U jednoj od emisija UEFA championship league, nedavno prikazanoj na TV, biran je najljepši gol svih vremena postignut u Kupu prvaka i njegovoj nasljednici Ligi prvaka. Učinjena je nepravda, izabran je gol Sandra Mazzole iz neke ne toliko bitne utakmice (valjda 2-3 kolo) koju je Inter uvjerljivo dobio, tako da taj gol nije presudio. Gol je totalno bezveze, Mazzola je u slow-motionu jednim te istim lažnjakom povaljao par braniča i plasirao loptu pored golmana, deja vu, svako ko je vidio taj gol, a sumnjam, sigurno isto misli. Nepravda je učinjena prema Z. Zidaneu, koji je postigao spektakularan gol volejem u rašlje na centriranu loptu, i još k tome je taj gol bio presudan za pobjedu u finalu lige prvaka Real-Bayer. Taj gol je zauzeo drugo mjesto, a mislim da bi i Ray Charlesu bilo jasno koji je gol ljepši….Onda sam se sjetio vječne dileme o tome koji je gol najljepši postignut na velikim natjecanjima. Dosta njih će gurnuti u 1. plan onaj Maradonin gol protiv Engleza kada je malo prije centra krenuo u nezadrživ slalom sve do gola. Taj mene nije toliko oduševio, mislim da je Maradona imao i genijalnijih poteza, kao npr. par minuta prije tog gola kada je mađioničarski rukom dao gol. U onom slalomu nije bilo niti jedne finte ili driblinga, pa i sam Maradona je rekao da je bilo po sistemu «idem dok idem». Tako se neplanski prošetao sve do gola, a dojam je da su najviše krivi engleski braniči koji ga nisu ozbiljno shvatili. Sličan gol u slalomu postigao je Saeed Owairan 1994. na utakmici Saudijska Arabija-Belgija. On je čak krenuo dublje sa svoje polovice i nanizao više Belgijanaca, heh, al njega toliko ne spominju na listama naj-golova, Maradona je ipak Maradona. Izgleda da si jeben ako se zoveš Saroukh ili Saeed, ni ja ni on očigledno nismo dovoljno cool za biti na listama. Neka, ja i simpatični Saeed ćemo biti i dalje na kurčevoj listi…Saeed je poslije tog gola dobio i nadimak «Maradona od Arabije».
Najljepši gol svih vremena na velikim natjecanjima za mene je ipak onaj famozni volej labuda iz Utrechta Marca Van Bastena kada je pogodio savršenu parabolu na loptu upućenu od Muhrena koja je putovala 40 metara, skoro iz mrtvog kuta. I sve to u finalu Europskog prvenstva 1988. i to preko najboljeg vratara tog prvenstva Rinata Dasayeva u jedini nebranjeni djelić mreže.
Kad sam se već dotakao ljepote i neljepote golova, pao mi je na pamet onaj jedanaesterac Antonina Panenke u finalu EP između ČSSR i Zapadne Njemačke, ne sjećam se godine, kada je potkopao loptu i plasirao je po sredini gola, prevarivši golmana koji se bacio. Nekima se to svidjelo, po meni je to totalno glupi potez, koji ne upali ako golman odluči čekati do kraja. OK, može uspjeti ko iznenadjenje, ali onda je bolje ići na plasiranje iz zgloba noge ako izvođač čeka do kraja reakciju golmana. Tako radi npr. Mendieta, ako se golman baci on gurne loptu u suprotnu stranu, ako golman ostane, u zglobu ima dovoljno snage da plasira loptu u stranu da je prethodno nebačeni golman ne može stići. Zakomplicirao sam malo. Ipak je najbolje udariti jako u malu mrežu, pa nek se golman misli. Da je Panenka-način nepotrebna i glupa ekshibicija, dokazali su neki poslije, ja sam registrirao 3 igrača. Dragan Stojković Piksi je tako zajebo penal za izjednačenje u finalu ondašnjeg Kupa Maršala Tita protiv Borca iz Banje luke. Crvena zvezda se umjesto da osvoji duplu krunu, na taj način izblamirala protiv drugoligaša. Slično je ponovio Francesco Totti u polufinalu EP-a 2000., tada je pogodio, no nedugo potom kada je igrajući za Romu htio prodati istu foru, bio je pročitan. Totti inače ne uživa status najinteligentnije osobe u Italiji. Omiljena žrtva viceva kod Talijana su, do pojave Tottija, bili Carabinieri, talijanski policajci. Poslije nekih njegovih izjava su krenuli vicevi na njegov račun, a sam Totti da sve to ironizira je objavio zbirku viceva, u kojima nastupa kao junak, pod naslovom «Le barzelette di Totti». Treći nogometaš kod kojeg sam primjetio taj način izvođenja penala je Paolo di Canio koji je osvjedočeni glupan i fašista (doduše, priznam mu da je u svemu dosljedan), eto, ko sve izvodi Panenka-penale. Sad bi ja o Ronaldinhovim prečkama, al za danas dosta...

