Dnevnik jedne prodavačice

24.09.2019., utorak


Kad dođe vrijeme
Prošlo je (možda, nadam se…) dovoljno vremena da mogu razmišljati i pisati o tom događaju, a da se ne počnem tresti.
Za svaki slučaj u slušalicama je Cocin glas i njegova „More li“ pa ću, kad zadrhtim reći -to je do Coce, jer tko, zaista tko? može ne zadrhtati od te pjesme…
A poveznica je simbolična. Coce nema. Nema ni čovjeka s moje kase.

Bio je sam, hodao je kratkim koracima starog čovjeka, ali još prilično vitalan, malo nagluh, malo nestrpljiv, s jasnom mrenom preko očiju koje su nekada bile zelene, a sada više vuku na smeđu. Imao je skoro devedest, to sam kasnije saznala i njegovo je vrijeme došlo.

Došao je kupiti bučino ulje na valjda nagori dan moje sezone, u najveću moguću gužvu koja je i sve nas iznenadila, jer je bio praznik. Pokušavao se progurati pored mora kupaca s prekrcanim kolicima s tim jednim artiklom, da bi ga na kraju jedna od mojih kolegica poslala do mene. Ja sam upravo završavala račun i brojala priličnu svotu gotovine kad je uletio i stavio bocu na kasu.
„Sačekajte, samo malo…“ rekla sam. Nije me čuo i govorio dalje: „Samo ovo ulje…“ i gurao bocu bliže meni. Zastala sam s brojanje i rekla glasnije, možda malo oštrije nego je trebalo: „Sačekajte malo gospodine, samo da ovo završim.“
Rekao je dobro, dobro i čekao.
Zbrojila sam novce i spremila ih, dala račun čovjeku koji je bio na redu i okrenula se prema njemu: „Jel imate karticu?“
On je rekao: „Ha? Samo ulje, da.“

Ukucala sam neki broj kartice, skenirala artikl, rekla mu cijenu. On je izvadio novac i pružio mi ga. Kad sam krenula vraćati kusur, vidjela sam krajičkom oka da pada. Pogledala sam u njega. To je bio tren, treptaj oka, dugačak kao vječnost u kojem je taj stari čovjek padao ravno na leđa i poput daske, uz onaj grozan tup udarac pao na pod. Ravno. Kao daska. Neću nikada zaboraviti tu sliku. Pomislila sam da je epileptički napad, jer su se takvi padovi događali jednoj mojoj cimerici s tom bolešću. Kažu da ih ne treba dirati, ne sjećam se, nisam se sjećala toga tada, nisam se uopće sjetila što sam radila s cimericom kad joj se to događalo.

Okrenula sam ga na bok, pomislila sam ako se počne tresti, hoće li ozlijediti jezik, počet se gušiti u krvi? Okretala sam ga na desni bok, mislila sam , što ako ima problema sa srcem, ubit ću ga ako ga okrenem na lijevi.
On se nije počeo tresti, čula sam hroptav zvuk koji je podsjećao na disanje, ali negdje u meni bila je misao da je to onaj posljednji izdah, a ne disanje, ali to nisam mogla uzeti zdravo za gotovo. Disanje je prestalo, otkucaji jedva primjetni, okrenula sam ga leđa ponovno, priskočio je jedan čovjek pomoći mi.

Bilo je more ljudi, bilo je najmanje trideset ljudi oko nas, većinom muškaraca, svi vozači. Samo jedan je došao kad sam se spremala da započnem s reanimacijom. On je rekao-ajmo. Po onom starom sjećanju iz davne obuke iz pružanja prve pomoći, započeli smo reanimaciju.
Čula sam u pozadini ljude kako negoduju zbog zastoja, čula sam blagajne kako su počele opet skenirati , vidjela sam masu, tamnu masu bez prepoznatljivih obrisa oko sebe u onih par sekundi jedan, dva, tri, četiri, pet , koliko sam imala da moj mozak analizira sve moguće opcije koje imam na dohvat ruke i zaključi da nemam drugog izbora nego direktno usta na usta. Da, priznajem, oklijevala sam tih par sekundi. Jesam, ali nije bilo nikog drugog.

Kako jedna moja prijateljica često naglašava -lako je biti heroj kad nemaš izbora.

Prolazile su minute u kojima nije bilo pomaka. On se nije vraćao. Molila sam boga da hitna dođe što brže, vjerovala sam da će ga oni spasiti. I došli su zaista, ne znam za koliko ali bilo je brzo, pet, deset minuta? Odahnula sam kad su došli i preuzeli.
Promijenila su se vremena. Mi smo učili 5-1, oni to rade na brzih 10-1. Pomislila sam, jesam li pogriješila? Jesam li trebala tako? Je li netko od voditelja te firme u kojoj radim i u kojoj je stvarno puno radnika trebao do vraga biti osposobljen za takve slučajeve? Jesam li trebala ja preuzeti tu odgovornost umjesto da sam je predala šefu koji je stajao sa strane? I onda sam rekla sama sebi -sve je u redu. Napravila sam što sam mogla, s onim znanjem koje sam imala i to je bolje od toga da sam stajala sa strane s tom tamnom masom ljudi i gledala.
Trudili su se nadljudski, skoro pola sata. Nisu uspjeli. U dubini duše, cijelo sam vrijeme znala da nećemo uspjeti. Vidjela sam mrtvih, čula sam kad odlaze. To je bio taj zvuk.

Prekrili su ga bijelom plahtom. Nevjerojatno ali istinito, kad god netko umre na nekom javnom mjestu, uvijek ta prokleta plahta kojom ga prekriju nekako ne bude dovoljno velika, ostanu viriti, noge, ruke…
Radilo se. Ljudi su zaobilazili, ulazili, izlazili, skeneri su klikali. Jedna žena mi je rekla da zašto ga ne maknemo, jer je njoj „nezgodno“ ovako kupovati. Nisam joj rekla ništa, nasmiješila sam cinično iz dubine duše, bez imalo obzira prema njoj i izašla van iz dućana.
Policija, mrtvozornik, još pola sata i došla su kola i odvela ga. Ostao je nevidljiv trag na podu gdje je ležao preko kojeg sam se bojala proći. Zaobilazila sam to mjesto i danima poslije.
Šef mi je rekao da ga se nije moglo spasiti. Da su mu iz hitne rekli da je imao težak infarkt i praktički bio mrtav kad je padao. Mi smo, rekao je, sve dobro napravili. Shvatila sam. Provjeravao je jesam li ja pogriješila. Jesam li ga ja ubila. On koji je stajao sa strane i nije učinio ništa. Jebeno veliko ništa.
Pitala sam svog doktora. Rekao mi je: najgore što si mogla učiniti bilo je da ne učiniš ništa.

Prošlo je tome već dugo, ali i dalje se preznojim kad mi stariji čovjek dođe na kasu. Kad pokuša preko reda ući samo s jednim artiklom i gura se i viče-ma samo ovaj jedan. Ja pomislim, bizarno i čudno -znaš li ti dragi moj što se dogodilo posljednjem koji je kod mene ušao preko reda s jednim artiklom? I ne puštam ga. Znam, ljute se. Znam, jebu mi mater i kažu da sam bezobrazna. Znam. Ali kad bi oni znali….

Ne znam koliko će taj strah trajati. Ne znam koliko ću dugo još vidjeti njegovo tijelo na metar od moje kase. Ne znam koliko ću još ljudi vratiti u red iz straha da ne umru. Ne znam. Znam samo da ću ponovno ići na tečaj prve pomoći.


- 09:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.