Opojni miris ritualnog napitka
ponedjeljak, 20.02.2006. u 18:38
|
Iako je već i prije nove godine imao svoju klijentelu, tek sam danas pročitao u novinama da se u Zagrebu otvorio prvi kafić samo za nepušače. To me raduje. Nisam znao da je u njemu pušenje zabranjeno, ali se zato brzo proširilo gradom da upravo tamo (navodno) poslužuju predobru kavu. Nažalost, još se u to nisam osobno uvjerio, no nije da nisam pokušao. Dva puta sam radoznalo ušao, dva puta sam se naguravao s Milanom Bandićem u potrazi za mjestom, no kad god bi ušao, slobodnog mjesta jednostavno nije bilo. Jučer sam vidio kako ljudi stoje ispred kafića i na toplom suncu ispijaju ritualnu popodnevnu kavicu. Vrlo vjerojatno nikada niste osjetili kako je to ući u kafić i osjetiti miris kave, jer se on redovito uguši u dimu sagorjelog duhana. Tih par sekundi kada sam tražio mjesto za sjesti, opojni miris koji se širio kafićem sjetio me na ritual ispijanja tople čokolade u famoznom Starbucksu, tamo negdje preko bare. Ljudi-dimnjaci su većinom strpani u svoju kuću ili stan i rečeno im je: "Ak baš hoćeš dimit, čini to u društvu sa samim sobom. I ne zaboravi zatvoriti prozor." Iako će neki reći da pretjerujem, stoji činjenica da se u Svijetu, pa tako i Europi čini sve kako bi ljudi-dimnjaci postali ugrožena vrsta. Paradoksalno-ugrožena vrsta koja se želi istrjebiti i čiji se dimnjaci pokušavaju trajno ugasiti na javnim mjestima . Udisanje i izdisanje nusprodukata sagorjelog duhana zabranjeno čak i na ulicama nekih velegradova. Mi smo još daleko od toga, ali otvaranje i velika posjećenost ovakvog kafića čini mi se prvim pravim korakom ka istrebljenju te navike. Ja sam definitivno za gašenje dimnjaka na javnim mjestima. Svaki će vam vlasnik kafića i pizzerije rezolutno reći kako njegov objekt ima mjesto za pušače i one koji to nisu. Možda je to i točno, ali onda ga priupitajte:"Ima li kakve fizičke granice između ta dva prostora?" On će redovito imati zbunjola facu jer po njihovom je viđenju prostor za nepušače negdje 3 od 20 stolova na kojima nema pepeljare i iznad kojih stoji znak sa prekriženom cigaretom. Granica je nevidljiva, a prvi pušački stol udaljen je pola metra. Al islužbeno, on ima prostor za nepušače... Da ne duljim, lijepo je ući u kafić i nahraniti osjetilo njuha opojnim mirisom ritualnog napitka. Stoga, ako se nađete u blizini Britanca, samo se prepustite tom osjetilu... ADRESA I NAZIV: Na stranici eliscaffe-a možete se informirati detaljnije. Adresa je Ilica 63, kraj Britanskog trga!! |
Četiri sile za jedinstven doživljaj (+3 fotke)
četvrtak, 16.02.2006. u 21:00
|
Ovaj članak je zapalio još jednu lampicu u mojoj mračnoj i poprilično zahrđaloj sivoj ćeliji. U istom avionu, na istom letu, prije sad skoro godinu dana našla se tročlana ekspedicija u jednostavnoj misiji: Osvojiti Ameriku. Srećom nije bilo galebova, no bilo je itekako zanimljivo. Uvijek gdje sam ja, zanimljivosti ne nedostaje. Ukratko, mojih šest letova: Let 1: Pleso je djelovalo otužno i usamljeno u to sunčano jutro. Avion je dao gas do daske, potom pustio ručnu i zakeljio me za sjedalicu. Trenutak poslije Zagreb je već bio negdje iza, a prpošne i ulickane stjuardese pored