Prošlo je tri mjeseca od otvaranja mog bloga.Ovo je odsada redovna rubrika na mom blogu, kada ću svaka tri mjeseca davati neki osvrt, pisati ako mi se nešto zanimljivo dogodilo i uglavnom posrati tj. postati što mi padne napamet. Zašto tromjesečje? Pa tako rade u školama, firmama gdje to zovu kvartal, pa tako ću raditi i ja bez da filozofiram oko toga, znači javljam se svaka tri mjeseca iz tame vlastite kože, a nekad i izvanredno. Nakon tromjesečja bi se trebala davati statistika, ja neću mrcvariti s tim. Blog sam koncipirao da pišem uglavnom priče i osvrte kroz koje ću dati informaciju, poantu ili moj stav, jer sam odmah uvidio da blogovi koji opisuju svakodnevnicu tipa danas sam dobila PMS, nisu toliko interesantni, jer ruku na srce, teško da se svima nama ama baš svaki dan ili drugi nešto zbilja interesantno. Evo, moj rezime jučerašnjeg dana i nainteresantnije je da sam kupio braunov aparat za zube, zadnji krik tehnike, sa tušem i zvučnom pulsirajućom četkicom sa 40 000 pokreta u minuti (za neupućene, zvučne četkice odstranjuju 20% posto više plaka od električnih koje rade na cca 4000 okretaja i odstranjuju 39% plaka više od konvencionalnih, koje opet bla, bla, bla). Kako sam ja ko i Madonna koja pere zube 5 puta dnevno, opsjednut zubima, bez da trepnem okom sam isprsio 962 kune, i sad jel to toliko zabavno štivo? Kad sam kod zubiju,rubrika tromjesečje će imati podrubriku «saroukhov zub», u kojoj ću zgaditi nekoga ili nešto što mi ide na živce, mada se trudim da mi to ne postane običaj, jer tako samo reklamiram te iste, ja se ipak baziram na konstrukciju. Da prije raščistim, kladim se da je neko pomislio kad je čitamo neke moje tekstove da je ovo neki muški blog, što uopće nije istina, jer ću ja prvi primjetiti i istaknuti pozitivne ženske primjere. Kad kritiziram, gledam samo na degenerike i degenerične pojave, pa sad je li to muško ili žensko, meni je sve isto. Danas su na tapetu žene (prošli put muški, post «pogled unatrag», (s)permalink u arhivi), i to neke koje mediji isfuravaju, i tako mislim da radim uslugu svim onim originalnim i pametnim curama koje trunu u anonimnosti, na račun ovih što im uzimaju prostor. Tako sam neki dan gledao okrugli stol sa Vedranom Rudan, i ostao zgrožen njenim vokabularom. Pa ja na vlastitom blogu nastojim održati nekakav nivo i ne ponavljati bjesomučno kurac i pička da bi tako došao do izražaja, a ona to radi u udarnom terminu na TV. Trebao bi joj neko reći da je dojam koji ostavlja onaj frustrirane baburetine koje je kurac zadnji put vidjela kada je prolazila kroz njega. I ono što priča je neoriginalno i već izblejano, bože što me ne lansiraš u drugu galaksiju, ako mi već neko soli pamet, neka to budu pametni svemirci, a ne ovi po stolovima okruglim..Općenito, takve kvazifeministice samo škode ženama, i sada je postala moda kopirati Bridget Jones ili sebe zamišljati kao kolumnisticu Carrie iz «sexa i grada», čak koristiti engleske izraze pretjerano kako se čitaju, što zna svako ko čita blogove. Tako na blogu naletim na jednu recenziranu carrie koja je gadila jednu pjevačicu, uglavnom ništa spektakularno. U komentarima