Stranice i stranice uredno ispisanih papira ležale su na podu. Gledala sam ih pomalo nevoljko, uvijek sam "uništavala" zapisane tokove misli, za što su postojali valjani razlozi. Nisam mogla podnjeti još jednu hrpu papira kako zauzima prostor nečemu korisnijem, pa je i ova završila u smeću. Poglavlja padova nisu vrijedna tako nečega kao što je pismeni dokaz o njihovom postojanju, iako su takva poglavlja uvijek predstavljala neiscrpnu motivaciju za pisanjem. (Na žalost.)

Ali nije li uvijek tako? Ne nagne li nas uvijek taj tračak (ili više od samog "tračka") negativnosti na kreativnost, tj pozitivnog iskorištavanje istog? Odgovor je potvrdan.

I opet sjedim i radim ono što sam uvijek radila - pišem. Za koga i što? Zaista ne znam. Možda jednom...



Ne prođe ni dan a da mi se misli ne zaustave na Anđelu. Koliko god mislila da sam u potpunosti preboljela njegov odlazak, uvijek se vratim na početak gdje ne percipiram njegovo odsustvo. Teški su dani, sporo prolaze. Bol lagano nestaje, zamjenjuje ju čvrsto uvjerenje da je on još uvijek s njom, svojom prvom ljubavi, mojom dragom prijateljicom... <3
...