Svaki grob skriva svoju priču
nedjelja, 30.10.2005. u 20:16
 Po našim prognozama vaš će muž živjeti još pet mjeseci, nažalost više ništa ne možemo učiniti da ga spasimo! Četrdesete su najbolje godine, nisi više beba u pelenama, ne zamaraju te štrebanjem nebitnih podataka, svoj si čovjek i imaš svoj život. Ako si do tada bio uspješan tada tek možeš početi uživati u životu. U tim je godinama najmanje očekivana upravo smrt. Šok, nevjerica, tuga i nada mora da u jednoj nanosekundi prozuje glavom osobe koja sazna da se njezin život bliži kraju. Mnogi ga tješe govoreći mu da ima još nade, oni netaktični govore da jedino što svaki čovjek mora- jest umrijeti! Ne, ne mora se čak ni roditi, mnogi umiru još nerođeni, ali svima kojima je podaren život, jednog će im dana isti biti i ugašen! On je premlad, on ima dvoje djece i ženu , pa zašto ga uzimaš- vapi žena Bogu. Ništa joj ne umanjuje tugu. Postala je ljuta i na Boga i na ljude jer nitko je ne razumije. Izgubit će osobu koju je cijeli život voljela, njena maloljetna djeca više neće imati oca, a od Boga traži samo odgovor na pitanje "Zašto baš njega?". Uporna je, ali odgovor ne dobiva...Upoznao ju je kada je imao dvadeset godina, ona je bila godinu dana starija. Od tada svaki su dan zajedno. Zajedno i sada dijele poslijednje trenutke. On se sjeća kako je bio uzbuđen prvi puta kada ju je ugledao te mu poput filma kroz misli prolaze svi lijepi trenuci u životu. Bilo ih je puno, jer on je dobar čovjek. Znao je djeliti sreću i s drugima, najmanje je mislio na sebe. Zaista-ima puno lijepih sjećanja. Spoznaja da će za par mjeseci umrijeti proganja ga svaki dan. Čak i u tim teškim trenucima više misli na druge nego na sebe. Zabrinut je za svoju djecu koja tek moraju spoznati što je život. No uvijek su tu lijepa sjećanja koja ga bar na trenutak odvrate od nemirnih misli. Već se odavno pomirio sa sudbinom, a žena mu se pomirila s Bogom. Shvatili su da nije na čovjeku da sudi. Ipak čovjek samo snuje, a Bog određuje. Par mjeseci poslije, kada tisuće ljudi pohodi gradsko groblje i oni su došli. Stavili su buket i svaki je zapalio jednu svijeću čovjeku u spomen. Čovjeku koji je bio dio njihovog života... Grob nije samo tvrdi mramor i vlažna zemlja koji se ukrasi jednom na godinu. Svaki grob skriva svoju priču. Mislit ću na to za trajanja moje šetnje Mirogojem... |
Epizoda: Druga
Muškarci u borbi protiv kompleksa
četvrtak, 27.10.2005. u 15:59
|
Još iz doba krapinskog pračovjeka najveći muški kompleksi vezani su uz veličinu ili pak visinu. Ako je žena nježniji spol onda se s pravom od muškrca očekuje da ima sve atribute jačeg spola, pa tako svaki manjak centimetara na svim ključnim mjestima je veliki udarac na muškarčev ego, što u prijevodu znači naravno-kompleks. Ta težnja prisutna je i u životinjskom svijetu, tako će na primjer lav biti u povlaštenom položaju ako ima veću i ljepšu grivu i ako je krupniji od ostalih... Ženkama će biti privlačniji, mužjaci će ga gledati sa strahopoštovanjem...Iako muškarci, na prvi pogled vode puno ravnopravniju bitku sa svojim kompleksima nego žene, čini se da iz dana u dan ta razlika raste-naravno u korist kompleksa. Muškarcu je kosa dosta važna, no ne na nači koji je važna ženi; da li će bit frčkava, ravna, mini val, ove boje ili one boje... Muškarac je po tom pitanju jako skroman. Želi samo da je ima i da ne postane prijevremeno sijede boje! Iako je statistički pokazatelj da je žena dnevno osiromašena za 70 lasi iz glave, a muškarac za "samo" 40 ipak je jačem spolu to veći problem. Zamislite samo kako bi lavu bilo bez njegove grive, isto tako nije lako muškarcu bez kose, pa u nadi da stvar vizualno popravi izvodi nad njom kojekakve kerefeke pokušavajući sa dvije lasi na kosi pokriti cijelo tjeme. To su ukratko kompleksi današnjih mužjaka. Kada bi se snimila muška vezija sex i grada gotovo sigurno bi te teme bile na dnevnom repertoaru uz jutarnju kavicu... Opaska autora: Mnogi će se na kraju složiti da su kompleksi ipak stvar pojedinca, a ne društva ili spola općenito. Iako sam pisao o njima naizgled afirmativno, mislim da su kompleksi usađeni u glavama onih ljudi koji nisu dovoljno inteligentni da shvate kako je svaki kompleks iznikao iz tvornice loših časopisa, medija i mnoštva jeftinih hollywoodskih filmova! Ja nisam jedan od takvih ljudi... |
EPIZODA: Prva
(Bore & Celulit & Kilogrami &...) VS (Manjak kose & Centimetara)
