|
Ne vjerujem više ni u kakve teorije o osjećajima. Ne vjerujem ni u kakvo znanje o emocijama, bez obzira je li temeljeno na literaturi, iskustvu ili istraživanju. Osjećaji vode svoj poseban život, a mi smo im samo medij koji im omogućava postojanje i trajanje. Mi smo bića u koja se osjećaji useljavaju ne dajući nam mogućnosti izbora i ne ustupajući nam pravo na emotivne intervencije. Mi smo, kad su osjećaji u pitanju, samo bespravno useljivi prostori koji ne podliježu emotivnoj deložaciji, bez obzira što se radi o «stanarima» koji nas određuju.
I dobro je da je tako. Kad bismo imali pravo odlučivati o tome što ćemo osjećati, vjerojatno bismo vodili inertan i predvidiv život u kojem bismo svoju duhovnu energiju usmjeravali na stvari koje inače smatramo nevažnima. Puštali bismo u sebe osjećaje po izboru sve dok, u nedostatku onih kojima smo zabranili pristup, birani osjećaji ne bi postali nešto uobičajeno što uzimamo zdravo za gotovo.
Nikad se nisam bojala apstraktnog. I nisam baš puno svog životnog bonusa potrošila na razmišljanja o opipljivim i odredivim stvarima koje imaju svoje zakonitosti. Apstraktno i u meni i u drugima privlačno je zbog svoje nepredvidivosti i vjerojatno bih se rastužila u nekom trenutku u kojem bih pomislila da samu sebe do kraja poznajem ili da sam došla «do dna» nekog drugog bića koje mi je važno. Volim vjerovati u te dubine, makar to bila iluzija koja ljude nerealno oplemenjuje. Previše mi se sviđa biti čovjek i previše volim ljude da bih pristala na jednostavnost. Samo, apstraktno može jako boljeti.
Do prije nekoliko dana mislila sam kako sam uspostavila kakvu-takvu emotivnu ravnotežu. Mislila sam da sam naučila kako se tuga snagom volje «raspoređuje» i kanalizira u izabrane trenutke. I da mogu prevariti stvarnost ako se njome bavim intenzivno, praveći se da imam kontrolu nad apstraktnim u sebi. Vraga. Jedino što sam spoznala jest to da pravu dimenziju tuge nisam mogla ni zamisliti dok me nije lupila svom svojom silinom, nenajavljeno i nezaustavljivo, u trenucima koje nisam mogla ni birati ni predvidjeti. Rupa u srcu postala je krater iz kojeg neprestano kulja lava razorne praznine pred kojom sam, baš kao i u vrijeme kad sam se borila za Njegov život, bila potpuno bespomoćna.
Možemo u teoriji svladati sve to silno gradivo iz tugovanja, voljenja, dijeljenja, osjećanja ili mirenja sa sudbinom, ali u našoj maloj ljudskoj emotivnoj praksi ta je diploma neupotrebljiva. Jer sve te naučene lekcije o nepromjenjivosti sudbine, o konačnosti smrti, o ostajanju na nogama, o ljekovitosti vremena i bogatstvu uspomena lako će poraziti ona jedna ljudska jednostavna činjenica da mi stravično nedostaje. Stravično i nenadoknadivo.
Svladala sam u toj boli još jednu nekorisnu lekciju iz tugovanja, a to je ona da najviše boli ono što se nije dogodilo. Sve ono neizgovoreno, nenapisano, nepodijeljeno, neostvareno, nedočekano – ono što je spadalo u budućnost koja se, eto, nikada neće dogoditi. Čak i da sam tu lekciju svladala puno prije nego što sam je proživjela u praksi, još uvijek bi postojala ta nepodijeljena budućnost koja boli više od svega proživljenog.
Što sam htjela reći? Da u teoriji o ljudskim emocijama ima tako malo životnog. Uvijek ostaje nešto što nikad nismo upoznali, nešto što će nas iznenaditi i navesti da se osjećamo posve neukima, kao da smo tek na početku učenja o osjećanju. Ispada da je život sam jedna neprestana lekcija u kojoj nema odlikaša i u kojoj smo svi vječni ponavljači od kojih mnogi ni ne dobiju priliku za popravak. U toj školi štrebanje je uzaludan posao. Priznaje se samo proživljeno, a i to samo do neke nove i neočekivane lekcije koja nije bila predviđena planom i programom. S tim zaključkom preostaje jedino – živjeti. Živjeti, što god to značilo.
|