svi pljeskaju, ja ostavim komentar u stilu da sere trivijalno i da je tekstom samo nadolila vodu na njen mlin, jer komentatorima trebaju te kvazizvijezde, ko što i njima trebaju komentatori da bi se o njima pričalo, pa makar i dobro. Shvatim da sam pretjerao, obećam da ću se izviniti ako pročitam neki njen konstruktivniji tekst. Drugi tekst njen na koji naletim, u sredini teksta ona stara mudrolija «mali ljudi komentiraju druge ljude, mediokriteti događaje, veliki ideje», eto, kakav skok samoj sebi u usta (glb, onda sam i ja mali), dalje sam prestao. Opći dojam nakon 2,5 pročitana texta, žena je za nijansu ili dvije pametnija od prosjeka (ali samo toliko), a zbog te se nijanse postavlja superiorno ko da je u najmanju ruku Einstein. Još pola boxa ispunjeno pravilima za komentiranje, te brišem ovakve i onakve komentare, bog te jebo spisateljske zvijezde, Jules Verne i Marc Twain su kurac za nju…Meni nikakvi komentari ne smetaju, iza svake rečenice ću stati sa nekoliko rečenica i primjera bude li trebalo i bude li me bilo volja, što se mene tiče mogu se ostavljati komentari blogač ti je supač.
P.S. nije playstation, nego sam zaboravio, kad sam kod chick-lita spomenuti Lanu Biondić koju nisam čitao, ali je u kritici bilo o tome da daje savjete kako se bogato udati. Umjesto da, ako je u stanju, daje savjete ženama kako da nešto naprave od života, ona na ovakav način degradira žene samo da bi se proslavila (lova joj ne treba, bogato se udala). Više je s tim srozala žene, nego bilo koji muškarac šovinist. Što je najžalosnije od svega, njene su knjige pri vrhu top-ljestvica, pa nek se zapitaju one žene koje kupuju ovakve knjige kome rade uslugu. Za pozitivan primjer dajem Madonnu, koja se nije polakomila za tom otrcanom formom, nego je izdala 4 knjige za djecu, koje se super prodaju. Ja uvijek govorim da je pravi onaj za kojim djeca idu, jer su ona naiskrenija i slijede instinkt, eto šta je pametna žena...

Nastavite niz Homer, Aristotel, Sokrat, Sofoklo, Demokrit, Euripid, Temistoklo, Pitagora, Filip II, Aleksandar veliki, Fidija, Platon, Demosten, Periklo, Herodot, Ezop, Ptolomei, Arhimed…………………….Gallis, Yannakis, Onassis, Melina Mercouri. Sve do prije dvije godine ovo bi bio spisak poznatih i priznatih Grka. Ono što odmah upada u oko je to, da se poslije ove stare garde mudraca do 1987. nije pojavilo neko iole vrijedno spomena ime, osim eventualno ove četvorke. Ova je stara garda Grka zaslužna i za prosvijetljenje Rimljana, koji su do osvajanja Grčke bili primitivan i neuk narod, a dugujemo im i neka najbitnija saznanja na području filozofije, estetike, ratovanja, fizike, matematike pa čak i atomskih znanosti, jer je Demokrit prvi tvrdio da se materija sastoji od atoma. Izmislili su Olimpijske igre, demokraciju, filozofiju i tragediju. Zašto poslije stoljećima nisu uspjeli izbaciti ovako briljantnu generaciju, to ostaje misterij, možda su bili previše incestuozni, možda ovo, možda ono….1987. su nakratko bljesnuli kada je ona odlična generacija košarkaša Yannakis, Fassoulas, Christodolou predvođena briljantnim Nikosom Gallisom koji je utrpao 40 koševa, nakon