Dnevnik jedne prodavačice

24.09.2019., utorak


Kad dođe vrijeme
Prošlo je (možda, nadam se…) dovoljno vremena da mogu razmišljati i pisati o tom događaju, a da se ne počnem tresti.
Za svaki slučaj u slušalicama je Cocin glas i njegova „More li“ pa ću, kad zadrhtim reći -to je do Coce, jer tko, zaista tko? može ne zadrhtati od te pjesme…
A poveznica je simbolična. Coce nema. Nema ni čovjeka s moje kase.

Bio je sam, hodao je kratkim koracima starog čovjeka, ali još prilično vitalan, malo nagluh, malo nestrpljiv, s jasnom mrenom preko očiju koje su nekada bile zelene, a sada više vuku na smeđu. Imao je skoro devedest, to sam kasnije saznala i njegovo je vrijeme došlo.

Došao je kupiti bučino ulje na valjda nagori dan moje sezone, u najveću moguću gužvu koja je i sve nas iznenadila, jer je bio praznik. Pokušavao se progurati pored mora kupaca s prekrcanim kolicima s tim jednim artiklom, da bi ga na kraju jedna od mojih kolegica poslala do mene. Ja sam upravo završavala račun i brojala priličnu svotu gotovine kad je uletio i stavio bocu na kasu.
„Sačekajte, samo malo…“ rekla sam. Nije me čuo i govorio dalje: „Samo ovo ulje…“ i gurao bocu bliže meni. Zastala sam s brojanje i rekla glasnije, možda malo oštrije nego je trebalo: „Sačekajte malo gospodine, samo da ovo završim.“
Rekao je dobro, dobro i čekao.
Zbrojila sam novce i spremila ih, dala račun čovjeku koji je bio na redu i okrenula se prema njemu: „Jel imate karticu?“
On je rekao: „Ha? Samo ulje, da.“

Ukucala sam neki broj kartice, skenirala artikl, rekla mu cijenu. On je izvadio novac i pružio mi ga. Kad sam krenula vraćati kusur, vidjela sam krajičkom oka da pada. Pogledala sam u njega. To je bio tren, treptaj oka, dugačak kao vječnost u kojem je taj stari čovjek padao ravno na leđa i poput daske, uz onaj grozan tup udarac pao na pod. Ravno. Kao daska. Neću nikada zaboraviti tu sliku. Pomislila sam da je epileptički napad, jer su se takvi padovi događali jednoj mojoj cimerici s tom bolešću. Kažu da ih ne treba dirati, ne sjećam se, nisam se sjećala toga tada, nisam se uopće sjetila što sam radila s cimericom kad joj se to događalo.

Okrenula sam ga na bok, pomislila sam ako se počne tresti, hoće li ozlijediti jezik, počet se gušiti u krvi? Okretala sam ga na desni bok, mislila sam , što ako ima problema sa srcem, ubit ću ga ako ga okrenem na lijevi.
On se nije počeo tresti, čula sam hroptav zvuk koji je podsjećao na disanje, ali negdje u meni bila je misao da je to onaj posljednji izdah, a ne disanje, ali to nisam mogla uzeti zdravo za gotovo. Disanje je prestalo, otkucaji jedva primjetni, okrenula sam ga leđa ponovno, priskočio je jedan čovjek pomoći mi.

Bilo je more ljudi, bilo je najmanje trideset ljudi oko nas, većinom muškaraca, svi vozači. Samo jedan je došao kad sam se spremala da započnem s reanimacijom. On je rekao-ajmo. Po onom starom sjećanju iz davne obuke iz pružanja prve pomoći, započeli smo reanimaciju.
Čula sam u pozadini ljude kako negoduju zbog zastoja, čula sam blagajne kako su počele opet skenirati , vidjela sam masu, tamnu masu bez prepoznatljivih obrisa oko sebe u onih par sekundi jedan, dva, tri, četiri, pet , koliko sam imala da moj mozak analizira sve moguće opcije koje imam na dohvat ruke i zaključi da nemam drugog izbora nego direktno usta na usta. Da, priznajem, oklijevala sam tih par sekundi. Jesam, ali nije bilo nikog drugog.

