Šegrtski zapisi

subota, 05.05.2018.

Povijest poreznih opterećenja – negodovanje se širi diljem Slavonije (II.)


Slika: slavonska ravnica s "američkom" kulturom

U prošlom je članku bilo govora o odnosu podložničkog stanovništva i habsburške uprave koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Podložnici (kmetovi) su bili razočarani novim porezima koji su ih pogodili s dolaskom nove – habsburške vlasti umjesto osmanske. Zapravo, prosječnom čovjeku 17. i 18. stoljeća bilo je svejedno jeli mu vladar u Beču ili u Istanbulu.

„Brojne podložničke tužbe prikupljene tijekom 1736. godine odnosile su se na veliko porezno opterećenje. Ono je dodatno dolazilo do izražaja uz nisku produktivnost. Prema već objašnjenom obrascu ponašanja neki su podložnici odlazili u hajduke, neki su selili u druge dijelove Habsburške Monarhije, ili čak u dijelove Osmanskoga Carstva. Hajduci su u većini slučajeva percipirani od strane vlasti i podložnikâ kao razbojnici, dok se ne bi stvorila kritična masa nezadovoljnikâ. Tada bi došlo, na određenom vlastelinstvu, do općega nezadovoljstva koje bi se transformiralo u bunu…“ Kada bi nastala pojedina buna organizirale su se komisije od strane vlasti. Jedna je od „komisija na kraju odlučila kazniti buntovnike“… u istočnoj Slavoniji „u čemu je glavnu ulogu imao pukovnik Fefershofen. On je bio svjestan stvarnosti i napominjao je, kao i njegovi prethodnici, i drugi časnici, da su podložnici prekomjerno opterećeni jer obaveze nisu bile usuglašene. To se podudaralo s izvješćem generala Khevenhüllera iz 1733. godine. On je napomenuo obraćajući se caru Karlu VI. da podložnici zbog poreznih iskorištavanjâ diljem Slavonije postaju razbojnici na cestama i šumama.

Ova pobuna nije bila niti jedina niti prva. I prije i poslije su se podložnici diljem Slavonije i Srijema, ali i šire, dizali protiv nameta koji su bili iznad određenoga i obveznoga. Kao primjer možemo također navesti područje vlastelinstva Valpovo. U njemu su se razbojništva konstantno događala od kraja 1720-ih godina na područjima veće koncentracije šumskih i močvarnih predjela, konkretnije na zapadnom i južnom području valpovačkoga vlastelinstva. U tom je kontekstu u Slavoniju poslana komisija na čelu s generalom Hamiltonom. Ona je popisivala stanovništvo, pokretnu i nepokretnu imovinu. Na temelju popisa donesena je urbarijalna regulacija cara Karla VI. 22. svibnja 1737. godine. Njezina je glavna svrha bila reguliranje odnosa između zemljoposjednikâ i podložnikâ. U četrnaest točaka urbar donosi odredbe koje su trebale spriječiti nesuglasice na zemljoposjedima i zloupotrebe.

Novodoneseni urbar napominje kako otkup robote i dalje vrijedi 8 forinti. Pri tomu dodaje da se samo ceste i mostovi trebaju popravljati od strane podložnikâ i ništa drugo. Iz toga možemo zaključiti da su i podložnici tjerani na druge vrste poslova. Pod drugom točkom urbar naglašava i precizira, za razliku od prijašnjih uredbi, da u veliku desetinu ulazi vino, žito, raž, ječam, zob i kukuruz pri čemu njihovo prenošenje, odnosno voz, ide na trošak zemljoposjednikâ. Mala se desetina za razliku od prijašnjih odredbi zabranjuje, osim pod uvjetom ako ne dođe do dogovora između zemljoposjednikâ, biskupâ i podložnikâ… Budući da su vlastelini i njihovi činovnici prikupljali sve potrepštine i sav je višak proizvodnje išao u riznicu zemljoposjednika, odnosno u privatne ruke činovnika. Toga je car bio svjestan i napomenuo je da se to više ne radi. Nakon što je sve navedeno zapisano, odredio je da se svi zapovjednici, zemaljski gospodari, odnosno vlastelini i podložnici, moraju držati napisanoga dok on drugačije ne odluči.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)

Nakon donošenja Karlova urbara 1730-ih godina nastavila su se negodovanja podložnika diljem Slavonije pa tako i u Valpovu, Miholjcu i okolici. „Tijekom 1740-ih godina životni su se uvjeti dodatno pogoršali. Započeo je Rat za habsburšku baštinu u kojemu su sudjelovali i krajišnici s područja Slavonije te prisilno unovačivani razbojnici i podložnici, dolazilo je do pojačanih nemirâ i gospodarskih problemâ. Unatoč tomu što vojska više nije boravila na području međuriječja, slavonski su podložnici i dalje financirali krajišnike koji su ratovali u tuđini… Nakon što se smirila vanjskopolitička situacija sa završetkom Rata za habsburško naslijeđe, a pod utjecajem izvještaja iz Slavonije, ali i drugih dijelova Monarhije, kraljica dostavlja odredbe dvorskoj kancelariji da krajišnik i podložnik moraju imati dovoljno zemljišta za život. U svibnju 1749. godine šalje komisiju na čelu s generalom Engelshofenom i predsjednikom dvorske kancelarije grofom Gasalkovićem. Oni su tražili materijal od županija u vezi sporova s Vojnom krajinom u kojima su jedni druge optuživali za loše gospodarsko stanje zemlje, a samim tim i podložnikâ. Tijekom ispitivanja podložnikâ uvidjeli su kako se pretežito tuže na vlastelinske i komorske činovnike. Tako recimo u Valpovu tijekom ljeta 1749. godine naglašavaju da ih upravitelj Sebastijan Freudhofer sa svojim podređenima istjeruje s krčevina.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina…)