produžetaka u infarkt-utakmici svladala famozni SSSR predvođen Sabonisom i (o)Tkačenkom. Metaxa je te noći tekla u potocima, dok se plesao sirtaki uz zvukove buzukija i Zorbe. Onda su opet potonuli, sve do prije dvije godine kada su skoro u jednoj kalendarskoj godini pokorili Europu i osvojili treble*, odnosno EP u nogometu, EP u košarci i Euroviziju. Bajka je počela sa nogometašima, Grci se nisu sastavili sa pobjedom na službenim natjecanjima do ovog zadnjeg EP-a. Na zadnjem natjecanju na kojem su bili, World-cupu 1994., su osvojili posljednje mjesto sa gol razlikom 0-10. Doveden je njemački trener Otto Rekhagel [prekrstili(ne prekrižili) ga u Rekhakel], čiji je prvi potez bio bacanje na klupu najvećih zvijezda Vassiliasa Tsiartasa i Demisa Nikolaidisa. Oformio je radnu momčad koja je prakticirala catenaccio i držala nulu, a u napadu se pouzdala u taj jedan gol koji je skoro uvijek padao poslije skoka Charisteasa ili obrambenog dvojca "twin towers", Traianosa Dellasa i Michalisa Kapsisa. U finalu, kao i u uvertiri su savladali domaćine Portugalce, a Zagorakis, Karagounnis, Seitaridis i ostali su postali novi bogovi u Grčkoj. Uspjehu su se pridružili i košarkaši odmah potom, koji su također bez zvučnih imena osvojili EP pobijedivši u finalu Njemce, a Pannagiotis Yannakis je postao grčki Beckenbauer, jer mu je pošlo za rukom osvojiti veliki naslov i kao igrač i kao trener. Malu su sjenu na sve ovo bacili dopingirani atletičari na OI Kenteris i Thannou, ali….Šlag na grčku tortu je bila pobjeda Helene Paparizou sa pjesmom «My number one». Može sad neko srati da je Eurovizija demode i passe, al meni je Eurovizija zajedno sa San remom uvijek bila nešto posebno, a pogotovo je super bio onaj izbor naj-pjesme u povodu 50 godina Eurovizije. Helena je divna Paparizou i tu briljirala (ajd, na wideowallu) uguravši se među prvih pet, poslije takvih veličina kao što su ABBA, Johnny Logan i Domenico Modugno.
Sudeći po svemu, izgleda da Grci imaju još jednu briljantnu generaciju, znači ako ćemo gledati tradiciju, njihov sljedeći bum možemo očekivati za cca 2000 godina…To je sve, preozbiljna su mi zadnja dva posta, drugi put zabavnije nešto.

*Treble, izraz koji Englezi koriste kada jedna momčad osvoji prvenstvo, kup i još nešto, npr. neki eurokup

Ovo je Sajarat saruk el-Džamahirija (libijska raketa), nasigurniji auto na svijetu. Tako barem tvrdi libijski vođa, pukovnik Moammer Gaddafi, a njemu treba vjerovati. Doduše, on je tvrdio da je njegov sin Saadi odličan nogometaš i da je Ilija Lončarević odličan trener, ali jebat ga...Ideja o najsigurnijem autu na svijetu mu je pala na pamet za vrijeme embarga, zatim je tjedne i tjedne mozgao, da bi na kraju svoju ideju predstavio stručnjacima njegove firme Ladico (Libyan Arab Domestic Investment company), koji su to pretočili u nacrt. Gaddafijeva je zamisao bila postići sigurnost amortizirajućim prednjim i zadnjim V-oblikom (slične amortizirajuće branike za udarce u sobove imaju i neki Volvo-i, samo ravne, amortiziraju udar za 20-30 %), koji bi u većini sudara djelovao na principu ricocheta. Prototip je osvanuo 1990., povodom