mene, noseći sokiće i kavicu. Polako su se nadzirale Alpe u podnožju, a nedugo zatim brojne nuklearke u Njemačkoj. Osjećao sam se kao ptica. Letim!! No kasnije sam osjetio kako je to imati i probavu kao ptica. Tako je ranojutarnji zajutrak neočekivano brzo bio oslobođen negdje iznad središnje Njemačke. Uz zvukove i osjećaj olakšanja, naravno! Bio sam ponosan na svoje djelo: Usro sam se u avionu, al ne od straha!!! Brzo su se počele nadzirati velike vjetrenjače, zelene livade... i potom smo sletjeli u Amstrdam. Let 2: Bila je prava šteta što nije ostalo više vremena za razgledavanje prelijepog Schipola, ali morali smo žuriti na terminal s kojeg će poletjeti naša Deltica. Po drugi put sam raširio krila. Preletjeli smo preko Velike Britanije, ali sve što smo vidjeli sa prozorčića bio je jedan oblak. Meni sunce, a dolje negdje lije ko iz kabla... I onda sedam sati vožnje iznad bare. U avionu se stvorila ležerna atmosfera, a ljubazna stjuardesa sa zanimanjem se obratila mojoj malenkost:"You must be Dutch!?". No, no baby... Kad je čula Croatia, zastala je i rekla je "Ouuuuuuuu, nice". Još jedna loša gluma, kao zna ona di je to. Moš' mislit. Kada su se u oceanu , negdje iznad New Foundlanda, počeli nazirati ledenjaci pomislio sam da je tu negjde mjesto gdje je Titanic pokopan. Nedugo zatim- konačno kopno, točnije led, još točnije Kanada! Nakon sat i pol leta iznad klizališta, u Cinncinati sam sletio začepljenih ušiju i sa izgubljenim pojmom o vremenu, jer sunce kao da se nije pomaklo s horizonta, a prošlo je punih 9 sati. Let3: Sjeo sam u avion za Cleveland i promatrao ljude oko sebe. U oči je upala spodoba od Amera koja teži barem poput debele Berte Zaspao je na sjedalu, a slamčica od Starbucks napitka mu se migoljila iz ustiju svaki put kada bi udisao i izdisao. Užasno mi je žao što to nisam uslikao!! :(( Welcome to America! Stjuardesa je bila neka nabrušena gospođa pred penziju koja je bahato inzistirala da remen od mog ruksaka ne viri na puteljku kojim će ona nositi bljutavu kavu i grickalice od kojih mi se već dizao želudac. Molio sam Boga da mi se uši ponovo ne zaštopaju, no ovaj put nije čuo moje molbe... Let 4: Pri povratku u malu slatku Hrvatsku prvi let je bio Cleveland-Atlanta. U taj avion sam sjeo opečenog jezika. Netom prije poljetanja poželio sam toplu Starbucks čokoladu, a kad ono lava iz vulkana bi bila led ledeni prema ovom. Ko mi je kriv, kad na čaši fino piše. " Be aware: This baverage is extremly hot!" I da ih hoću, ne mogu ih tužit, lijepo su napisali. I tako sam većinu leta za Atlantu proveo ispijajući Coca-Colu koja se u avionu nudila šakom i kapom, a sve u nadi kako bi ohladio brzoplet i netom sprženi jezik. Išli smo sve južnije, letjeli sve niže i eto ga: Atlanta-najveći aerodrom na Svijetu. Kuće sa bazenima i prepoznatljive ulice pod pravim kutem stvarno dojmljivo izgledaju iz ptičje perspektive. Let 5: Atlanta. Wc na aerodromu. Kada sam pronašao slobodan pisoar, bacio sam pogled lijevo pa desno. Lijevo neki kosooki, a desno cijela pukovnija američke vojske spremna dati svoj život sa domovinu. Išli su u rat. Sjedam u avion. Događaj sa ovog leta prepričao sam već stotinu puta, pa evo još