Abelov brat

Izmišljavanje skakutavanja

Izmišljavanje je najgluplja rječ koju sam čuo, a odmah nakon toga najgluplji je način kako se piše rječ ''rječ''.

26.04.2010. u 20:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

Sretno djetinjstvo u zemlji Tauriska

Sjedio sam s dečkima na cugi poslije treninga i čavrljali smo o svemu i svačemu. Ja sam pričao kako sam nedavno bio u zemlji Tauriska i vidio zaigrano tauriško crvenokoso, bljedoputo, plavooko dijete koje je 3000 godina stara baština. To me podsjetilo na moje djetinjstvo i na vrijeme kad sam staru zvao mama i kad sam najlakše zaspao u njezinom krilu dok smo čađavim, rasklimanim autobusom putovali u zemlju starog keltskog plemena. Sjetio sam se stare drvene kuće sa zemljanim podom i žutog kredenca u kojem su živjele šalice za kavu. Bili su tu Dašenka i Ben, mješanci terijera, i jednozubi mačak Marko. Iza kuće je bila lipa, a malo dalje vinograd i žuta trešnja. S lijeve i desne strane su bile njive, a iza njih šume bukve, hrasta i jele u kojima su rasle šumske jagode i borovnice i u kojima sam gradio kućice od granja. Sve je to bilo smješteno na brdima i brežuljcima između kojih bi se ujutro znala nakupiti magla pa su izgledali kao otoci u moru.
Jako sam dobro poznavao taj kraj i jako sam dobro znao kad treba tražiti jagode, kad trešnje, kad grožđe, a kad kestene pa smo tako Ben i ja uredno obilazili livade i šume kilometrima uokolo i gostili se darovima prirode. Ben je jako volio jabuke i grožđe. Bio je stvarno poseban pas i moj najbolji prijatelj. S njim sam komunicirao bolje i lakše nego s bilo kojim čovjekom. Osim njega imao sam drveni kolac koji je nekad bio koplje, a nekad konj, imao sam crveni frotirasti dres sa bjelim rubom i sedam, osam ili devet godina...to je bilo sve što sam tada imao i bilo mi je više nego dovoljno.
Poznavao sam sve ljude u selu. Najviše sam se volio družiti sa Andrijom, pripovjedačem bajki i legendi. Sječam se kako smo se navečer znali okupiti oko kamina, onda bi on zapalio svoju lulu i pričao svoje priče, a plamen mu je osvjetljavao naborano lice, guste brkove i kukast nos uronjene u dim duhana. Imalo je to selo i svojeg druida Žigu koji se bavio skupljanjem ljekovitog bilja. Bili su tu Viktor i Ivek, Vercingetorixovi daleki rođaci, moji ujaci, koji su mi uz Bena jamčili sigurnost.
Bena više nema. Ni Dašenke. Ni mačka Marka, ni Andrije, ni uje Iveka. Druid Žiga je u Lepoglavi jer je na svoj spisak ljekovitog bilja dodao kanabis. Nema ni žute trešnje u vinogradu iza kuće.
Ostala je lipa da svojim mirisom ljeti i žutim lišćem u jesen prizove sjećanje na predivno, sretno djetinjstvo...
Tada je Branimir, jedan od frendova s kojima sam bio na cugi rekao
-Ja mrzim lišće...živcira me...
i tako smo prešli na teme o ninđama i ima li baba roge ispod kreveta i kad spavaš ili samo dok si budan...

11.11.2008. u 01:53 | 0 Komentara | Print | # | ^

Iznenadni obrat

Jučer zvoni mob u 11 ujutro.
JA- (tek probuđenim glasom)...gnah?
MOB- dobar dan, ovdje X Y, direktor kadrovske u firmi koja ima postrojenje, dali sam dobio gosp. Tog Itog?
JA- ...mgh...(potvrdno)
MOB- ovdje piše da ste odbili posao tehničara koji bi se školovao u Portugalu i onda ovdje radio za soma eura i gradio karijeru zato što vam ne paše odlazak u Portugal...
JA-..argh?!? (i mislim si mamicuimjebem...)
MOB-...pa sam vas htio pitati dali bi vam odgovarao neki drugi posao, npr. tehničar u radnoj manduri koji neide na izobrazbu u Portugal i radi za manje novaca?
JA-..guk...(nedefinirano)
MOB- Odlično! Jel' možete doći u ponedjeljak?
JA- ..well...
MOB- oko koliko sati bi vam odgovaralo?
JA- ..mumlj...
MOB- piši.. (viče nekom) ..10!..ok, hvala vam, vidimo se u ponedjeljak!
JA-..gn...
Još dosta nakon toga nisam bio siguran dali se taj razgovor stvarno desio.

01.11.2008. u 16:57 | 1 Komentara | Print | # | ^

Na interwievu

Nedavno sam bio u jednoj firmi na razgovoru za posao.
Inaće, imam puno problema na takvim razgovorima; obavezno dobijem tikove, izgubim dar govora, a ponekad izgubim dar disanja. Nekad se pred ulazom okrenem i odem doma. Sve ovisi o količini treme.