obilježavanja 30-godišnjice velikog Al-fateha, revolucije kojom je Gaddafi došao na vlast. Gaddafi tvrdi da je njegov batmobil u cijelosti libijski proizvod, no odmah upada u oko njegovih, tj. njegove firme Lafico, 7,5 posto dionica Juventusa koje je kupio od svog prijatelja, pokojnog "L´avvocata" Giannija Agnellija, koji je bio vlasnik Juventusa i FIATA. Teško je vjerovati da tu FIAT nije malo pripomogao, jer saroukh obiluje i dan-danas modernim tehničkim rješenjima, kao xenon-tehnologijom, superotpornim gumama, uređajem protiv okretanja itd. Proizvodi se isključivo u zelenoj boji i sa zatamnjenim staklima, a sa svih strana je okružen air-bagovima. Za kraj evo i svih imena (Gotovina je mala beba za njega) pod kojima se Gaddafi skriva (valjda mu se ne sviđa ovaj korijen "amer" u originalnom imenu Moamer):Muammar Qaddafi, Mo'ammar Gadhafi, Muammar Kaddafi, Muammar Qadhafi, Moammar El Kadhafi, Muammar Gadafi, Mu'ammar al-Qadafi, Moamer El Kazzafi, Moamar al-Gaddafi, Mu'ammar Al Qathafi, Muammar Al Qathafi, Mo'ammar el-Gadhafi, Moamar El Kadhafi, Muammar al-Qadhafi, Mu'ammar al-Qadhdhafi, Mu'ammar Qadafi, Moamar Gaddafi, Mu'ammar Qadhdhafi, Muammar Khaddafi, Muammar al-Khaddafi, Mu'amar al-Kadafi, Muammar Ghaddafy, Muammar Ghadafi, Muammar Ghaddafi, Muamar Kaddafi, Muammar Quathafi, Muammar Gheddafi, Muamar Al-Kaddafi, Moammar Khadafy, Moammar Qudhafi, Mu'ammar al-Qaddafi, Mulazim Awwal Mu'ammar Muhammad Abu Minyar al-Qadhafi.

Neki dan čitam trač-rubriku na indexu o Jessici Simpson i njenom prekidu sa dečkom. Malo sam bacio oko na njenu biografiju, a ono što mi je upalo u isto bio je podatak da Jessica ima kvocijent inteligencije 160, što je svstava na rub genija [skala ide ovako nekako, ako me pamćenje služi 0-20 idiot, 20-40 kreten, 40-60 debil 60-80 imbecil (a gdje je degenerik pitaju se sad svi, degenerik vjerojatno nastaje mutiranjem ovih, crni humor op. saroukh), 80-90 duševno zaostao, 90-120 prosječan, 120-140 natprosječan, 140-160 visokoiznadprosječan, 160-180 genije, 180-100000000 …..došljak iz svemira). Kako sam otprije znao da od celebritija Madonna i Shakira barataju sa IQ-em 140, a Sharon Stone (članica Mense) sa čak 154, zaintrigiralo me to što su sve četiri plavuše, pa sam upisao u tražilicu IQ famous people, sa ciljem da vidim ko pripada VIP IN(visokoiznadprosječno inteligentnim, ne VIP-ova usluga) i genijalnim. Između spomenutih, na listi su bile i Hillary Clinton i Geena Davis, također sa IQ-om cca 140, što znači da su 5 od 6 (čast ostalih spašava Geena Davis) visokoiznadprosječnih celebritija PLAVUŠE!!! Iako današnji testovi ne prate najnovija saznanja o inteligenciji i mjere tek trećinu sveukupne inteligencije, oni su ipak mjerodavni u nekim pogledima. Tako sam slučajno nabasao na podatak i da Paris Hilton ima IQ 83, što prema gornjoj tabeli nikako nije dobro i kvari prosjek plavušama. Nedavno je na RTL televiziji bio show u kojem su mjerili IQ hrvatskih poznatih faca. Pobijedila je plavuša Ana Ugarković, što i nije čudo, jer odaje dojam predane i pametne žene koja se ne razbacuje napamet naučenim frazama, a inače je samouka kuharica.
