Baš sam počela pisati post - kad se sjetih - pa ja sam prvi post napisala neke davne godine, ali u ovo godišnje doba. I gle - nekidan sam postala punoljetna. Pa bravo ja.

No da, nije to tema ovog posta. Moji nadraži postovi su oni u kojima pokušavam svojim savjetima ili znanjem doprijeti do što većeg broja ljudi i stvarnim istinitim podacima razuvjeriti neke - uključujući novinare koji ne provjeravaju stvarne činjenice (ili im to nije u interesu), pa baljezgaju gluposti.

Kad smo već u tom svečarskom tonu (vidim ništa od moje inicijalne ideje u vezi ovog posta ) - nakon nekoliko postova u kojima sam pokušala objasniti mehanizme dijabetesa u djece i mladih (Tip 1), nekoliko prijateljica s bloga me uvjerilo (natjeralo) da na tu temu napišem i knjigu. I ta je knjiga već stara dobrih 15-ak godina.

Isto tako, kao što moje ime govori - Rudarka se bavi naftno-rudarskim, ali i šire energetskim (uključujući geotermalne izvore energije, smanjenje emisija stakleničkih plinova, trajno zbrinjavanje ugljičnog dioksida) područjem, pa sam i tu imala nešto za reći.

Posljednjih nekoliko godina najviše volim pisati putopisne tekstove. Nekako smo, nakon nekoliko strogo planiranih putovanja, uspjeli doći do nivoa da si sami kupujemo avionsku kartu, te putem određujemo, ovisno o vremenskim uvjetima, kretanje unutar jedne ili više zemalja. Znam da zvuči avanturistički, no mi to stvarno ne doživljavamo na taj način. Doduše, u međuvremenu je naš planet postao više-manje globalno selo, gdje je pristup internetu, da ne spominjem kvaliteti internetske veze - vrhunski.

Ako krenem iz svojeg sela malog (ajde dobro, grada ) nekih dvadesetak kilometara sjeverozapadno, doći ću u područje bez signala. Da ne spominjemo internet.

Istovremeno smo svojedobno, s ruba tajlandske džunge (do koje se može samo morskim putem, znači - nema baš neke bajne civilizacije) razgovarali preko video poziva sa Europom. Čak i famozna Kuba je ispala odlično internetski pokrivena, doduše u hotelima sa više zvjezdica - nooo....

U posljednje vrijeme sam vas zadavila (ili razveselila) postovima o traženju posla u ovim mojim "zrelim" godinama života. Nekidam sam u razgovoru sa jednom ravnateljicom knjižnice dobila ponudu da napišem knjigu na tu temu. Doduše, kako je uvijek problem s izdavačima - ako je netko zainteresiran, nemam ja problema sa pisanjem. Neka se samo javi.

I za kraj - živjela ja još puno godina. Kao ja u privatnom životu i kao ja - Rudarka.

Ahoj.

Oznake: blog

Pojam seksualnog uznemiravanja je kod muške populacije, pogotovo ove naše zadrte balkanske rastezljiv pojam. To pokazuju najnovije izjave poznatog Crnogorca - ne, neću mu napisati ime.

Jer da nekog pljesneš po guzici - i to smatraš sasvim prihvatljivim ponašanjem je stvarno za svaku osudu.

Još jedna situacija me kao ženu, majku, baku (ženskog) djeteta jako uvrijedila. U jednoj emisiji zabavno-turističkog karaktera, naš lokalni "stručnjak" (što on zapravo radi u životu?) je grupi mladih stranaca objašnjavao kako je uhvatiti za dojke na kipu Marije Jurić Zagorke - znak sreće. Ili što li već...

Kao prvo - Marija Jurić Zagorka je simbol hrvatske ženske borbe za slobodu života, kao i pravo na rada žena (kraj 19. i početkom 20. stoljeća) - bila je književnica i novinarka. Ona je najmanje prikladna osoba na kojoj se željelo/moglo pokazati da su određenja diranja/pipkanja po kipovima dio naše kulture. Pogotovo tako vulgarno kao što je u toj emisiji učiniio dotični lik. Prestrašno.