Ovaj put je sve krenulo super-
dobar dan..
dobar dan. (rukovanje)
bla bla...bla?
bla bla bla bla...
bla bla heh heh (heh heh na silu)
a onda je u prostoriju ušao Kšišćian, zamjenik direktorice.
Ustvari ime mu je bilo Kristian, al je lik iz Portugala pa mu R i S zvuće kao Š, a T podsjeća na Č.
i onda mi je rekao:
Keniućelaš šomčinabaućju?
JA- well...ovaj..jebiga...(tu sam dobio tikove)
KŠIŠĆIAN- šomčinabaučjoškul, vođiđuđu bifoš...
JA- hhhh...ghk..e..(tu sam izgubio dar govora i disanja)
KŠIŠĆIAN- đušpik ingliš?
JA- ug..
tu sam već toliko bio u tikovima da sam vjerovatno izgledao kao netko tko je upravo dobio epileptični napadaj i tretman egzorcizma istodobno.
Onda su mi rekli da pričekam vani pa da ćemo u obilazak postrojenja.
Dok sam čekao vani, direktorica je vjerovatno dala Kšišćianu pištolj. Za svaki slučaj, jel'...
U postrojenju su strojevi bili toliko bučni da je od Kšišćiana ostalo samo šć i ja bih na svako njegovo šć koje sam načuo izreagirao sa- A? ili- Koga?
Bilo mi je jasno da sam si sa slikom psihotično-šizofrenog Muje iz Zabrđa podno Majev'ce sjebo svaku priliku da odem na petomječnu izobrazbu u Portugal i da onda ovdje radim za soma eura i gradim karijeru pa sam im to i rekao. I još sam im rekao da odustajem i da im nedam broj svog mobitela (koji ionako imaju u mom životopisu).
Dok sam šuštao kroz otpalo lišće, tražeći mjesto gdje ću crknuti, razmišljao sam o tome kako Kšišćian nije lik poput onih iz portugalskih sapunica. Nije vikao, prijetio, mahao nožem...ustvari, bio je poprilično normalan...za razliku od mene.

01.11.2008. u 14:47 | 0 Komentara | Print | # | ^

Merkati na biciklima

Dogovorio sam se s frendom da ćemo se naći tamo gdje se inaće nalazimo kad idemo srkljat kavice u sevdahu. Osim mene bilo je tu još ljudi koji su se s nekim trebali naći. Dok sam tako čekao- zabavljao sam se promatrajući prolaznike. Vidio sam ženu koja je hodala kao da nosi vreću cementa na leđima. Nosila je ona teret. 50 kila opterećujućih misli. Vidio sam lika koji je upravo zakockao ženinu plaću. Svoju nije zakockao jer ne radi pa je ni ne dobiva. Bio je ljut. Možda će je tući kad dođe doma. Vidio sam bradatog starca koji gleda zamišljeno u daljinu. Kao da pokušava vidjeti budućnost, ali ne vidi ništa. Vidio sam zbunjenog, sa strahom u očima. Drugima je on bio smješan. Pogledao sam nas koji smo čekali. Ličili smo na merkate. Tada sam u daljini vidio frenda. I on je izgledao kao merkat.

01.11.2008. u 03:14 | 0 Komentara | Print | # | ^

Gatanje iz šalice za kavu

Kad sam se probudio ujutro zatekao sam u kuhinji staru i susjedu kako piju kavu, čikaju i ogovaraju. Nema mi ništa gore od toga da takav nerazbuđen, krmeljav i mrzovoljan naletim na goste koji mi obično postavljaju retardirana pitanja i dobivaju isto takve odgovore. Stavio sam kavu da se kuha i tako čekajući odgovarao sa da i ne na susjedina retardirana pitanja. SUSJEDA- kaj si sanjao?
JA- da..
SUSJEDA- ma ne..KAJ si sanjao?
JA- ne..
tu je odustala, a meni je termin ''unutarnji osmjeh'' u tom trenu postao savršeno jasan. Samo što je u mom slučaju to bio ''unutarnji zlobni osmjeh i slavljenje pobjede''.
Kavu sam popio u miru i tišini moje sobe.
Kad sam ponovo došao u kuhinju oprat džezvu i šalicu kaže mi SUSJEDA- daj da ti gatam iz soca.
JA- jebiga, već sam isprao soc.
SUSJEDA- pa šta ti je bilo na rubu?
JA- krilati slon sa mašnom na glavi
tu se staroj već počeo razvlačit osmjeh na licu, a i meni
SUSJEDA (smrtno ozbiljno)- auuuu, to znači samo jedno- desit će ti se sigurno nešto dobro, a možda ti se desi i nešto loše. Da...

25.10.2008. u 15:07 | 0 Komentara | Print | # | ^

sms

Kolega i ja smo zgibali malo ranije s posla. Bio je prilično vruć dan. Rano ljeto. Već sam dugo maštao o otkazu i zamišljao si moguće scenarije. Mrzio sam taj posao, a i ljude koji su me okruživali. Kad sam već bio blizu doma dobio sam sms poruku:
ŠEF: Otišli ste ranije! Zašto?
JA: Zato što smo došli kasnije.
Htio sam još dopisati i- pička ti materina, ali sam se predomislio bez nekog posebnog razloga.
Nisam dobio otkaz.

