliko godina. Ništa se novo ne događa.

Možda ipak samo jedna stvar: iz godine u godinu Hrvatska je sve zaduženija. Funkcioniranje države sve je ovisnije o kreditima koje nam „velikodušno“ odobrava „Elita“, kreatori Novog svjetskog poretka. Evo, danas je na dnevniku objavljeno da se naš vanjski dug izjednačio s veličinom bruto nacionalnog dohotka.

Pa čestitam svima Dan neovisnosti!

08.10.2010. u 20:57 • 22 KomentaraPrint#

utorak, 05.10.2010.

A našao se još jedan „čaknuti“….

Nakon „Intermezza…“ o javašlucima i netrpeljivostima prema ljudima u našim dičnim visokim učilištima koja time pokazuju da bi se prije trebali nazivati niskim učilištima, vraćam se na seriju o „čaknutima“.
Tu se barem zna to je tko!

I ovo se dogodilo u vrijeme dok sam živio u Doboju. Ispred mog stana, uz mog „Spačeka“ vrlo često je bio parkiran i jedan „Fićo“ (vrlo sličan ovome na slici) „srednjih“ godina, što je u ono vrijeme značilo star oko osam do deset godina. Gume mu vjerojatno nisu bile toliko stare, ali su bile gotovo „ćelave“.



„Fićo“ junak priče…

Uploaded with ImageShack.us



…i moj „Spaček“, nijemi svjedok događaja.

Uploaded with ImageShack.us

(Inače ovo je njegova slika u varijanti goblena koji je izradila moja pokojna punica. U početku je krasio jastuk koji je stalno bio u autu, a onda su ga mlađi sin i snaha za jedan moj rođendan uokvirili za uspomenu i dugi sjet.)


Jednog jutra, odlazeći na posao, otključavam „Spačeka“ (uvijek sam se pitao što ga uopće zaključavam kada ima pokretni krov koji se može otvoriti izvana, no rečeno mi je da ako netko uđe preko krova dok je auto zaključan, onda je to provala, a ako nije onda to nije provala, pa sam ga zaključavao!) i primijetim da „Fićo“ ima nove novicijate gume. Crne se, duboke ripne, čak se na bočnim stranama vide i oni mali izdanci ko bradavice. Kao da su sada ispod preše izašle!
„Vidi, vidi! Susjed dobio na lutriji, pa kupio nove gume!“ pomislih uz smiješak ulazeći u svoj auto.

Koje jutro kasnije eto ti čuda: na „Fići“ stare gume. Jeste nešto bolje nego što bijahu one od neki dan, ali nema zabune, gume su stare.
„Nisu dugo izdržale!“
Ništa mi nije bilo jasno. Nije valjda da su mu nove ukrali pa vlasnik nabavio neke rabljene?

No bi sam se prevario. Slijedećeg jutra novi šok, na „Fići“ opet nove, vjerojatno one iste gume.
„Što je sada ovo?“ pitam se.

Par dana kasnije sretoh vlasnika i pitah ga da mi objasni misteriju njegovih guma.
„Svašta se, komšijo, događa na ovom ludom svijetu, svakakvih ljudi ima! Eto vidio si i sâm. Kupih nove gume, ne sjećam se kada sam to zadnji puta učinio, valjda kada sam i auto kupio, a drugo jutro na autu stare gume. Vjerojatno i druge felge, nije mogao skinuti samo gume. Uhvatila me muka i jad, ali što mogu. Nemam više novaca da ponovo kupujem nove. Morat ću se pomiriti sa sudbinom“ govori vlasnik, pa nastavlja:

„Kad drugo jutro na autu ponovo moje nove gume. Blenem, gledam i ne mogu doći k sebi. A onda podignem pogled i ispod brisača ugledah papirić. Skinem ga, pogledam, na njemu poruka: 'Izvini jarane za malu neugodnost. Trebale su mi nove gume za tehnički pregled mog „Fiće“ pa sam posudio tvoje. Eto sada ih pošteno vraćam! I ne ljuti se previše, treba pomoći čovjeku u nevolji!“, završi vlasnik, nasmije se i ode.

Ne znam je li bilo takvih slučajeva još u ona „mračna“ vremena, ali siguran sam se da danas takvo nešto ne može dogoditi. Bilo je to u neku ruku i simpatično: ta snalažljivost malog čovjeka – „čaknutog“.

nastavlja se…

05.10.2010. u 17:13 • 21 KomentaraPrint#

subota, 02.10.2010.