Kao drugo - mladima iz drugih zemalja - koje lik vucara po Lijepoj našoj u navedenom serijalu, pokazujemo kako smo primitivni. Ne, nismo mi primitivni. Tako nas je dotični lik prikazao. I za navedeni dio priloga se nije ispričao. Odnosno isprika je bila više nego mlaka...

Kao treće - sve je to bilo plaćeno iz obavezne pretplate - znači direktno iz našeg džepa.

U međuvremenu sam pogledala još nekoliko emisija i moram reći da mi se ne sviđaju. Opet je netko dobio pare od državne televizije za gomilu gluposti. Prestrašno.

Da se vratim na seksualno uznemiravanje. Namjerno dodirivanje koljena kolegici (koja recimo još i drži volan u ruci ), kao i pipkanje za stražnjicu, da ne spominjemo druge dijelove tijela (kao gore spomenuto poprsje) - je difinitivno za svaku osudu.

I da - tražim od Hrvatske radio televizije da mi vrati novac za pretplatu. Ne prihvaćam da se emisije koje prikazuju ženu na tako plitak i primitivan način snimaju na moj račun.

Aloha od Rudarke

Ukrcali se tako Rudarka i Guzda u niskobudgetni avion - i fiju... Malaga, Španjolska.

Da sad ne prepričavam sve detalje puta, u startu smo imali samo tri stvari - rent automobila (veći, zbog golf opreme), prvo noćenje u Malagi (hotel blizu šetnice na obali i same pješačke zone centra grada) i okvirni plan puta - klasični đir - Ronda, Sevilla, Granada, eventualno Cordoba i neizostavna Marbella... kao i svi ostali turisti koji dođu u Andaluziju.

Nooo... malo smo to izokrenuli putem.

Uglavnom, prvi dan smo krenuli preko Ronde do Seville. Ronda je mjesto (nije baš tako malo i bilo bi simpatično prespavati, pogotovo ako čovjek stiže u Španjolsku u ljetno doba) s poznatim kamenim mostom.

Pretpostavljam da su već neki jako znatiželjni i željeli bi doznati da li Rudarka konačno radi.

Noup.

Kao prvo - i dalje se javljam na sva moguće raspisane natječaje na kojima se prepoznajem - uključujući i nove tipa: konzultant (gordo zvuči, nooo ), čak sam se pronašla i na poziciji prof. matematike (može i nekih drugih tehničkih zanimanja, nije Rudarka izbirljiva ). I one raspisane izvan Lijepe naše.

Prvo - priča o poziciji vodeći energetski konzultant za područje Balkana

Uglavnom, pozvali me na prvi razgovor (HR oliti Ljudski resursi), pa na drugi... ajde de. Makla se dalje od molbe na koju ponekad dobijem negativan odgovor. Ponekad niti to.

U igri je jedna od (navodno) poznatih kompanija (sjedište: Belgija) koja se bavi konzultantskim savjetima u vezi energetike, "zelene" tranzicije i tih fora. Naravno, kako je Rudarka jedna od ekipe tehničkih eksperata (nivo EU) - javih se ja.

Da skratim: kroz razgovor sa tehničkom voditeljicom (koji sjedi u Madridu ) ispada da "glumiš" trgovačkog putnika. I da - plaća - da je do tog dijela razgovora došlo - ponudili bi mi neki Balkanski benchmark. Što god to njima značilo. Na što je Rudarka pop*zdila i objašnjavala ovoj maloj iz HR da smo mi u Europi i da mi ne može nuditi balkansku plaću (čitaj: 500 ojra). No, na sreću ili nesreću - Rudarka je dobila odbijenicu. Napismeno. I koliko prati društvene poslovne mreže - još nisu našli nikoga za tu poziciju. Fak i oni.

Dalje - mjesto učiteljice matematike - tako je pisalo na natječaju, pa me nemojte ispravljati. Nije prof već učitelj.