jednom. Ispred mene je sjedila neka baba, koju ne bi umirili niti anestetici za bikove. Lijevo, desno, naprijed, nazad, pali lampu, gasi lampu. digne se,ustane...Meni je preostalo samo da sa sestrom nabacim dobar stari balkanski trač party na sjedalu iza. Tako se moglo čuti:"Koja babetina, cugerica- viš da stalno ide u WC s bočicom. Gle babetinu, opet se ustala." Pokušala je spavat, a lampica iznad nje je uporno gorjela. "Ugasi babo lampu, hoćemo spavat"-jer i nama je blještilo njeno svjetlo i smetalo njeno vrpoljenje po sjedalicama. Pošto smo išli nasuprot Suncu noć je rekordno kratko trajala. Jedva sam čekao da dodirnemo tlo, shrvao me umor, ipak sam preskočio jednu cijelu noć. Let 6: Kulminacija puta dogodila se kada sam uočio babu sa prethodnog leta kako čeka avion za Zagreb zajedno s nama. Paf, razumjela je bratsko-sestrinski balkasnki trač uperen kontra nje. Pomislih: toliko aerodroma, toliko letova, toliko ljudi, toliko sjedalica u avionu, a baš je morala ispred nas sjest živčana baba koja zna Hrvatski. I to na letu iz Amerike u Švicarsku. Balkanci su balkanci, privlače se poput magneta. Na sreću, nije sjedila ispred nas u poslijednjem letu. Nakon sat i pol leta, pružio se pogled na voljeni mi grad i mali seoski aerodromčić... Famoznu babu sam u prolazu čuo kako tečno priča Hrvatski. Nastavila je put negdje za Bosnu, a ja svojoj kući razmišljajući o sasvim nekim drugim stvarima. Četri su sile: potisak, trenje, uzgon i gravitacija, a jedinstven je osjećaj koje one omogućuju. Volim letjeti... Putopis je ovdje. Negdje iznad Alpa  Jedno veliko klizalište  Cleveland sa 10 000 metara  |
U njega stanu sva čudesa ovog Svijeta
ponedjeljak, 13.02.2006. u 21:04
|
Prvi se rađa ,a poslijednji umire! Ostali nas organi mogu "izdati", ali dok nam je srce "vjerno" i živo i mi smo živi. Medicina i biologija će reći da najveće srce ima žirafa. Žirafino srce,naime, mora biti dovoljno snažno da pumpa krv do njene glave na visinu od oko 5 metara. Kada biologija ispriča svoju priču, onda se javlja neki drugi glas. Glas koji kaže da je najveće od svih upravo ljudsko srce. Naprosto mora biti najveće da bi u njega stala sva čudesa ovog Svijeta. Svaki će vam roditelj s ponosom reći da je dijete njegovo najveće srce. Srčeko moje-čuje se po tramvajima i parkovima! Srce je toliko puta čovjekova ljubav, njegov životni drug. Štoviše, čovjek toliko vjeruje svom srcu da često njemu prepušta da bira: "Ti si odabranik/ca moga srca! "- toliko se puta moglo čuti. S godinama, s mudrošću, ali i sa iskustvom čovjek nauči da u situacijama kada je neodlučan, najbolje odluke donosi kada sjedne negdje u tišini i posluša svoje srce. Naša srca ne samo da govore, ona gledaju, štoviše vide bolje nego oči. "Bitno je očima nevidljivo. Samo srcem se dobro vidi!" Istina je; niti jedan sportaš neće biti toliko uspješan kao onaj koji prepozna da je najsnažniji mišić u tijelu njegovo srce. Međutim, ljudsko srce nije neuništivo. Ono se lako može slomiti i razbiti na tisuće komadića. Ponekad je dovoljna samo jedna riječ ili jedan pogled i srce može oslijepiti te oglušiti. Tada više ne može vidjeti mnogo dalje od očiju niti čovjek više ne može slušati njegove