Tih je godina nekoliko komisija oformljeno s ciljem prikupljanja pritužbi kmetova protiv djelovanja vlastelina i njegovih službenika. Članovi su komisija „putovali u mnogobrojna slavonska mjesta, pa tako i u Valpovo gdje su se kmetovi žalili u srpnju i kolovozu 1743. godine…“ Nakon jedne od komisija uslijedio je novi urbar kraljice Marije Terezije 1756. godine. „Unatoč detaljnijim i iscrpnijim odredbama, nije se osobito promijenilo stanje koje je prethodilo donošenju urbara. Iako je otad postojala osnova međuodnosa vlastelina i podložnika, i dalje nije bilo dovoljno moći, sredstava i želje da se u potpunosti provodi. Ovisno o potrebama i željama pojedinog vlastelina i upravitelja s činovnicima veleposjeda podložnička su se podavanja povećavala ili smanjivala. Tako je barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau i dalje imao sporove sa svojim kmetovima diljem vlastelinstva Valpovo. Jedna je od komisija saznala za te nesuglasice pa je vodila razgovore s podložnicima u Miholjcu, Šaptinovcima i Rakitovici.“

Zanimljivo je i da su se neke tužbe kmetova valpovačkog vlastelinstva vezale uz pojedine životinje. „Na uzroke gospodarskih problema pa samim time i dijela razbojništva tijekom prve polovice 18. stoljeća utjecali su i pravilnici vlastelinstva u kojima su neke točke bile vezane i uz konje. Tako je u pravilniku od 5. svibnja 1723. godine zapisano da podložnik koji drži konje ili volove daje četiri vučne rabote, odnosno tlake. Navedeno se treba staviti u kontekst da se barun Prandau i njegova uprava vlastelinstva Valpovo nije previše obazirala na točke Karlova urbara i da je uz spomenutu rabotu uzimao po selištu 11 forinti. Prema tome, ne trebaju čuditi već navedene pritužbe podložničkog stanovništva pojedinih naselja vlastelinstva Valpovo iz 1737. godine koje su bile vezane uz konje. Primjer da se nije samo žalilo podložničko stanovništvo, nego i plemstvo, odnosno barun Prandau, imamo iz siječnja 1755. godine. On je napominjao da se na Slavoniju ne može protegnuti jedno urbarijalno uređenje zbog okolnosti područja i sposobnosti puka. To mišljenje zapravo ima određene sličnosti s pogledima putopisca Taubea o stanovništvu u Slavoniji (putopisac Taube je opisivao stanje okoliša i ponašanje slavonskog stanovništva tijekom 18. stoljeća). Barun Prandau iz tog je razloga ponudio određena rješenja među kojima je spomenuo i tlaku koja uključuje konje i volove.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Više možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine do koje možete doći preko facebook stranice Šegrtski zapisi, bloga Šegrtski zapisi ili internet pošte segrtski.zapisi@gmail.com.

Oznake: Slavonija, porezi, 18. stoljeće

05.05.2018. u 09:15 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 30.04.2018.

Povijest poreznih opterećenja – desetina koja život znači (I. dio)


Slika: Kukuruz "zlatne slavonske ravnice"

Kada se promatra povijest Slavonije od prije dvjesto ili tristo godina možemo uočiti da je ona prožeta borbom seljaka za opstanak. Neki su svoj kruh nalazili izvršavajući svoje dužnosti, a neki kroz mnogobrojna negodovanja pa i razbojništvo.

Problema su bili svjesni i tadašnji vladari Leopold, Karlo VI. (Slavonija je bila dio Habsburške Monarhije tijekom 18. stoljeća) i njegova nasljednica Marija Terezija. Oni su slali izaslanike u sve dijelove svoje monarhije pa tako i na krajnji jugoistok – u današnju Slavoniju. Izaslanici su prvo zapisivali s čime sve raspolaže lokalno podložničko stanovništvo (kmetovi). Također su zapisivali i mnogobrojne podložničke tužbe koje su se javljale nakon odlaska osmanske (krivo navođene turske) vlasti i dolaska habsburške vlasti. Iako postoje gospodarski procesi dugog trajanja možda je najbolje započeti s 1683. godinom uz poneke osvrte na spomenute procese.