Ode Rudarka na razgovor kod ravnateljice lokalne osnovne škole. Još krajem prošle godine. Trać, bljuć... ravnateljica me želi upoznati sa ženom što ide na porodiljski, noo... kao, ajde nećemo danas. Neka školska priredba i sl. A i da prođe službeni dio javljanja poštom (zna se da je općenito nedostatak radne snage u školstvu vezano uz prirodoslovna/tehnička zanimanja). Javiti će se ona meni mam iza nove godine.

Iza nove, juri Rudarka iz Grčke doma. Pa eto - čeka ju posao.

Za koji nije dobila informacije o primanjima jer su i tete iz računovodstva morale skočiti doma da se presvuku za navedenu priredbu.

Uglavnom, dođe taj famozni ponedjeljak - prvi dan škole. Mene nitko ne zove.

Nazovem ja ravnateljicu. A ona muca - "Oh, nitko Vam se nije javio?? Pa znate, tajnica je bila na bolovanju (moš mislit - valjda je mislila - skijanju za vrijeme školskih praznika ), pa info je na našim web stranicama.

Zaposlili gospođu dipl. bibliotekara da predaje matematiku 7. i 8. razredima. Bravo.

I nisam se naljutila što je netko potegnuo političke veze (čitaj one što su trenutno na vlasti), već što me nisu obavijestili na vrijeme. Em bi ostali dulje u Grčkoj, em se ne bih nadala....

Još jedna kratka priča koja još nema završetak. Čekam odgovor za drugi dio razgovora. No čisto sumnjam...

Na posljednjem razgovoru sam dobila nekoliko pitanja vezanih uz moj spol (sigurna sam da to nisu pitali muške kandidate i da - znam da nije korektno, no nisam se htjela svađati) i to od mlađe gospođe - buduće nadređene tako da čisto sumnjam da će me pozvati na drugi krug razgovora.

Što da vam kažem? Ako netko misli da nam u Hrvatskoj fali obrazovanih, stručnih i ljudi koji su voljni raditi - ne znam gdje gleda.

Očito bi nekog za đaba. No, kako Rudarka u ovih godinu dana nije niti jednom stigla do dijela razgovora vezanih uz primanja, izgleda da niti to nije problem.

Ahoj. Odo ja opet na put. Slijedeći post - putopisni.

Ps. Čitajući ovaj post došlo mi je nešto drugo na pamet - očito je da imam problema sa nadređenima ženskog roda. Sve ove odbijenice su bile s njihove strane.

Slučaj Kongo - nazovimo to imenom koji su nadjenuli novinari, definitivno je sklizak teren za raspravu. Koliko čitam po raznim društvenim mrežama - diglo se tu puno prašine da ne velim ružnih komentara.

Osobno smatram da se radi o ljudima - parovima koji nisu mogli na drugi način doći do vlastite djece (da ne raspredamo o hrvatskoj sporoj praksi kod posvajanja) i da su skupili određenu količinu novaca, možda podigli kredit da bi to riješili na drugi način - posvajanjem u Africi. I da se definitivno ne radi o ljudima koji bi tu djecu "preprodali" dalje. Doduše, znali su da ulaze u sklizak teren jer se definitivno radi o prodaji - daš novac i nešto dobiješ. U ovom slučaju tako željeno dijete.

Sad malo o lokaciji - Kongo, Zambija i još podosta centralno-afričkih država. Radi se o visoko korumpiranom društvu gdje novcima možeš svašta kupiti. I to se zna. Nisu to mjesta gdje se olako šetka okolo. Pogledajte malo po putopisnim blogovima - ima li ih iz tih zemalja? Teško.

Uglavnom, pretpostavljam da se desilo slijedeće - organizator, "vodić" kako god ga/ih zvali loše je procijenio situaciju. I nije platio još ponekog lokalnog državnog službenika. Ili su naši ljudi odabrali "krivog" organizatora.

I desilo se sranje. Iz kojeg će se teško izvući bez posljedica.

Da se malo ostvrnemo na djecu. Zar stvarno mislite da će navedenoj djeci ovako biti bolje u životu? Nakon što ih vrate u neki jadni afrički dom za nezbrinutu djecu. Kakva će im biti budućnost?

