18

ponedjeljak

siječanj

2021

O krhkosti života

Nekako mislim da je najljepše biti studenvoda. Hladna, bistra, moćna poput eona vremena koje je preživjela i koje će tek preživjeti.
Svaka njena kap stvara ljepotu i snoviđenja bajkovitih, mitskih stvorenja zaogrnutih vilinskim prahom. Svaka kiša koja padne ili snjegovi koji se otope stvore bujicu koja onda obavije svijet nas smrtnika plaštom nezemaljske, neviđene ljepote.

Ljudsko je srce tako krhko i nejako u odnosu na moć studenvode. Slomi ga gubitak, okrutnost života, igra sudbine kojoj se ne može uteći. Ponesu ga sni i želje u neki bolji svijet, zakuca brže u radosnom iščekivanju modrine svitanja koje će donijeti smiraj i nadu da će sve biti dobro. A onda se niotkuda stvori nova oluja koja razori i sne, i želje, i modrinu neba. Zdrobi srce na tisuće sitnih krhotina koje je nemoguće pokupiti, mogu se tek zgrnuti na hrpu i čekati da vrijeme donese način kako živjeti sa gubitkom i beznađem i bolom.
Zato prigušite srce. Kada dođu teški trenuci, valja srcu dati vremena da odahne, da možda na tren i zastane obavijeno bolom koji ga je zdrobio. Pustite neka kuca onako kako je u takvim trenucima jedino i moguće - drhtavo, jedva primjetno i neujednačeno.
Zaželite i postanite studenvoda. Ona će isprati sve ono preteško i bolno i odnijeti će svakom svojom kapljicom sve nevolje sa vaših nejakih pleća daleko, u neka nova plavetnila ili neke nove oluje.

Budite uvijek i u svemu Ljudi jedni drugima. Sve ovo što me je snašlo šalje mi samo tu poruku. Život se u trenu pretvori u krhotine koje je naprosto nemoguće polijepiti u nekadašnji oblik.
Mogu tek ponizno prignuti glavu pred tom spoznajom i biti zahvalna što sam spletom okolnosti, igrom sudbine, kaleidoskopom događanja postala bolno svjesna krhkosti života.

( Evin buk je najmoćnija studenvoda koju sam vidjela, divite se njegovoj ljepoti )




17

nedjelja

siječanj

2021

Istrajat će tilo, dat se neće stina...

Dragi naš brate, kad bi samo mogao naslutiti koliko mi je teško pretvoriti u riječi silan bol koji osjećam. Mislila sam da je nakon tužnog Badnjaka, nakon razornog potresa koji je razorio našu Petrinju, nakon dvadesete godišnjice smrti moje mame kraj bolu. Nažalost, bila sam u krivu.

Ti si nedjeljiv dio moga života i duše otkako znam za sebe. Nije bilo niti jednog radosnog ni tužnog događaja u mojem životu kojem nisi nazočio. Nije bilo situacije u kojoj sam zatražila od tebe pomoć ili utjehu, a da mi je ti nisi nesebično pružio. Tvoja vedrina i tvoj smijeh puno su me puta podigli čak i kada sam mislila da je to nemoguće. Tvoj je zagrljaj uvijek bio iskren i čvrst, prepun ljubavi i sigurnosti. Koliko smo samo puta podijelili i dobro i zlo. Koliko smo samo puta zajedno zapjevali i smijali se zajedno, onako od srca.
Od današnjeg će dana svaki budući siječanj biti još bolniji. Usnuo si u vječnosti, izmučen bolešću, a da te nitko od nas nije mogao primiti za ruku i oprostiti se od tebe. Nisam ti imala priliku reći koliko te volim i koliko silno želim čuti da su te skinuli sa respiratora i da ćeš nam se vratiti. Da ćeš svojim smijehom i dalje ispunjavati naše živote. Da ćeš svojim vječitim optimizmom i dalje biti moja pomoć i utjeha. Ništa se od svega toga neće dogoditi. Ne mogu vjerovati da je tvoja duša odabrala otići sa ovog svijeta. Ne mogu vjerovati da me više nećeš pritisnuti uza se onako čvrsto i toplo i reći - Rossovka jedna.

Ostaje nam samo da u sjećanju zauvijek sačuvamo sve one prekrasne trenutke koje si nam darovao svojim postojanjem, sav onaj smijeh, svu ljudsku toplinu koju si tako nesebično darivao svima onima koje si volio i koji su voljeli tebe.Dok se ne sretnemo u vječnosti, brate naš, grlim te svom ljubavlju koju u srcu nosim za tebe.

Istrajat će tilo, dat se neće stina,
a i ti si s nama i neka te nima.

Neka ti bude laka petrinjska gruda koju si toliko volio.

16

subota

siječanj

2021

Rođendan

Obzirom da mi je danas rođendan, a nemam baš neki osobit razlog za slavlje, napisaću nekoliko riječi o ljudskoj dobroti. Onoj koja daje nadu i vraća vjeru da postoje Ljudi koji će vam pomoći što god da se desi. Sigurna sam da su mnogi od vas svih ovih dana susretali takve Ljude, koji su riječju i djelom i dobrotom zasjenili kataklizmu kojoj još uvijek svjedočimo.

Josipa je zapravo čista dobrota upakirana u ljudski oblik. Nazvala sam je iz očaja, ne znajući više kome da se obratim. Koliko je telefonskih brojeva okrenula, koliko je ljudi kontaktirala, koliko je truda uložila da mi pomogne to samo ona zna. Obavijena tugom zbog poslovnog prostora bez kojeg je ostala iza 6.3 po Richteru, iznašla je i načina i vremena i volje da pokuša riješiti moj veliki probem vezan za ruševinu koja prijeti mojem skromnom domu. Jedna drugoj smo javljale što smo uspjele ili nismo; nijednom se nije desilo da ne odgovori na poziv, čak i kada sam zvala uvečer, u vrijeme koje baš i nije primjereno da bi nekom prenosio svoju nemoć i negativne odgovore koje si dobio. Stalno je ponavljala - ja neću odustati, mora postojati neki način da se to riješi. Neizmjerno sam joj zahvalna i odužila sam se tek skromnim, malim darkom jer nije željela ni čuti za nešto više od toga.

Zvonimir je vatrogasac kojeg sam uspaničena nazvala, jer mi je susjeda javila da su se zidovi ruševine još malo osuli. Zbog oštećenja na kući trenutno i privremeno ne mogu boraviti tamo. On me saslušao i rekao da zna za moj slučaj, jer su vatrogasci već dva puta izlazili na teren i naprosto se ništa ne može učiniti. Ali je bio spreman sjesti u auto i otići tamo, da na licu mjesta vidi dešava li se nešto što može prijeći u stvarnu ugrozu i imovine i nečijeg života, ako padne na ulicu. Zatim me upitao - kako ste ono rekli da se zovete? Ponovila sam svoje ime, a onda mi je rekao - ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz automobila nakon one jezive prometne nesreće. Nazvao me i da mi kaže da zidine još stoje na mjestu i poslao mi čak i nešto fotografija. On tek treba dobiti skromni darak, isti onakav kakav je dobila i Josipa.

Ako u nešto vjerujem, onda su to Ljudi, oni velikog srca, koji čine sve što mogu da utješe i pomognu onda kada je to najpotrebnije. Hvala im do neba, svima onima koji su u ovim strašnim danima srcem išli u Petrinju, Sibić, Strašnik, Goru, Nebojan, Glinu, Majske Poljane, Sisak i sva ostala mjesta pruživši svoja srca na dlanu ljudima koje nikada u životu nisu vidjeli. To se naprosto ne zaboravlja.

( ovo je čestitka mog najdražeg frajera; ipak mi je rođendan, bez obzira što je zadnjih dvadeset obavijeno nezemaljskom tugom, a ovogodišnji je i daleko teži; hvala svima koji su mi čestitali, nadam se da ću uspjeti svima odgovoriti )


15

petak

siječanj

2021

O rukometu i debilani

A mislila sam da me danas ništa neće izbacit iz takta. Krivo sam mislila, jebiga desi se i najboljima da kiksaju u procjeni.

Znači krenulo je svjetsko rukometno prvenstvo, šta je savršeno. Jer eto zbilja dobre prilike da oni koji znaju sve o koroni i o potresima pređu na novu funkciju rukometnog trenera. Dopizdi to, stalno verglat jedno te isto - te jel mutiro virus, pa jel se trebo cijepit papa, pa šta treba jest i pit da se ne dobije korona, pa kojeg vraga Bil Gejts ima znat kad ja ujutro idem na zahod. O potresolozima tek ne vrijedi trošit riječi, nema na šta ne možeš naletit; ima onih koji čak najavljuju kad će deknut i gdje će deknut. Pa onda krenu lančane poruke tipa - preporuka je da svi budemo vani između dvanajst i pola tri jer se najavljuje još jači potres. Činjenica je da su ljudi u to vrijeme uglavnom vani iz raznoraznih razloga - neki pokušavaju nešta popravit, neki idu po hranu, neki volontiraju, i samo im fali lančana poruka da samo što nije udarilo još jedanput. Pa jebote udarilo je sedamsto šezdesetpet puta u zadnjih četrnajst dana, ljudi valjda više ni ne osjete one ispod tri po Rihteru.

E sad kad je krenulo svjetsko rukometno prvenstvo eto prigode za okrenut ploču. Slagat ekipu, mijenjat golmane, pljuvat po produžnom kablu od tevea koji je neko normalniji u kući omoto debljim ručnikom da ne dođe do kuršlusa, jer se uglavnom svi griju na struju. Živcirat se malo i zbog nečeg drugog a ne samo zbog koronapartija i pomaknutih tektonskih ploča. Dijelit savjete kad završi utakmica. Baj d vej, da mi je samo znat čime su lijepili one reklame na podu, pa to ko da je lijepljeno karbonfiksom, onim ljepilom za kolažpapir koji smo koristili u nižim razredima osnovne škole. I onda kad popusti uzmu kolut široke ljepljive trake pa udri lijepit. Do kraja prvenstva igraće se na selotejpu prekeljenim terenima, kolko vidim.

Dugo sam razmišljala jel da stavim skrinšot ovog dubokoumnog komentara na koji sam naišla štračeći po fejsbuku. A onda sam ga odlučila stavit. Čisto da ja, ko nepristrani komentator, mogu napisat sljedeće - ja sam sigurna da je babici u rodilištu otišo đon na desnoj borosani pa dok ga je nosila vagat podvezla se i dotični je pao na pločice. A možda je još zgodnije po ko zna koji put upotrijebit onaj čuveni, sad već poznati lički izraz - kud ga nije izdrkalo u živicu. I nećemo više o tome, ime koje si je odabro za predstavljanje svijetu govori ko je. Bićemo ljudi, dakle ono šta on nikad nije bio niti može bit. Ende.




