|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam samo jedna od mnogih. No, ja sam samo jedna. Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto. Zbog toga što ne mogu učiniti sve neću odbiti učiniti nešto što mogu.
O meni ne želite znati ništa.
Zovite me Ines.
Ovo je moj svijet.
Danas se smijem, sutra plačem.
Da, to sam ja.
Slušaj moju tajnu. Vrlo je jednostavna: Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nevidljivo je očima.
Samo djeca znaju što traže.
Da, ja sam dijete.
Ona gube sve vrijeme na jednu krpenu lutku i ona im je najvažnija na svijetu, pa ako im nju oduzmu,rasplaču se...
Da, to sam ja.
Ne sramim se svog života.
Bog mi ga je podario.
Na meni je sve.
Hoću li sutra plakati ili se smijati; sama odlučujem.
Sve držim u svojim rukama.
Hodam Zemljom.
Ne sramim se.
Smijem se.
Imam srce.
Nadam se svaki dan.
I vjerujem; da.
Ponekad se bojim.
Meni tako malo treba.
Ali to malo mi uvijek i fali.
Prihvaćam sve.
I idem dalje.
Nisam gubitnik.
Ovo je moj život i ne sramim ga se.
NE, NIKADA.
Moji najdraži:
/Ja sam na putu za nekuda/
/Dream Maker/
/Tanja/
//Opskur/
</Avenija osmjeha/
/Glamur/
/Lana/
NE DAJ SE INES
Ne daj se godinama, moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si vise ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedećeg jutra
oko devet do stanice
i rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada 39 kod Prkovic
pokisla ulica od prozora
dalje i šum predvečernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko trazi
Ne daj se Ines
Evo me ustajem
tek da okrenem plocu
da li je to nepristojno
u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdrazi pocetak
raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara,
i krade, i napusta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice
Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve
u prosjeku 1938
ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
tesko pasti
a bit ce ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mijesaju
glas majke, prijatelja, kceri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
jos malo setnje uz more
i gotovo
Ne daj se Ines
Živim u nekoj čaroliji.
Ni sama ju ne poznajem,ali je osjećam.
Tu je, poznajem njeno prisustvo.
Osjećam njen zagrljaj.
Naprosto, obožavam je.
Živim neki drugačiji život.
I toliko mi se sviđa da ponekad
odlučim poletjeti, visoko, tamo gdje granice nema.
A onda; onda me tek ljudska glupost
vrati na tlo, tu,među ljude gdje i pripadam.
I dalje koračam uz njih, ovim stazama
gdje smo svi isti,a opet tako različiti.
Čarolija je tu, ne predajem se, osjećam njen dah,
njen povjetarac koji me nosi.
Volim; što i koga nije bitno.
Osjećam svoj osmijeh na licu.
Imam ga, i uvijek me prati.
Eh, kako ga obožavam.
Život je čarolija šarenog cvijeća,
malenog leptira i prostrane livade;
i mene, mene, toliko nebitne među tom
božanskom ljepotom.
Osjećam čaroliju;
naprosto, ja osjećam život.
Otvaram novo poglavlje u svom životu.
I to baš neko potpuno novo.
I moram priznat, veselim se tome,neizmjerno.
Konačno sunce sija i za mene.
Konačno sam, eto, i donijela odluku o fakultetu.
I mislim da je to,moja krajnja,potpuna odluka.
Jer, više se ne podajem nikome, i prema nikome
više ne krojim svoju sudbinu,svoj put.
Ovo je samo moj put, put koji sam ja po sebi izabrala.
I volim svoj život, više nego išta.
Malo pomalo bolujem.
Gripa me uhvatila.
Previše se loših stvari događa.
I sve nekud naopako ide.
Ali dobro,bar sam tu.
Još uvijek postojim.
Mislim,mislim,mislim,kad će više to prestat.
raj- gdje je?
Nisam udata,nisam sama,imam nekog.
A u subotu je valentinovo.
I neka je.
Ono bi trebalo biti cijele godine,a ne samo taj jedan dan kad se svi,naprosto vole.
A opet, koje iznenađenje ne škodi.
I onako ću dobiti ružu,šta će mi više?
I sigurno,dobro ću popiti tu subotu.
Malo me hvata depresija,možda je to takav dio godine.
Proći će me,samo to znam.
I opet ću bit ona prava.
Snažna i jaka.
I ne znam. Ja sam zapravo jedno veliko "ne znam".
Ne znam što mi je činiti,kuda ići, i gdje biti. Čemu tolika zbrka?
I uvijek,kažem,živjet ću dan za danom.....ali..ne mogu.
što mi je činiti ovoga trenutka? Srce govori jedno,glava drugo.
Ne znam, ne želim nikoga povrijediti. Ne želim sebe uništiti.
Želim samo živjeti...živjeti i smijati se.
I sve to nekako ide,"guraš" iz dana u dan i onda te pojedinci zaustave.
Kažu ti sve i svašta,a ti si i dalje uz njih,poput njihove sjene s ogromnim osmijehom na licu. Pitate se što nije u redu? U redu sigurno nije ta osoba koja je poput sjene,ta osoba koja ima ogromni osmijeh na licu. Ta osoba koja se zove imenom mojim,ta osoba je ja.
Kažu: Bili bi sretni kada bi te poznavali. Ali,poznaju me pa nisu sretni.
Ljudi previše traže,a ujedno i ja s njima.
Sve je to normalno,sve je to život i igra.
I ne znam...ne znam kuda ići. Hoću li napraviti taj korak i "sebe uništiti"?
Ili ću i dalje vjerno hodati i biti tu,kao da ništa ne čujem.
Ne znam...kuda ću?
Ali nešto prokleto me drži.