poruke. No opet, često se probudi te se miljuni malih komadića čudesno sastave u opet veliko ljudsko srce. Nakon toga će neko vrijeme biti ranjeno, ali sve rane s vremenom zacijele pa tako i ranjeno ljudsko srce. Zaista, mora biti najveće da bi u njega stala sva čudesa ovog Svijeta. Međutim, postoji nešto puno veće od srca. Kažu da ne umire čak ni kada srce otkuca poslijednji put. Kažu da ne umire nikada! Možda je to ljubav! Posvuda je, samo trebate dobro gledati i tražiti ju; ne očima nego srcem. Siguran sam nije slučajno simbol ljubavi srcolikog oblika.  |
"A Million Little Pieces"
subota, 11.02.2006. u 21:34
|
Zamislite sljedeća dva scenarija marketinškog oglašavanja. Scenarij prvi: Neka poznata faca gostuje u Sanja showu ili Zuhri recimo. U opuštenom razgovoru ,sasvim neočekivano, spomene kako obožava jesti štrukle od sira, no samo od sira kojeg prodaje bakica sa štanda u trećem redu i prvom stupcu zagrebačkog Dolca. Niti jednog drugog sira. Scenarij drugi: Babica iz trećeg reda i prvog stupca potroši sto tisuća kuna (koje je netom osvojila na lotu) i da napraviti veliki Jumbo plakat sa slikom sebe same kako se smiješi i njenom neizbježnom maramom na glavi. Na plakatu se isticao slogan: "Moje krave su pasle na velebitskim pašnjacima". Razmislite, koji scenarij bi rezultirao većim porastom prodaje babičinog sira? Bacio sam se na izležani dvosjed i upalio televizor. Kad tamo Oprah, Trump i tenis. Ovog puta sam preskočio tenis, ipak previše sam bio siguran u pobjedu. Trumpa sam gledao sinoć pa je izbor pao na Oprah. Probajte si svorit sliku u glavi: ja, televizor, Oprah show i jedno poluoblačno subotnje popodne. Miriše na pravi spektakl. Međutim, većinu sam showa prespavao čekajući da moje želučane kiseline dobiju bitku sa krupnim komadima pilećeg mesa. Kao i uvijek dobile su bitku i to prije samog kraja show-a. Probudio sam se. Deset minuta duži san i ovaj post ne bi nikada ugledao svjetlo vašeg monitora. Naime, na kraju emisije, Oprah- vječni idol američkih domaćica, toliko je bila oduševljena knjigom "A Million Little Pieces" James Frey-a da je po studiju urlikala od zanosa i ushićenosti prenoseći poruku svom multimiljunskom auditoriju: "Uz ovo sam probdjela dvije noći, ovo se guta, ovo je genijalno, ovo morate pročitati,.. i još nekoliko ovo+superlativa". Uglavnom, toliko je hvalila tu knjigu da sam rezolutno rekao sebi: to će biti knjiga koja će mi vratiti osjećaj koji dugo nisam imao! A taj osjećaj je onaj za kojim, priznajem, ni ne žudim previše. Osjećaj je to imanja knjige u rukama i čitanja autorovih umotvorina sa starog dobrog papira. Knjige sa koricama i listovima od papira nestale su iz mog vidokruga, a sve su zamijenile surove PDF datoteke i Word dokumenti. Zainteresirala me i tematika knjige. Memoari Jamesa Freya u kojoj je opisana autorova borba s drogom, alkoholizmom te nasilnom, kriminalnom i zatvorskom prošlošću. Iz svih tih razloga upalio sam svoj kompjuter i proguglao "A Million Little Pieces" James Frey-a, a sve u potrazi za nekom recenzijom ili isječkom iz knjige. Ako Oprah kaže da je genijalna, možda ima nešto istine -pomsilih. Uostalom, dobra preporuka je uvijek najveća reklama, radilo