utorak, 25.10.2005. u 21:32
 Jednadžba: Broj od šest miljardi ljudi umanjen za broj od oko 2 miljarde Kineza, koji svi izgledaju isto, i dobije se 4 miljarde ljudi manje-više različitog izgleda. Među tom brojkom naći će se svega par tisuća kojima je bilo koja stavka iz naslova apsolutna nepoznanica, a možda sam pretjerao, naći će se svega par stotina! Dakle, zanimljivo je da čovjek najveću utakmicu u životu igra sam sa sobom, u ovom slučaju sa svojim izgledom! Pošto onaj nježniji spol redovito dobiva prednost, tako će biti i sad. I da vidimo tijek i rezultat ove utakmice fizičkih kompleksa i mana za svaki spol. Dakle, žene dobivaju prednost ne zato što su kao nježnije nego zato što ih ipak ima većina u tih 4 miljarde! Lopta je tek krenula s centra i već je gužva u šesnaestercu, u prijevodu; žena se ujutro probudila i stala pred ogledalo! Čim je ugledala svoj odraz našla je gomilu nesavršenosti na svom licu; nos joj se tog jutra učinio prevelikim, obrve prespojene, kosa ispucana i masna, usnice pretanke, a na njezino opće zaprepaštenje na obrazu se pojavila i prva bora. Tako zaprepaštena, utjehu je odlučila potražiti neočekivanom radnjom, stala je na vagu, iako je unaprijed znala da će joj ta radnja donijeti još jedan problem, no morala je iskušati sreću. I naravno sreće nije bilo, umjesto utjehe još jedan problem, ipak je Zemljina gravitacijska sila ostala ista. Morat će pojesti još puno dijetetskih proizvoda i napiti se hektolitra jabučnog octa da bi dosegla težinu Explozivne Tatjane! Kad se sve zbroji to je već nekoliko bodova na strani kompleksa i mana, čini se da je i najiskompleksiraniji muškarac neće bodovno nadmašiti! No ima toga još izgleda...Jutro je još uvijek. Priprema se za još jedan dan na poslu. Pogled kroz prozor otkriva da je vani neočekivano toplo, vruće dapače, pa stoga brzo hita u ormar s ljetnom robom... Dok se presvlači otkriva da joj se celulit opasno nakuplja, stoga je definitivno odlučila da će poslije posla kupiti Guam (čarobno blato) navečer se namazati s njim i zamotati u plastičnu vrećicu, a sve u nadi da će sutra biti manje neželjenih nakupina. Za vrijeme jutarnjeg rituala zvanog šminkanje definitivno je odlučila da mora na operaciju nosa jer to više nema smisla, još će se pretvorit u Pinokija-misli si ona, a dok je oblačila omiljeni grudnjak kroz glavu joj je prošla misao da bi mogla i njih operirati, jer ipak one su njen ponos, ne smije dozvoliti da podlegnu zubu vremena. Poluvrijeme se bliži kraju, a žene gube od svojih kompleksa i mana nedostižnom razlikom. Sudac je odlučio na poluvremenu prekinuti tu neujednačenu utakmicu. Bilo je još nešto prilika za komplekse i mane da postignu dodatni bod, ali u nekim napadima su se žene uspjele obraniti. S poluvremenom došao je kraj te utakmice, kako je sudac odlučio. Muškarci su sjedili na tribini i podsmjehivali se ženinim slabostima i manama, ali sada će zamijeniti uloge, oni će na teren u drugom poluvremenu. Pa da vidimo tko će se kome smijati, jer znate i sami tko se zadnji smije... naravno ako će nakon svega uopće biti nekome do smijeha. Drugo poluvrijeme je skoro pa počelo, igrači se zagrijavaju... muški će istrčati na teren... |
Čovjek-lešinar i jedna mala pikula u svemiru
ponedjeljak, 24.10.2005. u 08:44
 Volio bih kada bi Zemlja bila mala pikula u svemiru na kojoj bi svi bili sretni, a znam da je to nemoguće, jer da nema tuge nebi uopće znali vrednovati sreću! Kada nebi bilo gladi na toj maloj pikuli kolika bi bila vrijednost jedne korice kruha? Bila bi bezvrijedna, ali ovako ona nešto znači, ili bi trebala značiti! Naposlijetku, kako ćete naučiti cijeniti zdravlje ako nikada niste bili bolesni?! Tuga, glad i bolesti tu su da nas nauče kolika vrijednost leži u sreći, zdravlju.. i svemu onome što u 90% slučajeva uzimamo zdravo za gotovo! Do ovakvog razmišljanja doveo me ovaj post, odnosno slika na njemu (koju sam i posudio), a našao sam ga u bespućima blogerskih razmišljana za vrijeme ove ,meni radne, Nedjelje. Kažu da je slika vrijedna tisuću riječi, ali ta slika priča o čovjeku i to nimalo lijepu priču! Sama pomisao da je netko išao slikati čovjeka kako se muči i umire od gladi dovoljno je gnusna, ali pojava lešinara u istom kadru u meni izaziva toliku dozu gađenja prema grupaciji ljudi koji se nazivaju autorima sličnih slika te je prava tragedija da takve ljude nazivaju umjetnicima i