transitgloriamundi

Zrcaljenje želje i potrebe u riječima nabujalo je u njoj poput teške rijeke koja se prelijeva preko obala i nasipa i puže neprimjetno i poji suho tlo predugo neoplođenih poljana.

Žedna kora upijala je svaku kaplju pohlepno je gutajući i želeći još i još i spremajući ih duboko unutar sebe, među kamenje i gromače i sasušeno korijenje uginulih biljaka.

Ushit vlagom i mekoćom same sebe Zemlju je činilo podatnom ženom otvorenom kao cvijet na prvim zrakama sunca.

Stajala je bosih nogu u blatu i puštala vrelini uspjenjene kore da se diže uz njene noge i dahće joj kožom kao dahom požudom ispunjenog ljubavnika. Znala je da tako to treba biti. Potpuno mirno i strpljivo i sa sjajem u očima koji tinja i usijava misli i šalje slike ruševina koje se počinju slagati i ne misleći na sumnje i kočnice i pitanja i gužvu u kojoj se teško itko raspoznaje. Nevažno je tko će doći. Nevažno je koliko laži nosi pod nakostriješenim dlačicama, nevažno je ono kasnije i ono tutnjanje boli kad sve najednom opet prestane biti snažno. Nevažne su srušene gromade rana i dijelova rasutih posvuda oko klimavih nogu.

Sve je nevažno.

Ovaj tren je ukoričen kao vrijedne riječi u posebnoj knjizi.

Predaje se takva, puna ožiljaka i iskorištenih kistova kojima se bojala i skrivala pravu put. Omekšala koža ima boju prozirne slike na kojoj se vide žile kroz koje juri uzavrela krv. Ima boju trave u kosi i zvijezde u oku. Put je boja požude. Kao kameleon se mijenja i prilagođava puti njegova ramena.

Upija boju jagodica i nabubrelih usana. Upija boju bola i očaja.

Upija boju smrti.

Sudar njihovih puti je prolaz za smrt svih uzaludnih bitki i praznih noći bez zvukova.

Bojni poklič predviđa borbu do kraja. Ostane li ijedna uplašena misao u kutku nedodirnutom njima umrijet će. Ponovno.

Umrijeti stotinu puta da ukloniš strah je smrt koja vrijedi. Koja ima ritam i točan broj slogova.

Oznake: love is in the air