sjena plavih ulica
protičem zemaljskim tlom
otklanjajući začudnost sna
zvukom šumeće rijeke
mrzle i nemirne
sjena plavih ulica
šamara svjetlo prosinca
bez traga i bez glasa
teče bujica modrila
cjelivaj još koji tren
poljupcima vrele usne
to utočište suza
dok gazimo mokar snijeg.
zaridat će misao u meni
bacakat će se srce kao ludo
dok zadnji put hodamo
tom sjenom plavih ulica.
kao svjetlost blagdana
prizivam
plavo sjećanje
našeg rastanka
kada drhtavom rukom
po licu ti i tijelu
oslikavam ljubav
vodim te
u budno snivanje
pred velikim
očima straha
trenutna
nebeska živost duše
pješčanik nade
presipava
pepeljasti udisaj mozga
blizu si mi
kao svjetlost blagdana
čežnja i spokoj sjedinjuju se
u pogled nježnosti
nad odškrinutim prozorom
našeg doma
let
ovo moje srce
svakodnevno se zalijeće
u tarabe
ljude
nebo
ne pravi razliku
ne mjeri mjeru
ali mjera srca stoji
izvan velikog obličja
razlika je statua
grohotom nasmijana
svjetina
sudara se
sa drugim srcima
jednako iščašenima
osakaćenima
i pitamo se tada
jesu li nam rane raznovrsne
ili smo samo postali odrasli
ishod tog odrastanja
mnogo je teži
od iščašenosti
ili modrica
rane su to
koje otvoreno zjape
na uvid cijelom svijetu
i ne prolaze
ovo moje srce
jos nije naučilo
važnu razliku između
bezglavog zalijetanja čistoće
i neprijateljskog stakla propasti
sakrivenog u svakom novom
pokušaju leta
zbog jednog proljeća
po licu
našeg rastanka
oslikavam
jedno proljeće
tebi pjeva
miriše ljubav
slatkoća svitanja
i dob naših dana
jedrilica snova
puštena u beskraj
iz tvojih ruku
širi se svjetlo
pod lampom
propasti
šutimo
stranputicom
samotne tišine
pristižem
do tvojih oštrih riječi
a moje nježne duše
zastani
osluhni
po strani je čudo
kao rasuta kosa
na tvojim grudima
još te volim
samo zbog proljeća
znam
ako mi priđeš
dovoljno blizu
otvorili bismo prozor
i pustili kao nekad
da u sobu
opet uđe
svemir
moja i tvoja tuđina
prebivam
na adresi zalutalih
koracima
srcem
volim te
ispod bilo čijeg neba
pružam ti ispucale ruke
žedne ljubavi
kao zemlja vode
meni si ti
i otac i majka
siguran oslonac
da ne posrnem
ispod oblaka
sanjam
ljudi se oblače u ljubav
sustiže nas moda
nasmijanih lica
na razglednici života
osjećam
ako me noćas
tuđina oslobodi
tvog zagrljaja
ogrtača ljubavi
postat ću tren
samotnog cvata
tamo gdje mu vjetar
rasipa tragove
nebo
Zar da svoju beskrajnu strpljivost zgužvam kao običan papir u rukama i kao buntovnik učim svoje suze da ozdola padaju ka nebu, zar zvijezde u liku ostvarenih želja mogu nespretno suzdržavati novu bujicu radosti?
Neka nova jutra u kojima ne pada kiša zapjevat ce mojoj duši pjesmu o ljubavi bez ožiljaka i otvoriti prozor iza kojega plamti plamen uzajamne vječnosti, koju sam iznevjerila ..
Negdje uz put izgubila sam nebo i ostavila slučajnom prosjaku uz put, znam, on će ga čuvati bolje nego ja.
Horizonti čekaju na podaničku odvažnost onima koji ispunjavaju dužnost na koju su pozvani.
Prštajućim mjehurićima sna tražila sam uporno svoje nebo, i kao akt zene na slici potpuno ogoljena poželjela snažne ruke u nježnom zagrljaju, začudno, ali na toj slici slici nije bilo tvog imena.
Svojom ženskom odvažnošću uspijevam u njedrima sačuvati dio sebe, da ne poleti u beskraj bez povratka, jer žena sam koja voli i kada Bog broji svaku suzu i naplaćuje svaku bol.
Trag sam leptira zalijepljenih krila na mokrom staklu na kojem će se već sutra ogledati sunce...
i budna te sanjam
dugo se nisu zagrlile sjene
pogledi nisu sreli
noćas prolazim
podno istog neba
kroz naš san
prolaze vlakovi
sa balkona ljubavi
vjetar odnosi šapat
dok slijeću pahulje
tvoje oči gore
kao svjetiljke
u predgrađu molitve
mjesečina skriva bolno lice
spajam te među dlanove
sebično i nježno
kao knjigu
prinosim te grudima