Sve u svemu, tijekom spomenute godine „osmanska vojska na čelu s velikim vezirom Kara Mustafom uputila se preko južne Ugarske prema Beču. Nakon dugotrajnoga planiranja odlučeno je u Istanbulu da će se pokušati s osvajanjem prijestolnice zapadnoga susjeda – Habsburške Monarhije. Prema već uhodanom obrascu vojska se okupljala u Beogradu i preko Sulejmanova mosta kod Osijeka krenula k Beču. U kasno se ljeto 12. rujna 1683. godine održala bitka tijekom koje je osmanska vojska doživjela velik poraz. Takav je rasplet događaja negativno utjecao na raspoloženje osmanske vlasti i muslimanskoga stanovništva na prostoru između Ilove, Drave, Save i Dunava. U sljedećih je osam godina uslijedio mnogo bitaka i česta izmjena vlasti. Carska je vojska osvajala gradove i teritorije te uzrokovala migracije i oscilacije stanovništva. Ono se skrivalo po šumama i močvarama iz straha od nekadašnje osmanske vlasti i osvete, ali i iz straha od nove vlasti za koju se nije znalo što sa sobom donosi. Naposljetku je nakon bitke kod Slankamena 18. kolovoza 1691. godine, došlo do konačnoga osiguranja područja Međuriječja od strane carske vojske.“

„Osmanske vlasti od tada više nisu prelazile na područje sjeverno od Save. Dok su još trajale vojne akcije južno od Save i Dunava počela je unutrašnja gospodarsko-politička borba u nametanju habsburške vlasti. U prvom su redu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće Dvorska komora i carska vojska vodile glavnu riječ oko izgradnje uprave. Komorski činovnici ulazili su u sukobe i rasprave s generalima, no nisu mogli funkcionirati bez pomoći vojske u pogledu sigurnosti. Dok je Komora stvarala činovnički aparat i provizorate te okruge diljem Slavonije pokušavajući prikupiti porez za državu, vojni dužnosnici nametali su svoju volju u sferi vojnih, gospodarskih i političkih poslova. Sve je to rezultiralo žalbama od strane Komorske inspekcije iz Osijeka, čiji su se čelnici stalno mijenjali bez naročita političkoga uspjeha. Prvenstveno možemo izdvojiti dva komorska činovnika koji su svojim radom pokušali utjecati na odnos vojske i komorske uprave. Oni su Martin Zemljak i don Ferdinand Carl grof Caraffa di Stigliano. Prvi je ustanovio i ukazao Dvoru na to da vrhovni zapovjednik u Slavoniji general Guido von Starhemberg sa svojim generalima i nižim časnicima ubire sve javne prihode i utječe na gospodarsku efikasnost i na migracije stanovništva. Također je zagovarao popisivanje stanovništva te njihove pokretne i nepokretne imovine. To je proveo drugospomenuti sa svojim komisijama 1698. i 1702. godine. Cilj je popisivanja bio saznati s čime raspolaže Dvorska komora, odnosno kolika je gospodarska snaga stanovništva, pri čemu se treba razlučiti prostor pod utjecajem i upravom vojske, i onaj pod utjecajem Komore. Budući da Komora nije raspolagala s dovoljno ljudstva, a pogotovo s kvalitetnim, provodila je popise i uz pomoć vojne infrastrukture i lokalnoga stanovništva. U svakom su naselju starješine sudjelovale u popisivanju i informirale komorske činovnike o broju kuća, pokretne i nepokretne imovine. Na temelju toga krajnje subjektivnoga sustava popisivanja određeni su porezni koeficijenti, dužnosti kmetova i prostor pod upravom Dvorske komore. Odlučeno je kako će podanici plaćati desetinu žitarica, vina, janjadi, jarića i drugoga. Jasno se podijelio prostor naseljâ koja će biti pod jurisdikcijom generalata u Osijeku, a koji pod dvorskom inspekcijom u Osijeku. Caraffa je samoinicijativno, što je kasnije potvrđeno i od strane Dvora, donio odluku kako će se jedno selište sastojati od 24 jutra. Pri tomu se vrednuje da je motika vinograda dva jutra oranice, a isto tako i kosac livade. Na osnovu nabrojanoga odlučeno je kako će se oporezovati na godišnjoj bazi 3 forinte za Dvorsku komoru, 12 forinti za vojsku i 8 forinti umjesto rabote od selišta. Zbog određenoga broja braće i sinova u kućama čiji je udio u stanovništvu varirao od kuće do kuće usvojeno je da plaćaju 1 forintu za otkup od rabote.“


Slika: Oranica "zlatne slavonske ravnice"

„Sve navedeno trebalo je postati okvirom poreznoga sustava koji bi funkcionirao na prostoru koji je do prije desetljeća i pol bio pod osmanskom vlašću. Na nesreću podložnikâ i njihovih obitelji nije funkcionirao jer nije došlo do stvarne raspodjele između komorske i vojne vlasti. Stanovništvo vlastelinstava koje se nije nalazilo pod upravom vojne vlasti također je sudjelovalo i na izgradnji vojne infrastrukture diljem Vojne krajine. Ovisno o blizini staništa svako je naselje davalo svoj doprinos u novcu ili radu ili u jednom i drugom tijekom radova na kasarnama, tvrđavama, cestama i drugim važnim infrastrukturama za funkcioniranje vojske. Isto su tako komorski činovnici trebali pomoć vojske na područjima pod svojom nadležnošću zbog već naznačene sigurnosti pri čemu su vojnici prekoračivali svoje ovlasti na štetu podložnika. Tražili su prekomjerne potrepštine za svakodnevne potrebe u obliku hrane i drugoga, kao i privremeno boravište. Iz svega navedenoga razvidno je kako je sve išlo na teret podložnikâ i njihovih ukućanâ.“