13

srijeda

siječanj

2021

Problemi raznih vrsta

Na nekom sajtu o psihologiji objavljen je apel da nek haerte prestane emitirat spot Doris Dragović sa uznemiravajućim snimkama nastalim odmah iza potresa. Jer da podsjeća građane na nedavno proživljeno traumatsko iskustvo, da mediji time loše utječu na mentalno zdravlje iza spomenute traume, da teve najviše gleda starija populacija za koju takve scene mogu bit pogubne po zdravlje.

Za početak bi rekla sljedeće - jel vi niste čuli za daljinski? To je ono šta se stalno gubi po kući i izaziva verbalne delikte, ima dvije baterije unutra. Pa ko neće gledat, uzme daljinski i preštrači na neki kanal na kojem se ne emitira uznemirujući sadržaj. To znači da uglavnom treba ugasit teve i bacit daljinski jer su na gotovo svim kanalima neprekidno uznemiravajući prizori, osim na onim stranima gdje se mogu gledat dokumentarci o holokaustu plus filmovi i krimiserije pune krvi i ubojstava; to nije uznemiravajuće.
Nadalje, prema jednom komentaru koji je dobila jedna moja poznanica do potresa nije došlo prirodnim putem, jer da je to sve od varp antena i da se to namjerno radi da splaše ljude, jer su u strahu ljudi poslušni, i da budemo strpljivi jer će sve uskoro doć na vidjelo. Pa ovim putem upućujem poruku svekolikom pučanstvu, kao i pučanstvu Mongolije koje je zdrmalo 6,7 po Rihteru, da je ovo šta stalno trese uzrokovano umjetnim putem i da se ne plaše jer će uskoro sve doć na svoje. Ima i nekih teorija po kojima je do potresa došlo zbog cijepljenja protiv korone jer je to protuprirodno, mislim cijepljenje. Znači tektonske ploče su odmah prokljuvile da treba promptno reagirat na cjepivo i ajmo, u zadnjih četrnajst dana sedamsto i nešta potresa. Seizmolozi nisu možda čuli da ne trebaju tražit razloge ovakvoj do sada neviđenoj seriji potresa; treba samo pobacat cjepivo u smeće i podrhtavanje tla će stat iste sekunde.
A dok traju te borbe oko prestanka emitiranja uznemirujućeg sadržaja koji djeluje na psihu i za uništavanje cjepiva, istovremeno se vodi rovovska bitka sa usporedbom tanjura koje kuvaju poznati kuhari i oni koji rade za Pleter. Šta se tu ima uopće uspoređivat; šta fali za večeru recimo dobit konzervu čobanca i sok u tetrapaku? Kad na razmak od par minuta u istoj prostoriji ispuste vjetrić tri il četri osobe nastane kataklizma jer vjetrić smradom nagriza vidno polje, a sam zvuk nadjača eventualni potres pa nisi siguran jel to zdrmalo il se neko na spavajuć ufuljio. Ručak isto tako; krpice sa zeljem su idealne sa pohanom piletinom i za tu jelsku ponudu oni najgorljiviji branitelji u komentarima pišu - šta je, da ste gladni žderali bi, šta bi vi htjeli jest i tak to. E pa pitala bi ih ja da im se doma skuva neka splačina i bubne u tanjur šta bi rekli kuvarici, sigurno da sutra skuva duplu masu jer je za prste polizat.
Na sve strane samo tukež i svađa, a najviše između politički opredijeljenih.

E zato sam ja počela pratit objave po kojekakvim grupama, da odmorim mozak od tukeža i svađa. Pa recimo jednu ženu silno muči jel jabuke iz kištre treba stavit dinstat il ih samo ižmikat i pošećerit pa stavit u kore. Eto šesto savjeta - ja ovako, to ne, ovo da, dodaj cimet, otopi kištru. Pa drugu muči gdje da kupi gaće koje se mogu iskuvavat u vešmašini a da su klasičnog kroja i da donekle na nešta liče. Eto hiljadudvjesto savjeta sa priloženim fotkama, dok pročitam sve savjete ne znam ni šta sam krenula čitat ni o čemu čitam jer više nema fotki od gaća. Pa kako organizirat ormar jer da je sve stalno zatrpano, jer kak god se složi nije apetitlih.

I mogu ja vama reć da dok čitam sve te upite, plus najfriškije vijesti o posvudušama koje su sramežljivo i lagano opet krenule sa golišavim fotkama bombardirat javnost, odmah skužim da se ne isplati živcirat oko spota koji podsjeća na traumatsko iskustvo i oko potresa koji je umjetno izazvan i oko obroka koji izgledaju ko da je nekom tanjur pao u kantu pa ga on samo podigno i dao ti da jedeš.
Ima toliko nerješivih problema da se ne isplati žderat oko traume i potresa i žderila.

12

utorak

siječanj

2021

Ljubici, s ljubavlju

Davnih godina ( dakle zbilja davnih, bila sam prvi srednje ) moja se mama jezivo porezala sjekirom praveći sitno za potpalu. Tata je već nekoliko godina bio teško bolestan, brat u vojsci, a meni nije dala ni prismrdit sjekiri, jer ja sam ljevakinja i oštri predmeti bili su mi ograničeni za uporabu širokog spektra.

Znači dolazim ja doma iz škole - sve krvavo, ko da je Džek Trbosjek kasapio po kući. Krvava kvaka, krvave pločice u hodniku, krvavo sve po kupaoni...nema šta nije krvavo. Idem prema spavaćoj sobi gdje je tata ležao, i po tepisonu tragovi krvi. Sve me strah otvorit vrata. Ulazim u sobu, tata sav uspaničen, kaže - mama se strašno posjekla sjekirom i otišla je na šivanje. Odbija jest dok se ona ne vrati. Ja operem kvaku, hodnik, kupaonu, i taman počela prat tepison - eto majke roditeljice prokušanih vrlina. Sa ogromnom udlagom na kažiprstu lijeve ruke.
- Krv najbolje silazi hladnom vodom, čime to mrljaš?
- Pa stavila sam Čarlija, sići će valjda. Šta je s prstom?
- Presjekla tetivu, sašili sve i stavili mi ovo govno. Sad neću moć ništa radit.
- Pa pomoći ću ti ja sve šta treba.
Ne da ona ni čut, al vrlo brzo shvaća da zbilja ništa neće moć radit s tim čudom na prstu, a i bolilo ju je ko sam vrag. Pa je oćeš - nećeš morala dopustit da pristavljam jelo kuhat, prostirem veš, ložim peć i sve ono šta ona definitivno nije mogla. Doista, hodala je ko kobac stalno za mnom i nadgledala jel sve po peesu, uz hrpe korisnih i beskorisnih savjeta, stalno ponavljajuć - ko će dočekat da mi skinu ovu skalameriju s prsta?
Strefilo se da smo imali i neke majstore, i staviće se peć komad odojka u rol, za ručak šta nama šta majstorima. Ja idem u dućan i kažem joj - ne diraj ništa s tim prstom, začas sam doma, mesu nemre ništa bit dok se vratim. Da šta ja balava pametujem, nije ni mislila ništa dirat.
Dolazim doma, nje nema. Ulazim u kuhinju, pod mastan ko sto vragova, a u rolu čujem da meso cvrči. Vidim vani da fali jedan od majstora, ova dvojica rade. Pitam - šta se desilo, kažu oni meni:
- Ma gospođa Ljubica krenula podlit malo odojak pa joj ispo pekač na nogu i sfurila se malo žešće. Odvezo ju je kolega na kirurgiju.
Operem pod u kuhinji ( trodupla doza Čarlija, bilo masno ko stođavo ), ogulim i spečem krumpir, napravim salatu. Taman postavljam stol da idu ljudi jest ( a i tata i ja skupa s njima ) kad eto dvostruke ranjenice; jedva hoda, lijevo stopalo zamotano, ide bosa ko karmelićanka jer nemre ništa obut. S vrata mi kaže:
- Zamisli, radio opet onaj kirurg šta mi je skrpo prst. Kad me vidio, kaže - gospođo, toplo preporučam boravak u zamračenoj prostoriji uz puno limunade i mirovanja, vi kak ste krenuli božemeprosti nećete živi dočekat kraj tjedna. Baš njega briga šta ja imam majstore doma...jel meso dosta pečeno?
- Je, mama, već sam ga narezala. I napravila krumpir i salatu.
- Ti si rezala meso?! Šta sam ja tebi rekla za rezanje, oćeš si prst otfikarit, jel vidiš šta je mene snašlo?! Daj da vidim, gdje je meso?
Gleda, klima glavom ( u smislu - pa nije ni loše za ljevorukog rezača ), šepa se u sobu presvuć i zove me:
- Ajde mi raskopčaj šos, nemrem nikak jednom rukom.

A pekač je mogla izvuć jednom rukom i sfurit stopalo do kosti.
To je bila ona. Naprosto me htjela štititi od svega lošeg šta me moglo snać, uključujući i povrede oštrim predmetima i opekotine po kuhinji. I tako je činila sve dok je bila uz mene, sve dok je disala.
Danas je punih dvadeset godina kako je usnula u vječnosti, a toliko je živa u mojem srcu.


11

ponedjeljak

siječanj

2021

Ubiće nas papirima

Ako ikad prestane drmat ( a predviđaju da će stat za tri do četri mjeseca, što znači da nas čeka još cca šest hiljada devetstodevedesetšest potresa ako uzmemo neki prosjek po danu ) e onda će trebat podnosit zahtjeve za obnovu nastradalih objekata.

Pa sam se išla malo informirat, za sve one koji imaju najveća oštećenja, a mogla bi ga imat i ja ako ona velebna ruševina popusti pa mi sruši krov i dio zidova. Čisto da znate na vrijeme počet pit tablete protiv živaca kad krenete skupljat dokumentaciju. Neću sad baš sve, samo one najžešće dokumente.
Za početak trebaće povijesni izvadak iz zemljišne knjige; gdje ćemo ga dobit ne znam, jel to znači da treba ić iskapat one koji su upisali nekretninu u knjigu il šta, jebiga treba dokazat da je nekretnina korištena još za seljačke bune za potrebe odmora pobunjenih kmetova il njihove logistike. Nadalje, dokaz o prebivalištu odnosno boravištu vlasnika; otkud neki tamo službenik može znat da ja zapravo ne živim u Burkini Faso pa vidjela da je potres u Petrinji i poletila podnosit zahtjev? Još malo dalje, izvadak iz matične knjige rođenih za djecu, roditelje, posvojenike i posvojitelje. Izvadak iz matične knjige vjenčanih; jebote jel to onda znači da se pod mus moraju ić vjenčavat svi koji su bili vjenčani pa se rastali? Eto posla za sedamnajst matičara po svakoj općini. Izvadak iz registra životnog partnerstva za životne partnere; ajde dobro, time se poništava vjenčanje pod mus i traženje kumova i kupovanje svetačne robe. E al ti u izvanbračnoj zajednici moraju imat potvrdu ovjerenu kod javnog bilježnika da žive u izvanbračnoj zajednici, znači nećete se zajebavat pa proć bez potvrde. Nekima će trebat i uporabne dozvole i građevinske dozvole i dozvole raznih vrsta.

