utorak, 23.09.2014.

Neobičan San

Bila je vedra i mirna noć. Sklupčala se pod pokrivačem u toplom krevetu. Zraka svjetlosti dopirala je izvana u sobu. Tada ga je ugledala. Bio je mršav i blijed, gotovo proziran. Imao je upale obraze i vrlo malo kose. Izgledao je bolesno, jako bolesno.
"Zdravo!" Pozdravio je kao da je najnormalnija stvar na svijetu što je u njenoj sobi usred noći.
"Tko si ti?" uplašeno ga je gledala.
"Ja sam San", pružio je svoju dugu koščatu ruku da se rukuju.
Plašljivo ju je prihvatila. Bila je hladna.
"Ja sam.." krenula se predstavljati.
"Znam tko si ti", prekinuo ju je, "Znam sve o tebi. Ja nisam samo San, ja sam tvoj San."
Bila je očigledno zbunjena.
"Pitaš se zašto ovako izgledam?" nastavio je, očigledno svjestan svog bolesnog izgleda, "Zato što umirem. Nestajem, jer si prestala sanjati. A još manje truditi se da postanem stvaran."
Osjetila je te riječi kao pljusku.
"Ja... Što da radim? Ne znam kako..." nije znala što reći. Bila je zbunjena, uplašena, tužna i razočarana u isto vrijeme. Razočarana samom sobom.
"Još nije kasno", odvratio je. Usta su mu napravila oblik koji bi se mogao nazvati osmijehom da cijeli njegov lik nije tako stravično izgledao.
Probudila se. Srce joj je lupalo nevjerojatnom brzinom. Kako simbolično da joj se San ukazao baš u snu. Sunce je već izašlo i obasjalo je sobu. Kad su joj se otkucaji srca smirili, pogled joj je pao u kut sobe gdje je stajala gitara, a kraj nje bilježnica u koju je godinama upisivala stihove koje je željela jednog dana negdje otpjevati. Još nije kasno. Te su joj riječi odzvanjale u ušima.