„Po svemu sudeći još je najgore za podložnike bilo to što nisu znali čemu se mogu nadati. Proučavajući zakonske članke možemo zaključiti kako njihov položaj nije bio povoljan. Nasljeđivali su kmetstvo, uz to što je kmetom mogla postati i slobodna osoba na osnovu sudbene presude, na osnovu ugovora i zastare ukoliko je kmet na posjedu drugoga plemića. Kmet je bio vezan za zemljište, pri čemu je imao ograničenu slobodu kretanja. Ipak, imao je privatno-pravnu slobodu koja je bila ograničavana ekonomskim interesima od strane Komore, vojnih vlasti i konačno zemljoposjednika, koji je bio svojevrstan posrednik između prethodno spomenutih. Pri tomu je još vidljivo da se i ti zakonski regulirani obrasci ponašanja i odnosa u društvu nisu poštivali, a sve na štetu podložnika.“

„U takvim okolnostima ne treba čuditi okretanje pojedinaca, ali i cijelih naselja prema razbojništvu ili neizvršavanju svojih dužnosti o kojima će više biti riječi kasnije. S takvim su načinom ponašanja samo štetili zajednici kojoj su pripadali, prvenstveno podložnicima koji se nisu dizali protiv vlasti. Oni drugi bojali su se za svoju sigurnost pri čemu nisu gospodarili svojim zemljištima u mjeri u kojoj su mogli i trebali. Zbog toga nisu niti dovoljno plaćali dogovorene cenzuse Dvorskoj komori. Komora je ovisno o vanjskopolitičkim okolnostima povećavala ili smanjivala iznose poreza. Isto tako, kako bi namaknula novac, prodavala je ili davala zbog određenih zaslugâ, pojedina vlastelinstva velikašima, najčešće stranoga porijekla.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)

„Tako je recimo posjed Ilok, odnosno Srijem dobio knez Odescalchi 1697. godine, dok je posjed Kutjevo zbog različitih zasluga na kulturnom i vjerskom planu pripao isusovačkom redu još za Slavoniju ratne 1689. godine. Također su posjedi Kaptol i Đakovo pripali bosanskom biskupu 1701. godine na osnovi ranijih dogovora i zasluga. Navedeno dijeljenje posjeda uz još nekoliko ulazi u prvi val dekameralizacije novostečenih područja koji nije zahvatio prostor budućeg vlastelinstva Valpovo… Jedno od najvećih slavonskih vlastelinstava – valpovačko vlastelinstvo nastalo je pod utjecajem ponovnog rata protiv Osmanskog Carstva koji je završio Požarevačkim mirom 1718. godine, a što je još dodatno pojačalo potrebu za financijama u uvijek nedovoljno punoj riznici Dvorske komore. Došlo je i do povećavanja postojećih opisanih potreba vojske diljem Slavonije kojima se udovoljavalo raznovrsnim nametima, a na račun podložničkog stanovništva. Prema tome, počela je s prvim godinama trećeg desetljeća 18. stoljeća druga faza dekameralizacije. Nastalo je pritom nekoliko vlastelinstava među kojima je već spomenuto vlastelinstvo Valpovo, kao i vlastelinstva Orahovica 1722. godine, Našice 1723. godine, Vukovar 1721. i Virovitica 1726. godine.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Ta su vlastelinstva imala svoju upravu koja se uglavnom podudarala s komorskom. No, upravitelji su sa svojim činovnicima uzimali veće namete nego što su bili određeni na temelju provedenih popisa ili vlastelinskih urbara. To je sve rezultiralo brojnim tužbama od strane podložnikâ, a na zahtijevanje iznošenja potonjih od strane komisija.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)


Oznake: Slavonija, Gospodarstvo, rani novi vijek

30.04.2018. u 23:14 • 1 KomentaraPrint#

subota, 14.04.2018.

Niti petak, a kamoli 13 – ali za neke nesretni dani (povijesni osvrt)


Foto: Šuma - za neke majka, za neke mačeha

I ovaj je petak 13 prošao i pokazao da je i dalje „popularan“ među djecom i mladima – barem se tako može primijetiti među osnovnoškolcima i u emisijama za djecu i mlade nacionalne televizije. Iz toga se razloga možemo prisjetiti nekih „nesreća“ koje su zabilježene u ne tako davna vremena sjeveroistočne Slavonije – Valpovštine i Miholjštine.

Paljenje sela!

Već je nešto malo pisano o vremenu kada su seljaci – podložničko stanovništvo, kmetovi morali ustajati protiv svojih zemljišnih gospodara i vlastelina zbog velikih poreza. Recimo, morali su dati „…veliki desetak, kojino samo od vina, žita, raži, ječma, zobi i kukuruza daje se . . . u naturi neovršen i u polju slamom uzimati se . . . i na gospodara trošak, kući voziti se imade…“. Drugim riječima, davali su deset posto od navedenih poljoprivrednih kultura koje su priskrbljivali sa svojih polja! To im je bilo previše pa su, naročito u zabačenijim područjima valpovačkog vlastelinstva, odbijali davati porez i postajali razbojnici.