Kako jedna moja prijateljica često naglašava -lako je biti heroj kad nemaš izbora.

Prolazile su minute u kojima nije bilo pomaka. On se nije vraćao. Molila sam boga da hitna dođe što brže, vjerovala sam da će ga oni spasiti. I došli su zaista, ne znam za koliko ali bilo je brzo, pet, deset minuta? Odahnula sam kad su došli i preuzeli.
Promijenila su se vremena. Mi smo učili 5-1, oni to rade na brzih 10-1. Pomislila sam, jesam li pogriješila? Jesam li trebala tako? Je li netko od voditelja te firme u kojoj radim i u kojoj je stvarno puno radnika trebao do vraga biti osposobljen za takve slučajeve? Jesam li trebala ja preuzeti tu odgovornost umjesto da sam je predala šefu koji je stajao sa strane? I onda sam rekla sama sebi -sve je u redu. Napravila sam što sam mogla, s onim znanjem koje sam imala i to je bolje od toga da sam stajala sa strane s tom tamnom masom ljudi i gledala.
Trudili su se nadljudski, skoro pola sata. Nisu uspjeli. U dubini duše, cijelo sam vrijeme znala da nećemo uspjeti. Vidjela sam mrtvih, čula sam kad odlaze. To je bio taj zvuk.

Prekrili su ga bijelom plahtom. Nevjerojatno ali istinito, kad god netko umre na nekom javnom mjestu, uvijek ta prokleta plahta kojom ga prekriju nekako ne bude dovoljno velika, ostanu viriti, noge, ruke…
Radilo se. Ljudi su zaobilazili, ulazili, izlazili, skeneri su klikali. Jedna žena mi je rekla da zašto ga ne maknemo, jer je njoj „nezgodno“ ovako kupovati. Nisam joj rekla ništa, nasmiješila sam cinično iz dubine duše, bez imalo obzira prema njoj i izašla van iz dućana.
Policija, mrtvozornik, još pola sata i došla su kola i odvela ga. Ostao je nevidljiv trag na podu gdje je ležao preko kojeg sam se bojala proći. Zaobilazila sam to mjesto i danima poslije.
Šef mi je rekao da ga se nije moglo spasiti. Da su mu iz hitne rekli da je imao težak infarkt i praktički bio mrtav kad je padao. Mi smo, rekao je, sve dobro napravili. Shvatila sam. Provjeravao je jesam li ja pogriješila. Jesam li ga ja ubila. On koji je stajao sa strane i nije učinio ništa. Jebeno veliko ništa.
Pitala sam svog doktora. Rekao mi je: najgore što si mogla učiniti bilo je da ne učiniš ništa.

Prošlo je tome već dugo, ali i dalje se preznojim kad mi stariji čovjek dođe na kasu. Kad pokuša preko reda ući samo s jednim artiklom i gura se i viče-ma samo ovaj jedan. Ja pomislim, bizarno i čudno -znaš li ti dragi moj što se dogodilo posljednjem koji je kod mene ušao preko reda s jednim artiklom? I ne puštam ga. Znam, ljute se. Znam, jebu mi mater i kažu da sam bezobrazna. Znam. Ali kad bi oni znali….

Ne znam koliko će taj strah trajati. Ne znam koliko ću dugo još vidjeti njegovo tijelo na metar od moje kase. Ne znam koliko ću još ljudi vratiti u red iz straha da ne umru. Ne znam. Znam samo da ću ponovno ići na tečaj prve pomoći.