22.10.2008. u 03:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

žasU!

Te večeri sam se vraćao autom doma iz Dubrave. Cesta je bila gotovo prazna. Rammstein je treštao iz zvučnika. Bio sam malo dekoncentriran i kasno sam skužio da se upalilo crveno na semaforu pa sam produžio jer ionako nebih uspio stati. Ubrzo nakon crvenog iza mene se upalilo plavo svijetlo. Shit...
-dobro veče!- kaže pajkan skoro pa pjevajući i dotakne si kažiprstom šilt
-dobar večer...- kažem ja blejeći poput najnevinijeg janjeta
-vozačku, prometnu i osobnu molim...
-evo izvolte..
dvadeset sekundi tišine dok gleda dokumente
-gospodine x, znate li zašto smo vas zaustavili?
-pa, ovaj...znam prošao sam kroz crveno...
-a zašto ste prošli kroz crveno?
u tom momentu mi je kroz glavu prošlo sto tisuća spasonosnih odgovora kao npr.- vidite, ovaj baka mi je bolesna pa... (baku nemam ni jednu živu, a ni dedu) ili - znate, cura mi je trudna... (nemam ni curu) ili kajaznam, bilo kaj... samo ne ono kaj sam ja prosrao...
- I? Zašto ste prošli kroz crveno?
-pa, muzika mi je bila malo preglasna pa nisam vidio...
u tom momentu se zrakom prolomi ''ohoho'' koji je bio mješavina čuđenja i smjeha
- Mile!- dovikne pajkan svom kolegi - dođider vamo i donesi frulu. Imamo jednog za puvanje!- kaže pobjedonosno i zauzme poziciju terijera koji je najnušio krv
-jes' pio alko'ol, a?
-ja ne pijem alkohol... (u 90% slučajeva upali, vjerujte)
-ondak si se drogiro!!! - zareži terijer
- ne pijem, ne pušim, ne drogiram se. (što je istina :)
dotad je već Mile došao s dregerom, a taj prelazak s jedne strane ulice na drugu mu je bio popriličan napor i to mu se vidjelo na rumenom, uspuhanom licu. Nositi takvu trbušinu bi svakome bilo naporno.
- sad ćemo mi lijepo provjer't jesil pio i dal si se drogiro
naravno, napuhao sam nulu i pajkan me zbog toga mrzio, al još uvijek sam bio kriv zbog prolaska kroz crveno i pajkan se veselio što će mi uručiti čestitku od par stotina (ili tisuća?) kuna, pun kurac kaznenih bodova i kajjaznam kolko mjeseci bez vozačke. Nije mi to uopće trebalo...
I dok su oni u autu pisali kaznu ja sam krajičkom oka primjetio kako se neko vozilo velikom brzinom kreće prema nama iz smjera Maksimira. Mislim si - vidiš, ovaj manijak će projurit ovuda i dok ga oni skuže i odreagiraju već će biti daleko i nikome ništa, a i previše su zaokupljeni pisanjem kazne meni. I dok mi je ta misao prošla glavom, to vozilo je već bilo dovoljno blizu da se
može razaznati da je to smetlarski kamion. I u njemu lik sa razrogačenim očima i luđačkim cerekom na licu. I ide ravno u pajkane!!! I BUM! U sekundi je pola pajkanske škode nestalo, sva stakla su se rasprsnula, pojavio se plamen i zapaljeni komadi su letjeli pedesetak metara naokolo. Komadići stakla, lima i plastike su padali i po meni. U jednom trenu jedan veći komad je pao ispred mene. Bila je to pajkanova ruka. Dimila se, a prsti su još stezali moju prometnu, vozačku i osobnu. U zraku je vladala neka čudna tišina isprekidana pucketanjem vatre i prigušenim luđačkim smjehom koji je dopirao iz kabine kamiona. Sjeo sam u auto i krenuo doma. Dan je bio dug i naporan. Vozeći se razmišljao sam o pajkanima, o prolaznosti života, o nenadanim situacijama. Mislio sam si- Ak niš drugo- bar je umro sretan, pišući kaznu i to ne bilo kakvu...za prolazak kroz crveno je velika kazna. Eto...vuk sit, koze cijele...ne baš u potpunosti, al ono...I dalje su treštali rammstein iz zvučnika.




Ova priča posvećena je pajkanima koji su mi prije par mjeseci napisali kaznu zbog prebrze vožnje. Vozio sam 71km/h tamo gdje je dozvoljeno 60 km/h. Tolerira se 10 km/h više od dozvoljenog, znači popušio sam za 1. Bolje bih se osjećao da su mi lagali da sam jurio 100.

19.10.2008. u 01:02 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< travanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2010 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

pisanje o meni, sebi i mojemu drugom 'on'

Linkovi

Blog.hr