Imao je stisak ruke državnika. Stisak kakav bi čovjek, gledajući snimke posjeta američkog predsjednika jednoj od dvadeset osam zemalja Europske unije, očekivao od Obame. Čak i stisak njegove Michelle, dok prima pozitivne kritike na pedeset šestom posjetu televizijskoj emisiji povodom njene više ne tako nove knjige. Još je nisam pročitala. A trebalo bi da se ta knjiga pročita, kao dnevni horoskop kod frizerke ili u kafiću uz jutarnju kavu. Ne jer ti treba i jer će ti promijeniti dan, nego da vidiš što je dan naumio. Što je Michelle naumila. Definitivno stisak ruke obitelji Obama. Ili jedne Merkelice, možda ne nužno na vrhuncu svoje političke slave jer ništa ti političku karijeru ne može ruinirati kao ljudi koji boreći se za život isti utapaju u Mediteranu zbog dioptrije više od jedne od zemalja Europske unije. Putin sigurno jednakom snagom pozdravlja svoje prijatelje i neprijatelje dok nosi napoleonsku kravatu ako u tom trenutku eto nije do pasa gol. Da, Putin bi sigurno imao takav stisak dok drži svoju tajnu djecu za rame vodeći ih u dječju sobu samo da bi im objasnio da imaju ukor. I da mi je Putin bio otac, danas bih sa svojih dvadeset osam godina zasigurno samokažnjavajući se sjedila u svom dnevnom boravku i ne bih razmišljala ni o Merkelici ni o Trumpu koji sigurno nema takav stisak jer ga pokvari prelaskom svog palca preko dlana žene kojoj je tu ruku pružio. Ali on, on je zasigurno i titravu Merkel mogao uhvatiti u padu i, ako ne nadmudriti, onda barem na pola sata parirati Putinu u lovu. O tome su govorila široka ramena koja su se skrivala iza snježno bijele košulje do laktova uvrnutih rukava.
Na podlaktici su mu titrale žile pumpajući sasvim nehajno viski za koji nikad nisam čula kroz njegovo tijelo. Na sam prijedlog da probam vraćala su se sjećanja na vrlo gadnu noć u kojoj se taj viski miješao nažalost ne samo sa zdravim razumom nego i sa red bullom, sve dok želudac nije digao ruke od mene.
Dok je želudac bio u naletu novog pokušaja salta, koju doduše jesam srezala sportski netalentirana u korijenu, bila sam uvjerena da bi još jedna čaša isti pretvorila u olimpijskog gimnastičara, a mene osramotila pred državnikom.
Ja sam govorila o notama dimljenog medicinskog alkohola koji podsjeća na bolest i bolnicu – i prešutjela iskustvo s red bullom – a on je objašnjavao da se ne radi o nikakvoj dimljenoj šunki već o hrastovini, cedrovini ili orahu. Nisam najbolje pratila vrstu drveta koliko sam shvatila da je do drvenih bačvi. Bilo je sasvim dovoljno da znam da me neće predomisliti ni hrast ni orah da pod stare dane zaključim da sam popila bačvu izuzetno kvalitetnog viskija.
Imao je ruke poput državnika kad je došao i predstavio se imenom i prezimenom, a ja pomislila da ima ruke poput državnika i razmišljala kako bi, samo kad mi ne bi gledao u lice već u leđa, shvatio kako mi se svaka sitna dlačica na leđima nakostriješila kao od strujnog udara. I da sam bila mačka ili trenirala jogu, stajala bih u onom položaju polusvinutih leđa u kojem mačka stoji kad želi skočiti ili joj se nešto gadi. Ne znam. Nisam mogla imati mačku jer sam prečesto izbivala u neredovitim intervalima iz stana ne znajući kada se točno mislim ili moram vratiti.
Imala je prizemljene nokte zaboli me uho žene. Kratke i konkretne, crne, tamnoplave, nije se razabiralo u mraku. Nokte koji ne grebu po leđima osim ako to doista žele, nikako slučajno. Imala je ime božje i očito nije imala ni prezime ni interesa za papke koji se sami pozovu za stol i pritom ne dijele njezin gin tonic ukus u pićima. I iako je sasvim jasno davala do znanja da joj nije do ni od i da je ne zanima tip koji se po pet dana ne obrije, nije mi se ni dalo ni htjelo udaljiti se od njene pristojne, onog tipa imam dečka i manire pristojne hladnokrvnosti, prvenstveno jer me za našim stolom očekivala jednaka nezainteresiranost, ali bez mirisa parfema koji je kružio oko nje na metar i bio rađen po mjeri za moj ukus. Eto zato. Zato sam ostao stajati kraj nje nudeći joj piće i objašnjavajući single i double malt i vezu viskija i destilirane vode.
