Rođendanski paradoks
petak, 29.02.2008. u 14:07
 Čestitke onima koji su danas ,nakon 4 godine, opet zapalili svjećicu na rođendasnkoj torti. Sigurno izgledaju starije nego što jesu. Baš kad smo kod toga , skužio sam da ljudima (pa tako i ženama) do određene dobi odgovara da im se tepa kako izgledaju mlađe nego što imaju godina, potom u jednom trenutku im to više ne godi jer tada odjednom žele izgledati zrelo, mudrije baš kao što i odgovara godinama, a onda kada kazaljka pređe 30, 35, 40 kada jednima kosa u vjetru nestaje, a drugima sise popuste gravitaciji, onda opet "izgledaš mlađe" zvuči kao kompliment. No, to nije nikakav rođendanski paradoks.Ako izuzmemo 29.2 i još k tome pretpostavimo da su rođendani jednako raspoređeni u godini onda se stvaraju ono što matematičari vole nazivati početni uvjeti za definiranje rođendanskog paradoksa. Sa logičnih 365 dana u godini i recimo 40 ljudi u sobi kolike su šanse da najmanje dvojica imaju rođendan na isti dan? Koliko bi se vas naivinih kladilo da postoji u sobi takav par? U mom je srednješkolskom razredu bilo otprilike toliko ljudi, a ako me sjećanje ne vara trojica su djelila rođendan. Kada bih u sobu došlo novih 15ak duša, onda bi se probudio ziheraš u meni i na takvu okladu vjeroatno bih stavio i godišnji proračun jer u tom slučaju šanse da dvojica imaju rođendan su oko 99 %, matematički. Prema definiciji problema dovoljno je da bude točno 23 ljudi u sobi da šanse za rođendaski par u sobi bude fifty-fifty, što izgleda kao crna magija za nevjerojatnih 365 dana u godini.Da shvatite ovaj problem nije potrebno razumjevanje ovih ružnih kobasica ovdje. Caka je u tome da razumjete samo pitanje, pa ga možda ovdje pročitajte ponovo. Iako ta trivijalna krivulja 100 % dodiruje i puno prije 366 ljudi u sobi, probajte ovu okladu ako se nađete među 50ak ljudi u sobi. I onda nemojte kriviti mene ako izgubite takvu okladu, jer matematika je velika varalica. Ona eliminira sve otežavajuće okolnosti, postavlja famozne početne uvjete i tamo nešto dokazuje. Pa tako u starnom životu matematika, zbog svoje čudljive naravi, nije pretjerano dobrodošla. To se jasno vidi u ovom primjeru rođ. paradoksa. Svi znamo da rođendani nisu jednako raspoređeni tijekom godine, da ovise o podneblju, godišnjem dobu, pa čak i o činjenici da se statistički manje djece rodi vikendom primjerice. No kako primjena ovog zanimljivog problema nebi ostala samo na naivnim okladama, pobrinuli su se hakeri koji koriste pozadinu matematike ovog problema za hakiranje, pa tako ne čudi i ustaljeni izraz birthday attack. |
Na stadion idem zbog Eduarda
nedjelja, 24.02.2008. u 23:10
 Bilo je ne samo jednom da sam na Maksimir dolazio gledat prvenstveno njega kao igračku veličinu. Kada se svi po terenu vuku ko' pokisle mačke, on baš onako trči za loptom čak i kad je sa tribina vidljivo da je neće stići. Publika je uvijek pljeskala na to. Na kraju ipak svi najviše cijene trud. Viđao sam ponekad i po gradu sa ženom i curicom kako ispija kavu na Cvjetnom trgu i u Cinestar kasinu kako se druži sa dečkima iz momčadi. Ima jedna skromnost koju sam čuo od njega kada je, nakon što je potpisao za Arsenal, rekao da mu se London ne sviđa, da mu je Zagreb puno ljepši: ne voli on svu tu gužvu i buku. Dok pola Svijeta likuje kako Eduardovom krvniku treba zabranit igrati nogomet, on tek probuđen iz narkoze veli: "Ne krivim ga, takav je život". Neupućeni će možda pomislit kako se radi o lažnoj skromnosti i novinarima uljepšanoj izjavi, al ja koji ga godinama gledam i slušam što govori znam da je jednostavno takav čovjek. Uvijek je publika ta koja na kraju prepozna igračku i ljudsku veličinu. |
Ivaniševićeva nesportska
srijeda, 20.02.2008. u 18:35
