četvrtak, 27.02.2014.
Fotografija u sudoperu...
|
... da, mora da je apokalipsa tu čim se u sudoperu nađe fotografija za ZET-ovu iskaznicu. I kako ja to pomislih, dakle, POMISLIH, a ne IZREKOH, eto potomca s pitanjem kako zarađuju pisci i da ide on sada napisati roman naslova "Apokalipsa". Prvi dio je gotov. Taj sa zarađivanjem. Inspiracija je utonula u san. I dok se u prvome dijelu predsnimljenom porukom koju izgovara dubok muški glas građani mole da zatvore prozore, tako ja mislim da je baš zbog toga i baš zato vrijeme za otvaraj vrataa, proozooreee.... Zanimljivo, ne kaže se ništa o "čekanju daljnjih uputa"... Obratiti pozornost na vab(p)eći poziv nekoj slobodnoj djevojci ili dami za akciju. Baš apokaliptično... I skroz trendy... Flush the basin and sleep tight... Oznake: fotografija, sudoper |
petak, 21.02.2014.
Gaće – malo dobrih vijesti…
|
… Gledam naslove naših mainstream e-tiskovina, kao i obično, vidim Bi-tange kod kolegice Malo-ti-malo-ja, normalno, nasmijem se i dobijem inspiraciju. Počelo je Večernjakovim natječajem za prijedloge vijesti (valjda je previše onih loših). I sjetim se kako sam 2010. godine, mislim, dobila od istog nagradu za odgovor što bih ja da sam glavni urednik. Ne sjećam se što sam točno nadrljala, ali sam napisala nešto kao zaključak da ja najradije glavni urednik ne bih bila. I odnijela ja fotić-nagradu, umjesto bonova Algoritma (2. nagrada). Nisam bila jedina, čak ni ne znam kako velika konjkurencija je bila, ali bit će da je bila mala. Bilo je proljeće, većina ljudi je još uvijek radila, ako nisu bili na pauzama, faksevima (tada još uvijek financijski pristupačnijima). S tangama neki još/već tad. I kako su samo te fantastične gaće, simbol higijenske odmaknutosti od prljavog i mračnog, a istovremeno vabećeg sladostrašća, ne samo srednjeg vijeka, koje si je onomad davno samo elita priskrbiti mogla, pa su naovamo postale uobičajena roba u dijelu svijeta koji je davno prošao razdoblje renesanse i humanzima (šatrovački: mahmanizam i serenamse), evoluirale kroz razne oblike i namjene, ne bi li se danas, u 21. prvom stoljeću, tek nekoliko dana od globalno aklamiranog Valentinovog premetnule u udarnu vijest, svake u svom kontekstu. Na ovim prostorima gaće su se uspele na štapove i tamo se sada nose, što je smjerimice ipak suprotno od onoga gdje bi se trebale i zašto nositi. Par dana ranije Putin, tako naše novine, brani prodaju tanga. U ovom bjesomučnom svijetu razotkrivenog kaosa, čovjeku padne svašta na pamet ne bi li dokučio razloge tome. S jedne strane, Ukrajina, kojoj prijeti „berlinski zid“, pa može to biti zbog konkurentske ljepote diljem svijeta traženih Ukrajinki (sjetimo se još od rata u RH), kao najkvalitetnijeg valjda proizvoda crne ekonomije kojoj nikako stati na kraj; možda zbog toga što se tange zapravo uopće ne isplati više davati u proizvodnju ili na „doradu“ u zemlje Istoka, neš' ti količine materijala i šavova za takav prošupljeni proizvod, koji zapravo svak s iglom i koncem, dakle, bez potrebne mehanizacije, može proizvesti doma i prodavati (s rukom vezenom čipkom ili bez nje) ne bi li ipak sebi uspio gaće kupiti (ako je to uopće relevantno), da danas izostavim one uobičajene razloge koji se vezuju uz „izazivanje“ muškaraca i „nemoralne“ žene. Pletući tako pogledom po gaćama u naslovnicama, nije mi promaknula ni vijest da je u protestima u Venezueli ubijena missica njihova, koja je čak i boravila u SAD il' NIKAD neko vrijeme, zemlje koja je od ženske ljepote napravila pravi komercijalni proizvod. Onako, krupi plan, cijev za kisik u ustima, oči poluotvorene, mrtva… Pa mi ta zabrana tangi, općenito sve to s tim gaćama ovih dana dođe kao neki šuplji pokušaj premaza hrđe lakom za nokte živih boja, kao onomad kad je postalo popularno da missica kao najveću želju izrazi world piis! Kao da će to doista stvoriti mir. Kao da će zabranjene tange (pazi ovo – njihova prodaja!!!) žene učiniti moralnijima i nagon muškarca obuzdanijim, kao da će gaće na štapu nahraniti i platiti režije… I postanu tako gaće još jedno mazalo za oči, mast, gusta, ljepljiva, ali iznimno djelotvorna… Oči se ponovno slijepe i tako slijepe krenu u rat: no world peace, strip pants, and go, go, go run for your bullet… Part Five: The Single Hound XIV PERCEPTION of an Object costs Precise the Object’s loss. Perception in itself a gain Replying to its price; The Object Absolute is nought, Perception sets it fair, And then upbraids a Perfectness That situates so far. Emily Dickinson P.S.: nenennene, nije ta pjesma slučajna, nalazi se pod brojem 14 Petoga dijela pod nazivom „The Single Hound“. Rekla bih da je četrnaestica baš prava valentinovska brojka, brojka tržišta, brojka za miss universe, za spaljivanje gospodina Fašnika, koji je i opet utekao, sa gaća, bez gaća, nakon što je i opet sve natjerao na paljenje vatre sa gaća, bez gaća… P.P.S: Novinari su krivi, prenose previše krvi, a i ti filmaši… bezveze… što ne pišu nešto lijepo. „We're supposed to be fuckin' professionals!!!“ Reservoir Dogs - End Scene Alternate Ending... P.P.P.Ššššš.... Tonight, whatever band to keep you... whatever... Everything will be all right tonight... No one moves, no one talks, no one thinks, no one walks... Oznake: gaće, vijest, dobar, pas, petoknjižje |
