savršena prepreka

Jagode i čokolada

Čokolada je tekla kao lava. Kamo god je prošla ostavila je iza sebe trag.
Koji bi svi rado polizali. Ali ne, nije se to dogodilo.
Nitko nije osjetio taj okus blažene sreće.
Bila je tu, nadohvat ruke, ali lijenost je spriječila slast.
Čokoladi i nije važno osjetiti nečije zube, znala je ona svoje moći.
Sitni ugrizi koji su joj prijetili iza zatvorenih vrata pretvarali su se u odstajali šlag.
Događalo se, u nekim jutrima nenaspavanim, da čokoladi pravi društvo jagoda.
Pomislili bi neki da je taj spoj sasvim u redu. Ali jagoda je bila prezrela za vrelinu čokolade.
Već na prvi dodir jagoda bi postala osušeno voće.
Put čokolade nije put svile. Put svile pratili su gusari. Put čokolade pratio je zvuk
automobilske sirene. Uspješno. Jer put je, onak, bez upozorenja, razmaknuo zastor
i otkrio fotelju s različitim geometrijskim likovima, portretom, tekstom himne, oznakom za slijepe osobe, crvena i ljubičasta boja reflektiraju pod UV zrakama. Tisuća.
Da, tisuću razloga je imala čokolada. U komadu.
Zubi su konačno htjeli zagristi i osjetiti taj dar kakaovca. Kasno.
Novi omot stisnuo se uz nju s osmijehom na licu.
Čokolada se topila.
Jagoda se još nije oporavila od vreline odlaska.

Hodali su, njih dvojica. Ili su bili to jedan i jedan. Ma ne, bio je to samo jedan. Samo on to nije znao. Ništa on nije znao. Samo je vladao svijetom. I njom. Mislio je. A bio je on kao Mjesec. Svaki dan izgledao je drugačije.
Naravno, nije to ovisilo o njemu, on je rođenjem postao On. Tko da ga razuvjeri?
Možda On, ali to je druga priča.
Dakle, bio je drugačiji, a sve je ovisilo o prolazu oblaka kroz njegov svijet.
Mjesec je imao visoko čelo, noćas. Neka mu bude. Istina je, zapravo, da je ćelav.
Jogurt i kapučino vrlo je zanimljiva kombinacija. Za punog mjeseca. Nikad nije pričala s tim čovjekom Mjesecom. Zna samo da ima sestru.
Sasvim slučajno je pogodila. Jer, ona nikad ne psuje, vjeruje ona sebi, njene u misli vrlo jasne.To sa sestrom je istina. Ali ovdje je istina samo on. Sjećate se, to je On. Rođeni On. A on nema sestru, ni brata. To bi bilo previše za On.
On, kako to gordo zvuči, bio je već kao dijete, čudo. Svi su se čudili da postoji netko tako čudan, a tako malen.
Ali rastao je on, vrijeme za njega teklo je njegovim venama. Vrijeme je tako doseglo težinu odraslog čovjeka. Bože, što je težak.
Naravno, on te ne priznaje. Priznati, značilo bi da ima 102 nečega, a on ima 75, to je očito, samo treba vidjeti. Kroz oblake.
Dobro, baš kad moram, rekao je, zasigurno nije morao, ali kad On to kaže, naravno da se ne mora. Preuzet ću sav teret tuđih težina, rekao je. I otišao. Ne, nije bilo oblaka, njega nije bilo.
Zaboravio je da je vremenska prognoza za danas – sunčano!
I tako, hodali su njih dvojica, ma ne, bio je On jedan.
Sav pretvoren u ego.

Zašto anđeli trebaju krila?
Stvarno ne znam. Valjda zato što su anđeli.
Ukras nebu, bez oblaka, naravno.