Možda bi to trebalo dodatno proširit. Čemu samo pusta papirologija oko samog stambenog objekta i onih koji u njemu obitavaju? Dodala bi ja tu svašta. Recimo boje tapecirunga na kutnim garniturama i jesu uopće pasale uz boju stola i pripadajućeg tevea. Isto tako vrstu i oblik stolaca i stola u blagovaoni. Jel madrac bio dormeo il neka lijeva marka, i sve ovjereno kod javnog bilježnika, da potpiše barem dva susjeda zbog vjerodostojnosti, da se ne vozi namještaj jer bi se brzo zakrčila kancelarija. Pa onda vrstu čaša koje su se slupale u potresu, i to da se donese staklovinje na uvid u pripadajućoj kutiji; isto da važi i za slupane špajzservise, šalice za kavu i svu lomljavu i lupatinje tipa ukrasnih figurica i vaza. Polupane flašice sa zimnicom i sokovima isto donest na uvid, bez potrebe da se iz ajvara i cikle izvadi staklo jer to neće niko jest, treba samo pokazat i odmah s tim u kontejner. Ja sam recimo spremna donijet na uvid i bure sa kiselim kupusom jer je puko poklopac; možda će malo smrdit, al ako se mora - šta ja tu mogu, kupus mora fermentirat da se skiseli i mora se čut. Nisam dosta pametna jel bi trebalo dovuć i srušene kalijeve peći, teško je za nosit. Za kućne ljubimce isto svu papirologiju plus pripadajuće zdjelice; njih ne dovodit da ne nastane zoološki vrt, a i teško je kontrolirat sve te vrste na hrpi. Ko će kravi il konju dokazat da ne nagazi nekog manjeg peseka il mačku, eto loma i stampeda po kancelariji.

Pa se dobro pripremite, trebaće vam disciplina mozga pilota da sve sakupite i dovezete u manjem kamionu. Za početak, ako niste do sada, krenite s Xanaxom il Normabelima, da do vremena predavanja dokumentacije i dokaznog materijala budete hladni ko špricer. Jer prvo treba prikupit sve te papire.
Podavićemo se svi pod maskama, majkosvetabožja.

10

nedjelja

siječanj

2021

O smijehu, ukoliko ga trenutno možete proizvesti

Danas je svjetski dan smijeha. Iako trenutna situacija uopće nije bezazlena, ipak vas moram barem malo informirat o benefitima smijanja ko takvog; ako se ne smijete previše, počnite trenutno jer će vam to donijet puno dobrih stvari.

Pa tak recimo kažu veleumovi da je par minuta smijanja isto ko petnajst minuta vožnje biciklom. Znači ne trebate vintat pedalama, pazit da vas ne dekne neko ko se baš ide parkirat ispred apoteke il dućana, znojit se i stalno mislit jeste ponijeli pumpu za bicikl il gumilezung, ak se napeljate na neko staklo il tak nešta. Zavalite se na trosjed, sjetite se nečeg smiješnog i smijete se par minuta; pa lakše je to neg jašit na biciklu.
Nadalje, osmijeh vas čini privlačnijima. Pa kome se može svidjet neko ko dopodne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet, dajte mi recite? Pa ja kad vidim nekog nadrndanog sedam dana sreće nemam. Nasmijano lice je čudotvorni lijek za hrpu toga, vjerujte mi. Ako ništa drugo, bolje ćete se osjećat sa smiješkom.
Smijeh je, kažu, zarazan. To ne znači da trebate non stop arlaukat od smijeha, čisto da vas ne pospreme na sigurno u neku ustanovu, al da ćete i sebi i drugima smijehom pomoć...o da. I to puno. Nema goreg nego kad negdje sjedneš, a pola njih štrači po mobitelima dok druga polovica priča o svim mogućim dijagnozama koje je uspjelo izmislit od postanka svijeta. E zato ja za svaku sigurnost počnem gnojit još sa vrata, da spriječim navedeno.
Smijanje vas čini sretnima i mlađima; vele da mišići koje koristimo kod smijanja podižu lice zbog čega automatski izgledate mlađe, bez ikakvih čudotvornih krema i korekcijskih zahvata. Pa jel može bolje? Ne znam čemu sam uopće lani kupovala onaj serum za podmlađivanje koji me trebo preobrazit u Hajdi Klum, kad nasmijana izgledam ko da mi je šesnajst.
Kažu da smijanje snižava krvni tlak. To je fenomenalno otkriće, naročito ako imate nekog ko vam stalno diže tlak. Kad vas krene davit, idemo sa smjehoterapijom - smijat mu se u njušku dok se ne okrene i ne ode. Ako ne djeluje, uvijek dotičnu personu možete prvim šta vam je u ruci deknut po spomenutoj njuški. Imaćete tlak ko novorođenče.
Nadalje, mozak prilikom smijanja luči endorfin i serotonin, hormone koji djeluju na bol i osjećaj sreće. Šta se više budete smijali, mozak će više lučit da sad ne ponavljam šta i bićete ko novi.

Ako vam ni to nije dovoljno, e pa onda izvolte svaki dan malo pročitat šta ja imam za reć, barem ovo šta podijelim od prošle godine, pa se možete smijat il zato šta vam je smiješno, il zato šta ćete mislit - šta ova troši, bil joj poslat poruku u inboks da me prosvijetli pa da i ja potrošim taj prašak i pustim mozak na pašu?
Smijte se, uvijek i svemu usprkos. Bićete isti ko ja; još uvijek čekam Godoa apropo ruševine i smijem se ko luda na brašno.
Barem sam si zgodnija, ovakva neošišana i s podočnjacima veličine sarmi.

09

subota

siječanj

2021

U iščekivanju Godoa

Dajte da se malo smijemo. Od razgovora koje sam vodila sa djelatnicama banke koje još uvijek žurno rješavaju situaciju uzrokovanu pomicanjem tektonskih ploča baš ispod Petrinje, a koje su dovele do toga da velebno zdanje pored mojeg skromnog doma počne predstavljati popriličnu opasnost.

Prvo mi se javio vrlo ljubazni operater, koji me spojio sa nadležnom službom. Pa mi se nitko nije javljao, a onda mi je dao broj. Pa mi se opet nitko nije javio. E onda je nakon par minuta nazvala Prva među odabranima.
- Eto ja sam slučajno se zatekla u kancelariji kolege koji radi na nekretninama, njega znate nema tjedan dana pa kad se on vrati riješiće vaš problem.
Ja objašnjavam o čemu se radi, zid visok cca 11 m koji prijeti urušavanjem a na pola metra je od moje kuće. Nalazi se na potresom pogođenom području.
- A ko je vama dao broj? - pita ona.
Ja objašnjavam da mi je broj dao ljubazni operater jer se nitko nije javljao.
- A jel znate kako se zove?
Ja objašnjavam da mi nije pukao nokat iza geliranja i da ne mogu vjerovat da nju njaviše muči ko mi je dao broj. Pitam je zna li ona da je kod nas bio potres, ono - možda žena ne prati vijesti.
- Naravno, pa mi to svi potrešeni pratimo i vidimo kako se ljudi pate. Evo ja ću sve provjeriti i javiti se čim budem imala sve informacije.
Kako onda - tako dandanas. Biće ima toliko informacija da se rukama skupljaju. U međuvremenu, dok čekam sakupljene informacije, ja pošaljem tri maila na banku, na tri različite adrese. Reko nek pročita više ljudi, javiće se neko.
Drugi dan zvoni meni telefon, zove Druga među odabranima, znači nijedna od onih kojima sam poslala mail niti ona koja me već zvala, valjda još skuplja informacije.
- Evo zovem da vam kažem da mi još od jučer provjeravamo sve informacije i trudimo se da vam pomognemo.
Ja opetovano objašnjavam činjenično stanje koje samo objasnila i Prvoj.
- Gledajte, mi smo gledali fotografije na Google Maps i to nije tako dramatično.
Tu je meni možda malo krenula pjena na usta, srećom nije bio videopoziv jer bi se žena prepala da me takvu vidi. Pitam jesu li svjesni da je ta ruševina direktna ugroza života i imovine, a baj d vej upisana je kao kuća s dvorištem.
- Mi ne raspolažemo tim dokumentom.
Pitam kako je moguće da je odvjetnica u roku sekunda provjerila sporni dokument. E tu možda nastaje malo panika, jer šta ja imam spominjati odvjetnicu. Brišem pjenu sa usta i tražim mail adresu na koju mogu uputiti sve nabrojano, sa priloženim fotkama, i na koji molim žurni odgovor.
- Eto nama je žao zbog neugodne situacije u kojoj ste se našli i zaista nastojimo pomoći koliko možemo.
Dobivam mail adresu i šaljem mail na koji nisam dobila odgovor dandanas.

U međuvremenu je došlo do pomaka na terenu. Mislim pomaka u proklizavanju zidova. Ovaj do susjeda se nakrivio i odvojio od temelja. Ovaj do dvorišta sporne ruševine pun je cigli od zida koji se već djelomično urušio. Zid do mene još uvijek odolijeva drmanju iako je pukao.
Ja čekam da mi Prva i Druga priberu potrebne informacije i obavijeste me. Izgleda da tih informacija ima zanepovjerovat. Sve službe na terenu izjasnile su se da znaju za postojeći problem i da će se nekako riješiti.

U iščekivanju smo Godoa.

08

petak

siječanj

2021

Jeste li se ikada osjećali zgaženo?

Velike vode potopiće svijet, pjevao je nekoć Gibonni. Nije računao sa petstotinjak potresa koji su u deset dana pogodili moju Banovinu, niti da će početi popuštati nasipi, niti da će i danas padati kiša da još dodatno začini horor kojim mali ljudi žive već danima.

Nije mogao znati da će se svijet koji poznajemo pretvoriti u apokaliptične slike do sada nedoživljene destrukcije. Zapravo mislim da je od svega najstrašniji osjećaj nemoći, jer ništa ne možeš učiniti i možeš se samo nadati da će ti netko pružiti pomoć. Do sada su to učinili uglavnom mali ljudi. Nigdje posvuduša, nigdje influensera, nigdje svih onih pustih organizacija koje se bore za raznorazna prava. Tko bi hodao po tom blatu i hladnoći, kad od toga nemaju nikakve mogućnosti za samoreklamu?