Među novopečenim su razbojnicima prednjačili stanovnici Čađavice i Kapelne. „Za razliku od razbojnika iz podložničkih obitelji naselja Čađavice koji se javljuju 1730-ih godina razbojnici iz Kapelne se pojavljuju već 1720-ih godina. Bitno je napomenuti da je takvome razvoju uz loše gospodarsko stanje doprinio i položaj Kapelne. Naselje Kapelna se nalazilo izvan glavnih kopnenih i riječnih putova uz rijeku Karašicu koja je poplavljivala svojim vodama velika područja pod šumama. Razbojništvo se toliko raširilo među podložničkim obiteljima Kapelne da je vlastelinska uprava u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Na udaru i središta – Valpovo, Miholjac i Petrijevci


Foto: Petrijevci - središte na udaru razbojnika

Dok su seljaci postajali razbojnici u selima južno od Vučice, od Čađavice preko Koške do Brođanaca, seljaci su iz naselja uz kopneni put koji danas popularno nazivamo Podravska magistrala bili pod stalnim promatranjem vlastelinskih pandura pa i vojske. Kada već Petrijevčani, Valpovčani, Miholjčani pa i Tiborjančani nisu postajali članovi razbojničkih grupa bili su na udaru potonjih. Tako je recimo „do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari. Na osnovi svega spomenutoga možemo primijetiti da su razbojnici pratili močvarna područja i ne samo tijekom djelovanja nego i tijekom skrivanja jer su se u njima osjećali sigurno kao i njihovi preci krajem 17. stoljeća. Kao što smo mogli uočiti nekada se nisu osjećali sigurni u močvarama vlastelinstva pa su odlazili na područja obližnjih vlastelinstava." (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Panduri – ljudi na dvije stolice

Uz spomenute vlastelinske pandure jedni su od najpoznatijih iz 18. stoljeća Trenkovi panduri. Oni su prvotno oformljeni zbog ratova i sukoba diljem Europe u ime dinastije Habsburg. Njih je ponekad bilo i do dvije tisuće. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo. Sve je spomenuto imalo dalekosežne posljedice. Budući da su za ranonovovjekovno ratarstvo muškarci bili od velike važnosti iz jednostavnog razloga jer su radili na oranicama, livadama i pašnjacima njihovo je regrutiranje imalo izražene posljedice na gospodarstvo podložničkih domaćinstava, ali i općenito na razvoj vlastelinstava. Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirtali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Slavonija, razbojništvo

14.04.2018. u 12:45 • 0 KomentaraPrint#

subota, 31.03.2018.

Bartol Kašić i Požega/Valpovo - preporuka za biskupijsko središte!


FOTO: Bartol Kašić i Valpovo

Povijest kršćanstva na prostoru sjeveroistočne Slavonije možemo pratiti od srednjega vijeka. Trenutačno dovoljno cjelovitu povijesnu interpretaciju razvoja kršćanstva možemo povezati s miholjačkom crkvom (današnji slavonski grad Donji Miholjac) koja se spominje u 11. stoljeću. „Zahvaljujući ugarskom palatinu Radonu, imamo podatke vezane uz područje Valpovštine, tj. njezinog zapadnijeg dijela Miholjštine. Konkretnije, podaci se temelje na darovnici kojom je Pečuškoj biskupiji za neke usluge darovao crkvu podignutu u čast svetom Mihaelu arkanđelu koja se nalazila kod rijeke Drave na području današnjeg Donjeg Miholjca. To se zbilo 1057. godine. Na temelju dosad poznatih saznanja možemo zaključiti da je potonja crkva starija od ostalih bogomolja na području današnje Slavonije. Zanimljivo je još spomenuti da je u srednjem vijeku uz Karašicu bila još jedna crkva posvećena svetom Mihaelu. Nalazila se u naselju Szentmihály, ime koje su nosila i naselja na prostoru današnjeg Donjeg Miholjca. Postoji naznaka da je to naselje formirano u 8. stoljeću i da je prema dostupnim arheološkim izvorima nastavilo egzistirati kroz sljedeća stoljeća.“