 Ovaj Nik me faktat zna nasmijat. Nego što se tiče Goranove avanture, što reći? Ništa. Sjećam se finala za finalom Wimbledona, poraza za porazom, kada je Sampras bio tata-mata od zanata za njega. I onda mu se posrećilo. Ljeta 2001, još kad su blizanci u New Yorku bili u vertikali, cijela nacija je bila u euforiji. U tim trenucima on je bio heroj među svim onima koji prate sport i šire. Znao je on i odbrusiti "U P.M" linijskim sucima i protivniku na terenu kad mu nešto nije bilo po volji, ali ne sjećam se da je ikoga od njih reketom natjeravao, ukjučujući očito mu tako mrske fotoreportere (kad su ga slikali s peharom).Oni iz Zagreba znaju kakvo je okupljalište Marulićev trg i njegove ulice noću. Shodno tome eto i Gorana u noćnoj akciji na spomenutom trgu -ovoga puta sa golf palicom u ruci. I poput Janice koja je prerano napustila skijanje tako je Goran fotoreporteru pokazao da je prerano umirovio svoju preciznu ruku i u maniri svojih AS-eva 200 na sat opalio po fotoopremi nekog paparazzija. Preljub Višnjića, preljub Ivaniševića, "Trinaest minuta sa Severinom"....- ko nam je kriv kad se u idolima razočaramo jer ionako profesionalaca u sportu i životu zajedno dade se na prste jedne ruke nabrojati. Pustimo balalajke, cajke i pijanke nogometaša- neka budu osobni izbor, ali ako bi se preljub dok doma čeka žena s dvoje djece moglo prevesti kao udarac ispod pojasa i crveni karton, onda bi za bježanje u Mote Carlo kao ucviljeni zeko morali izmisliti neku novu nesportsku kaznu. Znao sam da će mi vrijeme kad-tad dati odgovor zašto je baš "Zec" Goranov nadimak. Greška je u nama- što uspješne "zvijezde" i velike sportaše valda automatski percipiramo kao i velike ljude. Je i mi bi htjeli biti kao oni. U američkom časopisu US Weekly ima rubrika Stars -They're Just Like Us. Klikni i vidi zamišljenu Paris Hilton koja ne mora brinuti hoće li se u tuširaoni "saginjati po sapun", al zato eto dokaza da su zvijezde baš kao imi. Idu u zatvore, motaju travu, čine preljub i tako... Ma nisu oni ništa posebno ako im je koji put loptica pala s onu dobru stranu terena i donijela svjetsku slavu ili ako su imali samo malo više sreće od nas. Jer ako razmislite, sve u životu je sreća. Ne sreća kao happiness nego sreća kao luck. |
Revolucija mog najvećeg organa
utorak, 19.02.2008. u 13:25
|
Za maštovite neznalice ovaj naslov može zvučati perverzno, ali ipak... Ovih dana moja koža je digla jednu pravu malu revoluciju. Ne želim misliti da je uzrok ovaj junk-food kojeg svakodnevno trpam u sebe, niti nedajbože nešto gore, već samo nedostatak sunčevih zraka i možda još pokojeg vitamina. Svjetle puti, kada na moru hvatam nekakvu boju redovito izgorim. Katkad se namažem debelim faktorom, ali redovito prvo pocrvenim, a day after mažem kokosovim mlijekom da manje peče. Nakon par dana ogulim se ko zmija koja mjenja kožu u dokumentacu prema Đeli Hadžiselimoviću. I tako se sa ljetovanja vratim ispečen, a opet bijel ko sir. Nema još ljetnog sunca, ali meni definitivno prija više ovo predproljetno kada rotiraš lice prema suncu, oči zatvoriš i čekaš da prozvodnja vitamina D započne. Ajde bar da postoji neki vitamin u mojem organizmu. Ležakanje na ljetnom suncu mi je mučenje, jer to sunce nakon 5 minuta peče, a kombinacija soli, sunca i krema za sunčanje nije na top listi koktela koje moja koža voli konzumirati. A koji koktel joj sad nije po volji ko će ga znat.... |
Pomoć, izgubih se
ponedjeljak, 11.02.2008. u 14:18
 Netko me natjeravao. Bježao sam autom, imali su ga i moji progonitelji, no ja sam bio u prednosti od par kilometara. Zavojit, uski, grbavi i blatnjav planinski put- nimalo ugodan poligon za manevriranje autom. I onda nakon par minuta zavoja, paf- radovi na cesti. Morao sam izać iz auta i nastavit pješice. I tako pošto je moj bjeg bio od životne važnosti nastavio sam dalje pješice uz brdo. Zahtjevno i za nekog atletu, pa je pravo čudo da sam uspeo taj svoj trbuh uz brdo. Radovi na cesti ličili su na kaljužu blata, grozno. "Zatvoren prolaz-radovi u tijeku"-natpis je blokirao prolaz dalje, ali radnika nigdje. Napušteno gradilište. Morao sam na neko brdašce skrenut s ceste da zaobiđem tu kaljužu dok se