Osjećam se zgaženo. Ne spavam noćima. Slabo jedem. Pušim kao manijak i samo razmišljam hoću li naučiti hodati po tlu koje izmiče pod nogama. I ne samo ja; na tisuće nas je, mali obični ljudi koji pokušavaju ostati normalni u kataklizmi koja ih je snašla.
A svima onima koji se poigravaju tuđim strahovima, tuđim problemima i tuđim suzama - dobro pogledajte ove fotografije. Prva će vam više od ičega reći što znači voljeti zemlju kojom hodaš, skromno jesti koricu kruha koju si sam izborio i željeti samo ostati na svome bez obzira na rizik dok se ovo jednom ne smiri. Druga će vam reći što znači pokušavati ovršiteljima reći da nisu u pravu kada kažu da derutna ruševina na Google Maps ne izgleda baš tako dramatično i nadležnim službama objasniti da je krajnje vrijeme da netko odreagira i ukloni ovo sa lica zemlje.

Zemlja je ionako podivljala. Zato je i otpustila razularenu zvijer sa lanca, da uništava sve pred sobom kad god jače razjapi svoje strašne ralje.

( fotke - index hr i moja susjeda Monika Dodoš )




07

četvrtak

siječanj

2021

Bez naslova i komentara

Danas ćemo malo o ruševini koja stoji pored mojeg skromnog doma. Umjetnički orijentirani pojedinci interpretirali bi je kao bunt futurističkog stvaraoca koji njome želi prezentirati autodestruktivne unutarnje porive.

Ja kraj nje prolazim već dvadeset i devet godina. Do rata je tu bila autoradionica i dućan sa autodijelovima, koji su uporabnu dozvolu dobili zahvaljujući tome što su moji roditelji i susjed potpisali suglasnost, jer je vlasnik u svom naletu oduševljenja susjedu izišao skroz na među, a na jednom dijelu objekt stoji na svega pedesetak centimetara od mojeg skromnog doma. Krovište je zapaljeno u rujnu 1991. a zidovi su ostali, kako možete vidjeti vrlo čvrsto građeni jer su preživjeli kiše i snijeg svih godišnjih doba od '91. naovamo. Dakle na armaturi vrijedni zidari nisu štedjeli kao ovi tijekom obnove iza rata. Željezna instalacija je u međuvremenu maknuta, valjda da njome napravi repliku Ajfelovog tornja, ali zidovi su ostali, nek se nađe za slučaj potresa.
Vlasnik velebnog zdanja u međuvremenu je ovršen iz razloga koji mene trenutno uopće ne zanimaju, dakle vlasnik nekretnine je banka. Tek usput da napomenem da je u papirima uveden kao kuća sa dvorištem (!!!) iako je imao uporabnu dozvolu kao poslovni prostor i da je prijenos vlasništva obavljen radi osiguranja kredita u iznosu od tristopedeset tisuća kuna (!!!).
Moj skromni dom trenutno je neupotrebljiv uslijed oštećenja na dimnjacima koje su sa krova uklonili sjajni zagrebački alpinisti, i čekaju daljnju sanaciju koju planiramo napraviti kada stigne sve ono što nam je naš petrinjski srećonoša, naš vrijedni dimnjačar dao u zadatak nabaviti. U međuvremenu, dok sam ja skupljala staklovinje i u očaju čistila ono što mogu jer ostalo ne vrijedi čistiti, dečki su uočili da je ova gromada od zida, koja stoji do mojeg skromnog doma, uzdužno pukla i da je nešto cigli već ispalo. U prijevodu - ako nastavi drmati, a izgleda da hoće, taj usrani zid može se srušiti na moj skromni dom pa neću imati potrebe za sanacijom dimnjaka jer neće biti ni kuće.
Prijavili vatrogascima, pa onda pregovaranja sa civilnom zaštitom, pa opet sa vatrogascima, pa tako jedno deset puta jer objekt nije označen za rušenje. Tu sam ja zvala vlasnika velebnog zdanja, dakle banku, i moram priznati da sam ostala oduševljena njihovom brigom za nekretninu koju nitko od njih, koliko vidim, nije ni vidio. Gospođu koja mi se javila više je zanimalo tko je meni dao broj telefona njihovog odjela za ovrhe nego što ju je zanimala činjenica da se velebno zdanje može srušiti i potrpati moj skromni dom. Zvala sam jutros oko devet i petnaest i kada sam sve objasnila prvo sam saznala da kolega koji radi sa ovršenim nekretninama dolazi tek za tjedan dana, pa da neka onda nazovem. Objasnila sam da meni nije pukao nokat koji je kozmetičarka gelirala i da velebno zdanje, ako se sruši, može komotno nekog i ubiti ako se prevali na bilo koju stranu. Još uvijek nisam dobila povratnu informaciju, iako mi je rekla da će mi se javiti čim ispita o čemu se radi. Izgleda da banke koriste klinasto pismo a ne kompjutere, treba tu vremena da se klinom u kamen ukleše nečije ime i prezime pa onda dok golubovi pismonoše sve to prenesu od točke a do točke b, pa dok se opet klinom sve upiše...traje to. Uz malo sreće, taman dok se kolega koji radi na nekretninama vrati za tjedan dana pismeni dio će biti gotov. Pa će me valjda povratno nazvati, čisto da mi naprave uslugu jer je gospođa bila silno potrešena sudbinom koja je snašla područje Banovine.

U međuvremenu sam dobar dio dana zivkala okolo i dobila neka obećanja da će službe izaći na teren, obzirom da je proglašena katastrofa i da je ovo velebno zdanje direktna ugroza života i imovine. Ako se skrši, srušiće ono što nije srušilo 6.3 po Richteru 29. prosinca i jučerašnjih 5.3 po Richteru, ili će ubiti nekoga na cesti ako se skrnjada na tu stranu.
Pa ako neko od Petrinjaca zna tko je bivšem vlasniku bio izvođač zidarskih radova - obratite mu se s povjerenjem. Objekt koji napravi dočekaće sudnji dan, to je više nego očigledno.

( photo by Google, čisto da vidite postapokaliptično - ratnu arhitekturu, samo još zamislite puknuti bočni zid koji je najviši, cca jedanaest metara )



06

srijeda

siječanj

2021

Za Emu

24. prosinca rekla sam kako mi je ovo jedan od najtužnijih Badnjaka ikad, jer je jedan od meni vrlo bliskih članova moje velike obitelji hospitaliziran zbog komplikacija uzrokovanih kugom modernog doba.

Ubrzo sam primila poruku jedne mlade žene, koja prati moju skromnu stranicu. Poruka me smrvila u prah. Doslovno. Napisala mi je da se njena najbolja prijateljica Ema, tridesetdvogodišnjakinja, bori za život nakon što je rodila malenu djevojčicu deset dana prije toga. Izmijenile smo nekoliko poruka, poželjela sam joj da sve završi dobro i da život nadvlada smrt.
28. i 29. prosinca uslijedila je kataklizma, najstrašnija koju se uopće može zamisliti. Nema riječi dovoljno jakih i dovoljno tužnih da se opiše sve one stravične slike koje su pristizale iz svih kutaka Banovine. Ljudi su u sekundama ostali bez svojih domova, oni sretniji bez krovišta, a mi malo sretniji bez dimnjaka i sa pukotinama na nosivim zidovima. Slike neizmjerne tuge, nemoći i očaja, uz tlo koje je i dalje potresala razjarena zvijer iz utrobe zemlje.
4. siječnja saznala sam da je Ema, mlada majka, izgubila borbu sa smrću. Njena djevojčica ostala je bez one koja joj je darovala život. Znati će da je imala majku tek po pričama njenih najbližih. Poznaće njen lik tek po fotografijama koje će joj pokazati. Njen će plač umirivati sve ruke osim majčinih. Pred takvom sudbinom ostaješ nijem. Pokušavam već dva dana pronaći riječi dovoljno jake da utješe, da pomiluju, da iskažu poniznost pred takvim bolom. Ne uspijevam. Tek razmišljam o tome kako li neizdrživo teško mora biti Eminim najbližima, onima koji su je voljeli i koji su je morali pustiti da ode u vječnost.

Sigurna sam u jedno. Ema će biti svaka zraka sunca, svaka kapljica kiše i svaki lahor vjetra koji će malenoj djevojčici milovati lice. Ona će iznaći načina da iz dimenzije nevidljive ljudskom oku poljubi svoju djevojčicu i da je sačuva od svega. Majke to naprosto moraju činiti, bile prisutne ili ne.
Emu nisam osobno poznavala, ali mi je njena sudbina dodirnula najdublje zakutke duše. Obojila mi je ove strašne dane još većom tugom, i još me jednom ponukala da kažem kako je život najdragocjeniji. Sve je drugo toliko nebitno i nevažno; sve se može kupiti, nadoknaditi i popraviti osim ljudskog života.
Ovo je za mene Ema - most iznad uznemirenih voda koji će voditi prema dobru sve one koji su ostali iza nje, nemoćni da bilo što promijene.
Budite Ljudi jedni drugima. Volite jedni druge. Život se može preokrenuti u nekoliko minuta.

( moje zen mjesto u Rastokama; kad god dođem tamo izgovoriću svoju, posebnu molitvu za Emu )


05

utorak

siječanj

2021

53nja > 6.3

Danas sam raskitila bor. Onaj isti koji sam na Badnjak okitila, a stropoštao se na pod dok je drmalo.

I ne htijući, sjetila sam se nekih davno prošlih godina, dok sam bila u nižim razredima osmogodišnje škole, kada je bor ostajao sve do mog rođendana jer sam ja tako izvoljevala. Mama je naravno bila protiv, ali bi tata izrijekom zabranio skidanje kuglica sa bora jer je njegova mezimica htjela da njene prijateljice iz razreda uživaju u rođendanskoj proslavi uz šljaštenje lampica na boru koji je sezao do stropa.
Pokupila sam i silno staklo razbijenih čaša koje su popadale dok je drmalo. I ne htijući, opet sam se sjetila zadnje proslave tatinog i maminog rođendana, kada su u naletu interpretacije porazbijali mami sve čaše i jutro dočekali pijući iz šalica za kavu. Kristalne čaše stajale su na sigurnome, u kutijama na ormaru, i kad je tata spomenuo da bi možda mogli piti iz njih samo je podigla obrvu i podijelila im šalice na nagloroza ružice, bez tanjurića.
Pomela sam i silno staklo iz špajze; jedva sam otvorila vrata koliko ga je bilo. Na sreću, moj je ajvar ostao netaknut, pa sam baršunastu divotu preselila u malu sobicu, kad je već preživila onaj siloviti udar da se ne stropošta ako opet dođe do nekog jačeg podrhtavanja. I ne htijući, sjetila sam se mamine špajze u kojoj je uvijek bilo zimnice dovoljno za tri do četiri obitelji. Ona je imala stalažu gotovo od zida do zida. E da se njena stalaža stropoštala, morala bi zvati hgss da rastrpava staklovinje.
Vrata koja vode na tavan su otvorena, ljestve stoje prislonjene i čekaju ekipu koja će rušiti dimnjake. I ne htijući, sjetila sam se tate kako silazi odozgora i nosi najfinije kobasice na svijetu da ih skuhamo za večeru. Jedne smo godine na tavanu imali najezdu miševa, i mama je kupila valjda pedeset mišolovki i penjala se gore čim koja opali, da pokojnika izbaci i postavi novi mamac.
Otišla sam i u glavni stožer vatrogasaca zamoliti za nekakvu intervenciju, jer ruševina koja već trideset godina stoji kraj moje kuće je počela popuštati, popucali su zidovi i postoji mogućnost da padne na moju kuću i uništi ono što 6.3 nije uspjelo srušiti. Vrlo ljubazni i profesionalni riječki vatrogasac me saslušao, uzeo podatke i obećao intervenciju što je moguće brže. Rasplakala sam se kao malo dijete govoreći mu - hvala vam do neba, hvala vam što ste došli u našu Hiroshimu pomagati ljudima. Rekao mi je samo - ne brinite, sve će biti dobro, tu smo da pomognemo.