Još o jednom mitu, najpoznatijoj plavuši svih vremena.Pokušao sam doći do podatka koliki je bio točni IQ Marylin Monroe, jer je ona bila izuzetno inteligentna žena, ali nisam naišao na točan podatak. Većina ljudi sigurno misli da je ona bila priprosta plavušica, no naprotiv, to joj je bila samo fasada da bi lakše dolazila do nekih stvari i da ne bi imala prevelik pritisak. Prokletstvo umjetnika, pa ako je još i inteligentan kao što je bila ona, je svjesnost i veća osjetljivost na pritisak. Pametni nemaju potrebu kao većina nabadati svoju pamet, štoviše, prije će staviti na sebe masku naivca i praviti se glupi iil ranjivi, da bi lakše došli do informacija i da bi lakše skidali barijere. Na taj način i grabežljivci uspavaju žrtvu tako da ova pomisli da je predator bezopasan, sve dok ne bude kasno. Nju je učinio nesretnom njen vlastiti mit, tj. slika koju su stvorili mediji i publika o njoj, a pritisak joj je stvaralo upravo to da uvijek mora biti na razini te slike, što je sigurno odudaralo od osobe kakva je ona bila u nutrini, pa je na kraju utrpala u sebe tableta dovoljno za vječni san.
Još jedan zanimljiv podatak, što se tiče muških celebritija. Najveći IQ među njima imaju Dolph Lundgren (plavokosi!!!) sa 160 i meni jedan od omiljenijih glumaca Sly Stallone sa nekih 150. Ovaj duo je zajedno glumio u «Rocky 4», a kladim se da nikome nije palo na pamet da gledaju dvojicu nainteligentnijih momaka u Hollywoodu, dok su se mlatili s onako glupavim facama, što potvrđuje teoriju o grabežljivcima iznesenu u slučaju M. Monroe.
To bi bilo sve za danas, mislio sam ovaj post začiniti s nekim vicom o plavušama, al sad vidim da baš i nema smisla…

JOŠ NEKI DOJMOVI: Dominikanci su vrlo ugodan i susretljiv narod, no kako im životni standard nije baš naj (npr. plaća komunalca je cca 70 dolara), neće propustiti priliku naplatiti od stranca veću sumu ako je to moguće. Čarobna riječ je «quanto» i potrebno ju je koristiti uz cjenkanje ama baš uvijek prije korištenja bilo kakve plaćene usluge. U suprotnom, tj. ako se prije niste dogovorili za cijenu, a uslugu ste konzumirali, oni će ispaliti neku cifru i onda vam preostaje platiti ili prosipati žuč svađajući se. Ovo vrijedi za mjesta koja koriste Dominikanci, u turističkim kompleksima je sve na europskoj razini, no tamo su cijene i do pet puta više. Dominikanci sve rade polako, omiljene su im riječi «tranquilo» i «manana», i njima je kašnjenje od pola sata do sat uobičajeno, što je i mene izluđivalo dok se nisam navikao, a onda možete kakvo bi kidanje živaca ovo predstavljalo za nekog Japanca ili Švicarca. S druge strane, imaju pravi latinoamerički strastveni temperament i otvoreno izražavaju emocije. Prema strancima su uglavnom prijateljski raspoloženi, no primjetio sam da su dosta ksenofobični prema Haićanima. Haiti zauzima jednu trećinu otoka Hispaniole i tamo vlada zbilja grozna bijeda, tako da oni Haićani koji su u mogućnosti odlaze ko gastabajteri u DR. Nema ih baš puno i rade slabije plaćene poslove tipa prodaja kokosovih oraha na plažama. Miguel me naučio kako se razlikuju od Dominikanaca. Imaju pepeljastiju put i često nose dreadlockse, a djeluju jako mračno i zagonetno. Neki Dominikanci vjeruju da je to zbog toga što u njihovim žilama kola krv crne boje, hmh. Prva susjeda je bila Haićanka i često smo se sretali kada sam ja oko osam sati poslije plaže svraćao na rum u birtiju u kvartu, a ona je imala običaj ići u šetnju sa mamom i pustom rodbinom. Jednom me zvala doma kod sebe na drink i da me upozna sa rodbinom. Iako je imala samo petnaest godina, izgledala je i pričala jako zrelo, a osim toga bila je izuzetno lijepa