se o babici s Dolca ili američkom piscu-pomislih. Ono što mi je google našao iznenadilo me do te mjere da sam tome posvetio ovaj post. Ispostavilo se ( pročitaj kako) da je autor prvo priznao kako je sadržaj tu i tamo malčica uljepšao, u prijevodu- izmislio u glavi svoju priču, da bi na kraju balade javno priznao da je cijela knjiga(ponavljam cijela knjiga) samo plod njegove mašte. Memoari odnosno sjećanja zapravo su samo jedna obična maštarija. Miljuni čitatelja osjećali su se prevarenima, a Oprah je cijelo vrijeme bila podrška autoru, istovremeno prisjećajući se kako je u jednoj od svojih emisija priuštila toj knjizi neviđenu reklamu. Prije nekih dva tjedna u Americi je emitirana emisija u kojoj se javno ispričala gledateljima što im je preporučila tu knjigu. Rekla je da je ona, poput miljuna drugih čitatelja, bila prevarena. Opet sam se zapitao: bilo da se radi o dobroj knjizi ili samo friškom siru-kome vjerovati? Ima li kojeg Jamesa Frey-a među (meni dragim) blogerima ili prijateljima!?! Iskreno se nadam da nema, iako vjerojatno nikada neću saznati. Da li doista vežeš lisicama svog dečka i bičuješ ga jer vas to seksulano napaljuje ili je to samo jedno malo (kako bi Frey rekao) uljepšavanje teksta? Jesli li pred svojim blogeditorom ista osoba ili promjeniš lice, svjetonazor i prepustiš se nekim drugim idealima kada si u virtualnom okruženju? Postavio sam si ta pitanja kada mi je moj prijatelj uputio kritiku čitajući jedan moj post.Prozborio je: "To je licemjerje! Pišeš tu neke priče, a u stvarnosti uopće nisi takav." Divim se svima od reda koji ste dogurali sa čitanjem čak do tuda jer znam da moje riječi katkad imaju okus prekiselog sira, možda i dojam "proljepšane" knjige. Katkad. No nećete saznati jeli to istina ako samo čujete od drugih, a nikada sami ne isporbate. Nadam se da vas(poput Frey-a) nikada neću prevariti, kao što se nadam da i vi ne varate druge. Prijatelju poruka: možda ćeš me čitajući upoznati bolje, nisam samo ona osoba s polusatne kave. Koliko god "proljepšan", preporučam mali odlomak iz spomenute knjige. |
Fotografija trenutka
utorak, 07.02.2006. u 19:38
 Fotografiranje je umjetnost. Pritom naravno ne mislim na say cheese ili ptičica fotografiranje. Dva podskupa kvalitetnih fotografija redovito privlače moju pažnju. Prvi je onaj spektar fotki koje svjedoče (očima rijetko dostupnim) prirodnim ljepotama. Drugi podskup je tzv. fotografija trenutka. Takva fotografija u pravilu priča nekakvu priču. Da bi ju fotografirali nije uvijek dovoljno imati samo suvremeni digitalac i zavidnu moć opažanja. Ponekad je nužno biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.Prije nego sam stisnuo button Enter kako bih napisao novi post o nekoj sasvim drugoj temi, bacio sam pogled na svježe vijesti s naslovnice. Tamo sam uočio vijest o fotki onog lešinara i izgladnjenog dječaka snimljenu kraj UN kampa u Sudanu. Potom sam radoznalo pohitao u arhivu postova iz ranih dana moga blog stvaralaštva, jer sjećam se da sam jesenas pisao o toj fotki. Hmm, možda sam tada bio malo prekritičan prema autoru jer sam umjesto kritike same fotke pričao o poruci (priči) kojoj ona svjedoči. Među mojim čitateljstvom