A sunce je natapalo svojom toplinom moj izranjavljeni gradić, svaku njegovu ulicu i kuće, neke potpuno uništene, neke označene naljepnicama za rušenje jer su potpuno popucale, neke na čijim krovovima vrijedno rade svi oni poznati i nepoznati ljudi da bi iscijelili njihove rane.
53nja je čest natpis na grafitima. Pa iskoristiću ga i ja, citirajući nepoznatog autora koji je napisao - 53nja > 6.3. I tako uistinu jest. Samo treba puno hrabrosti, puno snage i puno strpljenja dočekati da zacijele strašne rane koje je grad zadobio.
A onda ćemo gledati novo lice 53nje, noseći u srcu sve ono što je zauvijek nestalo 29. prosinca 2020. Grad, to smo mi; Siniša Glavašević znao je što govori.

04

ponedjeljak

siječanj

2021

Pronaći ću ja smijeh...

Negdje sam, u danima između 29. prosinca i današnjeg dana, izgubila i smijeh i osmijeh.

Očajnički pokušavam pronaći nešto, bilo što, da mi vrati ono što me održalo u najtežim trenucima mog života. Najtežima do sada. Ove razjapljene ralje podzemlja, koje su zvučale kao da se otvaraju vrata pakla na zemlji, uvjerile su me da uvijek i od goreg postoji gore. Ne postoji situacija za koju mogu reći - e ovo je najgore što sam doživjela. Znate u čemu je razlika? U godinama koje imate i u ljudima koji vam zaklanjaju pogled u vedrinu.
Nije isto napustiti svoj dom sa dvadeset i četiri, pedeset i četiri ili sa osamdeset i četiri. Priča mi moj jako dobar prijatelj iz djetinjstva kako je njegov otac plakao kao malo dijete dok ga je vozio u sigurnost iz potresom pogođenog područja. Pokušavao ga je umiriti govoreći - nemoj biti tužan, sve ćemo ti pružiti i biti ćeš na sigurnom. Kroz suze mu je odgovorio - ja sam star i umoran, ne mogu više napuštati svoj dom sa najlonvrećicom u ruci. Mislio sam da mi je najteže kada sam ratne '91. zaključao vrata iza sebe, a sada mi je još teže.

Onda usput čitam kojekakve objave po društvenim mrežama, gdje pojedini, uvijek dežurni pljuvači, imaju izljeve žuči i pisane prigovore svemu i svima. Tipa filozofskih traktata kako se dijelimo na lopove i poštene, na radoholičare i dangube, na vrijedne i bezvrijedne, na poštenjačine koje to zapravo i nisu i na one beskrupulozne.
Onima koji još ni sada, iza ovog užasa koji nas je snašao, nisu shvatili, uzimam za pravo reći slijedeće. Stanite pred ogledalo, dobro se pogledajte i zapitajte se što ste dobroga učinili svojim najbližima, nepoznatim ljudima, bespomoćnima i obespravljenima. Najlakše je sjesti za laptop i lupardati gluposti, dok je nekima ugrožena životna egzistencija i ne žele napustiti svoje domove jer bi morali ostaviti svoje blago, svoje kravice i ovčice od kojih žive. Nismo svi mogli završiti fakultete i jesti govna o korumpiranim političarima i nepravednom sustavu, u kojem zapravo istovremeno vrlo lagodno živimo. Ovu zemlju podigli su i ribari, i težaci, i pekari, i mesari, i poljoprivrednici. Mali veliki Ljudi koji čitav život žive skromno i ne bljuju žuč svuda oko sebe, nego nesebično otkidaju komadiće sebe onima kojima su ti komadići naše duše potrebni.

Sve nas čeka ista sudbina. Doći će dan da, prije ili kasnije, napustimo dolinu suza u kojoj živimo. Ništa nećemo ponijeti sa sobom. Ništa. Osim odjeće koju će nam obući. Ostati će trag koji smo ostavili u ljudskim srcima i životima svojim postupcima, riječima i svojom ljudskošću. Ako to niste do sada shvatili, pogotovo iza ove stravične kataklizme tijekom 2020., onda vam je zapravo i uzaludno stati pred ogledalo.
Moglo bi puknuti kad stanete pred njega. Zapitajte se tko ste, što prije - to bolje. Možda još nije prekasno.

( ovo sam ja, iz nekih dana kada sam pronalazila smijeh u svemu oko sebe; sigurna sam da ću ga ponovo pronaći, ne zvala se ja Gordana ako neću )


03

nedjelja

siječanj

2021

Rođendan

Manji najdraži frajer danas je napunio četiri godine.

Prošle je godine proslava bila ispunjena smijehom i poznatim licima brojnih članova naših obitelji i prijatelja. Sve je bilo puno balona i igračaka. Najdraži frajer izveo nam je u jednom trenutku Laylu i to onu strujnu, kako on kaže, a slavljenik je plesao uz ritmove osamdesetih da smo zamirali od smijeha. Njegova najdraža prijateljica i kćerkica njegovog krsnog kuma u suzama je otišla s rođendana jer je silno htjela još ostati, a njenoj se sestrici silno spavalo pa su morali ići.
Ovaj smo rođendan dočekali obavijeni tugom zbog svega što se desilo posljednjih dana. I da nije bilo razornog potresa, zbog koronapartija koji još uvijek traje ne bismo se mogli okupiti kao inače. Ipak smo se uspjeli nakratko naći, da barem malo vremena provedemo zajedno. Prekrasnu rođendansku tortu ispekla je jedna rođaka; meni torte uglavnom samo dobro ispadaju ( sjetite se samo epizode sa Švarcvald tortom koju je iz živice izvukla i pojela susjedova kuja ), a druga baka koja je maher za kolače čuvala je najdraže frajere dok su njihovi roditelji bili zaokupirani svojim obavezama, svaki na svom kraju Petrinje i daleko od njih. Ukrasila ju je kinderbuenom i kinderjajima, koje on toliko voli. Poklone je iz Zagreba donijela slavljenikova teta, mi ih trenutno nemamo gdje kupiti. Poželio je plamenca kojeg je teta našla na jedvite jade ( da mi je samo znati gdje je vidio tu pticu i zapamtio kako se zove ). Meni je rekao da želi nekakve životinje, pa je dobio konjiće i psića.

Sve ove dane srce mi je zamrznuto i užasnuto, a danas…danas mi se smrvilo gledajući to maleno lice koje slavi rođendan okupan tugom onih koji ga zapravo najviše vole. Naravno da se svi trudimo da on ne vidi našu tugu, ali izgleda da je on naprosto osjeti. Tko zna što misli u toj malenoj glavici, a ne zna svoje misli oblikovati u riječi jer je tako malen.
Zato mu želim da svi njegovi budući rođendani budu ponovo ispunjeni smijehom i prisutnošću njemu bliskih ljudi. Želim mu dane ispunjene radošću, zdravljem i ljubavlju.
I sada sve to ima, samo je zamagljeno sivilom i bolom zbog svega što se izdešavalo a on to itekako osjeti, koliko god se mi trudili da bude drugačije.

Bezuvjetna je i silna ljubav koju nosim u srcu za njega i za njegovog brata. Oni su stvarna, najsjajnija svjetlost mog života koji je trenutno obojen malo težim bojama.

02

subota

siječanj

2021

Voli vas hrvatska Hiroshima

Hrvatska Hiroshima danas tuguje zajedno sa cijelom našom zemljom, najljepšom na svijetu.

Obzirom na silinu kojom je čudovište iz utrobe zemlje razjapilo ralje, a kažu da je potres bio jednak snazi atomske bombe, silno tužna i potresena moram reći da smo dobro i prošli. Zamislite da su škole bile pune učenika, ili da se sve desilo usred noći. Ne usuđujem se ni pomišljati koliko bi bilo ljudskih žrtava. I ovi poginuli su previše; neprestano to ponavljam, sve se može nadoknaditi ali ugašeni ljudski život nikada se više ne može vratiti. Naša trinaestogodišnja sugrađanka poginula je pred očima svoje majke. Nema većeg bola; ostaješ bez riječi i naprosto ne znaš kako bi uobličio svoje misli i ono što eventualno možeš izgovoriti. Utjehu ne možeš pružiti, jer takav nezemaljski bol ne poznaje utjehu.
Ubrzo će krenuti rušenje centra Petrinje, svih onih zgrada koje smo tako dobro poznavali i kraj kojih smo svakodnevno prolazili. Nestaće zgrada naše nekadašnje Bonbonierre, u kojoj sam kao dijete kupovala bombone na vagu i svoje omiljene grožđice u čokoladi. Nestaće lice i srce Petrinje kojeg sam nosila u svom srcu gdje god da sam pošla. Moraćemo se naviknuti živjeti sa tom silnom prazninom u prostoru i svakodnevno prolaziti poznatim ulicama bez njihovih uništenih lica, dok se ne naprave neke nove kuće i ne uskrsne neko novo lice našeg voljenog grada.

Ima još nešto u svemu tome - grad ne čine samo kuće i ulice. Grad čine svi ljudi koji u njemu žive; njihova srca kucaju sa srcem grada u jednakom ritmu. Od 29. prosinca 2020, Petrinju čine i svi oni koji su stigli u naš mali gradić pružiti nesebičnu pomoć iza najstrašnijeg razaranja kojeg smo doživjeli, strašnijeg i od one ratne 1991. U mojim očima i oni su postali Petrinjci, naši sugrađani koji će uvijek moći pokucati na naša vrata i biti nam dragi gosti. Toliko ih je da Petrinja zapravo ima puno, puno više stanovnika nego što to mislimo. Malena općina Viljevo uputila je na našu županiju izdašnu pomoć, i dio donacije stigao je i u Petrinju zahvaljujući dobrim dušama Siska, a sve je organizirala dvadesetjednogodišnja studentica iz Viljeva, koju isto tako od jučer smatram Petrinjkom.