Uz župu koja je prethodnik današnje miholjačke župe tijekom prve polovice 14. stoljeća spominju se i mnoge druge župe poput Beničanci, Ivanovci, Križevci (kod današnjeg naselja Brođanci), drugi Križevci (kod današnjeg naselja Satnica), Kuzminci (kod današnjeg naselja Ladimirevci), Marijanci, Marjančaci, Podgajci Podravski, Samostan svetog Jurja (kod današnjeg naselja Sveti Đurađ), Šag i Valpovo. „Među spomenutim župama, kako će pokazati sljedeća stoljeća, istaknut će se središte Valpovo koje je najvjerojatnije nastalo u drugoj polovici 13. stoljeća. Ime dolazi od staronjemačke riječi Walpoto koja je označavala upravitelja i/ili blagajnika vlastelinstva. Ive Mažuran napominje u monografiji Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti bez osvrta na povijesne izvore ili literaturu da je možda u prvim desetljećima 14. stoljeća podignuta i župna crkva. To je po svemu sudeći interpretacija na zdravim temeljima jer možemo pretpostaviti da je morala postojati neka crkva u središtu župe 1330-ih godina, kao i u svim ostalim središtima župa.“ Jačanje važnosti Valpova kao vjerskog i crkvenog središta nastavlja se stotinjak godina nakon provedenog popisivanja (crkvene vizitacije) današnje Valpovštine i Miholjštine. Tijekom 15. stoljeća Valpovom i valpovačkim posjedom koje se postupno iz desetljeća u desetljeće širilo diljem međuriječja Drave, Karašice i Vučice gospodarili su muški, ali i ženski članovi obitelji Morović. To možemo uočiti nakon što je „ubrzo nakon uvođenja u posjed Ladislav umro pa su majka Uršula i supruga Barbara došle na čelo valpovačkog posjeda. Proučavajući literaturu, možemo uočiti da su se za razliku od muških članova obitelji više orijentirale prema kulturi i vjeri iako je Uršula odigrala veliku ulogu u gradnji utvrde, kao i u prikupljanju novca dok je ban Ivan bio u zatočeništvu. Tako je biskup Andrija iz Pečuha na osnovi njihove želje dao povlasticu krajem lipnja 1453. godine da se u kapelici sv. Ladislava u utvrdi Valpovo mogu održavati svi vjerski obredi osim krštenja. Takva je molba u potpunosti razumljiva i nastavak je razvoja vjerskog života ako uzmemo u obzir da ju je počeo graditi Ivan Morović sa suprugom Uršulom, a onda ju je završio Ladislav s majkom Uršulom. Cilj je bio dobiti obiteljsku kapelu po uzoru na druge utvrde diljem srednjovjekovne Slavonije. Ta će kapelica, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, mijenjati zaštitnike, ali i ulogu i značaj za vjerski život utvrde, gospodara, pa i stanovnika Valpova i okolice. U vrijeme dobivanja povlastice za kapelicu župna crkva bila je posvećena sv. Mariji Magdaleni u Valpovu, odnosno godine 1470. u trgovištu Valpovo, a od vremena osmanske vlasti pa do dana današnjeg to je područje poznatije pod nazivom Staro Valpovo (prostor sjeveroistočno-istočno od današnjeg grada Belišća). U osnovi, spomenuta povlastica nije utjecala na svakodnevno djelovanje župnika navedene župne crkve.“

Nakon nekoliko stoljeća homogenosti naroda u Rimokatoličkoj Crkvi dolaskom osmanske vlasti na prostor Valpovštine i Miholjštine tijekom prve polovice 16. stoljeća pojavljuju se stanovnici koji se izjašnjavaju i kao muslimani, ali i kao kalvini i luterani. „Iako je u osnovi osmanska vlast dolaskom na određeno područje provodila proces naseljavanja islamskog stanovništva u središta nahija i kadiluka, na prostoru današnje dvadesetprvostoljetne Valpovštine i Miholjštine to nije slučaj. Osim Moslavine i Valpova u ostalim središtima ili većim naseljima poput Petrovaca sa 72 kućedomaćina, varoši Svetog Đurđa sa 75 kućedomaćina, varoši Koške s 26 kućedomaćina, Velikih Marjanaca (današnji Marijanci) s 41 kućedomaćinom prvenstveno su živjeli kršćani, tj. katolici i kalvini. Uz navedena naselja kršćansko je stanovništvo, koje je u biti bilo većinsko, nastavljalo obitavati u okolnim naseljima od nekoliko kuća pa do maksimalno 10 do 20 kuća. Neka su od takvih sela bili Brođanci, Satnica, Beničanci, Harkanovci, Tiborjanci, Veliškovci, Kunišinci itd. Iščitavajući priloge vizitatora Bartola Kašića, Petra Masarecchija, Petra Nikolića i Tome Ivkovića, možemo uočiti da su u naseljima sličnima navedenim bila središta katoličkih župa, u prvom redu radi sigurnosti o kojoj progovara Bartol Kašić. Osmanska vlast zbog činjenice da su glavni neprijatelji bili katoličke zemlje pod patronatom Habsburgovaca nije baš naklono gledala prema katolicima za razliku od odnosa prema kalvinima. Iz tog su razloga katolici svoja središta stacionirali u manjim i »perifernijim« naseljima izvan glavnih gospodarskih i političkih putova. Neka od središta župa bili su Kuzminci s crkvom svetog Kuzme i Damjana kod današnjih Ladimirevaca, Križevci s crkvom Svetog Križa kod današnjih Brođanaca, Viljevo, Čađavica, Koška i nekoliko puta spomenuti Karaš s crkvom svetog Nikole. Unatoč teškim uvjetima za razvoj vjerskog života katolici današnje Valpovštine po svemu sudeći zadovoljili su Kašićeve kriterije o dobrim katolicima pa je Svetoj stolici predlagao Valpovo ili Požegu za novu biskupiju u srednjoj Slavoniji.“ ( M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Oznake: Slavonija, Bartol Kašić, vjerska povijest

31.03.2018. u 19:03 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 21.02.2018.

