Made in Croatia
ponedjeljak, 13.07.2009. u 23:32
|
Sad kad sam otvorio blog editor da upišem novi post, bacih pogled na statistiku bloga. Rođendan 4. skoro će: 29.07.2005. (14:09), zadnji post napisan: prije 40 dana. Ne pada mi napamet opet retrospektiva prijašnjih godina, ali stoji da 40 dana od zadnjeg posta mi se dugo nije dogodilo, pitam se jeli ikad. Ipak ću reć da se u tih 4 godine broj blogova koje pratim (pri čem pratim= otvorim bar dvaput tjedno) se sveo sa nepregledne gomile na maksimalno 5. Ne pratim ni sam sebe više, a kamoli druge. Nekad sam znao onako ažurno odgovorati na komentare, u nadi da će moj odgovor potaknuti nove kometare, reakcije dragih blogera čije mišljenje cijenim. No, sada poznat u društvu kao velki pričljivac koji na sve ima odgovor (u onom pozitivnom smislu jel) već neko vrijeme kontorliram usta da katkad ipak jednostavno ne progovore. I to je uzapravo ona najveća lekcija koju naučih in life so far: Zašutit! Zatvorit usta katkad je pametnije nego bilo što reći. Znam, lijepo to zvuči u poslovici, aforizmu... ali situacija je ta koja vas najbolje nauči. Zatvaranje usta je dakako još u preliminarnoj fazi, ali primjetih da se događa kada ja svojom šutnjom tražim da za promjenu neki drugi povedu temu razgovora, silencio totalis nastupa- štoviše, pitaju me što mi je, zašto šutim. Kad nemrem više trpit tu tišinu u grupi od petero ljudi onda smislim nešto i razgovor krene. No, dugoročno, mislim da je to vrlo korisna vježba. Za ekipicu, za posao, za život.... Odgovorati samo na suvisla pitanja, izbaciti sarkazam i govoriti manje, a slušati više. Zvuči prilično osnovno, ali snimite se jedan dan i vidjet ćete da materijala za vježbu ima itekako. I nešto što mrzim iznad svega je pesimizam. Izbacujem ga iz sebe već godinama, zajedno sa nekim pesimističnim scenarijima koji se u 80 % ostvare dijametralno suprotno. No teško je iz sebe izbacit nešto što je davno zasađeno i redovito zaljevano..... |