- 09:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.09.2019., četvrtak


Izboriti se
Rekao mi je jednom netko – i iznad popa ima pop. Ta bi me misao tješila kad god bih imala nekog nadređenog koji bi se iživljavao na meni. Ja sam uvijek šutjela, nikada se nisam upuštala u rasprave ili konfrontacije zbog nekih glupih razloga poput - nadređeni mi je, trebam ga slušati. Šutjela bih i razmišljala kako i on nekog tako šutke sluša i bilo bi mi lakše, nekako…

U mojem kolektivu postoji ona, jedna od mojih nadređenih. The savršena. Bezgrješna. Ponosita majka koja zasja ko kip majke božje na Božić pri spomenu svoje djece. Svatko pametan zna da je to tema s kojom se the savršena dobiva.

Ona ne griješi. Sve su njezine greške razumljive i opravdane. Njoj se ne može potkrasti nešto poput moje greške s pola nenaplaćenih kolica.
Njoj može prolaziti biftek s greškom u kodu pod neko sitno povrće, ali to je razumljivo. Slip koji je odbijen a ona ga nije vidjela, to je razumljivo. Njezin je manjak ili višak razumljiv, objašnjiv. Kod nas to su Greške, nikako razumljive i odraz su čiste nesposobnosti.

Ukoliko ne pričamo s njom o djeci, nesposobnost je time veća.
Ukoliko nemamo navadu razglabati o tuđim greškama pred njom, ili općenito tračati druge, neizrecivo smo nesposobne.
Ja sam The nesposobna.
Tim više što je vrijeme dobivanja novih ugovora, a the savršena ima svog favorita i ne propušta priliku da nabraja moje mane baš svakome tko ima vremena slušati.

Za najmanju grešku, ta bi me žena satrala. Uključila bi svoj zmijski mod tako brzo da bih prije osjetila kako mi se želudac zavrće nego što bi ga moj mozak registrirao i uspjela bi me u sekundi dovesti do toga da se osjećam kao najnesposobnije biće na svijetu kojem će ona, nakon što završi s tim vrćenjem noža u mojoj duši, dati otkaz.
Moja šefica, koja je normalna žena, jednom me pitala jednostavno pitanje: „Zašto si dozvoljavaš da ti to radi?“
Zaista sam razmislila o tome. Da, zaista, zašto? Ja nisam neko plaho žensko, nisam ni glupa ni nesposobna, ja sam borac koja je sposobna iznijeti više od većine ljudi. Moj je put bio prokleto težak, ali ja sam tu. Uspravna i ponosita. Osim pred tom malom šušom.

I onda je došao taj dan. Napokon je osvanuo.
Bilo je pitanje usporedbe sezona.
Ja sam rekla da sam zadovoljna s ovom sezonom, da sam puno bolja, efikasnija, nisam imala reklamacija kupaca zbog moje pogreške, imala sam manje grešaka i svaka koju sam počinila bila je ispraviva i ispravila se.

(Da, gospodin s pola nenaplaćenih kolica je došao i platio ostatak. Uštedio mi je oko tri tisuće kuna koja bih, naravno, ja trebala platiti. Kapa do poda, velik sam mu dužnik)

Ona me na to pogledala tim svojim pogledom i započela tim svojim jebenim tonom: „Ti to ozbiljno misliš?“
Pokolebala sam se na tren, ali nisam se dala: „Da, naravno, neusporedivo sam bolja.“
Ona kao da se smanjila i potamnila u licu, siktavo je procijedila: „Pa ti stalno griješiš!“ i krenula nabrajati moje greške.
Počela sam osjećati kako se lomim, ali sam podigla glavu i rekla: „To je nebitno. Ja sam ove sezone skoro pa odlična“
Ona je ustrajno nastavljala: „Kako možeš reći da si bolja pored tolikih grešaka? Prošle godine si ih radila daleko manje!“
„Prošle sam godine radila 2 mjeseca. Ove godine radim puno duže, radim na težoj kasi, imam veći promet i ne može se uspoređivati. Ove godine sam daleko efektivnija. Ma ove godine sam super!“

Htjela sam reći da bih nakon 15 godina, koliko ona radi na blagajni, vjerojatno imala grešaka isto koliko ona, što i nije nešto puno manje od mene, ali nisam. Prešutjela sam. Gledala sam kako kipi u sebi i shvatila da sam napokon našla način da se riješim njezine nadmoći.