nisam našao definitivno izgubljen. Mobitela nema, nema komunikacije sa vanjskim svjetom, nema ništa živoga u krugu par desetrka kilometara osim mene, mojih progonitelja i šumske divljači koja jedva čeka da padne sumrak i krene u lov.Nakon nekog vremena spoznaja da sam izgubljen došla je do mozga. Bio sam glup, trebao sam samo sljediti put. No dobra stvar u svemu je da sam vjerojatno netragom nestao i svojim progoniteljima. Auto sam prije bacio u provaliju kako nebi shvatili da sam tuda uopće prošao. Spustila se noć, ja u divljini, nema puta, nema cilja. Grozno. Iako je teško ovako opisati svu dramu tog scenarija koji se noćas u REM fazi odvijao u mojoj glavi, upravo je spoznaja da nema ni puta ni cilja i da svih strana prijeti opasnost preklopila onu sklopku u glavi koja valjda odlučuje kad ćemo se trznuti i naprasito probuditi iz sna. I to u najgore vrijeme kad se jedan radni čovjek može probuditi. U 6 ujutro. Ni vrit ni mimo-kak bi rekli. A ustat moram tek u 7:40 da bi stigao na posao. Iako mi se stoput događalo da nakon buđenja nastavim sanjati isti san, kao nova epizoda neke serije, ovaj put mi se to nije dogodilo. Čak nisam mogao ponovo zaspati. I ovaj put mi je žao, jer živo me zanima kako bi sve to završilo. Sve u svemu mislim da ovi snovi imaju pozadinu u činjenici da sam netom prije spavanja odgledao 2 epizode "Lost-a" čija je 4. sezona krenula s prikazivanjem. I kako je krenulo čini se da će i ova bit razvučena ko sapunica, al opet napeta i dobra. A možda se i snovi ostvare... |
Dva mjeseca nakon
četvrtak, 07.02.2008. u 21:28
|
Comedy= Tragedy+ Time možemo percipirati na 101 način. Neki će se prisjetiti ne tako davnog posta 1.12 prošle godine kad mi prilično naglo uginuo pas, tik pred rođendan. I onda, dva mjeseca nakon... Deja vu all over again....Staro mjesto, stara scena- novi glumac, opet spreman na poziranje. Zgleda već velki, al je još pravi bebač. I prijateljstvo se tek rađa...  Tu su šafrani, dosadna zima je na odlasku. A tu je i jednadžba, svemu sivom malo vremena i op....opet dođe proljeće. |
Pola megabajta RAM-a
utorak, 05.02.2008. u 20:52
|
Ono što smatram trenutno najvećim problemom Interneta nije kronični nedostatak IP adresa. Problem je da na jednu korisnu informaciju ide tisuće beskorisnih. Kompletna uspješnost Google Inc. temelji na jednom priličnom učinkovitom algoritmu na kojem je i nastala poznata tražilica. Točno, al da je samo na tome stalo danas bi već bio pregažen od konkurencije. Danas malo stvari na netu postoje koje Google ne može. Isto tako malo stvari podliježe zubu vremena kao što je neka informacija na internetu. I tako sam u fotoalbumu našao fotku moje prve 286ice. Imala je pola megabajta RAM-a, zauzimala je pola stola i sjećam se, nekako sa podsmijehom, kako sam na njoj ko klinac igrao Princ of Persia, Sokoban, Tomb-a (legandarna igrica!!) i sve ostale koje se na tolikoj memoriji mogle vrtiti. Ali činjenica stoji-tada nitko nije imao PC u ulici. I susjedi su se dolazili meni igrati. Nije prošlo puno vremena kada je moj prvi komp zvršio na glomaznom otpadu.... Danas kada se sve vrti oko nekih gigabajta, gigaherca isti dani u vidu flashbacka prozujali su dok sam ja pikao po Command Promptu: cd.., ping, pong. Sjetilo me na te dane kada su se igrice pokretale iz DOS-a, kada mreža svih mreža još nije bila ispletena, a kada je pravi poduhvat bio kada sam sa 5,25 disketa prešao na one 3,5 -ice koje su mogle spremiti golemih 1,44 MB-a podataka. Danas USB od 8 giga je sasvim normalna stvar. Tu i tamo se pitam, ako je u tako kratkom vremenu tehnologija toliko uznapredovala postoji li negdje na vidiku točka kada će se reći: to bi bilo to, ne vjerujem da će se u idućih 10 godina išta promjeniti. Siguran sam da većina ove mlađahne blog populacije nije niti vidjela legandarnu 5,25icu, ali zato pravila World of Warcraft-a nauče prije abecede. Trebalo bi njima uvaliti Tomb, Princ of Persia da vide što su igrice... |