možda će se ipak naći neka blog duša koja će se složiti sa mojom sljedećom tvrdnjom:" Ta fotografija je genijalna". Prava fotografija trenutka, trenutka zabilježenog okom objektiva. Umijeće je uhvatiti trenutak i uslikati takvu fotografiju-pomislih. Okruženi smo sretnim i manje sretnim,ljudskim i manje ljudskim, lijepim i manje lijepim trenucima, stoga je jasno da ne može svaka fotografija pričati happy end priču. Sada nešto sasvim drugačije. Bacite pogled na ovu fotografiju. Ona je pak toliko pričljiva da paralelno priča dvije- sasvim različite priče. Prva sugerira neizvjesnost. Jeli ronioc sa slike preživio iznenadni skok letećeg morskog psa ili nije? To zna samo osoba koja je uslikala nemili događaj i još par ljudi iz helikoptera. Još jednom, prava fotografija trenutka. Sada pomnožite vjerojatnost da se autor fotke nađe baš na tom mjestu sa vjerojatnošću da je spreman opaliti fotografiju u vremenskom intervalu od najviše jedne sekunde, koliko je potrebno psu da leti iznad površine vode. Dobit ćete neku bolesnu vjerojatnost koja sugereira da je fotograf cijeli život s uključenim fotoaparatom čekao da se dogodi upravo taj trenutak. Pomislit ćete nemoguće, ali ubrzo ćete pročitati da je fotografija nominirana za "Photo of the Year 2002." National Geographica. Sasvim zasluženo složit ćete se. Druga priča koju priča ova fotka ide otprilike ovako. Autor je nakon napornog dana došao u topli dom, instalirao netom sprženi Photoshop, pronašao prvo jednu, a nedugo zatim i drugu fotografiju. Nakon pola sata fotografiranja u Photoshopu, fotka godine bila je spremna za distribuciju. Napisao je odgovarajući mail s naslovom AND YOU THINK YOU'R HAVING A BAD DAY AT WORK, složio domišljat tekst i fotka se poput slavnih forvarduša proširila netom. Domišljato, zar ne?!? Na njegovu nesreću previdio je samo jedan detalj na slici. Golden Gate (most kraj San Francisca) te činjenicu da takve vrste morskih peseka nema na tim područjima. Uostalom, Golden Gate nije ni blizu morima Južne Afrike gdje je navodno fotka i nastala. Ha ha , a mislio je da će nas zbuniti zrcalno okrenuta fotografija helikoptera. Sve u svemu zanimljiv je svijet fotografije. Možda bi nakon svega ovoga zaljev False Bay u Južnoj Africi ,u kojoj je uslikan morski pas, mogli preimenovat u Fake Bay. Ma kad bolje razmislim i naziv False Bay ima dovoljno simbolike... Nije bitno, glavno da fotografija priča svoju priču- pomislih. |
Nešto poput Coca Cole
nedjelja, 05.02.2006. u 21:05
|
Jedan je farmaceut u Atlanti 1886. godine promijenio Svijet. Stvorio je magičnu formulu za piće koje je danas najpoznatiji svjetski trademark. Navodno će 84% svjetske populacije prepoznati upravo taj proizvod bilo po okusu ili na sam njegov spomen. Riječ je naravno o Coca Coli. Proizvodnja i potrošnja tog proizvoida je rasla iz dana u dan, a Coca Cola se sve češće pojavljivala kao osvježavajuće piće u popularnim TV emisijama i holivudskim filmovima. Profit kompanije Coca Cola bio je enorman, a iz dana u dan konstantno je pokazivao tendenciju rasta jednako kao i popularnost samog proizvoda. Ne tako davne 1985. godine među konzumentima je provedeno testiranje okusa Coca Cole. Pokazalo