Ona je i dalje pokušavala dokazati mi koliko sam loša: „Oprosti, ja sam samo iskrena, ali nisi ni približno u pravu. Ti si meni simpa i sve to, ali stvarno
puno griješiš.“
„Kao i svi drugi ovdje. Kao i ti.“
„Kao i ja?!“
„Da draga, kao i ti….“

I ona je otišla. Meni je pao kamen sa srca tako zvučno, da me obasjalo srećom. Bila sam sretna kao malo dijete. Napokon sam se uspjela izboriti za sebe, napokon sam ju skinula s trona na koji se nagurala a gdje joj nikako nije mjesto.
Shvatila sam; moje samopouzdanje ju je slomilo, ono za koje je mislila da ga nemam i koje sam ja uporno gazila i gušila pred njom. Koliko jebeno slab moraš biti da gaziš čovjeka za kojeg smatraš da nema samopouzdanja? Zar takav čovjek već sam po sebi ne pati dovoljno? O božja ženo, zar te takav čovjek ne žalosti?
Napokon sam ju vidjela i napokon me više ne dotiče.

Tu sam večer prvi put od kad s njom radim, radila obračun bez straha, bez one knedle u grlu što me dosad sputavala i zbog koje bih morala po par puta brojati i da, ispadati nesposobna jer me strah kočio.
Napravila sam ga brzo, predala joj papire i rekla: „Vidiš, bezgrješna sam!“ Nasmijala sam se i s osmjehom na licu otišla kući. Prvi put u ovih sve zajedno osam mjeseci koliko radim s njom, izašla sam iz naše zajedničke smjene sretna, bez osjećaja da mi je isisana duša i život iz mene.





- 09:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.09.2019., nedjelja


Flert i blagajnica
Znate li onaj krasan osjećaj kad vas netko zavodi, ili vi nekoga zavodite i mladi ste, puni strasti i čežnje i ne znate da li je ljepše kad je taj netko tu ili kad nije, iako boli, ali lijepo je?
I taj osjećaj je, naravno, rezerviran za mlade i mi stari za to ne znamo?
E kad dođete u neke godine to postane igra, prilično lijepa igra koja može biti interesantna onoliko koliko su igrači zreli.
Flert je, u takvim okvirima, idelan začin monotonih i teških osmosatnih radnih dana u kojima ti živce pije na slamku tko god stigne.

I onda naleti, uvijek naleti onaj jedan kad-tad, koji zna sve cake i izuje vas iz cipela pogledom pa umjesto zrele odrasle žene koja ima dovoljno utakmica u nogama da se nosi sa svim, postaneš klinka od sedamnaest.
To je super, to je predivan osjećaj, kad ne bi i pamet postala sedamnaestogodišnja želatinozna hrpa puna hormona.

Što se dogodi kad radiš neki ne baš jednostavan račun, prepisuješ šifre s neke tabele na papiru i njih je hrpa, i količine robe je hrpa i promjene cijena je hrpa, a sljedeći na redu je baš taj jedan zbog čijeg se pogleda raspametiš, srce ti stane u grlu, a stomak sveže u čvor?
Dogodi se greška od par tisuća kuna. To se dogodi.