I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“


Foto: Vuk

Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.


Foto: Počeci habsburške Valpovštine

Uz glavobolju kod Prandauovih (Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.

„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)

Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština

21.02.2018. u 19:24 • 5 KomentaraPrint#

subota, 17.06.2017.

Populariziranje povijesti, ekologije i kulture u Valpovu


Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka

U petak, 16. lipnja 2017. godine, dvorana u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo ponovno je bila premala za sve posjetitelje.
Ovaj put, za razliku od prije nekoliko mjeseci, motiv je bila promocija Valpovačkog godišnjaka - dvadesetdvogodišnjeg promotora povijesti, kulture, gospodarstva i ekologije Ogranka Matice hrvatske u Valpovu.


Foto: Darko Jančikić - Izlagači s promocije

Nakon prekrasno odsviranih skladbi od strane učenika glazbene škole Valpovo uslijedio je uvodni dio predsjednika Ivana Tonkovića nakon kojega su svi okupljeni bili upoznati s radom Ogranka i suradnjama na kulturnom planom u Valpovu i Valpovštini.

Potom su uslijedila sjećanja starijih gospođa o Valpovu od prije 50-60 godina i kratak osvrt na tijek istraživanja od strane gospodina Darka Varge.


Foto: Darko Jančikić - Darko Varga


Foto: Darko Jančikić - Silvija Cvenić Grahovac

Pri kraju jednosatnog promoviranja kulture, ali i potencijala Valpova i Valpovštine u smjeru kulturnog turizma uslijedio je moj kratak osvrt na ovogodišnji Valpovački godišnjak.


Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka

Članci:
1. Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka ( "Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica." - potreba za korištenjem više izvora što do sada nije bio slučaj)

2. Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine - Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća ( "Na području se Valpovštine uz trgovište Valpovo i dvorac nalazi veliki broj svjedoka vremena, jednoga davnoga vremena dok je još valpovački dvorac bio ruševna utvrda." - svako i najmanje naselje, iz današnje perspektive "nevažno" je itekako utjecalo na gospodarski razvoj bilo kojega područja)

3. Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka ( "Nema »malih ljudi«. Svaki čovjek je svemir za sebe, svatko ima svojih vrijednosti, ima svojih vrlina, ali ima i svoje mane." - iščitavajući različite pisane i slikovne izvore možemo ući u zanimljivi svijet jednoga vremena, jednoga područja i što je najvažnije upoznati svijet ljudi)

4. Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata ( "U mnoštvu dopisa i dokumenata moguće je iščitati vrijeme u kojem su nastali, sve strahote Velikoga rata koje je zahvatilo i mirnu Valpovštinu čiji su stanovnici, iako tu nije bilo izravnih ratnih djelovanja, podnijeli veliki teret rata." - dolaskom suvremenog doba dolazi i do totalnih ratova koji ulaze u sve pore društva)

5. Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja ( "Posebno je važno utvrditi cestovne i komunikacijske pravce između Osuvaka i Valpova, ako je moguće.")

6. Miodrag Maričić - Nekoliko imena velikaša iz doba predturskih osvajanja - podjela srednjovjekovne Slavonije među velikaškim obiteljima ( "Iz navedenog je vidljivo kako su se utvrde prostirale na svakih 20-ak kilometara u pravcu istok-zapad pa se tu otvaraju bitna pitanja..." - napominjanje potrebe za suradnjom između više struka radi boljeg puta ka kvalitetnim i isplativim rezultatima)

7. Zdravko Pavlović - Predjelna raznolikost Valpovačkog parka ( "Upravo trenutna razmatranja obnove Valpovačkoga parka i njegovog preoblikovanja u neku vrstu turističke destinacije, što bi narušilo temeljnu vrijednost parka – tišinu u središtu grada – i otvorilo vizure na okolne prometnice, umjesto na »privid divljine« kao gradskom kontrastu, nameću suprotno: ideju vrjednovanja i korištenja parka kao »pedagoško scijenciološke destinacije«." )

Nakon stručno-popularnog dijela slijedi dio "budući povijesni izvori". Dio koji će jednog dana poslužiti istraživačima početka 21. stoljeća Valpova i Valpovštine jer su sljedeći članci i njihovi autori svjedoci jednog vremena.

1. Silvija Cvenić Grahovac - Sjećanje na Zlatka Balokovića u Valpovu

2. Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo ( članak koji je i svjedok vremena, ali i kvalitetni stručno-popularni članak o potencijalu djece predškolske dobi koja su često zanemarivana od strane
odraslih)

3. Stjepan Berak - Zajednica športskih ribolovnih udruga Valpovo (ZŠRU Valpovo)

4. Stjepan Najman - Iz rada Ogranka Matice hrvatske u Valpovu ( u godinu dana organizirano nekoliko tribina, predstavljanja knjiga lijepe književnosti, sudjelovanje na znanstveno-stručnim skupovima i izdavanje novoga Godišnjaka)

5. Zdravko Birovljević - Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u šahu za seniore u Valpovu ( jedan od najvećih sportskih događaja u novijoj povijesti Valpova i Valpovštine, ako ne i najveći! )

6. Nada Kavicki - Ljeto valpovačko 2016.

7. Stela Horvat - Zelena povelja Osnovnoj školi Matije Petra Katančića, Valpovo

8. U spomen - Franjo Varga (1934.-2017.) i Stjepan Rakitovac - Migi (1928.-2017.)

Dugogodišnji projekt Valpovački godišnjak ( od 1996. godine ) skupio je do sada već preko 4000 stranica korisnog materijala za razvoj jednog slavonskog kraja koji oplakuju čak četiri rijeke ( Drava, Karašica, Vučica i Vuka ).


