Šegrtski zapisi

ponedjeljak, 30.04.2018.

Povijest poreznih opterećenja – desetina koja život znači (I. dio)


Slika: Kukuruz "zlatne slavonske ravnice"

Kada se promatra povijest Slavonije od prije dvjesto ili tristo godina možemo uočiti da je ona prožeta borbom seljaka za opstanak. Neki su svoj kruh nalazili izvršavajući svoje dužnosti, a neki kroz mnogobrojna negodovanja pa i razbojništvo.

Problema su bili svjesni i tadašnji vladari Leopold, Karlo VI. (Slavonija je bila dio Habsburške Monarhije tijekom 18. stoljeća) i njegova nasljednica Marija Terezija. Oni su slali izaslanike u sve dijelove svoje monarhije pa tako i na krajnji jugoistok – u današnju Slavoniju. Izaslanici su prvo zapisivali s čime sve raspolaže lokalno podložničko stanovništvo (kmetovi). Također su zapisivali i mnogobrojne podložničke tužbe koje su se javljale nakon odlaska osmanske (krivo navođene turske) vlasti i dolaska habsburške vlasti. Iako postoje gospodarski procesi dugog trajanja možda je najbolje započeti s 1683. godinom uz poneke osvrte na spomenute procese.

Sve u svemu, tijekom spomenute godine „osmanska vojska na čelu s velikim vezirom Kara Mustafom uputila se preko južne Ugarske prema Beču. Nakon dugotrajnoga planiranja odlučeno je u Istanbulu da će se pokušati s osvajanjem prijestolnice zapadnoga susjeda – Habsburške Monarhije. Prema već uhodanom obrascu vojska se okupljala u Beogradu i preko Sulejmanova mosta kod Osijeka krenula k Beču. U kasno se ljeto 12. rujna 1683. godine održala bitka tijekom koje je osmanska vojska doživjela velik poraz. Takav je rasplet događaja negativno utjecao na raspoloženje osmanske vlasti i muslimanskoga stanovništva na prostoru između Ilove, Drave, Save i Dunava. U sljedećih je osam godina uslijedio mnogo bitaka i česta izmjena vlasti. Carska je vojska osvajala gradove i teritorije te uzrokovala migracije i oscilacije stanovništva. Ono se skrivalo po šumama i močvarama iz straha od nekadašnje osmanske vlasti i osvete, ali i iz straha od nove vlasti za koju se nije znalo što sa sobom donosi. Naposljetku je nakon bitke kod Slankamena 18. kolovoza 1691. godine, došlo do konačnoga osiguranja područja Međuriječja od strane carske vojske.“

„Osmanske vlasti od tada više nisu prelazile na područje sjeverno od Save. Dok su još trajale vojne akcije južno od Save i Dunava počela je unutrašnja gospodarsko-politička borba u nametanju habsburške vlasti. U prvom su redu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće Dvorska komora i carska vojska vodile glavnu riječ oko izgradnje uprave. Komorski činovnici ulazili su u sukobe i rasprave s generalima, no nisu mogli funkcionirati bez pomoći vojske u pogledu sigurnosti. Dok je Komora stvarala činovnički aparat i provizorate te okruge diljem Slavonije pokušavajući prikupiti porez za državu, vojni dužnosnici nametali su svoju volju u sferi vojnih, gospodarskih i političkih poslova. Sve je to rezultiralo žalbama od strane Komorske inspekcije iz Osijeka, čiji su se čelnici stalno mijenjali bez naročita političkoga uspjeha. Prvenstveno možemo izdvojiti dva komorska činovnika koji su svojim radom pokušali utjecati na odnos vojske i komorske uprave. Oni su Martin Zemljak i don Ferdinand Carl grof Caraffa di Stigliano. Prvi je ustanovio i ukazao Dvoru na to da vrhovni zapovjednik u Slavoniji general Guido von Starhemberg sa svojim generalima i nižim časnicima ubire sve javne prihode i utječe na gospodarsku efikasnost i na migracije stanovništva. Također je zagovarao popisivanje stanovništva te njihove pokretne i nepokretne imovine. To je proveo drugospomenuti sa svojim komisijama 1698. i 1702. godine. Cilj je popisivanja bio saznati s čime raspolaže Dvorska komora, odnosno kolika je gospodarska snaga stanovništva, pri čemu se treba razlučiti prostor pod utjecajem i upravom vojske, i onaj pod utjecajem Komore. Budući da Komora nije raspolagala s dovoljno ljudstva, a pogotovo s kvalitetnim, provodila je popise i uz pomoć vojne infrastrukture i lokalnoga stanovništva. U svakom su naselju starješine sudjelovale u popisivanju i informirale komorske činovnike o broju kuća, pokretne i nepokretne imovine. Na temelju toga krajnje subjektivnoga sustava popisivanja određeni su porezni koeficijenti, dužnosti kmetova i prostor pod upravom Dvorske komore. Odlučeno je kako će podanici plaćati desetinu žitarica, vina, janjadi, jarića i drugoga. Jasno se podijelio prostor naseljâ koja će biti pod jurisdikcijom generalata u Osijeku, a koji pod dvorskom inspekcijom u Osijeku. Caraffa je samoinicijativno, što je kasnije potvrđeno i od strane Dvora, donio odluku kako će se jedno selište sastojati od 24 jutra. Pri tomu se vrednuje da je motika vinograda dva jutra oranice, a isto tako i kosac livade. Na osnovu nabrojanoga odlučeno je kako će se oporezovati na godišnjoj bazi 3 forinte za Dvorsku komoru, 12 forinti za vojsku i 8 forinti umjesto rabote od selišta. Zbog određenoga broja braće i sinova u kućama čiji je udio u stanovništvu varirao od kuće do kuće usvojeno je da plaćaju 1 forintu za otkup od rabote.“