Što se dogodi nakon greške od par tisuća kuna? Pitanja. Optužbe. Još pitanja. Ozbiljan razgovor nadređene, mene i mog frustriranog mozga.
„Kako nisi vidjela?“ Vidjela sam. „Kako si mogla ne vidjeti?“ Vidjela sam ali sam zaboravila. „Pa ti si blagajnica!“ K. sam blagajnica, to je samo posao koji radim. Nisam doktor. „Ja ne mogu vjerovati da si mogla nešto takvo učiniti.“ Da, ti nisi nikada pogriješila, djevice Marijo. „Kako ne znaš da blagajna griješi u takvim računima, to si morala znati.“ Bravo carice, sad mi to kažeš. „To što ti je ona dala takvu promjenu cijena nema veze, ti si to morala znati.“ Odlično, ja sa pet mjeseci rada ovdje i ona s dvadeset godina. „Ne, nije mi jasno da nisi vidjela.“ Ozbiljno, ajmo sad sve ispočetka. „Pa ti si blagajnica! Blagajnica!“ O ćerce nabijem i tebe i blagajnicu. „Ne mogu vjerovati!“
„ Pa, vjerovati je teško.“
„Molim?“
„Ništa.“

Zamislite kad bih rekla istinu? Ono, stvarno istinu, stvarni razlog zašto sam pogriješila? Da sam muško, bili bi to lakše strpati u rečenicu.


Stoga molim sve igrače: molim vas, nježno s blagajnicama.
(dobra strana – sreća da nisam frizerka)




- 20:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.09.2019., utorak


Nove priče
Bog je dao da malo padne ona nesnosna vrućina da mi se prsti ne lijepe po tipkama, pa nek napišem koji redak, nisam odavno.
Bog je isto dao da ima dućana u kojima se može normalno raditi. Zato sad radim u drugom i na žalost mojim ambicijama, a na radost mojem preživljavanju, ostat ću tu.

Za razliku od drugih dućana, ovaj je velik. Veličina ipak jest važna.
Što veći dućan, više šefova.
Imam ih sedam direktno nadređenih.
Ispostavilo se da je višak šefova u biti dobra stvar: kao razlika između naše vjere i Islama. Oni nemaju posrednika između sebe i boga, mi ih imamo koliko treba, pa po volji biraš onog za kojeg misliš da je bolji za to pitanje.

Samo jednog ne volimo baš i ne stoga što je on loš kao čovjek ili kao šef ili što nas gnjavi, ili što je picajzla, sve je to „normalno“.
Problem je u njegovim očima. Kad priča nešto, bilo što, čak i kad se pokušava našaliti, njegove se zjenice sužuju do sićušne male prijeteće točkice. I tako, možda ni kriv ni dužan, možda s nekim medicinskim problemom, čovjek jednostavno ne može izaći iz okvira zločestog šefa.
Ja vam iskreno ne mogu reći da li je on zločest šef ili nije. Meni nijedan od njih nije ništa rekao, prigovorio ili imao zahtjeva tipa gdje da držim ruke kad stojim. Nitko od njih nije kao kvočka koja mi sjedi na glavi i vječno neki K. serucka i kljuca – što je presudni razlog br. 1 mog ostanka.

Ima ljudi , divim im se preko svake mjere, koji mogu podnijeti bilo što u poslovnom smislu u ime velike plaće. Ja ne mogu. Voljela bih da mogu, ali ne mogu.
Presudni razlog br.2 mog ostanka je obračun plaće. Iako nemam veliku plaću, plaćena mi je svaka stavka: smjenski rad, nedjelje, praznici.
Nema onog: mi ti ne plaćamo nedjelje ni praznike nego ti njih pišemo kao slobodne dane.
Razlog br. 3 – pauza. Joj što ja mrzim kad mi uzmu pauzu. Ovdje moraš imati pauzu. Jer imaš svoju karticu s kojom se prijaviš na posao, na pauzu, na odlasku. Sve lijepo negdje ostane zapisano.

Kad sam bila mlada odradila sam godine bez slobodnih dana, bez godišnjeg, bez pauze, ali onda dođe vrijeme kad više jednostavno ne ide.
Istroši se čovjek, ne razmišljamo o tome kad smo mladi iako ne znam da li bih bila snažnija danas da sam se manje trala tada. Možda se čovjek takav rodi ili ne.
Gledam druge prodavačice, gledam ih kako osam sati tuku na kasi u nekom drugom dućanu, ovdje, u turističkom mjestu: ljudi poput gusjenica u proljeće, ne znaš gdje završava jedan, a počinje drugi, gledam im ruke i kad vidim grube i tamne, znam da se zorom probudila i trčala u vrt i spremala za obitelj i čistila i nakuhavala i onda trčeć na posao i ima snage se osmjehnuti mi se i pitati me kako sam. Divim im se, ne znam kako mogu to sve...