nagrađuju prestižnim nagradama. Ono što me zgrozilo je činjenica da ova slika sugerira smrt;autor svjesno slika fotografiju šaljući poruku Svijetu da će za nekoliko trenutaka još jedna osoba tamo miljama daleko (a njemu pred objektivom) umrijeti od gladi. No daleko najgore od svega je taj lešinar čije je prikazivanje na slici ni manje ni više nego omalovažavanje čovjeka, svrstavanje umirućeg ljudskog bića u istu kategoriju sa antilopama i hijenama koje umiru negdje u savani i redovoto su pljen tih ptičurina. Tako nisko, tako neljudski! Autor nije učinio ništa da bi pomogao umirućem, niti se zna što se dogodilo s dječakom (tako piše na blogu), ali to sada nije ni važno jer njegova slika govori sve! Uvijek postoje oni koji nama sitima ukazuju na vrijednost korice kruha, i uvijek postoje slični autori koju tu vrijednost očito nisu spoznali. Za kraj, ova fotografija je poučna ako ju tako promatramo, jer tragično bi bilo živjeti u uvjerenju da je Zemlja velika sretna pikula u svemiru...Na vrhu u boxu i Einstein je dao svoje mišljenje |
Pečena ptica je bezopasna !
subota, 22.10.2005. u 13:43
|
Dvojica maskiranih pljačkaša ubili zaštitare, maloljetnik zaklao devetnaestogodišnjeg kolegu, dinamo ispao od drugoligaša... Vijest jedna gora od druge, ali sve ih je pod zemlju pokopala novost o nekolicini uginulih labudova koji su imali gripu. Nema web portala, bloga ili novina koji na naslovnici ne donose tu činjenicu. No ljudi koji su ipak malo obrazovaniji od neukih novinara koji o tome pišu, tvrde da nema opasnosti jer se virus ne može širiti s ptice na čovjeka, a kamoli s čovjeka na čovjeka. No naivni puk (penzioneri + 5% ostalog stanovnioštva RH) više vjeruje novinarima koji izgleda imaju misiju zastrašiti narod, a sve s ciljem da i njihova vijest bude na naslovnici tiskovina. Postoji virus HIV koji se bar tisuću puta brže širi s čovjeka na čovjeka, a o njemu se tu i tamo napiše neki članak, redovito na datum obilježavanja borbe protiv AIDS-a, i to je to. Umjesto da ljudi paze s kim sve liježu u krevet, s kojom iglom se pikaju u ruku, širi se panika zbog svake uginule ptice na puteljku. Kinezi koji su se zarazili su druga priča, oni nisu čuli za kuhanu i pečenu hranu, a izmeđuostalog na njihovim su menijima redovito psi lutalice i ptice selice... Što se pak ptičje gripe u nas tiče, ako je vjerovati našem ministru poljoprivrede (koji se ne preziva slučajno Čobanković) nema razloga za paniku. Naime spomenuti je izjavio da nema opasnosti ako se kupi i pojede zaražena ptica (naravno malo jeftinije), uz uvijet da se dobro prokuha ili ispeče. Bravo ministre, genijalno! Baš me zanima hoće li itko poslušati ministrov savjet i uštedjeti par kuna!? Ako nitko neće nek daju primitivcima u BB kući (koji ne znaju ni jaje ispeć) pa da vidimo jeli virus zaista opasan po ljude... |
Gradonačelnikova vizija metropole do 2015. godine
četvrtak, 20.10.2005. u 09:06
 U popodnevnoj šetnji Medvednicom pala mi je na pamet vizija gradonačelnika da će pod ovim brdom jedne lijepe 2015. godine ići tunel i prolaziti od Zagreba do Zagorja te da će voziti žičara kapaciiteta 10 ljudi po kabini. To je samo jedna od vizija najpopularnijeg gradonačelnika u Svijetu (kako kaže Don King). No mora se priznati, Bandić stvarno radi za Zagreb i za razliku od svojih prethodnika čini se da je i napravio najviše. Najnovija njegova vizija da natkrije cijelu Bogovićevu, uvede podno grijanje i tako zagrebačku subotnju špicu pretvori u veliki dnevni boravak moram priznat zvuči u najmanju ruku zanimljivo. Pa neka se i ostvari! A što tek reći na elektranu na Savi, podzemnu željeznicu, novi gate na aerodromu... A vjerovali ili ne i stadion u Maksimiru je u planu, no po njegovim najnovijim zamislima sada bi on napravio Allianz Arenu poput one na kojoj igra Bayern, čisto zato jer mu se svidjela, a možda i ne zna da je taj divan stadion izgrađen za nepune 4 godine na mjestu gdje je bila poljana, a maksimirski se stadion počeo graditi (odnosno nadograđivati) još za Canjuginih dana, dakle prije 8 godina, i rezultat tog rada je jedna nepotpuno dovršena tribina. Senzacionalnih želja, projekata i snova može biti bezbroj, ali ako će realizacija biti slična onom u izgradnji stadiona onda bumo se još načekali. No uvijek je dobro imati čovjeka sa vizijom...Foto:Jutarnji list Da se barem ovim tempom gradi kod nas (Allianz Arena)  |
SV. DUH SUMMIT 2005.