Slika: Oranica "zlatne slavonske ravnice"

„Sve navedeno trebalo je postati okvirom poreznoga sustava koji bi funkcionirao na prostoru koji je do prije desetljeća i pol bio pod osmanskom vlašću. Na nesreću podložnikâ i njihovih obitelji nije funkcionirao jer nije došlo do stvarne raspodjele između komorske i vojne vlasti. Stanovništvo vlastelinstava koje se nije nalazilo pod upravom vojne vlasti također je sudjelovalo i na izgradnji vojne infrastrukture diljem Vojne krajine. Ovisno o blizini staništa svako je naselje davalo svoj doprinos u novcu ili radu ili u jednom i drugom tijekom radova na kasarnama, tvrđavama, cestama i drugim važnim infrastrukturama za funkcioniranje vojske. Isto su tako komorski činovnici trebali pomoć vojske na područjima pod svojom nadležnošću zbog već naznačene sigurnosti pri čemu su vojnici prekoračivali svoje ovlasti na štetu podložnika. Tražili su prekomjerne potrepštine za svakodnevne potrebe u obliku hrane i drugoga, kao i privremeno boravište. Iz svega navedenoga razvidno je kako je sve išlo na teret podložnikâ i njihovih ukućanâ.“

„Po svemu sudeći još je najgore za podložnike bilo to što nisu znali čemu se mogu nadati. Proučavajući zakonske članke možemo zaključiti kako njihov položaj nije bio povoljan. Nasljeđivali su kmetstvo, uz to što je kmetom mogla postati i slobodna osoba na osnovu sudbene presude, na osnovu ugovora i zastare ukoliko je kmet na posjedu drugoga plemića. Kmet je bio vezan za zemljište, pri čemu je imao ograničenu slobodu kretanja. Ipak, imao je privatno-pravnu slobodu koja je bila ograničavana ekonomskim interesima od strane Komore, vojnih vlasti i konačno zemljoposjednika, koji je bio svojevrstan posrednik između prethodno spomenutih. Pri tomu je još vidljivo da se i ti zakonski regulirani obrasci ponašanja i odnosa u društvu nisu poštivali, a sve na štetu podložnika.“

„U takvim okolnostima ne treba čuditi okretanje pojedinaca, ali i cijelih naselja prema razbojništvu ili neizvršavanju svojih dužnosti o kojima će više biti riječi kasnije. S takvim su načinom ponašanja samo štetili zajednici kojoj su pripadali, prvenstveno podložnicima koji se nisu dizali protiv vlasti. Oni drugi bojali su se za svoju sigurnost pri čemu nisu gospodarili svojim zemljištima u mjeri u kojoj su mogli i trebali. Zbog toga nisu niti dovoljno plaćali dogovorene cenzuse Dvorskoj komori. Komora je ovisno o vanjskopolitičkim okolnostima povećavala ili smanjivala iznose poreza. Isto tako, kako bi namaknula novac, prodavala je ili davala zbog određenih zaslugâ, pojedina vlastelinstva velikašima, najčešće stranoga porijekla.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)

„Tako je recimo posjed Ilok, odnosno Srijem dobio knez Odescalchi 1697. godine, dok je posjed Kutjevo zbog različitih zasluga na kulturnom i vjerskom planu pripao isusovačkom redu još za Slavoniju ratne 1689. godine. Također su posjedi Kaptol i Đakovo pripali bosanskom biskupu 1701. godine na osnovi ranijih dogovora i zasluga. Navedeno dijeljenje posjeda uz još nekoliko ulazi u prvi val dekameralizacije novostečenih područja koji nije zahvatio prostor budućeg vlastelinstva Valpovo… Jedno od najvećih slavonskih vlastelinstava – valpovačko vlastelinstvo nastalo je pod utjecajem ponovnog rata protiv Osmanskog Carstva koji je završio Požarevačkim mirom 1718. godine, a što je još dodatno pojačalo potrebu za financijama u uvijek nedovoljno punoj riznici Dvorske komore. Došlo je i do povećavanja postojećih opisanih potreba vojske diljem Slavonije kojima se udovoljavalo raznovrsnim nametima, a na račun podložničkog stanovništva. Prema tome, počela je s prvim godinama trećeg desetljeća 18. stoljeća druga faza dekameralizacije. Nastalo je pritom nekoliko vlastelinstava među kojima je već spomenuto vlastelinstvo Valpovo, kao i vlastelinstva Orahovica 1722. godine, Našice 1723. godine, Vukovar 1721. i Virovitica 1726. godine.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)