Smatram da svi oni natpisi o rasnoj netrpeljivosti u Hrvatskoj ne piju vodu. O kej. Svi smo mi krvavi ispod kože. No ne vjerujem da bi bilo tko loše pogledao lijepo obučeno, čisto i obasuto ljubavlju sretno dijete. Pa bilo to i crne boje kože. Čak dapače.

Za kraj - da ne bi bilo zabune ovim postom. Rudarka je protiv svakog oblika nasilja, raspačavanja droge, korištenja djece kao radne snage, preprodaje djece i žena, pogotovo u bijelo roblje.

Ahoj od Rudarke

Povod ovog putovanja bio je dvojak - avionom je bilo preskupo otići na par dana u toplije krajeve (i vući sa sobom golf opremu), a htjeli smo na toplo mjesto.

Nakon kratkog stajanja i odigrane runde na Adi Ciganliji (igralište je o kej, ako ne računaš na sporadične šetače pasa - koji tu ne bi smjeli hodati, ciku djece s obližnjih igrališta, dobačenu nogometnu loptu ) put nas je odveo do Skopja. Peripetije oko traženja hotela u zimsko gluho doba (deset navečer) i traženja klope - nećemo. Nešto drugo nam se urezalo u sjećanje. Uđemo mi u sobu, a ono nas zapuhne "debelih" sedam stupnjeva.

Naravno, oprali samo zube. I ujutro.

I sad - Grčka.

Moram priznati da me prvi pohod do Grčke - bilo je to prije nekoliko godina - nije dojmio. Meteori su naravno mjesto gdje je lijepo doći, vidjeti, prošetati. No ostatak bauljanja uključujući i kupanje u nekom seocetu na obali (punom srpske čeljadi - njima je to najbliži izlaz na more ) stvorio je u meni dojam - no no no. Jednom dovoljno.

No, odlazak na otok Karpathos već je sliku proljepšao. Tamo smo doživjeli ono tirkizno more sa razglednica, gostoljubivost gazde lokala i njegove šire obitelji koja je kuhala/konobarila uključujući i 80-godišnju baku obitelji, taj neki grčki šušur koji je tako dobar.

Zapravo smo krenuli autom ne razmišljajući hoće li naš avion poletiti ili ne, hoćemo li se negdje smjestiti - hoćemo. Hoćemo li mijenjati planove putovanja - kao i uvijek - naravno da.

I dalje smatram najvrijednijom tekovinom EU uvjetno rečeno besplatni razgovor i internet (roaming) unutar Europske unije. Pa se ti lijepo osjećaš kao doma. Ako što treba, ako što zapne ili te zanima - guglaš, zoveš.... znate što mislim.

E da - malo slika.

Krajem svake godine radim inventuru - naravno, javno na ovom blogu... već godinama, da ne velim desetljećima. Uvijek je zgodno provjeriti što si mislio i želio godinu prije. Bolje od onih godišnjih horoskopa jer njih baciš već početkom slijedeće godine.

No, ove godine sam odgađala taj post. Zašto? Zapravo se tako mnogo stvari desilo i to one koje bi neki nazvali "izazovima", a nekako mi obični ljudi zovemo grozotama da nemam volje ponovno po njima kopati. Doduše, valjda je to ove godine jako moderno - svi nešto objavljuju - a na kraju ispada da su samo otišli kod nekog dobrog psihologa. Ja nisam čak ni to.

Uglavnom, nakon što mi je početkom godine najavljen otkaz koji se na kraju desio u drugoj polovici godine, te nakon što sam se javljala na sve moguće natječaje što su objavljivani u ovoj "lijepoj" našoj, ali i šire - ispada da sam stvarno za tzv. "otpad" oliti mirovinu. E sad - još uvijek nemam prve uvjete (doduše, nisu tako nedostižni), no gore od svega je što ja ne želim NE raditi ništa. Prestrašno.

Očito da svi jedva čekaju da ne rade ništa - a ja baš suprotno.