Foto: Darko Jančikić - Svi žele svoj primjerak

Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka (ovogodišnji ili neki od već davne 1996. pa do 2016. godine) javite se na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.
Želite li samo informativno biti upoznati s člancima koji se nalaze u godišnjacima također se javite kao i ako ste spremni za moguću buduću suradnju jer je Ogranak Matice hrvatske u Valpovu zahvalan suradnik koji želi promovirati Valpovo, Valpovštinu i Slavoniju.

Zahvaljujemo na dolasku svim Valpovčankama, Valpovčanima i gostima iz drugih naselja i gradova i radujemo se budućem druženju.
Također se zahvaljujemo svim ljudima koji su medijski popratili i ovaj projekt valpovačkog ogranka Matice hrvatske.



Oznake: Valpovština, Slavonija, matica hrvatska, povijest

17.06.2017. u 10:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.06.2017.

Kako sve povijesne procese trebamo gledati iz više perspektiva - primjer kapelica sv. Roka


Kapelica sv. Roka u Valpovu


Ogranak Matice hrvatske u Valpovu 16. lipnja 2017. (petak) organizira promociju novog 22. broja Valpovačkog godišnjaka u Centru kulture „Matija Petar Katančić“ I. kat, s početkom u 19:00 sati.

Jedan će od članaka pod nazivom Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka autora Stjepana Najmana govoriti i o kompleksnom pitanju starosti kapelice sv. Roka na zelenom brijegu. Autor u članku na temelju mnogobrojnih povijesnih izvora progovara kako nije toliko jednostavno datirati, interpretirati neki fenomen iz povijesti Valpovštine. Također i da je važno koristiti mnogobrojnu dostupnu literaturu i povijesne izvore pri čemu možemo doći do nekih zaključaka i „povijesnih istina“ koje nam na početku i nisu toliko vidljive. Iz toga razloga autor postavlja pitanje Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka pri čemu donosi i zanimljiva saznanja i o društvenom životu Valpova i Valpovštine.

Dio iz poglavlja Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka:
„Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica. Biskup Đuro Klimo u svojoj vizitaciji 8. rujna 1754., između ostalog, zapisuje: Postoji osim toga na kraju gornjeg grada nekoć podignuta oko vojnih vojarni zidana kapelica posvećena u čast sv. Roka, u kojoj se za vrijeme blagoslova usjeva i na blagdan sv. Roka služi misa te tamo vodi procesija. Prvo što upada u oči je: nekoć podignuta (...) zidana kapelica sv. Roka. Dakle, biskup Klimo bilježi postojanje zidane kapelice Sv. Rok 42 godine, gotovo pola stoljeća, ranije od Ignacove gradnje 1796. godine! Istodobno piše nekoć podignuta što bi trebalo značiti da je kapela još starija. Također se navodi kako je kapelica podignuta oko vojnih vojarni.“

Autor daje primjer sadašnjim i budućim proučavateljima zavičajnih povijesti (Slavonije, Dalmacije i drugih dijelova Lijepe naše) kako se treba pristupiti istraživanju pojedinog povijesnog događaja, procesa ili činjenica.


Želite li svoj primjerak novog Valpovaškog godišnjaka posjetite promociju Godišnjaka ili se javite na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi, kao i na e-mail Šegrtskih zapisa.

Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest

16.06.2017. u 14:34 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 14.06.2017.

Crtice iz Slavonije - položaj kulture i Valpovački godišnjak



Povodom promocije Valpovačkog godišnjaka koja će se održati 16. lipnja 2017. (petak) u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo (mala dvorana) u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Valpovu s početkom u 19:00 sati članovi će Ogranka gostovati na Hrvatskom radiju Valpovštine 15. lipnja (četvrtak) u 11:00 sati.

Stjepan Najman će progovoriti o dvadesetdvogodišnjoj tradiciji Valpovačkog godišnjaka, dok će Mihael Sučić nešto reći o položaju kulture i "kulturnjaka" na području Valpovštine, Slavonije i Hrvatske.

U novom Valpovačkom godišnjaku možete čitati o:

Vjerskoj povijesti (Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka)
O tzv. malim Osječanima (Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka)
Društvenom životu tijekom jednog rata (Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata)
Povijesti sela (Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine: Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća)
Srednjem vijeku (Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja)
Pedagoškom pristupu (Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo)

i o još mnogim zanimljivim temama iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Valpovštine i Slavonije.

Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka javite se na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.

Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest

14.06.2017. u 18:41 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2018  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com