se da potrošači preferiraju slađi okus proizvoda nego što ga je imala Cola. Povedeni rezultatima tog ispitivanja u Coca Coli su uložili miljune dolara za razvoj nove formule tog pića. Poput Baltazara, nakon potrošenih miljuna, došli su do nove formule. Nakon što su je našli, učinili su najveću marketinšku glupost u povijesti, koja se danas predaje u ekonomskim školama i fakultetima s naglaskom : tako se to ne radi!!! Usprkos predobrim rezultatima na financijskom, marketinškom i inim područjima Coca Cola je godine kada sam je palio petu svjećicu na torti promjenila okus. Upravo mi je u mislima Trumpovo umišljeno lice koje s podsmjehom priljepljuje jedan slasan "You are fired!!" odgovornima za ovaj potez. U najvećem konkurentu Pepsiju su takav potez shvatili kao priznanje da je njihov proizvod konzumentima draži, jer je okus Pepsi Cole vrlo sličan novom okusu Cole. Pepsi okus se nikada nije mijenjao, uvijek je bio slađi od Coca Cole. Rezultat uvođenja nove Cole bili su miljuni nezadovoljnih potrošača, kao i miljuni potrošenih dolara; a sve na potez koji je polučio totalni neuspjeh. Nakon 87 dana na police se vratila stara dobra Coca Cola. Štoviše, u tom se kratkom razdoblju veći dio Cola ovisnika, ogorčenih takvim potezom, odlučio prijeći na konkurentsku Pepsi Colu. Coca Cola Company je priznala poraz kao i vlatiti milenijski promašaj, a nova Cola je s polica otišla u neslavnu povijest. Cola i Pepsi danas vode prilično izjednačen Cola war, čak bi se osudio reći da u Americi blagu prednost ima Pepsi. Više o povijesti Coca-Cole. Ako su u Forrest Gump-u mogli izvalit "Life is like a box of chocolates, you never know what you're gonna get" ja si dajem za pravo izjavit da je život nešto poput Coca Cole [za reklamu naravno očekujem novčanu naknadu :) ]. Kaže se da oni pametniji uče na tuđim greškama, a ne na vlastitim, stoga sam se zapitao može li se na ovoj Coca-Colinoj gluposti naučiti nešto o tako složenoj pojavi-svakodnevnom životu? Uz malo mašte sve se može- umišljam si! Zapitao sam se koliko puta donesem neku odluku slušajući druge umjesto sebe? Koliko puta me zaslijepi pohlepa za nekom životnom vrednotom da ne vidim kako mi je lijepo ovog trenutka? Koliko puta mjenjam duh pa i tijelo slušajući glasove okoline? Coca-Cola je bila dovoljno financijski jaka da se digne iz tog debakla, ali hoću li ja u životu uvijek moći ispravljati svoje krive poteze? Možete slobodno reć' da sam skrenuo sa ceste zdravog razuma...al eto to mi je prošlo kroz glavu. Za kraj, vjerovali ili ne čini mi se da je i blog(iranje) nešto nalik Coca-Coli. Koliko blogera postavlja raznorazne anketce na svoj blog i mjenja svoj "proizvod" (dizajn, naziv bloga, tekstove...) na osnovu tih virtulanih glasova. Postoje oni koji mudro s vremenom mjenjaju sadržaj svojih postova nebili se prilagodili svom čitateljstvu, pa se kasnije vraćaju starom stilu pisanja kad su vidli da ih nitko više ne čita. Susreo sam takve. Moja malenkost na tom blogerskom polju vjerojatno neće napraviti sličnu porešku (ako već nije?!?), jer ne biram ja svoje posjetitelje, oni biraju mene. Tako ni Coca Cola nije birala svoje potrošaće, sve dok jednog dana nije izabrala one koji vole malčice slađe! A vi dobro promislite prije nego što mjenjate okus bilo čemu!! Slađe ne znači uvijek i bolje... |