No da ne bude sve tako ozbiljno, par situacija iz običnog radnog dana:

- Neki dan me jedna kulturna gospođa vrlo kulturno izvrijeđala (ozbiljno, poput neke dame iz romana) jer sam joj naplatila pdv.
„Jedna druga prodavačica neki dan mi nije naplatila pdv. Vi ste strašno neljubazni i neuslužni“ – rekla je između ostalog.

- Bila je neka prigoda, blagdan, rođendan ili nešto slično, dobili smo kolače. Jedna kolegica je taman stavila par kolača na svoj tanjurić kad naiđe kupac s punim kolicima i kaže: „Nije vama loše ovdje…“
„Nije“, kaže ona. „Dobro je nama, samo nas kupci malo smetaju.“

- Gospodin na kasi pita: „Što se kod vas dobije za gotovinu?“
Blagajnica: „Kusur, ako ga imate.“

- Stariji gospodin mlađoj prodavačici: „ A što ćemo sad?“ (ne zna se razlog njegova pitanja)
Prodavačica: „Sad bi mogli malo na kupanje, pa malo odmoriti u hladu, onda otići na neku lijepu večeru, popit čašu dobrog vina i onako se malo družiti, pa ćemo vidjeti što ćemo dalje.“
(na njegovu žalost, od šoka nije pronašao ni riječ doviđenja.)

- Kupac pita informaciju o nekom proizvodu, prodavačica ga zamjeni s jednim od radnika i kaže mu: „Daj me nemoj gnjaviti , eto ti tamo u redu pa traži.“ Nesretni kupac ode i traži, a ova naknadno shvati da je pogriješila. Umjesto da se ispriča, skriva se dobrih deset minuta iza polica dok kupac nije otišao.

- Gospođa s računom na tri lista: „To ne može koštati toliko. Ne, vaša je mašina to krivo zbrojila. To je namjerno, jelda, to ste vi namjestili tako da zbroji više? Dajte mi digitron, ja ću to sama zbrojiti!“
Zbraja pola sata i ode šutke.
(ruku na srce i meni se ponekad dogodilo da posumnjam na iznos u nekim dućanima…)

- Kupac s prekrcanim kolicima: „S koje strane da počnemo?“
Blagajnica: „Oh, ja sam vam liberalna, meni je tako svejedno s koje strane.“
Kupac u minuti šutnje, ona s dječje nevinim pogledom čeka, a mi ostale trudimo se ostati ozbiljne.
(jer, ne bi vjerovali, uz sav šušur, priče i buku, mi uvijek čujemo sve)

- Kad doživite situaciju s krivotvorenim novčanicama, svaka vam odjednom postane sumnjiva, svaku vidite novim očima i odjednom vidite hrpu sitnica koje prije niste vidjeli.
Ja s tisuću kuna, jednom od tisuća tisuću kuna koje su mi prošle kroz ruke, kolegici: „Od otkad su ove crte na njima?“
„Hmmm, da razmislim…. Oduvijek!?“

- I za kraj kritika nad kritikama- gospodin, uglađen i fin, veoma loše volje, govori mi: „Vi ste užasni radnici, vi bi meni skinuli i cipele s noge, odrali bi mi kožu da možete, samo da vaša firma ne bi izgubila slučajno koju lipu!"
„ U prijevodu, to bi značilo da smo dobri i odani radnici. I vi sigurno imate radnike, zar ne?“
„Da, imam, pa što?“
„Zar ne biste voljeli da su vaši radnici poput nas?“
„E jebi ga…“ reče i ode još lošije volje nego što je došao.


- 08:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #