tvoje boje moje tuge
požuri
u ružičaste snove
čekam na tvoj jasan znak
iza bijelih venecijanera
tek su cjelovi samoće
i parfem čežnje
beskonačni kao vijek
spomeni to vrijeme
u osmjesima modre zore
čaši odveć' prepunoj
opijajuće rubinske slasti
borama sjećanja
koracima prostranstva
hodam po atlasu
svoje tuge duge
a opet podno tvojih boja
isto pri tom
koljenima dotičem tlo
gdje je maločas plakalo
moje srce
obuci ljubav
jer tvoje viđenje u meni
miluje oči
umiva lice
ružinim laticama
kako bi se mladost zaustavila
i trkom sakrila
u zelenom lavoru
rukama
perem sunce
taj jantarski miraz
na vjetru savršenstva
stojim i čekam
podno vatrom okupanih
žmirkavih krošnji
uhvaćenih na prepad
naglas se smije
tirkizno ruho neba
sanjam
iščuđavam se
mojim istrošenim cipelama
od silnog trčanja
po oblacima našeg sutra
tvoj uzvrat mi jedino može biti
da iznova opet
na grudima sebično čuvaš
sapunicu naše ljubavi...
molitva....
evo me Bože
stojim pred licem Tvoje pravde
kišom grijeha pokisla do kože
gnjusne misli mi ispovijed krade
pogledaj moje prozirne ruke
izopačene od silnih propusta
kraj darovanog vida dobro ne vidjeh
i sada posramljena pred Tobom ustadoh
na raskrižju mog života
odabrah put lošega smjera
kad darovana nam je Tvoja dobrota
hrabro dalje samo me vjera tjera
ogluših na dobru riječ i djelo
a usne mi progovoriše kletve i laži
od borbe nad tim umorno je moje tijelo
i sada nemoćno Tvoju pomoć traži
budi nam svima riječ utjehe
okrijepi dušu u mukama
svojim dlanom ukloni sve grijehe
moj život je u Tvojim rukama
stalna adresa mi je lutanje
noćas
nemam kuda
razliveni su koraci
kao umorna
i dosadna kiša
na cesti
misli su skorene
na zidovima
onih samotnih
ukletih
zgrada u mraku
koje prijete svojim
sigurnim urušavanjem
noćas
nemam kuda
kao što imaš ti
u hladnoći
vrisak duše
grančica tijela
sa nježnošću
pozdravljaju
utrnuli vjetar
bez dodira
bez sna
rasute duše bonaca
u plamenu
list papira
svija se i cvili
izgarajući do čađavog praha
u kojem zarobljen
stih jenjava
ove rasute duše bonacu
preplavljuju žalosne pjesme
koje prozirna utjeha piše
skupljam snage
za suđeni dan
kada ljubav poput ptice
raširi svoja krila
i poleti u bezdan
činom koji kao glas
dotiče propuh u mojoj duši
ne zovi me
ne zovi me
na proljetnu rapsodiju
tvoje su ptice koje dolijeću
u probuđenim krošnjama
šaroliki cvijetni astrahan
podno naših koraka
smijeh magličastih oblaka
i plavetnilo naprasitog neba
sve je tvoje
kada se tvoje slabosti
jačaju na mojoj ljubavi
ne mogu ti uzmaći
ne zovi me
ne mami na podnevno sunce
moje oči su navikle
na manjak ljepote
otkako sam sa tobom
poigrava se suosjećajnost
sa licitarom moga srca
ah, kada bih se mogla
i htjela prije sutrašnje zore
otopiti i sliti ozgor onostranosti
sve je bolje od ovoga
što osjećam u sebi
dok te gledam
nemam htijenja
prisvojiti na grudi
gorljivu buktinju
ni zna što kao ni ti
ne želim se poigravati
sa samoćom boje ciklame
tim ružičastim obećanjem
kojeg nema naš današnji
i posljednje izlazeće sunce sreće
jenjava gorljivost darivanja
u očima
na trepavicama
pa čak i na obrvama
ne postoji
ni jedan osmijeh te okamine
sa mojih ramena
koji bih rado
podijelila sa nekim
a ti ne zovi me
i ne traži....