Da završim taj dio priče - Rudarka se i dalje javlja na natječaje, ali je isto tako uletila u "posao" koji nikad nije radila. Tu će biti štorija za blog.

Kako to nije sve - u međuvremenu smo tokom jeseni prošli jedan jako ružan period u kojem je Guzdi bilo otkucano koliko mjeseci će još živjeti. A onda se sve pretvorilo u jednu divnu lijepu priču (još uvijek se štipamo da provjerimo da li je istinita). Osim što se i dalje ne zna što mu je bilo. Što se nas tiče - ne moramo nikad ni doznati.

Naravno, bilo je tu i lijepih trenutaka - nekoliko diploma, pa Patuljčica naša najdraža unučica koja raste pred našim očima. I opet kvaka 22 - da sam bila zaposlena ili da mi je netko ponudio neki ludo dobro plaćeni posao na drugom kraju svijeta ne bih doživjela prve korake, prve složene Lego kocke, prva maženja, prva.... što sve već ide uz jedno prekrasno malo biće koje voliš više od svoje djece, muža i svih parfema, torbi i cipela na svijetu.

I da - bilo je tu i lijepih golf trenutaka, novih prijatelja, obilaska Sikstinske kapele (nije me se dojmila, sorry ) i ostalih rimskih stuba.... kupanja u kristalno plavom moru na Korčuli.... mogu li se žaliti?

Tako da, ahoj od Rudarke

Ps. I dalje si želim novogodišnji koncert u Beču (onaj s televizije), safari u Tanzaniji i pogled (ne pada mi na pamet penjanje) na Kilimangaro, meksičke marijače uživo... i mir u svijetu.

Kako nam se približava vrijeme blagdana, biti će na stolovima hrpa hrane i pića... ipak smo mi nacija, kao i ostatak Balkana naučena da se "bogatstvo" mora prikazati na stolu - ako nema obilja hrane - ufff...

Uglavnom, nakon svih tih čarolija, pojeli više ili manje - dio se toga i baci. Uključujući i određenu količinu kolača. Budimo realni, kvaliteta kuharice aka domaćice se ogleda u broju proizvedenih prigodnih kolača.

I tako dolazimo do pojma "zero waste" oliti - ništa za bacati.

E sad, one bedastoće što gledamo u kuharskim dvobojima - da se iskoriste i lupine od povrća (koje prije ne operu ) su neprihvatljive. Što je otpad - neka tako i ostane. Ako imate kokice u dvorištu - odlično. Onda ni to nije otpad već hrana. Na kraju slavni masterchefovi naprave od hrpetine finih namirnica neku pjenicu i u oko stavit glavnu namirnicu - što god bila u tom trenutku.

Nije da ja ne volim hranu iz Michelin zvjezdica restorana. Gore navedena pjenica na tanjuru je zapravo samo dio slijeda od 5 ili čak 7 različitih kreacija odnosno tanjura. Obično uz svaki slijed ide i drugo vino. No, budimo realni, nemam ja novaca za takve stvari.

Da se vratimo na Zero waste - mislim da je u našim običnim životima važna ravnoteža - spremiti hrane toliko da bude za sve, ali da na kraju ne bude za bacanje. Naravno da obično jedemo više obroka istog sadržaja. Rasipanje energije (koja je isto skupa) bi bilo kad bi skuhali samo za jedan jedini obrok.

Zato su nam i najdraže sarme. Kad su svakim grijanjem sve bolje. Još da je vanjska temperatura ispod nule, pa lijepo na terasu/balkon s velikim loncem....

Naravno da se zero waste kao izraz upotrebljava i gdje treba i ne treba, no nemam više volje raspravljati o energetskom sektoru, auto-industriji, pa ni našim vrlim političarima koja je zgodna poštapalica. Doduše, obično u krivom kontekstu.

Uostalom, kako nam svaki dan poskupljuju namirnice, nećemo mi ništa kuhati ovih blagdana.

I da - Zero waste je kad s vodom od pranja zelene salate zalijete cvijeće..