Intermezzo…(jedna varijanta "Kamensko")

Na trenutak odlučih prekinuti serijal „Čaknuti“ vezan uz automobile.
Neki dan sam dobio e-mail kojeg je poslala jedna od novih doktorandica sa Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Sadržaj e-maila pokazuje kakvi međuljudski odnosi vladaju na toj našoj dičnoj ustanovi, gdje ljudi koji nisu podobni ne mogu raditi ni egzistirati pa makar su SVI zakoni i propisi na njihovoj strani.

Donosim malo skraćen verziju e-maila zbog njegove opširnosti s navođenjem samo inicijala imena i prezimena osoba koja se u originalu spominju pod punim imenom.

* * *

Dragi svi,

(…) 31.08.2010. istekao je moj ugovor o radu sklopljen 1.09.2004. Prema tom ugovoru, u roku 6 godina trebala sam doktorirati kako bi stekla uvjete za produženje statusa i potpore. Sukladno tome, 24.02.2010. sam doktorirala i stekla te uvjete (6 mjeseci prije roka). (…) u veljači ove godine kad se na Zavodu za kemiju i biokemiju, gdje se vodi projekt na kojem radim i gdje je moje radno mjesto, saznalo da sam napravila i napisala doktorat (jer sam na Zavodu izvjesila obavijest o obrani i pozvala Pročelnicu Katedre i Predstojnicu Zavoda prof.dr.sc. J. L. da prisustvuje obrani) moje se ime briše s popisa djelatnika Zavoda, skida se moje ime s vratiju laboratorija, onemogućava mi se korištenje godišnjeg odmora i još niz toga. O meni se šire razne priče kojima je cilj obilježiti me kao problematičnu i konfliktnu osobu, no za razliku od nedavne prakse, nisu mi (bar ne još) naručili psihijatrijsko vještačenje. (Kao svojevremeno prof Marušiću, trenutačno dekanu M.F. u Splitu, op. blogera)

(…) od 24.02. traje prepiska mene i dr.sc. G. F., voditelja mog projekta prema Upravi Fakulteta i Dekanu. (…) Ne samo da nisam dobila ugovor za zvanje višeg asistenta, već nisam dobila nikakav odgovor. Sindikat znanosti i visokog obrazovanja također kontaktira Dekana i upućuje dopise upozoravajući Upravu na stavke iz Kolektivnog ugovora i na njegovo očito i svjesno kršenje od strane Fakulteta. Dekan kao argument za takvo ponašanje navodi činjenicu da voditelj projekta nije više zaposlenik Medicinskog fakulteta te da će predložiti ukidanje našeg projekta.

Radi takvih tvrdnji voditelj projekta traži očitovanje Ministarstva prema kojem oni situaciju ne smatraju spornom, odnosno smatraju da voditelj do završetka projekta može voditi projekt te da ja prema stečenim uvjetima imam neupitno pravo na produženje potpore u trajanju do ukupno deset godina od početka radnog odnosa. No, suglasnost za moje produženje treba zatražiti Fakultet. Tu je naravno, problem. Fakultet i nakon tih dopisa nastavlja ignorirati naše zamolbe i dalje samouvjereno tvrdi isto.

21. srpnja, (…) radi očite diskriminacije prema meni, upućujem Dekanu dopis za zaštitu dostojanstva. Sat vremena nakon što sam urudžbirala taj dopis, u 16.01 sati hitnom urudžbenom službom s Rebra dolazi dopis od Dekana. Tim dopisom Dekan mi nudi prelazak na projekt prof.dr.sc. B. J. te izražava prijetnju da ukoliko se ne očitujem u roku ODMAH (tako stoji u njegovom dopisu) da će smatrati da sam isto odbila te da moj radni odnos prestaje s 31.08.2010. Na njegov dopis (…) sam tražila obrazloženje njegove ponude, obzirom da je po saznanju voditelja projekta i očitovanju Ministarstva naš projekt aktivan, redovito financiran i da nema naznake za njegovim ukidanjem. Također sam tražila i da mi dostave prijedlog ugovora. Obrazloženje, kao ni prijedlog ugovora nisam dobila, već sam 2.08. iz urudžbenog preuzela dopis iz Kadrovske kojim me upozoravaju na istek mog ugovora 31.08.2010.

No, priča postaje još zanimljivija oko početka 8. mjeseca kad je na stranici MZOŠ objavljen novi popis pozitivno evaluiranih projekata koji nastavljaju s radom i financiranjem i u tom popisu nalazio se i naš projekt. Stoga smo ponovo, dr. G. F., ja, ali ovaj put i moj odvjetnik poslali zamolbu Dekanu za produženje mog ugovora na našem projektu.

Obzirom da je od 23.07 do 27.08. trajao kolektivni godišnji, povratkom na posao sve je dočekala informacija da naš projekt ide dalje te da nemaju apsolutno nikakav argument (…) za neprodužavanje mog ugovora.
No i dalje ne odgovaraju ni na jedan dopis i ne nude ugovor.

