~(uvod) - Wish I had an angel

~(uvod)

utorak, 26.04.2011. - 18:31

U travanjsko sunčano jutro otvorila je snene smeđe oči i ogledala se oko sebe. Čula je samo pjev ptica i romantično šuštanje vjetra kroz lišće visokih vazdazelenih krošanja starih stabala. Blijedu put kupala je čitavu noć u odrazu mjesečine u ovom sada svijetlo plavom jezeru. Slap ispred nje je neodoljivo igrao zavodljivu igru kapi. Tužno je uzdahnula, te na trenutak pokazala svijetu svoje besmrtno zavodljivo tijelo dok nije obukla svoju haljinu i digla pogled prema nebu. Napućila je žarko crvene usnice i namrštila se kao da ju nešto muči. Odmahnula je glavom i oči su joj razigrano zasjale. Sve oko nje je bilo tako neobjašnjivo čarobno. Sama njezina pojava odavala je dojam božanstva, besmrtnosti i besramne čarolije. Bijela kosa joj je usnulo padala po licu, a ispod nje su se nazirala dva šiljasta uha. Nasmijala se glasom grlice i pjevajući dozvala još jednu čarobnu priliku – svojeg konja. Bijel kao snijeg, s grivom niz koju su padale iskre savršenstva. Podragala ga je po glavi dok ju je on gledao svojim dobrim crnim velikim očima.

xXx

Skrivena ispod isparanog i izlizanog smeđeg plašta hodala je kroz prašinu nadasve čudnog grada. Hodala je okružena dvonožnim pandama, lavovima i ženama-lisicama, ženama-vragovima. Kao da ih nije vidjela, pratila je jednu jedinu figuru ispred sebe kako se njiše kao da ga nose valovi, kao da pleše u moru stvorenja. Udarila je ramenom u jednu dvonožnu pandu i bol ju je zaslijepila. Ova stvorenja, u ovom gradu prašine i mehanizma, su fizički jaka – psihički mrtva. Otpuhnula je ustajali zrak iz usta dok je polagala bijelu kao snijeg ruku na rame svojeg ribe-prijatelja, Damiana. Vrisak uplašenog muškarca je proparao zrak i on se okrenuo, te stavio ruku na srce.
„Amaen...“ Naklonio se u znak pozdrava. „...ovo nije bilo uredu.“ Ona se osmijehnula i oprezno skinula kapuljaču s glave. Nikako se nije mogla udomaćiti u ovom gradu hladnoće. Blago rumenilo joj je uljepšavalo inače vječito blijedo lice jer joj je postalo nemoguće neugodno zbog naklona. Damian se svima klanja, ali njoj najviše. Rekao ju je da ju voli najviše, svoju najbolju prijateljicu. Uistinu, ona je u njemu vidjela isto to. Ispod plašta je izvukla svitak i predala mu ga. Crvenilo s njezinog lica je gotovo odmah nestalo, a on je nastavio zuriti u nju svojim divnim plavim očima. Svitak je neko vrijeme visio u zraku dok ga on na kraju nije uzeo u ruke. Drhtavim prstima ga je otvorio, a ona ga je oprezno i detaljno proučila. Modra koža, na djelovima potpuno ljubičasta ili pak tamno plava, ukrašena kojom perajom ili ljuskom, a na vratu škrge koje na atmosferskom zraku imaju uloge nosnica. Gumen je, to je oduvijek obožavala. Mogla ga je savijati koliko god je željela, ništa mu se ne bi dogodilo. Podigao je pogled sa svitka i zagledao se u nju, te otvorio usta kao da nešto želi reći. Ona je elegantno podignula ruku u znak da šuti.
„Ona nas zove.“ Progovorila je toliko zvonkim glasom da se nekoliko prolaznika okrenulo i zagledalo u nju. Vratila je kapuljaču na glavu i zatvorila oči. Kimnula je glavom u zrak i oko nje su se stvorila bijela krila pomoću kojih se vinula u zrak i nestala u oblacima.

xXx

Zrake sunca su probijale kroz prozore u kamenu dvoranu obasjavajući priliku koja je spavala ili je barem tako izgledala. Muškarac crne kose i rozih usnica. Malo preplanulog tena koji su mu perja u glavi još više naglašavala. Jednom rukom je stiskao sljepoočnice dok je sjedio u kamenoj fotelji Njegovog Veličanstva. Na fotelju, na prijestolje je bilo naslonjeno njegovo sve – ono o čemu mu život ovisi... Njegov luk.
Koraci su ga prenuli iz dubokog razmišljanja i smrknut je gledao u žensku krhku priliku koja mu se približavala. Pala je na koljena ispred njega, a on nije niti trepnuo. Hladnokrvan, bezosjećajan... Samo su neki od epiteta kojima su ga opisivali. On je znao da nije to. On je samo ponosan.
„Što je?“ Rekao je hladno i odriješito. Riječi su mu sijekle zrak, a ženska prilika ispred njega se počela tresti od straha.
„R-R-R-R-R-rat, Gospodaru.“ Naklonila se toliko da joj je glava dotaknula tlo. On je frknuo u zrak i namrštio se. Rukom joj je pokazivao da ode, ali ona to od straha nije vidjela. Gledala je u pod, vidjela je samo pod.
„Gubi se!!!“ Viknuo je, a njoj su suze potekle niz lice. „Obriši te suze! Ne budi slaba i gubi se!!!“ Gledao je za njom dok je bježala od njega i mrzio je sebe i nju, mrzio ih je sve koji mu se klanjaju. Svi su tako nesavršeni, zaljubljeni. Hah! Ljubav, kao da postoji. Opet je rukom pritisnuo sljepoočnice i nastavio gledati u tamu.

xXx

Damian je otvorio velika vrata dvorca i zaslijepio ga je sjaj kao i svaki drugi put. Ušao je u prostoriju gotovo praznu, popunjenu samo glavnim predstavnicima svih rasa na planetu. U desnom kutu su stajala dva čovjeka, mačevalac i čarobnjak. Potom dva predstavnika Divljih, Tank i Veno. Potom su tu bila dva Čuvara, Tragač i Mystic. On je stao pokraj Psy djevojke, pripadnice njegove Tideborn rase. Pogled mu se susreo s Amaen, ona je stajala pokraj Strijelca, predstavnici rase vilenjaka. Ona je klerik, njegova sestra i kraljica. Osmijehnula mu se i nastavila gledati u nju. Vrhovnu. Vonruil. Čitala je sadržaj svitka pritom dišući duboko.
„Ja, Vonruil, kraljica svega živoga što čini dobro na ovom svijetu – objavljujem poštenim putem rat tebi, Rah, kralju svega života što čini zlo. ...“
To je bilo jedino bitno. Amaen je uplašeno pogledala u Damiana koji je kimnuo glavom. Kraljica se nakon čitanja svitka povukla u osamu svoje sobe ostavljajući svoje najbolje ratnike da se međusobno dogovore. Amaen je prišla Damianu i mahnula Tahlu da im priđe. Caelas se stvorio u trenutku stavljajući svoj luk između Amaen i Ta, žene-lisice koja ju je poprijeko gledala.
„Zašto se svađati?“ Progovorila je Ta i pružila Amaen ruku. Amaen je kimnula glavom u znak pozdrava i pomirdbe.
„Svi znamo naš posao i tu nema puno dogovora.“ Progovorila je nadređeno Amaen. „Pripremite vojsku.“

Komentiraj [1] On/Off

<< Arhiva >>