utorak, 18.10.2005. u 14:49
 Nakon pregršt tjednih dogodovština, radnih sati provedenih na poslu, na faksu ili pak u krevetu, grupica intelektualno obdarenih pojedinaca sastala se u mom tajnom skrovištu podno sljemenskih brežuljaka kako bi se malo družila. No za razliku od drugih sličnih okupljanja mladog puka, za ovu zabavu bilo je obvezno donesti najboljeg druga-osobno računalo, naravno sa svom dodatnom opremom, prema željama i mogućnostima. Na radost susjeda, koji već godinama kolutaju očima kada na hodiku vide hordu ljudi koji sa spomenutom opremom ulaze u moj stan, upriličen je još jedan LAN-party. Za one koji ne znaju što je to- dovoljno je reći: višesatna zabava u vidu igranja složenih računalnih igara, a sve to uz pomoć telekomunikacijskog čuda zvanog lokalna mreža. Po unaprijed određenom planu za sezonu 2005./2006. na rasporedu je bila igra koju su (saznajem iz povjerljivih izvora) koristili pripadnici poznatih specijalnih antiterorističkih jedinica u Svijetu, naravno u edukativne svrhe! No iz istog izvora saznajem da su se uz istu inačicu uvježbavali i pripadinici nekih ozloglašenih terorističkih organizacija! Pravo je čudo stoga da se ista igra našla na ekranima visoke rezolucije desetorice pripadnika Sv.Duh Summita 2005. održanog pod visokim mjerama osiguranja na skrovitom mjestu u jednom zagrebačkom potkrovlju. Pod krilaticom "When I see boys playing I also want to play" nitko se satima nije odvajao od svojeg ljubimca, osim polusatne pauze koja je upriličena za konzumiranje službene hrane summita, narano ćevapa. Nismo imali izbora previše, pa smo se odlučili za Rubelja kojem smo dugogodišnji klijenti, isključivo zbog opcije koja se zove-dostava.U poluvremenu ,dakle upriličenom isključivo za konzumiranje ćevapa, raspravljalo se o gorućim temama u državi kao što je informacija gdje se u Zagrebu mogu pojesti najbolji ćevapi.Ja sam tvrdio da u Mitnici (na Črnomercu) nisu loši, no dugogodišnji član summita na to je rezolutno odgovorio:"Na Mitnici kod Srbina se ne jede!" Nato je nastao muk, a isti je član predložio Cingach (na Borongaju), a meni je bilo na vrhu jezika da im dam link (gore naveden) gdje mogu pogledat što o tom misle blogeri. I nakon klope opet u svijet virtualnih igara i tako do negdje tri ujutro. Slučajni prolaznici koji su se našli na parkiralištu u to vrijeme i zatekli masu ljudi kako utovaruje hrpu kompjutora u aute malo je izgledala sumnjičavo, ali koga briga, ne znaju oni(niti smiju znat) da su članovi summita prošli obuku i još malo pa su spremni poći u rat protiv terorizma.SLIKE: Članovi su bili vrlo rezolutni što se (ne)objave slika tiče, ali ipak evo stavit ću jednu sliku iza zatvorenih vrata...  ... i povrh najdražeg mi grada...  igralo se dugo u noć....  ...a neizostavan dio opreme bio je LAN switch i rezervni parketi  |
Godine nisu važne (saga o muškarcima i ženama)
nedjelja, 16.10.2005. u 11:58
|
Razlika godina muškarca i žene, makar oni bili u braku ili čak u nekoj kratkotrajnoj vezi, zanimljiva je jer čudan je ovaj Svijet i različita su poimanja te razlike u muškarca i žene u vezi, kao i muškarca i žene kao neke "treće osobe". Naime žena će dobro razmisliti hoće li se udati za starijeg muškarca, dok naravno muškarac nikad neće reći NE mlađoj ženi, makar razlika u godinama nerijetko prelazi brojku 20. No zašto je tome tako? Muškarčev ego je naravno među njegovim prioritetima, a za njegovo jačanje nema ništa bolje nego biti viđen sa mlađom ženom. Naravno to je veliki osjećaj moći, jer muškarac s mlađom ženom (naravno govorim o nekoj opipljivoj razlici u godinama) dokaz je okolini da stari vuk još nije izgubio svoju "moć" i da može još uvijek imati koga god zaželi. Žena će pak s druge strane smotati starijeg muškarca ponekad možda čak i iz ljubavi, ali u većini slučajeva zbog financijskih ili inih interesa. No u onim rijetkim slučajevima