Kao da ti treba ili želiš, u cijeloj toj katastrofi od raspada zaskočiti pastuha koji ima stisak državnika. U neznanju boljega, budi Merkel, ne Michelle i gledaj ga kao da će taj sastanak za posljedicu imati međudržavni ugovor koji je sranje za Njemačku, a ne spoj koji će završiti u krevetu s mužem. Jer muževa je bilo dosta, sasvim dovoljno na ovom svijetu, a ugovor je ipak ugovor, pa makar iz njega ne izvukao ništa što si htio, ali zato naplatio penale. I kao svaki pravi odvjetnik, tako se i moje žensko društvo počelo osipati sve dok i zadnja nije rekla da ide, završavajući time pregovore koje smo on i ja vodili ne kao da se radi o valentinovu, nego o nafti. Može.
Ne znam koji točno vrag je vukao konce kad je ona pošla k taksiju, a ja zaključio da si barem toliko priuštim. Bio sam na pola koraka iza nje, slušajući kako je moje pravim ti društvo sasvim nepotrebno jer na glavnom trgu nema ni mraka ni straha, dok je hodala u štiklama i palila mi maštu kao šibicom. Izvrnutu verziju koja bi rado žustro raspravljala s njom o kvalitetnom alkoholu uz jutarnju kavu.
Da nije bilo tog stiska, ne bi se u meni skupio svaki mišić kao ženi koja u pet popodne na poslu shvati da ne zna je li ugasila glačalo, s kojim je glačala na krevetu, a ne stolu. Možda sam doista zapalila kuću ovdje, ali barem se mogu praviti da ne znam gdje je nastao kratki spoj u instalacijama. I da nemam ništa s tim. Ali baš kad sam zaključila da će vlasnik zgrade biti ljut što je stradala jedna soba - i to ne na kardiološkom odjelu – ali su barem vatrogasci stigli na vrijeme, pa sam umjesto da produžim ispod Cvjetnog do taksija, ušla u tramvaj, i on je produžio sa mnom.
Kažem da bi mi ionako godila dulja šetnja da razbistrim glavu i možda ipak uvjerim bok da ne bi bila loša ideja popiti jedan od idućih dana neko kompromisno rješenje poput vina, ukoliko je i ono ne podsjeća na bolnicu. Kaže da su kompromisi za one koji ne znaju sa sobom ili drugima ili idu do kraja. I začepi me u Frankopanskoj takvom silinom da sam bio uvjeren da ću šutjeti do Cibone ne bude li izašla na ranijoj stanici.
Neki se smrad širio tramvajem, kombinacija parfema i urina, i miješao s grajom osamnaestogodišnjaka. Situirano je išlo automobilom ili taksijem, ludo je stajalo jedino kraj mene. Na Trešnjevačkom placu mi je zgužvao struk, ne trzajući u meni nijedan osim ispodpupčanih mišića, stežući ih do intenziteta pozivanja stranca u stan, ali me na vrijeme zažuljalo po ruci. Znajući da griješim potpuno i nimalo, zahvalila sam mu na ispraćaju vrijednom velikana.
- Ne bih si oprostio da sam te pustio samu. – nonšalantno izjavi ne vjerujući uvjerljivosti vlastitog glasa.
- Ruku na srce, da te nije bilo, išla bih do Cvjetnog i sjedila u taksiju na sigurnom. – uzvrati ne znajući treba li samoj sebi vjerovati da bi joj to bilo draže. – Namjeravala sam te se riješiti na vratima tramvaja.
- Tako kažeš? – izusti s neznatno većom količinom iznenađenosti u glasu nego li je namjeravao. Stišćući joj struk još jednom prstima.
- Doista bih morala ići. – Doista. Jer je previše i za jedno, kamoli za dvoje. A ta ruka tek, na korak je da postane pozivnica u stan, a doista ne bi trebala.
- Znaš, opasno ti je to, voditi strance do svojih vrata. – očima je mjerkao prezimena na zvonima s njihova lijeva.
Ruka je bila spuštena. Njegova. Stisak je sad bio samo njegov. Njeni trzaji su još uvijek uporno podsjećali na mjesto gužvanja i razlijevali se tijelom takvom lakoćom da je bila na korak od objašnjavanja kako bi ona sada doista rado živjela opasno i trpjela da je on takav, bez pozadine, obitelji, zanimanja, ulice i broja uhodi na koji dan kad god stigne i kako god zna.