Kako bih sačuvala prava iz radnog odnosa ja 30.08. podižem tužbu na Općinskom sudu i dajem zahtjev Državnom odvjetništvu.
Uprava Fakulteta ne samo da i dalje ne želi ponuditi ugovor već me u zakonskom roku od 15 dana od isteka ugovora zaboravlja odjaviti s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i zaboravlja mi vratiti radnu knjižicu. (…). Inače, prema Zakonu o radu ako nastavite raditi nakon isteka ugovora Zakon Vas tretira kao zaposlenu osobu, čak na neodređeno. Ujedno, ako vam poslodavac ne vrati radnu knjižicu i ne odjavi vas u roku 15 dana od isteka ugovora može prekršajno odgovarati u iznosu od 60.000-100.000 kn. No, taj novac, kao ni tužba, Upravu Fakulteta očito ni najmanje ne brine jer taj novac ne ide iz njihovog džepa, već, naravno, iz državnog proračuna. Tipična hrvatska posla....

Ministarstvo znanosti, odnosno pojedini čelnici u njihovim službama su se zainteresirali o mojem slučaju (…), no zanimljivo je, pa i zabrinjavajuće, da pod okriljem autonomije Sveučilišta (samo kada su takve stvari u pitanju, op.blogera), Fakulteti, odnosno njihova vodstva mogu raditi što žele, pa makar se kosilo sa zakonima. (…) Uprava Fakulteta 9.09. traži (od Ministarstva, op. blogera) njihovu suglasnost za produženje mog ugovora do kraja ove godine, odnosno na još 4 mjeseca. G. B. i gđa J. P. me 16.09. pozivaju da potpišem taj famozni aneks za produženje na 4 mjeseca. (…). Obzirom da 4 mjeseca nisu ni približno 4 godine, moj odvjetnik dopisom koji su na Fakultetu zaprimili jučer (20.09) inzistira na ugovoru kako ga definira kolektivni ugovor i koji u konačnici dobivaju svi koji udovoljavaju uvjetima iz kolektivnog ugovora, kao što im udovoljavam i ja. (…)

No, danas me obavještavaju iz Kadrovske službe kako me Fakultet odjavio s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja Medicinskog fakulteta te me pozivaju da preuzmem radnu knjižicu. Zanimljivo je da je na odjavi mirovinskog i zdravstvenog naveden datum 16.09., odnosno isti datum kad su mi ponudili novi ugovor na koji se tada još nisam očitovala.

(…) Za sve što vam navodim imam službene dopise i dokumente. Obzirom da, kako stvari stoje, prestajem raditi na Medicinskom fakultetu želim vam svima zahvaliti na podršci (…).

Na kraju ovog maila, svima nama želim da se stvari počnu mijenjati na bolje, ma na puno bolje. No, isto tako znamo da se mogu mijenjati samo ako ih MI počnemo mijenjati.
Vidimo se,

pozdrav i pusa svima,

N.

* * *

Je li vas ovo podsjeća na nedavno objavljenu vijest da je hrvatski znanstvenik Ivan Đikić promoviran u Erlangenu u redovnog člana Leopoldine, njemačke akademije znanosti koja slovi kao jedna od najstarijih i najuglednijih znanstvenih institucija u svijetu. Članovi te akademije bili su mnogi nobelovci, a između ostalih i takvi znanstvenici kao što su Darwin, Rutherford, Planck, Einstein i naši nobelovci Ružička i Prelog. Znanstvenik koga prima takva ustanova međutim nije dovoljno dobar za HAZU!

„Kamensko“ na „visokom nivou“!

02.10.2010. u 11:33 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

demetra
zvijezda
NF
donabellina
vjetar
mecabg

smijehotvorine
umjetnost biti sam
tomajuda
tok misli
bellarte

japanka 3
grunf
pozitivka
geomir
dinaja
dinaja 2

huc
astro
ET
k.u.p.
sewen

skrpun
fra gavun
crna svjetlost
jedna žena
zvonka
k.moljac

vadičep
alexxl
in patria sua
gorkić
marvivall
Ross
inžinjer

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu

brod u boci
pametnizub
borgman
h_cenzuru
žena gaza
proglasi
iva
smisao života
modesti
salome
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET2

Nekad bili sad se spominju


lion
10. Ars
nema garancije
memoari
taradi
dona
zagreb
odmak
bromberg
neverin
effata
Pax et Discordia
kreativka
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.

Glupo je biti živ a ne moći živjeti.

S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.

Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.

Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.

Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.