Teški su ovo dani za sve nas. Za one koji su direktno pogođeni ovom kataklizmom, ali i za sve one koji su na bilo koji način pomogli i duboko suosjećaju sa stradalnicima.
Voli vas hrvatska Hiroshima, tako da znate. Budite i dalje Ljudi kakvima ste se pokazali.

( fotke - Željko Lukunić/ Pixell i Anita Lokner, naša draga Petrinjka )




01

petak

siječanj

2021

Šta me sve snašlo...

Danas isključivo u revijalnom tonu.

Ja sam imala divnu namjeru ošišat se, da uđem u Novu godinu ošišana i da mogu obuć dolčevitu iz Zare koju sam dobila na poklon, istu kakvu ima Ella Dvornik, a koja bi mi omogućila da trenutno postanem influenserica. I desi se šta? Desi se kataklizma takvih razmjera da sam iz kuće izašla u crvenoj majici, sivom donjem dijelu trenirke, ljubičastim flafi čarapama i kroksama, zagrnuta zimskom jaknom. Bez kape, koja je bila puna žbuke od zida koji je ovlaš puko.
Srećom sam dan ranije u svoju crvenu torbu strpala šlaftablete, tablete za bolove, novčanik koji inače uvijek tražim i nikad ga nemrem nać. Iznesla i vrećicu sa duvanom i filtere, koje je raspuvalo po cijelom dvorištu jer nisam zatvorila kutiju, a otišla sam van na ulicu sa svim ostalim susjedima. Pa sam cijelo popodne fektala cigarete od kog sam stigla, jer meni ko kroničnom pušaču nema gore situacije od one bit bez cigareta, pogotovo kad sam pod stresom, a taj dan sam imala adrenalina za cijelu kozačku pukovniju. Kad me junior vratio kući da uzmem nešta majica i prnja za presvuć se, diskretno me zamolio da uzmem nešta drugo za obut se jer krokse baš i nisu neka fensišmensi obuća. Pa sam uzela moje marte na rože i ušla u šlafcimer da uzmem spomenute prnje. Kadli moj ormar leži prevrnut. Pao usljed kataklizme. Junior ga podigo na krevet, da samo lapim štogod, bilo šta, prvo šta mi padne ruku. Ajde nabacam nešta prnja ( za koje se kasnije ispostavilo da su krive, uzela sam one tanje majice jer nisam imala naočale ). Krenem uzet iz frižidera ono šta je otvoreno i pokvarljivo jer je nestalo struje, a tamo spektakl. Na podu odmotane sarme, prosuta francuska, razbijena zdjelica od grah salate koja se sljubila sa francuskom...otvorio se frižider dok je drmalo i jelska ponuda popadala van. Nataknem najlonkesu na ruku i poberem to sa tepihića, zajedno sa krupnijim komadima stakla od čaša koje su isto ispale na pod dok je drmalo. Krenem u špajzu uzet flašicu ajvara ako mi padne sol...nemrem ja otvorit vrata, samo staklo zapinje i škripi jer su popadale neke boce i teglice dok je drmalo. Dotle je junior zatvorio vodu u šahti, i pita da šta radim. Reko kupim sarmu s poda, i francusku, i krljke od čaša. Da nek izlazim van, jer ako opet krene drmat...
Bacili još jednom pogled na kamine, onaj okrugli još je bio vruć al bez žere unutra, a veliki je junior očistio od žere kad je prvi put stigo, a obzirom na dimnjak koji je pao dok je drmalo. Vratila se po najlonkesu sa odmotanim sarmama i ostalom jelskom ponudom i bacila u smeđu kantu, a tepihić šiknula na terasu. Vratila se još jednom po Zarinu influensersku dolčevitu i onda mi je junior izrijekom zabranio vraćanje po išta više.

Rezime revijalnog tona glasi - u novu godinu sam ušla raščupana ko da mi je vuk na glavi janje čerečio, sa fensišmensi Zarinom dolčevitom sfafuljanom u torbu sa novčanikom i tabletama. Trzam se kad neko jače zalupi vrata il lupi neki komad suđa. Ne spavam skoro nimalo.
Nadam se samo dobrom resetiranju koje toliko svi priželjkujemo, jer smo 2020. ispratili, zatrlo joj se sjeme i pleme dabogda.

31

četvrtak

prosinac

2020

Srećonoša

Dimnjačari donose sreću, to znate od pamtivijeka. Treba se samo primiti za gumb kad ga vidite i stvar je riješena.

Naš petrinjski dimnjačar je uistinu poseban srećonoša. Nikada ga nisam vidjela ljutog, bez osmijeha na licu. Uvijek iznimno ljubazan, spreman na pomoć, kada god ga se pozove. Trebao je doći u moj skromni dom, donijeti mi kalendar i obaviti neko manje čišćenje na dan prve serije potresa. Naravno da nije stigao, jer je imao tko zna koliko intervencija kod ljudi kojima su se dimnjaci urušili. A onda je uslijedio novi dan, koji je donio još veće urlikanje zvijeri iz utrobe zemlje. Jedan od pacijenata našeg nasmijanog petrinjskog dimnjačara potpuno je otpao i oštetio mi krov; ostala dva pacijenta skinuli su alpinisti o kojima sam jučer pisala jer su bili potpuno rasklimani.
Danas, na Silvestrovo, moj je skromni dom pohodio i statičar koji ga je proglasio privremeno neupotrebljivim dok se dimnjaci ne sruše i ne srede. U usporedbi sa stravičnim oštećenjima koje imaju brojni moji sugrađani - ja zapravo uopće nemam veliki problem. Trenutno sam na sigurnom, u toplom i pokušavamo dogovoriti operaciju dimnjak. Riješiće se sve to i na mjesto starih dimnjaka doći će novi, koji će umjesto starih dočekivati našeg nasmijanog dimnjačara da ih očisti i sredi za sezonu loženja.
Prošle sam godine na Silvestrovo napisala:"Sretna vam Nova 2020. ( ajme dobrog broja, sad bi mogla ić tražit numerološke analize...sve je to meni od prehlade, ništa drugo )." Da dobrog broja...iskreno se nadam da se ovakva godina nikada više neće ponoviti u povijesti čovječanstva. Samo tri dana prije kraja godine moj je grad preživio apokalipsu, pandemiju kuge modernog doba zbog koje je član moje obitelji stavljen na respirator neću uopće spominjati.

Želim nam svima da već kad otkuca ponoć i 2020. zauvijek ode u ropotarnicu povijesti otpočne jedna puno bolja godina, koja će nam svima donijeti samo lijepe stvari. I zapamtite da za sreću ne treba puno - tek zdravlje i postojanje ljudi kojima je stalo do vas i koji vas vole. Sve ostalo je nevažno.
Budite Ljudi jedni drugima, budite sretni u Novoj godini koja će otpočeti za samo tri sata. Voli vas Rossovka.

( photo by ps portal, Miroslav Šantek; naš petrinjski dimnjačar, naš srećonoša, neka vam svima donese pregršt sreće u vaše domove )

30

srijeda

prosinac

2020

Hvala svima, od srca

Prvo moram reći da živim u centru Petrinje, i da do onih ruševina, koje ste svi mogli vidjeti u vijestima, imam nekih pet minuta hoda. Zatim moram reći da šteta koju ja imam na mom skromnom domu nije niti približna onoj koja je snašla moje brojne sugrađane. Ono što sam ja na prvi pogled vidjela bio je zid u hodniku koji je pucao pred mojim očima dok je trajao potres, zatim puknuće vanjskog zida, dimnjak koji je pao i napravio nešto rupa na krovu, nešto pomaknutog crijepa na obje strane krova na kući i na drvarni.

Fotografije koje stavljam nikako ne služe tome da bih istaknula kako je moja sudbina teška, jer ima onih koji više nemaju ni zidove a kamoli krov nad glavom. Njima se želim zahvaliti divnim ljudima, alpinistima PDS Velebit i Planinarskog kluba hrvatskog liječničkog zbora, koji su na upit mog juniora odmah sjeli u automobile i došli riješiti situaciju. Slučajno ih je susreo vozeći potrepštine iz Crvenog križa u neke dijelove grada.
Popeli su se na krov, skinuli sva tri dimnjaka ( i onaj srušeni i ova dva koji su izgledali cijeli ), zatvorili rupe na krovu i otvore nekadašnjih dimnjaka. Zatvorili su i rupu na krovu sa ulične strane, i rupu na drvarni koju smo ljetos prepokrili. Hvala vam od srca, zahvaljujući vašoj spremnosti da odmah idete pomoći moja kuća neće prokišnjavati. Možda će se dimnjaci u potpunosti morati rušiti, to ćemo tek saznati, ali za razliku od mnogih Petrinjaca, Glinjana, Siščana i stanovnika Sibića, Strašnika, Majskih Poljana - ja imam zidove i krov. Uopće ne znam u kakvom su stanju zidovi u sobama, znam samo da je gadno pukao zid ispod kojeg je u tom trenutku stajao moj najdraži frajer, ali vjerujem da se sve može obnoviti osim ljudskih života. Ima obitelji zavijenih u neizmjernu tugu koje će još teže podnositi svaki glasniji zvuk ili neki prasak, jer su jučer izgubili svoje najmilije.

Danas sam konačno normalno jela, i nadam se da ću uz malo sreće noćas možda i odspavati. Nadam se da će probuđena zvijer iz utrobe zemlje konačno zatvoriti svoje strašne ralje i da će sve ostati samo na podrhtavanju tla, koje se još uvijek osjeti.
Još jednom hvala ljudima iz spomenutih PDS Velebit i Planinarskog kluba hrvatskog liječničkog zbora, ali i svim ostalima - svima onima koji su još jučer stigli u Petrinju kako bi pomogli unesrećenima. Beskrajno sam zahvalna svima vama koji ste upućivali poruke podrške i nudili pomoć. Ne znam jeste li svjesni koliko veliko srce svi imate i koliko sam sretna što vas mogu smatrati svojim prijateljima.
Hvala vam svima, od srca, u moje ime i u ime mog voljenog grada koji je pretrpio najstrašnije razaranje otkad postoji.

( fotke by moj junior, kojem nisu dali ni blizu krovišta )









29

utorak

prosinac

2020

6,3

Danas 6,3. Epicentar 47 kilometara od Zagreba. Iz utrobe zemlje vrišti, a kuću njiše kao kulu od karata. Tutnji i huči neopisivim, jezivim zvucima. Sve pada, pred mojim očima puca zid u hodniku.