Ta su vlastelinstva imala svoju upravu koja se uglavnom podudarala s komorskom. No, upravitelji su sa svojim činovnicima uzimali veće namete nego što su bili određeni na temelju provedenih popisa ili vlastelinskih urbara. To je sve rezultiralo brojnim tužbama od strane podložnikâ, a na zahtijevanje iznošenja potonjih od strane komisija.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)


Oznake: Slavonija, Gospodarstvo, rani novi vijek

30.04.2018. u 23:14 • 1 KomentaraPrint#

subota, 14.04.2018.

Niti petak, a kamoli 13 – ali za neke nesretni dani (povijesni osvrt)


Foto: Šuma - za neke majka, za neke mačeha

I ovaj je petak 13 prošao i pokazao da je i dalje „popularan“ među djecom i mladima – barem se tako može primijetiti među osnovnoškolcima i u emisijama za djecu i mlade nacionalne televizije. Iz toga se razloga možemo prisjetiti nekih „nesreća“ koje su zabilježene u ne tako davna vremena sjeveroistočne Slavonije – Valpovštine i Miholjštine.

Paljenje sela!

Već je nešto malo pisano o vremenu kada su seljaci – podložničko stanovništvo, kmetovi morali ustajati protiv svojih zemljišnih gospodara i vlastelina zbog velikih poreza. Recimo, morali su dati „…veliki desetak, kojino samo od vina, žita, raži, ječma, zobi i kukuruza daje se . . . u naturi neovršen i u polju slamom uzimati se . . . i na gospodara trošak, kući voziti se imade…“. Drugim riječima, davali su deset posto od navedenih poljoprivrednih kultura koje su priskrbljivali sa svojih polja! To im je bilo previše pa su, naročito u zabačenijim područjima valpovačkog vlastelinstva, odbijali davati porez i postajali razbojnici.

Među novopečenim su razbojnicima prednjačili stanovnici Čađavice i Kapelne. „Za razliku od razbojnika iz podložničkih obitelji naselja Čađavice koji se javljuju 1730-ih godina razbojnici iz Kapelne se pojavljuju već 1720-ih godina. Bitno je napomenuti da je takvome razvoju uz loše gospodarsko stanje doprinio i položaj Kapelne. Naselje Kapelna se nalazilo izvan glavnih kopnenih i riječnih putova uz rijeku Karašicu koja je poplavljivala svojim vodama velika područja pod šumama. Razbojništvo se toliko raširilo među podložničkim obiteljima Kapelne da je vlastelinska uprava u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Na udaru i središta – Valpovo, Miholjac i Petrijevci


Foto: Petrijevci - središte na udaru razbojnika

Dok su seljaci postajali razbojnici u selima južno od Vučice, od Čađavice preko Koške do Brođanaca, seljaci su iz naselja uz kopneni put koji danas popularno nazivamo Podravska magistrala bili pod stalnim promatranjem vlastelinskih pandura pa i vojske. Kada već Petrijevčani, Valpovčani, Miholjčani pa i Tiborjančani nisu postajali članovi razbojničkih grupa bili su na udaru potonjih. Tako je recimo „do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari. Na osnovi svega spomenutoga možemo primijetiti da su razbojnici pratili močvarna područja i ne samo tijekom djelovanja nego i tijekom skrivanja jer su se u njima osjećali sigurno kao i njihovi preci krajem 17. stoljeća. Kao što smo mogli uočiti nekada se nisu osjećali sigurni u močvarama vlastelinstva pa su odlazili na područja obližnjih vlastelinstava." (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Panduri – ljudi na dvije stolice

Uz spomenute vlastelinske pandure jedni su od najpoznatijih iz 18. stoljeća Trenkovi panduri. Oni su prvotno oformljeni zbog ratova i sukoba diljem Europe u ime dinastije Habsburg. Njih je ponekad bilo i do dvije tisuće. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo. Sve je spomenuto imalo dalekosežne posljedice. Budući da su za ranonovovjekovno ratarstvo muškarci bili od velike važnosti iz jednostavnog razloga jer su radili na oranicama, livadama i pašnjacima njihovo je regrutiranje imalo izražene posljedice na gospodarstvo podložničkih domaćinstava, ali i općenito na razvoj vlastelinstava. Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirtali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)

Oznake: Valpovština, Miholjština, Slavonija, razbojništvo

14.04.2018. u 12:45 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com