Bilo je to prije otprilike godinu dana.
Spavala sam snom pravednika (tada to još nisam znala cijeniti), u rano jutro, iz kuhinje je mirisao ručak. Da mi je sam Big Ben dostavljen pored uha, vjerojatno me tada ne bi mogao probuditi. Što nije slučaj i sa prisutnošću nepozvanih u mojoj sobi.
Senzori u glavi alarmirali su da se netko nedopušteno mota po „zabranjenom teritoriju“.
Jedva otvorenim okom vidjela sam tatu kako nešto lijepi iznad moga stola.

-„Tata, a što ti to tu radiš?“
-„Montiram ti kalendar“ – pogledao me kao da se to podrazumijeva.
-„Ako nisi primijetio, puni su mi zidovi kalendara.“
-„Jesam, ali ovaj je poseban.“
-„Što, na njemu vrijeme sporije ide?“

Ustala sam da promotrim tu, očigledno njegovu, novotariju.
Šareni su brojevi (predstavljajući „posebne dane“) količinski vidno premašivali one „obične“ crne.
-„Aha, to je kalendar koji će nas uvjeravati da su neradni dani zapravo - radni, a radni – neradni.“- zaključila sam mudro.
-„Ne. Ali, i da jest tako, sumnjam da bi tebi to nešto značilo: ionako su ti svi nalik na neradne.“

Svaki je šareni broj imao objašnjenje u podnožju. Ovisno o boji, označavali su državni praznik, katolički blagdan, prve dane godišnjih doba, pomicanje satova i sl., ali također i:

7.1. - Božić po julianskom kalendaru ( za pravoslavce)
10.1. - Kurbanski Bajram (za muslimane)
23.4. - Uskrs/Vazam (za pravoslavce)
23.9. - Roš hašana / Nova 5766. godina (za židove)
2.10. – Jom Kipur / Dan pomirenja (za židove)
23.10. – Ramazanski bajram (za muslimane) ...


Upitnik je titrao u oblačiću iznad mene.
I potaknuo tatu na izlaganje o tome kako u Hrvatskoj, osim katolika, živi i nemali broj ljudi drugih religija, koji su u potpunosti zapostavljeni, čak do te mjere da se za datume njihovih blagdana niti ne zna; dok, primjerice, naš Božić (uključujući i sporedne radnje vezane uz isti) traje čak mjesec dana. I da on, po zakonu, mora odobriti slobodan dan zaposleniku koji je, recimo, židov, ukoliko je sporni datum - židovski blagdan.
-„A kako bih ja to mogao predvidjeti, kad nigdje ništa ne piše?“


Vrli kalendar zjapio je tamo zaboravljen nekoliko tjedana, nakon kojih je brat jednom zgodom uočio da je sutra - Kurbanski Bajram.
U svrhu parodiziranja tatine ideje, započeli smo s kićenjem stana. Objesili smo balone po plafonu. Hrpetinu postera s natpisima „Sretan vam Kurbanski Bajram!“ zalijepili smo na sva vidna mjesta. Šarene vrpce viorile su se sa zidova i vrata.
Stan je ličio na prostor uređen za proslavu Nove godine i rođendana istovremeno.
Pretpostavljam da muslimani to rade drugačije.

Za židovski Dan pomirenja oprostila sam bratu jedno davno, i navodno nenamjerno, brisanje moje datoteke iz kompjutera. On je meni oprostio što mora živjeti sa mnom.

Uglavnom, ispričala sam anegdotu nekolicini svojih prijatelja. Smatrali su to neobičnim, ali i simpatičnim. Podržavajući ideju, počeli su mi slati čestitke za sve svjetske praznike, iskopavši ih valjda iz nekakve enciklopedije. Znali su da se kod nas "sve to slavi".
U kući su se vodile polemike oko toga „ne ismijavamo li našim glupiranjem upravo te druge ljude, čiju stranu tobože podupiremo?“. Usto, niti spremanje koje bi uslijedilo dan nakon nije nas pretjerano oduševljavalo.
Odlučili smo, na koncu, prestati s tim.


Jutros je iznad mog stola osvanula nova, nadopunjena verzija primjerka "tatinog kalendara", za 2006-tu.