kada brak nije zbog financijskog interesa žena se duboko zapita što će biti za 10-ak godina kada će njen dragi muž biti u trećoj životnoj dobi, poput uvele smokve, a ona će biti u ranim 40-ima. Jedna mi je prijateljica rekla nešto što mi je ustvari dalo i ideju za ovaj post. U cijelu ovu jednadžbu muškaraca, žena i godina dodala je još i početni uvijet koji glasi da muškarci u prosijeku žive do deset godina kraće nego žene. Rekla je da nema tu pregovaranja, muškarac mora biti istih godina ili čak mlađi. Pa stoga sve žene koje se udaju za starije muškarce moraju uzeti i to u obzir, da se ne bi udale i za par godina ostale šokirane. A kako okolina gleda na sve to? Pa znate i sami što pomislite kad vidite pedesetgodišnjaka sa nekom mladom fuficom, sigurno ne da su sretno zaljubljeni. Zanimljivo je s druge strane što se događa kada muškarac i žena zamijene uloge! Mlađi muškarac gotovo nikad ne ženi stariju ženu iz interesa, kao što to čini žena u prethodnom slučaju, a starija pak žena se udaje za mlađeg muškarca jer joj nedostaje "elana" u svim vidovima života, osjeća se mlađa nego što to govore njene godine i vezom s mlađim muškarcem dokazuje sebi i okolini da je još uvijek mlada. Društvo na to gleda malo drugačije! Vezu muškarca sa starijom ženom tretira kao nešto nenormalno-bolesno, a u pozadini svega opet je ego, okolini nije jasno kakav je to muškarac koji umjesto da jača-oslabljuje svoj ego. Dakle postoje očite razlike između veze starije žene i mlađeg muškarca i između veze starijeg muškarca i mlađe žene. Pustite sad godine (govore da nisu važne), al važno je zašto ljudi prave toliku razliku između tih veza, i dok je jedna manje-više prihvatljiva druga se smatra bolesnom. NOVI DIZAJN:Btw. promjene radi, ali i zbog nekih tehničkih prednosti i boljeg vizualnog pregleda ovako bi trebao izgledati novi dizajn bloga do daljnjega! |
Jedan korak koji život znači
utorak, 11.10.2005. u 13:22
 Ne biih o ovome nikada pisao post, ali primitivna osoba (spol ostavljam vašoj mašti) koja po slobodnoj procijeni nema više od 25 godina, jučer me zamalo smjestila u neku traumatološku bolnicu i u invalidska kolica. Vrhunac bezobraštine, nekultura, primitivizam...! Što drugo reći o ljudima koji vam iz auta trube kada prelazite cestu na zebri? Što drugo pomisliti o ljudima koji pretrčavaju cestu gdje se sjete i pritom misle da su u pravu? Još uvijek su manjina, to je istina, ali da postoje i to je nažalost istina. Kada semafor radi i pokaže se znak zelenog čovječuljka- osjećam se relativno siguran u nastojanju da prijeđem na drugu stranu ulice. No što kada semafor automobilima blinka žuto, a za pješake ne radi?? Sa vozačeve perspektive to znači: ako tvoja ulica ima prednost -udri po gasu, a ako nema uguraj se u red kada procijeniš da je takva prilika, pješake-zanemari!!! A sa pješakove perspektive ta situacija nalaže samo jedno; stani na zebru i nadaj se da te je netko uočio. Kada procijeniš da si uočen onda možeš relativno sigurno prijeći. No samo relativno sigurno!!! Naime meni se točno takva situacija dogodila jučer popodne na jednoj od zagrebačkih ulica. Semfor nije radio, i odlučih ja preći na dugu stranu ulice. Cesta ima tri trake, ja sam zakoračio na jednu od njih, auto u prvoj traci me uočio, u drugoj traci me uočio kombi koji je odmah stao. Kada sam već skoro zakoračio u treću traku, pogledam u smjeru prometa, kad je ono auto sa nekih 60 na sat projurio po zebri, iako su svi auti u drugim trakama stajali. Da nisam pogledao i nastavio bezglavo hodati bio bi to gadan udarac, ne želim ni misliti o posljedicama. Taj korak manje mi je osigurao da i dalje hodam vlastitim nogama, bez pomoći kolica ili štaka, ili tko zna možda čak i spasio život. No pazi sad ovo; osoba koja je to učinila bjesomučno mi je trubila, i to već dok je projurila, a znate i sami da to nije trubljenje zbog upozorenja nego