Sportska nacija
srijeda, 01.02.2006. u 20:27
|
Doista, živimo u zemljici koja je sportska velesila. Još jedna pobjeda, još jedan korak ka medalji!!! Mnogi će reći ništa novo, već smo na to navikli. Mislite da sam subjektivan? Možda ste ljubomorni? Mislite da to nije objektivno stanje stvari? Ne zanima vas sport? Ma dajte, oslobodite se sumnji i stereotipa, Hrvatska je sportski broj jedan u Svijetu!! Hoćete argumente, evo vam ih.... Broj stanovnika Lijepe naše procjenjuje se na nešto više od 4 miljuna ljudi. Neka faca s TV-a tvrdi da je to istovremeno brojka registriranih nogometaša u Njemačkoj. I pazite to je samo nogomet, gdje su ostali sportovi? Formula za neko sportsko dostignuće tvrde mnogi uvijek je 60 % upornosti, 20% talenta i 20% sreće. No gdje su tu osnovni uvijeti (ne mislim na luksuz) koji su potrebni za sazrijevanje budućeg reprezentativca? Koliko skijališta imamo, a koliko ih ima jedna Francuska, Njemačka, Austrija... A tko ima najbolje rezultate, pitam vas?? Ono malo nogometnih stadiona što nam je ostalo nalazi se u stanju urušavanja, a teniskih omladinskih škola, a i samih teren ima na prste nabrojit. Priznajte- što se takvih uvjeta tiče među zadnjima smo na Svijetu. No rezultati pričaju drugu priču... Koji god sport kažete, ja vam kažem: Osvojena je medalja! Nogomet: BRONCA- Francuska SP 1998, redoviti na velikim svjetskim natjecanjima Košarka: SREBRO- Barcelona 1992 Rukomet: birajte: ZLATO u Atlanti 1996, ZLATO na SP u Portugalu ili pak ZLATO na OI 2004 u Ateni Vaterpolo: SREBRO-Atlanta 1996 Tenis: BRONCA u Ateni 2004, osvojen Davis Cup 2005, Ivaniševićev Wimbledon, BRONCA parova 1992 i BRONCA Ivanišević 1992 Atlanta Skijanje (Kostelići): ima više zlata nego u švicarskim trezorima:ZLATO: kombinacija, slalom, veleslalom , SREBRO: superveleslalom i sve to u Salt Lake Citiyu 2002 godine, New:SREBRO(Ivica Kostelić): kombinacija OI Torino 2006. godine Veslanje: BRONCA za braću Skelin u Ateni, BRONCA za osmerac s kormilarom u Sydneyu 2000. godine Plivanje: SREBRO Duje Draganje 2004. godine u Ateni ... Gdje bi došao da nabrajam sve, i nadam se da ih nisam previše zaboravio! Imamo čak i ZLATO iz dizanja utega Nikolaja Pešalova iz Sydneya. Nisam zaboravio ni Mirka Filipovića-Cro Copa. Tu su i naši aduti u atletici i odbojci, a s nestrpljenjem čekam nastup naše bob reprezentacije na OI u Torinu!! :)) Šalu na stranu, siguran sam da nijedna država na Svijetu nema tako šaroliku lepezu sportskih uspjeha, a pogotovo kada se uzme u obzir tako mali broj stanovnika (od kojih su pola penzići) te neadekvatni uvjeti i premalo novaca koje država ulaže u sport. Zaista je začuđujuće koje su uspjehe polučili naši sportaši u ovih petnaestak godina otkad smo samostalna država. Drago mi je da je tako i ponosan sam na to. Neka tako i ostane i neka budu drugima primjer. A nama ne preostaje ništa drugo nego izvaljeni pred TV-om slušat euforične uzivike sportskih komentatora:"Jedna mala Hrvatska opet je na krovu svjetskog rukometa/nogometa/tenisa/skijanja..." birajte... Oj Kroacijo, sportska nacijo!! |