i graciozna. Kad sam otišao od nje, ovi iz birtije su me počeli filati tračevima o njima i savjetovati me da ih se klonim. Neko vrijeme nisam išao kod nje, ali tri dana prije odlaska, kada je počela kiša (tropske kiše znaju pljuštati nekoliko dana bez prestanka, meni je srećom do tada bilo lijepo vrijeme) sam otišao kad sam je vidio s balkona. Odmah se požalila da izbjegavam dolaziti kod nje. Meni je bilo neugodno, pa sam se počeo izmotavati i srati da me bilo strah ako nešto pođe krivo da me ne satare sa vuduom (znao sam nešto o tome, da su Haićani razvili crni vudu iz afričkog bijelog i da im je dovoljna vlas kose da naprave lutku koju bodu, glb).Umrla je od smijeha na to i kad sam joj rekao da neki iz kvarta misle da je vudu-svećenica. Još mi nešto nije dalo mira, pa sam je onako iz zajebancije pitao je li istina ono za crnu krv….na što se ona naglo uozbiljila i skočila, otišla u kuhinju po nož i prislonila ga na ruku. Gurnuo sam nož teatralno ko u sapunicama i otada se više nismo razdvajali. Čak sam joj za rastanak otkinuo i par vlasi svoje kose, pa sad svaki put kad me nešto probode u tijelu, pomislim na nju. Uf, da ne odem previše u širinu, još malo o hrani. Uz bilo koje jelo Dominikanci jedu kao prilog platano, tj. vrstu zelenih banana, koje pržene jedu sa majonezom ili kečapom, i to tretiraju kao mi pomfrit. Od glavnih jela vole (ili moraju voljeti) rižu i piletinu koju uzgajaju na brojnim farmama, a od voća se jede razno tropsko od kojih je meni mango najukusniji. Ima i dobrih restorana, no ima i onih za plići džep, gdje jedan ručak sa rižom i piletinom košta samo 50 pesosa, tj. oko 10 kuna
To bi bilo to, ako neko ima želju ići tamo, može mi se javiti na mail issarin777@yahoo.com, pa ću mu dati broj od Miguela i još neke, i neke upute kako doći do tamo, kako dobiti jeftini apartman i druge sitnice. Neki imaju predrasude jer misle da sve to puno košta. To je i istina, ako se ide u all-inclusive komplekse na npr. Playu doradu (u ovim jeftinim all-inclusive su plaže i kompleksi manji i lošiji), jer se plati smještaj i hrana, no mora se potrošiti i na dodatne sadržaje i izlaske koji su skupi unutar kompleksa. Ali ako se uzme povratna karta (prijatelj iz Njemačke mi je rekao da su tamo od 300-500 eura, znači prosjek 400 eura), iznajmi apartman (cca 100 eura, ako Dominikanac pregovara:)) i kreće po mjestima gdje se Dominikanci kreću (kupovina i izlasci), onda na kraju sve nije skupo. Čak je to i prednost, jer se može kombinirati malo u gradu, pa malo u kompleksu, što sam i ja radio, jer su plaže u kompleksu puno bolje. Obrnuto ide malo teže, o tome sam pisao u prvom dijelu. Kad ovim troškovima gore (500 eura) pribrojimo lovu za trošenje, od ajmo reći 500-1000 eura (što je stvarno puno i previše, jer prosječni Dominikanac proživi sa 150 eura mjesečno), dolazimo do svote 1000-1500 eura za mjesec dana, pa neka neko kaže da je to puno...Treba samo prihvatiti njihov način života, npr. voziti se sa motoconchom ili guaguom (latinoamerički autobus, bez reda i ikakvog pravila, ali jako jeftin i kad duplo naplate), jer se tako manje potroši, a i bolje se upozna zemlja i mentalitet. Nekoga bi možda sprečavalo na ovaj način ići jer misli da ima puno kriminala, no to baš i nije istina, tj nema ga više nego u ostalim zemljama Latinske amerike. Ja sam stekao dojam da ga, s obzirom na situaciju, ima i manje nego u spomenutim zemljama. Što se tiče toga kada je najbolje ići, sada je tamo puna sezona do trećeg mjeseca. Idealno vrijeme je prije božića kada sam ja bio, temperature su ugodne i tada počinju fieste na otvorenom, a dok ne odete uživajte u Saroukhovom slide-showu.