oslonjena na svjetlo u tebi
naslonjena
na zid
uvjeravam svoje snove
prepune zvijezda
kako ću im tog jednog dana
ipak priuštiti
bolje mjesto za život
za udisaj zraka duše
širinom nalik svemiru
vječno mladom
pupoljku voljenja
na otvorenim dlanovima
uzduž sjećanja
od kojih stvaram okvir
za našu zajedničku sliku
nejasno zagledanu u osobu
koja sam ja sigurno nekad bila
a koja postaje nesiguran dah na vjetru
razbijan val o stijene
glas vjeran u čekanju
da bih opet naslonila glavu
na svjetlo u tebi
kako bi moji koraci
pronašli mjesto
u našem zagrljaju
utisnutom
u zvuk pjesme
kroz gluhu noć
čuješ li?
čuješ li
pretapaju se kapi kiše
u modru rijeku
pred vratima je
svemir
čuješ li
u parku
smiju se djeca
a raduju ljuljačke
moju kosu dodiruju
prsti svih vjetrova svijeta
čuješ li
srce se uči poniznosti
sniva papirnate snove
smijem se glasno
ponoru
zajedničkih buđenja
čuješ li
ptice su u pokislim krošnjama
na probuđenim krovovima
vidim ih jasno
čuješ li
bjesomučno poskliznuće koraka
u našminkanim slovima
bez lica
slijepcu su boje iste
gluhom su svi zvukovi tišina
izbjeglici je svako nebo strop
čuješ li
od sjene u starosti ostaje
slani trag na obrazu
dok duša i dalje traga za čežnjom
kao žena sa oprostom
lutam maglovitim noćima
ne tražim te
ali te branim
čuješ li
zatajen je naš povratak
noćas zazivam uspomenu
na ljubav bez nas
lampa i dalje gori
čuješ li...
u ljubavi sa tobom
kada se u meni
želja za tobom
uzdiže
sve do zamišljenog
mjesečevog lica
istodobno
grli koralje u morskoj dubini
veže pojas izlizane pripravnosti
jer ljubav je tvoja kao vino
usipano u čašu
ostavljeno za kasnije
koje uvijek kasni
gotovo kao da ni ne stiže
po ogledalu slikam sjenu tuge
prije sna pozdravljam
večernje bubamare
uspavane na mom jastuku
mrežom za leptire lovim snove
rasute po podu duše
dalek svemir
svome obećanju
utisnuje
odjavni pozdrav svijetu
iz kojeg nasa ljubav
izlazi
i sakuplja se
u bezvrijedan stih
bez rime