A moj najdraži frajer, sunce mog života, stoji blijed poput krpe ispod štoka i kaže - pomozi nam, pomozi mi. Mene baca unatrag, koliko god se trudila da priđem djetetu. Govorim - samo se drži, mili moj, ne boj se, tu sam. Ne dam te.
Konačno uspijevam dohvatiti njegove ručice i kroz lomljavu izlazimo na dvorište. Obuvam ga, onako blijedog, i grlim. Prošlo je, kažem mu, gotovo je. Ulazim natrag po njegovu jaknicu i svoju jaknu. Stojimo na dvorištu, pokušavam nazvati njegove roditelje. Ništa. I mreže je zdrmalo. Dižem pogled i vidim srušeni dimnjak i crijepove koji su otklizali niz krov. Sve je to ništa u odnosu na moje najveće blago, koje prestravljeno stoji kraj mene.
Ubrzo dolazi njegov otac i mali brat, zatim i majka koja uplakana stiže iz ljekarne u kojoj su popucali i zidovi i štokovi. Odlaze po barem nešto stvari. Kreću vatrogasne sirene, zavijanje vozila hitne, prolazi kamion s vojskom.
Postajem svjesna da je drugdje po gradu još puno gore nego kod mene, u mom dvorištu. Prve snimke vidjela sam puno kasnije. Strašna je sila koja nam je u sekundama mijenjala živote.

Hvala svima koji su bez razmišljanja došli pomoći Petrinji. Hvala sili koja je danas poštedila naše živote. Hvala svima koji su uzaludno zvali i slali poruke, jer u Petrinji nije bilo struje i nisam mogla napuniti mobitel.

Samo budite Ljudi jedni drugima. To nam je najpotrebnije. Kuće će se popraviti, jedino nas može nestati zauvijek, u sekundama.

28

ponedjeljak

prosinac

2020

Bilo je jezivo

Neću stavljati fotografije. Njih ste mogli vidjeti na raznim portalima, kao i snimke u vijestima.

Za početak želim reći ovo - Petrinja se uistinu ne zove "12 kilometara jugoistočno od Siska", kako su to slikovito napisali negdje. Iskreno, ne da mi se tražiti gdje. Petrinja je mali gradić udaljen svega pedesetak kilometara od Zagreba i svašta je preživio tijekom dugih godina svoga postojanja. Između ostalog, i snažan potres koji je jutros u tri navrata žestoko protresao sve nas, i stanovnike i petrinjske kuće i ulice.
Takav sam strah zadnji puta osjetila u ratnoj 1991., kada je VBR ispraznio cijelo punjenje usred noći negdje u Odransko polje. Probudi te grmljavina za koju ne znaš otkud dolazi, vani je mrkli mrak, i dok se snađeš sve je gotovo. Tako je bilo i jutros. Čuti takav jauk iz zemljine utrobe, takav huk i grmljavinu koja trese kuću kao kulu od karata je nešto najstrašnije što sam doživjela. Čula sam i lomljavu stakla negdje u kući. Dok sam ustala iz kreveta i obula kućne šlape sve je bilo gotovo. Ispostavilo se da je nastradala plafonjera iznad ulaznih vrata i nešto čaša koje su popadale sa sudopera. Skuhala sam kavu, sva uzdrmana i javila se mojoj susjedi, bratu i dragoj prijateljici Ranki koja je zvala iz Zagreba. Dok sam ispijala prve gutljaje kave zatreslo se ponovo; ovaj put je urlik iz utrobe bio još glasniji; kasnije sam pročitala da je potres bio na svega dva kilometra dubine. Ubrzo je uslijedio i treći.
Zagreb jako dobro zna o čemu pišem, svi se sjećamo strašnih slika potresa ove godine. Oni koji su prošli rat jako dobro me razumiju. Od toga nema bježanja; možeš se samo negdje skutriti i pričekati da prođe. Nadati se da će brzo stati.

Puno je ljudi imalo štetu na kućama. Sela Sibić, Strašnik i Nebojan, recimo, vjerojatno i ostala sela između Petrinje i Gline, pretrpjela su znatne štete. Pa kad tako na nekom portalu, ispod teksta o potresu u Petrinji, pročitam komentar tipa - pa to su sve stare maksimalno oštećene kuće koje bi se srušile i bez potresa...vjerujte mi da me tjera na povraćanje. Kakav čovjek moraš biti da uopće napišeš takvu gadost? Koji mentalni sklop moraš imati da ti padne na pamet ispisivati takve riječi, pa upravo da se radi i o najgoroj straćari, i to u trenucima dok ljudi u Petrinji priskaču jedni drugima u pomoć koliko mogu, dok vatrogasci interveniraju najbrže što mogu, dok se Ljudi trude biti Ljudima?

Nadvila se noć nad Petrinjom. Užasno puše i hladno je. Nadam se da ćemo je provesti mirno, bez iskakanja iz kreveta, i da zemljina utroba više neće ispuštati jezive urlike poput onih jutrošnjih.
Hvala svima onima koji su zvali i slali poruke podrške. Divno je znati da postoje Ljudi, za razliku od onih koji Petrinju nazivaju "12 kilometara jugoistočno od Siska" i tvrde da bi se kuće ionako same od sebe srušile.

Poželite nam da noćas spavamo i izbacimo u snu sav stres današnjeg dana.

27

nedjelja

prosinac

2020

Pokemon Pikachu

I tak. Krenula su cijepljenja.

Naravno, nuspojava većine dežurnih pljuvača su komentari tipa - zašto se prvo cijepe ovi najstariji; ono, da se vidi hoće im šta bit, sram vas bilo, pa će se dalje nastavit cijepit ako njima ništa ne bude. Pa će se cijepit medicinari; e zašto oni, šta ako njima nešta bude, ko će nas liječit. Pa zašto se nisu prvo cijepili političari; da jesu, bilo bi opet - sram vas bilo, kud letite ko da se bomboni dijele, ovako nisu prvi pa onda ide - sram vas bilo, da to cjepivo išta valja vi bi se prvi cijepili. Uglavnom ne bi ugodio ničim i nikako.
Dok sam u prošlom stoljeću ja išla u školu nije bilo koronapartija, al je bilo obaveznih cijepljenja. Znači niko te nije pito jel se hoćeš cijepit il se nećeš cijepit. Postojo je popis obaveznog cijepljenja, i to su dolazili cijepit u školu. Pa kad dežurni otvori vrata od razreda i kaže - vi ste na redu...ja bi najrađe utekla u tri vražje matere da me ne dobavi igla, al nemaš kud. Idu svi i gotovo. Ujutro mi mama uvali zdravstvenu knjižicu u torbu, ja na rubu fraza zbog igle koja će me snać u nepoznatom trenutku, ona mi održi kraću edukaciju o tome da ja zapravo nisam normalna jer više boli kad upikne pčela i da kak sam mogla primit po šest, sedam pikica penicilina zbog gnojne angine. Mislim si - pa zato se i bojim igala, al šutim, s mamom nema labavo; jebeš sve igle kad ona podigne obrvu.
Pa dođemo do pred ulaz u dvoranu za tjelesni, tamo je bilo dosta mjesta. Doktorica sjedi za stolom, prozivaju po abecedi. Malo pogleda grlo, posluša pluća; dotle sestra navuče cjepivo u špricu, mrljne alkoholom nadlakticu i za dvije sekunde sve gotovo. Ja sam za nesreću bila po abecedi negdje pri kraju, pa sam morala stajat u redu i gledat kak se ove ispred sve cijepi i čekat da dođem na red. Plakat bi počela otprilike kad bi ispred mene ostalo još dvoje - troje za cijepljenje. Dok njih pocijepi pa ja stanem pred doktoricu, mokra majica na meni od potoka suza. Bila sam jako sitna ko malena, upisalo me u prvi razred sa sedamnajst kila, i onda se doktorica sažali pa me malo utješi i kaže sestri - za ovu malenu uplakanu curicu jednu malenu iglicu molim. Još mi mora dić i rukav jer sam ja na rubu nesvjestice. I kad za dvije sekunde sve bude gotovo, pitam se jesam morala baš blejat i šmrkljat onuda jer zbilja ne boli. Al do idućeg cijepljenja prizaboravim, pa opet bude ista priča.

Ako se budem cijepila za zaustavljanje koronapartija, nadam se da će bit neka uviđavna doktorica koja će isto uzet u obzir moj strah od igala i neće joj smetat ako budem malo blejala. Jebote kad sam se cijepila zadnji put, nemrem se ni sjetit.
A tradicije se valja držat. Ako sam blejala onda, moram i sad blejat, pa nek misle šta hoće.

( photo by Imunizacija, čuj iglu ko glogov kolac )


25

petak

prosinac

2020

Ko ne spava, taj naprimjer jede

Prošlu noć je moja insomnija zablistala punim sjajem, valjda zbog šljaštećeg bora i popratnih sadržaja iz susjedovog dvorišta, tipa neonki i vanjskih led lampica.

Zaspala oko pola dvanajst i probudila se u dva nula nula. Pokušavala dalje zaspat, bez vidljivih rezultata. Onda sam možda malo i ogladnila, biće od nervoze šta ne mogu zaspat, pa sam napravila manji sendvićak i pojela ga gledajuć neki božićni film. Nadopunila jelsku ponudu sa dvije mandarine i jednom prekomurskom gibanicom, da mogu ujutro bacit plastiku u žutu kantu. Dobro zalila sprajtom i bubnula normabel nebil došlo do spavanja. Ništa. Nastavila gledat film do kraja, pa počela gledat i drugi. Napušila se ko krepatil. Napila se sprajta do iznemoglosti. Zadnji put pogledala na sat u pola pet i probudila se u pola osam, gladna ko da nisam jela dva dana. To samo potvrđuje činjenicu da je želudac ko ogromna najlonkesa, šta više trpaš to se on više širi. Dok sam kuhala kavu pojela par kolača i šnitu kukuruznog kruha sa topljenim sirom. Pa negdje oko pol dvanajst dva pečena jaja na oko, nisam bila sigurna da ću izdržat do ručka kod juniora. Ono, nezgodno je doć nekom na ručak sa kruljenjem u želucu. Tamo malo baranjskog kulena i kobasica i sira, pa tanjur juhe, malo mesa i hrpu grah salate. Probala četri fele kolača i zalila kokakolom, čisto da CO2 odradi razgradnju, ko kad mister muskolo odčepljuje zaštopani sudoper. Došla doma i prešla susjedi čestitat Božić. Žena promptno kolače na stol, ajde probaj baš su fini. Pa jedan sa sirom, pa jedan sa čokoladom, pa jednu salamu sa mljevenim keksima. Oko osam večera, topljeni sir i kukuruzni kruh i hrpa grah salate, već sam spomenula da grah salatu jedem uneznano. Još dvije mandarine i sprajt.

I sad evo gledam film i varim ne ko jedna, nego ko dvije i pol anakonde. Razmišljam šta će bit ako se noćas opet probudim. Bil opet sendvićak il zdjelicu francuske, možda bi me majoneza i grašak bolje zbetonirali da zaspim. Čips ne smijem jest jer previše šuška kesa, skroz me razbudi. A sve pod upaljenim lampicama od bora, ko Godzila koji se oteo kontroli i proždire sve šta mu padne šaka. Jer bor je odmah iznad dvosjeda, šta je jako dobro jer mi nemre ništa ispast na moju omiljenu crvenu dekicu.