Ahoj od Rudarke

Na početku svakog posta pokušavam odlučiti koliko intimno i duboko želim ići, odnosno podijeliti sa blogo-zajednicom neke svoje doživljaje ili situacije. Naravno, svi postovi su proizvod mojeg osobnog mišljenja, pa čak i oni koji su vezani uz putovanja. To su moja putovanja, moji doživljaji, pa i moje mišljenje o svemu što mi se na tim putovanjima dešavalo. Međutim, kad malo dublje zaronimo - da li baš sve želimo podijeliti sa svijetom?

Nemojmo se zavaravati, koliko god mislili da smo anonimni, uvijek nas neki link može povezati sa našim stvarnim imenom, adresom, biografijom...

Doduše, ponekad mi pada na pamet misao što će biti sa svim ovim mojim "bebama" - raznim društvenim mrežama, a još više sa ovim malim tajnim kutkom mojeg ja ako nenadano odem... mislim zauvijek.

Da se vratimo na početak priče. Prije nekoliko tjedana Guzda je stigao doma u dosta lošem zdrastvenom stanju - vrućica, zimica, kašalj... kako to već ide. Da skratim priću, jedno desetak dana nakon dolaska završio je na hitnoj u jednoj zagrebačkoj bolnici. Dijagnoza - not good. Da ne bude zabune, stigao je doma iz bolnice sa odgovarajućom terapijom - kutijom lijekova ne-lijepog opisa nuspojava.

O kej - stavili su liječnici opasku da se radi o mogućoj dijagnozi, koja je zahtijevala dodatne pretrage, no kutija lijekova nije mirišala na nešto lijepo. Niti obećavajuće...

I tu ti se svijet okrene naopačke. Svi oni slatki veliki, pa i mali planovi padaju u vodu. Svi oni snovi o penzionerskim gledanjima u zalaz sunca nestaju...

Da ne odem preduboko u patetiku, mogu samo reći da sam ga jako žalila. Žalila sam što će se morati suočiti sa teškim liječenjem uz upitan (sretan) završetak. Još više sam žalila sebe. Što ću ja sama? Kako ću si organizirati život koji nisam zamišljala? Kakva će mi turobna budućnost biti...

Kao što znaju oni koji me osobno poznaju, osoba sam jako realnih (neki bi rekli i okrutnih i/ili pesimističnih) stavova. Ne mogu reći da i prije nisam razmišljala o različitim scenarijima života u bližoj i daljoj budućnosti. Uostalom, cijela se obitelj više - manje bavi adrenalinskim i ponekad opasnim sportovima i poslovima. Nije da nisam bila svjesna smrtnosti kao takve. No, kada se suočiš - crno na bijelo sa grozomornom dijagnozom - nije ti lako.

I za kraj, da ipak u miru možete spavati - Guzdina prvotna dijagnoza je odbačena nakon dodatnih pretraga i analize pristiglih nalaza. Sad opet ne spavamo samo zbog financijskih problema. Kao većina Hrvata.

Ps. Rudarka je i dalje nezaposlena. Javlja se na sve moguće natječaje. Doduše, rečeno joj je da ne može biti prodavačica. Ponekad je problem u previše, a ne premalo škole...

Kako danas počinje svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, ajde da i ja nešto napišem. O čemu? Pa o Dohi. I Katarcima.

U Dohi smo boravilli nekoliko dana u sklopu layover-a između Ho Chi Minh, Vijetnam i Zagreba krajem 2019. Qatar airways (odnosno sama država tj. kralj koji je vlasnik avio kompanije) je mudro pozivao na prekid putovanja (do maksimalno pet dana) u Dohi, bez vize (barem za Hrvate) i smještajem u 4* i 5* hotelima za smješne novce. Tako smo mi boravili u 5* hotelu za 35$/noć (s doručkom). Kad uzmemo u obzir i činjenicu da smo od Ho Chi Minh-a do Dohe putovali preko osam sati, stvarno je ugodno kad možeš za male novce ostati par dana i odmoriti. A i polako loviti lokalnu vremensku zonu da povratak ne bude ubojit.