- Slobodna si? – upita.
- Nisam. – kaže dižući ruke od sebe.
- Sad mi je neugodno. Da sam znao – kaže gradeći zid od njenih nožnih prstiju do brade – ne bih te pratio do tu, žao mi je.
- Meni nije. – sruši nekoliko redova cigle do struka.
Budala. S mentalnim gin tonicom u ruci i željom za dozivanjem konobara da joj donese idući. Obična budala koja bi socijalno neprihvatljivo bila laka i rekla mu da bi rado da raskopča košulju da vidi i nadlaktice. I Prsa. I leđa. Ta vrsta budale koja se koncem sašiva na mjestima na kojima upravo puca od želje. Po bedrima s tendencijom uspinjanja. I s onom želučanom tegobom koja je nekad bila naznaka zaljubljenosti, a danas je odraz želje za spaljivanjem dosadašnjih mostova iza sebe i postavljanjem sasvim nove brane, koja potop drži s one strane, daleko od očiju, na radost vlasnice bedara. Klin klinom. Katastrofu novim osjećajem euforije u bijeloj košulji.
- Zapravo bi mi učinio uslugu… - započne prateći reakciju njegovih očiju. Sve od nosa južno je bilo suviše markantno da bi se iščitavalo.
- Kada bi? – upita pogleda u slobodnom padu od njezinih očiju do struka pa se raspe zid i počne gledati prezimena. Jedno je ipak njeno. – Onda, koje je tvoje? – izusti ne čekajući odgovor na svoje pitanje o usluzi.
- Nemam prezimena.
Doista nemam. Ni ovoga ni onoga. Zvučnog ni bezličnog. Samo ime na prodaju. Ono glačalo opet razbukti požar. Gori cijela jebena zgrada u meni. I to ne od stranca. Ponosnog. S imenom i prezimenom. Čije ime sigurno nije na prodaju, a u prezime ionako ne sumnja.
Dakle boginja, ni manje ni više, skraćena u bok. Kojoj bih učinio uslugu kada bih nestao. Zauzeta boginja. Konkretnih noktiju koji grebu samo kad žele a sada ne žele. Jasno.
- Ništa, tajnovita. Bilo mi je drago. Oprosti na nametljivosti. Nisam odolio. – kaže hladno i konkretno.
- Na gužvanju se nikad ne ispričava.
Pa ako nisu eksplodirala sva minska polja koja sam si postavila za okončavanje same sebe, dopustim li si biti idiot od žene!
Kao da je okidač u meni popustio na te riječi i smrvio teški zrak između nas. U idućem trenu nije bilo dijela tijela koji je nije htio dodirnuti. Stisnuo sam je uz vrata prije nego je stigla išta reći, spreman da je odnesem na peti kat i zgužvam i nju i krevet za predigru.
Oduzeo me. Izbio sve moje želje i svoje viskije dahom iz nas. Izgrebao mi lice s baš onoliko boli koliko je trebalo da se osjetim. I onda naslonio svoje čelo na moje i teško disao. I spominjao nešto poput premještanja stavki rasporeda i uguravanja njega u ovu noć i mene. Negdje me odnijelo. Negdje duboko i teško. I onda sam se raspala koliko sam duga široka ušminkana i utegnuta. Stao je na zadnju minu.
Rasplimila se u plač kao prolom oblaka. Ne kao suza radosnica ili briga na vrhu jezika. Suze su joj isprale maskaru s trepavica, razlile crnilo po obrazima i zabetonirale me. Što sad s njom? Kud? Ostaviti je tu? Ostati tu? Ponuditi da uđemo? Gdje je taj viski?
Minutu kasnije bili smo u stanu. Udaljili smo se kilometar od onog seksa koji se isplanirao negdje između prezimena na zvonima i njenog spominjanja gužvanja. Nismo si rekli ni riječ. Izvukao sam ključ iz njene torbe, držeći je oko struka vodio uz stepenice sve dok na prvom katu nije zastala pogleda okrenuta na lijevo. To su valjda bila njena vrata. Nema prezimena. Stan bez ikakvih naznaka osobnih nota. Najosobniji su bili par bijelih tenisica i dva para crnih štikli kraj vrata i dobra berba u vidokrugu u kuhinji. Sekundu kasnije, sjedila je na kauču, držala čašu s previše vina u ruci, jer sam zaključio da joj treba, i gledala kako dižem noge na stolić ispred nas.
- Zaključujem da ti riječi ne trebaju.
- Ni seks.
- Toliko sam shvatio. – makar nevoljko.
- Hvala.