ono tipa "Pa jesi ti normalan idiote, što to radiš!!!". Da, prizanjem pogriješio sam što sam prelazio zebru budalo primitivna!!! Jedino olakšanje u tom trenutku mi je bilo vidjet lica ljudi u drugim autima koju su sa zgraženjam samo gledali prema dotičnom golfu četvorki. Takav vam je Zagreb u vrijeme kad se ljudi vraćaju s posla! Ideš autom; treba ti 2 sata da prijeđeš 5 km, ideš tramvajem; stojiš u kolonama beskonačno, ideš pješice; auti ti prijete na svakom koraku. Divna su bila vremena kad su zebre iliti pješački prijelazi nešto značili u Zagrebu, gledano bilo iz pješakove ili vozačeve perspektive. No ta su vremena iza nas...UPDATE: Danas sam pak vidio prizor kod HNK kad se osoba, bitno starija od one jučer, ali i suprotnog spola škripanjem guma uspjela zaustavit starijoj ženi na zebri. Pošto je gospođi trebalo malo duže da prijeđe cestu stvorila se kolona od dva tri automobila i svi su zajedno sa ovim prvim počeli trubit ženi u stilu "Ajde babo, brže!!". Moj savjet: Čuvajte se zagrebačkih ulica!!!! Ovaj post posvećujem dvojici vozača koji su se osjećali dužni i odgovorni stati mi na zebri. Živjeli!! |
90 $ = 5000 Kn
petak, 07.10.2005. u 11:48
 Amerika je poput droge, kada jednom odete tamo- zarazit će vas, navući ćete se i cijelo će vas vrijeme u podsvijesti na tisuće načina zvati da joj se vratite. Povratak u domovinu nakon boravka tamo, pa makar ne bio duži od dva tjedna, težak je. Naravno što ste duže tamo, teži je povratak, a ne daj Bože da se zaposlite tamo i onda vratite radit ovdje, to bi bio prevelik šok.(Neki mogu krivo shvatit, nemam ja niš protiv Hrvatske). Jedan od većih problema kad se vratite bit će sigurno shopping. Jer zvuči nestvarno golema razlika u cijenama. Za ilustraciju na primjer neka bude cijena jedne lijepe jakne koju sam vidio u jednom američkom mallu (shopping centru) koja čak i nije bila na sniženju, a cijena joj je iznosila nekih 90 $. Pri povratku u Zagreb, uz ne baš puno muke u elitnijem dućanu koji mahom prodaje američku robu (Tommy Hilfiger, Nautica, Ralph Lauren...) našao sam identičnu jaknu. Na kartici s cijenom pisala je neka cifra opasno blizu 5000 kn, a ja sam se bacio na elementarnu matematiku i uz tečaj dolara, koji je tada iznosio oko 5.5, došao do iznosa od 500 kn koliko je koštala jakna u Americi. Dakle ni manje ni više nego 10 puta manje! A da vidimo jeli razlika u cijenama takva i za hrvatske proizvode u Americi. U jednom hrvatskom dućanu u Clevelandu, koji je zapravo talijanski a drži i našu robu, može se pronaći dosta naših prehrambenih proizvoda. Napolitanke, bajadere, kave, cedevite.... No vratimo se cijenama. Srednje pakiranje bajadera košta 6 $ odnosno tada oko 33 kn. Tada nisam ni znao koliko iste dođu kod nas. Povratkom sam ustvrdio da kod nas isto pakiranje dođe oko 36 kn u supermarketu. Dakle, mislim da je svaki komentar suvišan. Poznajem ljude koji svake godine štede, ne kupe u Hrvatskoj niti jednu krpicu i na jesen otputuju u Ameriku na turistički obilazak, naravno s naglaskom na shopping. Prije mi se to činilo glupim i bezveznim trošenjem novaca, no vjerovali ili ne možete puno uštedjeti, i vratiti se s hrpom robe. Svaki put kad vidim u izlogu u centru Zagreba cijenu obične majice od 350 kn pomislim da su takvi daleki shopping izleti sve isplatljiviji... |
Biranje žene
srijeda, 05.10.2005. u 18:09
|
