...lost - in a dream of mirrors...
subota, 08.03.2008. - 21:22
proljeće - uskoro. klima - nepovoljna. osjećaji - nikakvi. život - živi se. niska moja prilika korača ulicama grada. svaki dio tijela je potpuno drukčiji od ostatka. duga plava kao svila kosa i ujedino jedini dio tijela kojeg ja jednostavno obožavan. i idu mi na živce ljudi koji mi govore: "kako ti je kosa lipa!!!" ja im samo kratko odgovorim: "znam." naravno, mene - vječnu curu za zezanciju, rijetko tko tad shvati ozbiljno pa se samo nasmiju, a od mene dobiju kisel osmjeh kojeg opet krivo protumače. smeđe oči... iz daljine crne, a iz blizine - neodređene. nijanse mi se mijenjaju po osjećajima i to sam tek nedavno shvatila. iako, u posljednje vrime su mi često veoma tamne. pitam se zašto... ili ne? duga crna jakna koja izgleda kao da je prevelika, a ju jednostavno obožavam. majica koja je uvijek nekako prešminkerska, a meni draga. crne hlače, većinom šire od uobičajenog. i, prije Vansice, RED-ice na nogama (crne sa srebrnim i zlatnim šarama). tko ne bi mislio da nešto nije u redu s tom osobom? ma ugl. tog sam dana šetala teškim korakom prema školi. četvrtak. ja bolesna i moram u školu ići očitati iman li faking tuberkulozu ili ne. iako već i sama znam odgovor, ali idem.
naravno, slušalice u ušima a kroz njih se čuje (u poslijednje vrime veoma česta pisma na mom repertoaru) RHCP By The Way. iako mi ta pisma odzvanja u ušima u mislima svira druga. ona druga od one grupe koju ja jednostavno mrzim i ne podnosim. ali imaju tu PREdobru pismu. pisma koju morete nać i u boxu, a to je od Cradle of Filth (ilivam ga Cradle of Lift) pisma Nymphetamine. razmišljam o snu kojeg sam sanjala. ja stojim u sredini dvorane okružena brojnim ogledalima. pda... moglo bi se reći da sam zato i stavila ovakav naslov posta, ali... to mi je ujedino i najdraži dio te pisme.
i tako... mene šiba glava, samo što mi ne pukne. osjećam da me temperature opet hvata. i ja ko budala stojim ispred ambulante čekajući onu medicinsku sestru da otvori vrata tog pakla kako bih na 20 sekunda ušla unutra da bi mi znali reći odgovor. napokon je došla. nisam ju pogledala jer, iskreno, nisam mogla podignuti glavu od pritiska. ušla sam nekako, ne znam niti sama kako, u ambulantu. ušla sam i kod njih unutra. izmjerile su mi ono crveno što izraste nakon uboda. "sve je u redu, možeš ići." čula sam odgovor koji me nije iznenadio. "doviđenja." rekla sam. pogledala sam na dvije igle i kroz glavu mi je prošlo:
Would your dark nails of faith
Be pushed through my veins again
izašla sam van. sunce je probilo svoje zrake kroz granje. uhvatila sam mobitel i napisala poruku mojoj sestri, tj. best frendu - Mathiasu:
"ewo baš sam izašla: nemam tuberkulozu, ali sam psihički i dalje kritično."
