Memento Mori
Čudno je to i pomalo tužno. Od pamtivijeka, čovječanstvo bije bitke protiv sebe i protiv Onoga, koji u zanosu svoje kreacije sa puno ljubavi čitavu postojanost stvori.
Odmetnuo se ljudski rod protiv slobodne volje da se rodi za Nebo jer se nekako sigurnije osjećalo u prašini iz koje je poniklo, a za sve je kriv jedan ugriz trule jabuke.
Zmija je otpuzala u svoju jazbinu, nju nije ni najmanje dotaknuo neslavni završetak jednog dramskog čina, dok je Božanski Stvoritelj svoje Sveto Lice pokrio Svetim rukama i velegorko zaplakao.
Plače On i danas, ali ga Njegova voljena stvorenja ne čuju, a ako čuju tad ipak ne mare.
Ljubav je pognula glavu i odrekla se svoga imena i svoje veličine, iako je toliko jaka da bi jednim treptajem oka promijenila cjelokupnu sliku.
No, vrijeme ne posjeduje niti kazaljke na satu koje tutnje iz ničega u ništa, niti gostoprimstvo ljudskog roda na Plavom Planetu, koji neprekidnim tijekom dolazi i odlazi poput izvora koji stalno teče u uvijek biva isti.
Nije se promijenilo vrijeme nego su se mijenjala ljudska srca ograničenih uvjerenja, poput kofera u kojem je posložena odjeća, a u koji više nista ne stane, iako vrijeme tjera na posloženje, što učiniti tada: obrnuti sadržaj i slagati stvari opet iznova.
Povijest je poput kofera, stalno se ponavlja. Možda malo drukčije posložena, ali sadržaj je potpuno isti.
Stara zmija igra najjačim figurama u ŠAH igri tjerajući Istinu pred vrlo nezahvalnu poziciju, ne znajući da je "istina jedina koja ne može biti neistinita" i koja će odigrati MAT.
Vrijeme i prostor postojao je prije nas, a postojat će i poslije nas, Zemlja će se okretati, Sunce će sijati, kiša će padati, vode će teći...
Kada odemo, svijet našim odlaskom ne staje.
"Svaka je vlast za vjekove"... o, kako li je samo teško kada duša u času odlaska spozna što je život trebao biti, a što je na kraju ispao.
U tih nekoliko smrtnih trenutaka gotovo je nemoguće učiniti nešto za što smo imali cijeli život.
Kada odemo, rijetko tko će se sjećati tko smo i što smo bili.
U ono vrijeme za nas same bitna će biti jedino Vječnost, koja će nas dočekati sa čvrstim argumentima, dajući nam jasan odgovor na postavljeno pitanje.
Što ćemo joj tada odgovoriti? Da nismo znali? Da nismo mogli??
Neopravdano, jer i znali smo i mogli smo, A za sve je kriva edenska trulež u jednom pokretu ženske ruke.
Eto, što ti je žena!
Zahvaljući samo i jedino nesagledivoj Božanskoj sućuti prema crviću zvanom čovjek, dobili smo novu Ženu ogrnutu u Sunce sa Mjesecom pod nogama, koja će zmiju satrti petom!
Kakav li će to samo povijesni događaj biti?!
Kakav Trijumf!
Kakav Šah-mat!
Zasigurno trenutak u kojem se onaj prepuni kofer konačno zatvara.
Pozvani smo na izbor.
Ljudi dolaze i odlaze, svijet ostaje i traje.
Uvijek će biti dovoljno prašine da proguta sve te silne kosti, ali nikada neće biti dovoljno duga vječnost da ovaj treptaj poklonjenog života opet vratimo i pozivimo stječući tako novu priliku, poviti rane tom cijelom uplakanom Nebu.
Nova prilika će zasigurno biti velika kao Zlatni Jeruzalem.
.........Ulomak iz moje neobjavljene knjige "MEMENTO MORI"
govorim ti ljubav....
slikam ti ljubav
na onom notesu od ranije
ispisanim zlatnom rukotvorinom
po kojem sam voljela te
od prve do zadnje stranice
pokazujem ti ljubav
u očima boje otvorenog neba
spremnog da se nadvije
nad svim vodama ovoga svijeta
i potraži svoj vjerni odraz
govorim ti ljubav
uzdasima tuge u modroj paleti noći
rasutom crnom kosom
po svilenoj finoj tkanini
darujem ti ljubav
kada ponestane karata
za raj u jednom smjeru
a plašim se pri tom da se ljubav
dostojanstveno sveti i u besprijekoru nestaje
svime onim sto se mi usudjujemo
ljubavlju uporno zvati
propustila sam priliku za svetost
sve me goni
u konačni iskaz gorčine
posljednjih planetarnih sila
televizijskih osmijeha
i kraja puta povijenog
u nedokučivu nebesku postelju
čak i dani na izlaznom svjetlu
zajedno se istog boje
propustila sam priliku
biti svetom
kao mnogi prije mene
imala sam sve blagodati
bezvremenske predaje
jasno mi je
zakašnjelo pokajanje
stići će me jednog dana
a neću mu čak znati ni ime
niti čas porođajne boli duše
željne roditi se za nebo
mogu samo utirati put
jednom od sedam anđela
u ovom posrnulom naraštaju
od slobode
tolerancije
i mira
propustila sam priliku
a bezbroj ih se blisko dariva
sjena nisam a ni sunčeva svijetlost
tek svekolikost živućih pogleda
meni posve začudjene zbilje
u ljubavi s tobom
kada se u meni
želja za tobom
uzdiže
sve do zamišljenog
mjesečevog lica
istodobno
grli koralje u morskoj dubini
veže pojas izlizane pripravnosti
jer ljubav je tvoja kao vino
usipano u čašu
ostavljeno za kasnije
koje uvijek kasni
gotovo kao da ni ne stiže
po ogledalu slikam sjenu tuge
prije sna pozdravljam
večernje bubamare
uspavane na mom jastuku
mrežom za leptire lovim snove
rasute po podu duše
dalek svemir
svome obećanju
utisnuje
odjavni pozdrav svijetu
iz kojeg naša ljubav
izlazi
i sakuplja se
u bezvrijedan stih
bez rime