Evo jednog teksta kojeg ste već možda negdje i pročitali, a ako niste evo prilike: Jedan čovjek se odlučio ženiti. Dvoumio se između tri slične kandidatkinje. Tada pokloni svakoj po 5.000 $ i pričeka da vidi što će one učinit s tim novcem. Prva ode u salon za uljepšavanje. Uredila je kosu, tijelo, našminkala se, dotjerala, kupila novu odjeću i uredila vrlo lijepo za tog čovjeka. Rekla mu je da je sve to učinila da bi mu bila sto privlačnija jer ga jako voli. Čovjek je bio impresioniran. Druga žena je otišla u dućan kupiti čovjeku poklone. Kupila mu je štapove za golf, neke nove dodatke za kompujter, skupu odjeću. Dala mu je te poklone i rekla da je potrošila sve novce na njega jer ga jako voli. Ponovo je bio impresioniran. Treća žena je uložila novce na burzi. Zaradila je nekoliko puta više nego je uložila. Vratila mu je 5.000 $, a ostalo stavila na zajednički račun. Rekla je da želi ulagati u njihovu budućnost jer ga jako voli. Naravno, bio je impresioniran. Dugo je razmisljao o novcu, ženama, o tome što su one učinile s novcem i tada je odlučio. Oženio je onu koja je imala najveće sise. Takvi su muškarci. POUČAK Danas se u Svijetu potroši više novaca na povećanje grudi i Viagru nego na razvoj liječenja Alzheimerove bolesti. To znaci da će 2040.g. postojati široka populacija starijih ljudi sa velikim, stršećim grudima i čvrstom erekcijom koji neće imati pojma što da urade s tim. Hm, bilo bi zanimljivo vidjeti sličan tekst kojem bi na kraju pisalo:"Takve su žene!". |
Studentska posla: Ovdje i sa druge strane velike bare
utorak, 04.10.2005. u 18:46
 Evo i meni je kao i mnogobrojnim studentskom puku ove dane počeo faks. Ovogodišnji brucoši koji studiraju po novom sistemu (Bologni) počeli su malo ranije, pa je sad na faksu poprilična gužva. Za početak odmah jedna zanimljivost, a svjedoči o popularnosti pisanja blogova čak i u prostorijama faksa. Naime, moj faks je, kao i sada već većina njih, više nego solidno opremljen informatičkom opremom, pa se često pišu blogovi čak i za trajanja laboratorijskih vježbi na računalima. Znajući to, jedan je profesor koji predaje na višim godinama rekao: "Nemojte surfati i pisati blogove za vrijeme laboratorijskih vježbi, osim ako ćete pisati dojmove s predavanja. Inače će vas uhvatiti Bologna." Naravno bilo je smijeha na tu duhovitu izjavu. Hm, a ja sam mislio da sam jedini bloger na faksu. No današnji post vratit će me po ne znam koji put u Cleveland, kada sam bio na jednom od njihovih sveučilišta, točnije CSU(Cleveland State University). Evo pronašao sam CD sa slikama u ladici pa na kraju ću uploadat i malo slika. Na jednoj od njih se jasno vidi da je u predvorju sveučilišta po stropu obješeno stotinjak zastava, a na moje veliko iznenađenje nije izostao niti naš barjak. Inače baš su se tada održavali neki studentski izbori (za Class Senatora) pa se stoga na slikama vide razni transparenti (samo mali dio njih) koji su se vješali po ogradama i hodnicima, a uz malo prevodilačke slobode mogu se prevesti slično ovomu: "Glasaj za Johna, njegov moto je besplatna pizza za svakoga!" ili "Glasajte za Nicka, on je rođen da bude class senator!". Ja sam se osjećao malo blesavo hodajući s fotićem po faksu i naslikavajući okolo po toj gužvi, no žao mi je što nisam uslikao umiljatog crnca, kojeg sam iz milja kasnije prozvao gorila, jer bez pretjerivanja bio je malo krupniji i sličio mu je. Njegova misija bila je trčanje po hodnicima i stepenicama (sa slike) sa nekom zastavom svojeg kandidata, a od tog trčanja tresli su se hodnici i svi su mu se brže bolje sklanjali s puta. Strašan prizor! Inače, što se samog sveučilišta tiče, nudi apsolutno sve, što je i razumljivo za cijenu studiranja od nekoliko desetaka tisuća dolara godišnje, što je još i jeftino naspram boljih i poznatijih sveučilišta. U Americi je opće poznato da roditelji od rođenja djeteta štede novac za njegovo studiranje, tako da pridaju tome veliku važnost, jer u slučaju da imate još koje dijete, neku luksuzniju kuću (za koju plaćate masni porez svaku godinu) plaća vam katkad nije dovoljna za sve. Na faksu su svi studiji praktički na jednom mjestu, studij prava, moderne umjetnosti, computer science..., a na samom ulazu je mapa sveučilišta koja točno pokazuje kojim se hodniima treba kretati kako bi se došlo na određeno mjesto. Da se ipak ne bi izgubili u tim silnim hodnicima postoje putokazi, žute trakice, mape... tako da bi vjerojatno i sljepac našao pravi put. Tipično američki. Rijetko koji student živi s roditeljima u kući, pa stoga oni prodaju kuću i kupe neku manju i jeftiniju, a budući student odlazi živjeti u studentski dom u drugom gradu ili čak u drugoj saveznoj državi.    |
U snovima postajem kriminalac i ubojica
ponedjeljak, 03.10.2005. u 19:59
 Ako ste čitali neki od mojih prošlih postova znajte-ovaj je malčice drugačiji, ali samo malčice. Zašto? Pa zbog toga jer sam ja tako odlučio; prvenstveno jer pišem za sebe, a ne za neku virtualnu populaciju. Moram upozorit da je post malo bolestan, u kojem smislu-saznat ćete uskoro no odmah da vam odgovorim na pitanje koje ćete si postavit na kraju posta: "Ne, ja nisam psihopat, to su samo moji snovi." Snovi su nešto što ljudi obično spominju u pozitivnom kontekstu želeći izraziti svoje neostvarene želje. Govore nešto tipa: "Sanjao sam da sam položio ispit, sanjao sam da sam otišao živjeti i raditi u Ameriku..." No kod mene je totalno obrnuto, mnoge mi se želje ostvaruju u stvarnosti, a u snovima umjesto da otputujem na neko Havajsko otočje i dignem sve četiri u zrak- ja postanem glavni negativac i okorjeli kriminalac i što je već zabrinjavajuće ubojica!! Takvi snovi nisu rijetkost, i nisu noćne more, nego jednostavno prava krimi-priča u kojoj sam ja u pravilu bad guy. Da ne duljim evo da izdvojim par njih. Prije desetak dana sam sanjao da sam sa troje od svojih najboljih prijatelja planirao postavit bombu u jednoj zagrebačkoj školi. Mislim sama ideja je bolesna, ali evo i realizacije. Ja ulazim s torbom na leđima u školu i gledam kako se djeca igraju, znajući da će za trenutak sve eksplodirati. Ja sam postavio bombu na prvom katu zgrade, a moji prijatelji na drugom i trećem jer smo isplanirali da nitko ne smije pobjeći, a skok s trećeg kata pomislili smo ne bi bio moguć. No ja sam se kao glavni organizator akcije ipak odlučio da aktiviramo bombu tek nakon što djeca odu kućama, jer naš cilj je ipak bio srušiti zgradu, a ne ubijati ljude. I tako smo je aktivirali u sumrak, nitko nije poginuo, a mi smo odlučili promatrati s distance kako zgrada gori u plamenu. Bio je to stvarno divan prizor- naravno to sam pomislio u snovima. Na kraju smo vidjeli da je došla policija i vatrogasci i mi smo pošli kućama...Bolesno!! Drugi san je nešto blažeg tipa, ja nisam kiminalac, ali je svejedno čudan. Naime na savskom nasipu tam kod pizzerije Stare Save, parkirao sam auto, ali ne na prakiralištu nego uz rijeku! Uglavnom znam da sam išao na pizzu s društvom i kada sam poželio otići kući odem ja do auta, otključam bravu,a auto eksplodira. Meni nije bilo ništa, a ispod auta je ležala neka zgodna plavuša kovrčave kose, koja je po svemu sudeći bila mrtva. Jednako bolesno!! A treći san zbog čega sve ovo i pišem dogodio se prošlu noć. Radnja se odvijala u centru Zagreba. Naime prijatelji i ja izašli van na piće, pričali smo o nečemu i došla svojica policajaca za stol da nas legitimiraju. Ja sam pitao zašto sad oni odmah pretpostavljaju da smo neki kriminalci? Oni su na to pitanje, zbog nekog čudnog razloga, počeli pucati po mojim prijateljima, jednog su i ubili, a ja sam uzeo jednu bocu i počeo udarati policajca po glavi sve dok se nije onesvijestio. Drugi policajac je sve u čudu promatrao. Na kraju dok je završio krvavi obračun prišao mi je drugi policajac i rekao da zaboravim ovo što se ovdje dogodilo i da nikom ne pričam. Tu je završio jučerašnji san. Eto sad mi je malo lakše kad sam to sve napisao. Možete mislit da sam lud, bolestan, psihopat, ili da sam imao traume u djetinjstvu no istina je vjerovali ili ne dijametralna suprotnost svega navedenog. No svjestan sam da ovakvi snovi nisu baš normalni i da ih meni neka osoba ispriča ja bih pomislio svašta. Dakle, eto vjerujem za razliku od mnogih, ja bih ipak želio da mi se snovi nikada ne ostvare. |