Jel i vi tako naležećke jedete uz teve, il to samo mi odabrani koji spavamo otvorenih očiju i kopamo po frižideru u naletu tjeskobe zbog nespavanja?

( photo by GQ Australia, ovo je biće Godzila sa vidljivom žgaravicom; ja nemam tih problema )

24

četvrtak

prosinac

2020

Na dobro vam došlo porođenje Djetešca

Moram priznati da mi je ovo jedan od najtužnijih Badnjaka u životu. Jedan od meni najbliskijih članova naše poprilično velike obitelji hospitaliziran je zbog komplikacija izazvanih kugom koju živimo iz dana u dan. Koliko god se trudila da razmišljam pozitivno, ne mogu savladati osjećaj nemoći. Ne mogu učiniti baš ništa da mu pomognem, a on je meni toliko puta pomogao i riječju, i djelima. Mogu se samo nadati da će sve biti dobro i slati mu svoju ljubav mislima.

Što sam starija, sve mi se više čini da sam se više radovala Badnjaku a onda i Božiću dok sam bila dijete. Moja je baka živjela u malenoj, skromnoj kućici odmah pored naše; uvečer je u kuću unosila slamu u kojoj nam je znala ostaviti jabuka, oraha, lješnjaka i pokoji svileni bombon. Bor se kitio prekrasnim staklenim kuglicama koje nam nije dala ni pogledati, a kamoli dotaknuti. Stajale su u plitkim kartonskim kutijama, pomno zamotane u tanki bijeli papir. Zapjevali bi i poneku petrinjsku božićnu pjesmu dok se kitio bor, a dala bi nam i da zapalimo prskalice onako stojeći sa strane, jer ih ona na boru nikad nije palila, bojala se da se bor ne zapali. Prije večere pojeli bi malo češnjaka s medom ( da vam coprnice ne zametu pute, tako nam je uvijek govorila ) i uburili prst u medenu rakiju. Večera je obavezno bila posna. Jedna od tatinih sestara isto je živjela u Brezju, pa se kod nje uglavnom znalo zalomiti i dočekati Božić, uz ponoćnu večeru i kuhano vino ( za starije, naravno; mi bi pili čaj ili neku narandžadu ). Kao sad se sjećam da je teta uvijek u najcrveniju jabuku nabockala sitne žute novčiće i stavljala je pod bor zajedno s božićnom pšenicom.

Božić sve više gubi svoj pravi smisao. Umjesto jednostavnosti i radovanja rođenju Spasiteljevom, sve trese potrošačka groznica, stolovi pucaju od obilja hrane, vrlo je malo obitelji zajedno za ovaj veliki blagdan. Nema više ni snijega koji je škripao pod nogama, ni studeni koja je rumenila lica dok smo zabundani hodali Brezjem.
Zato vam želim da današnju Badnju noć, a onda i Božić budete u krugu svojih najdražih i najbližih, svjesni kolika je to radost i blagoslov. Želim vam obilje zdravlja, ljubavi i radosti. Želim vam da budete svjetlost jedni drugima, svjetlost jarka i jasna poput one koja je obasjala Betlehem u čarobnoj noći i dovela pastire do štalice u kojoj je u jaslama ležalo djetešce, posebno po svemu što će donijeti svijetu.

( komadić mog bora koji je zamirisao kuću i instalacija koju sam složila za stol, malo za promjenu )




22

utorak

prosinac

2020

Pametan piše...

Noćas sam se probudila u dva sata pa gasila alarm da me ne probudi u pola šest. Jer sam od danas šta? Na godišnjem odmoru.

Pa nakon buđenja u dva opet malo buđenja oko pola pet i pretvaranja da se spava, dok mi nije narasto tlak jer nisam više mogla zaspat. Ko će insomniji objasnit da ne moram ić radit. Pa sam poslje kave otišla po grincajg, češnjak, piletinu, oslića ( kojeg nisam našla ) i stalno mi zvoni po glavi da nešta trebam kupit al ne bi se sjetila šta da me neko ubije. Došla kući, strpala prat zavjese, oprala prozore i nastavila razmišljat. Popeglala ove jedne šta se moraju peglat, povješala sve nazad na prozore i nastavila razmišljat. Strpala prat crni veš, prostrla ga, i dalje pojma nemajuć šta sam još trebala kupit. I onda idem izvadit faširano za sarmu iz kištre, i eto prosvjetljenja - trebala sam kupit crveni luk, kak ću filu napravit sutra ujutro bez crvenog luka? Šta znači da ću sad morat u dućan po jebeni luk.
Al to nije sve. Kad smo već kod crvenog luka, mislila sam danas skuhat grah za salatu pa ga smontirat u veliku teglu ( onu od tri kile, grah salatu jedem uneznano ). Naravno da nisam namočila grah. Znači sutra prvo frkanje sarme, pa kuvanje graha, pod uvjetom da ga ne zaboravim namočit večeras.
Al ni to nije sve. Jer sam se maloprije sjetila da nemam blage veze gdje mi je stalak za bor. Šta znači da će bit red popit normabel pa ić u pretres prostorije zvane mauzolej u kojoj stoji sve ono šta se koristi jednom godišnje, one ranjglurine za ajvar i plastičnjava za kobasijadu i mesarski stol i produžni kablovi ispravni i neispravni. Majkosvetabožja. Pa trebala bi mi tri ona glomazna krvosljednika da im dam da ponjuše bor pa da u mauzoleju nađu jebeni stalak. Ko zna kud ga se uguralo kad se vadilo flašice za ajvar i kisele krastavce, i one stoje u mauzoleju.

Ja zapravo imam dvije opcije. Jedna je da u roku sad počnem zapisivat sve šta moram napravit il kupit, jer ovo izmiče kontroli. Jebote još ću sutra umjesto sarme skuvat filanu papriku. Druga je da preselim nekud u vražju mater, gdje je temperatura četrdesetpet u hladu. Ko recimo ova kućica na plaži. Nit prozora, nit zavjesa, nit gore kamini, nit treba usisavat. Kad se digne plima - opere pod i pobere mrve od kruha i pobriše prašinu. Kad je nevrijeme - opere sav raspoloživi mebl, znači ne treba prat tepihe i zajebavat se sa pasent jastučnicama. Bor utaknem u plićak i gledam kak šljašti dok pijem ono neko sranje u kojem stoji mali kišobrančić.

Jedino bi mi falila sarma. Ko bi je kuvo na plus četrdesetpet? Al kad bolje razmislim, nije to čak ni loše; lagano frčeš u badekostimu, ne treba otvarat prozore dok kipi jer je sve rastvoreno...milina. Samo treba pazit kod zaprške, da ne špricne po golim nogama.
Drugo je čista idila.

( photo by Home Inspiration Ideas )


21

ponedjeljak

prosinac

2020

O konjunkciji i smaku

Eto šta ti je živjet na kontinentu. Jutros magla ko da vraćam prsten na Kletu goru u Mordor, a sad je nebo bez ijedne zvijezde, ko da će se svaki tren urušit na spomenuti kontinent.

Pa nek ja na današnji zimski solsticij vidim konjunkciju Jupitera i Saturna, koju je zadnji put svekoliko pučanstvo vidjelo prije osamsto godina. To napričalo - biće vidljiva ko vrlo sjajna zvijezda, poput recimo one kad tri kralja jahahu i dojahahu do štalice, gledajte nebeski spektakl jer vam je to jedinstvena prilika. U šta da gledam, magluštinu i oblačno nebo jebote. Osim toga, i da je vedro opet ne bi ništa vidjela; kod susjeda šljašte lampice ko na avionskoj pisti i ima rasvjetu da kad se glista pomakne u travi upali se ne jedna nego dvije neonke, da možeš radit Vilerove goblene. Znači vidljivost ko da je bijeli dan. Nebeska konjunkcija - nula bodova.
Inače je za danas bio najavljen jedan u nizu smakova svijeta. Sva sreća pa se nisam prepala, i skiselila sam kupus i skuvala ajvar. Da sam poslušala tog proroka, koji je baj d vej podbacio već pedesetosam puta, nit bi bilo kupusa za sarmu nit ajvara za namrljat na kruh. Jer je već jedan smak najavio 21. lipnja ove godine, pa kad se ništa nije desilo onda je prebacio smak na svoj rođendan koji je eto baš danas. Sve povezo dirljivom pričom o majanskom kalendaru, već spomenutoj konjunkciji Jupitera i Saturna i svom rođendanu. Zamislio valjda čovjek da bi bilo zgodno umjesto svijeća na torti gledat kako velika vatruljina guta bolnicu u kojoj se rodio dok ganuti sugrađani pjevaju "sretan ti rođendan". E pa sjebo se i ovaj put. Moram sutra pogledat jel već najavio novi datum, obično brzo reagira, tipa - evo nije bilo sad usljed objektivnih okolnosti, al idući nam stiže tad i tad i neće bit greške ko ovaj put.

Tak da možete odahnut svi vi koji ste spekli kolače, oprali pa zasrali kuhinje pekuć kolače pa sad perete opet, naručili odojke i kupili zalihe hrane za desetak dana. Naravno i vi kod kojih već naveliko šljašti, nema valjda goreg nego raspetljavat lampice iza smaka svijeta i skidat šutu sa božićnih dekoracija. Budite smireni, čovjek je podbacio i ovaj put.
Sto posto sad gleda u oblačno nebo i proklinje dan kad se rodio. Neće ga smak i neće. Ne znam jel razmišljo o promjeni posla, možda da pređe u kuhare, vatrogasce il tak nešta. Ono, da ima dodira s vatrenim pojavama, pa makar dok pali plin ispod ranjgle od dvadesetpet litara il ide nekud na intervenciju.

( photo by Zvjezdarnica Zagreb, ovo sam valjda trebala vidjet na nebu da ne živim na kontinentu )

20

nedjelja

prosinac

2020

Ponos samo takav

Kada pomislim na Hrvatsku, uglavnom me duša zaboli zbog svih ljepota i prirodnih bogatstava koje imamo a tako se njima bahato razbacuju oni koji bi ih trebali znati upotrijebiti da bi nam svima bilo bolje.

Na plodnu slavonsku ravnicu, đakovačku ergelu lipicanaca, vukovarske rane. Na moslavačko vinogorje, na banovinsku najveću šumu kestena u Evropi. Na Liku i Gorski kotar, od kojih bi recimo Švicarska napravila skijaški Eldorado. Na sva naša brodogradilišta. Na neizmjernu ljepotu naše Dalmacije. Na sve uništene tvornice i olako rasprodane gigante.
Ne mogu a da ne pomislim i na one koji su nesebično godinama olakšavali ovu našu prekrasnu, napaćenu zemlju da bi punili garaže umjetninama i trpali pare na račune u inozemnim bankama. Njima Hrvatska ne znači ništa. Njima ništa ne znači ni ovo čudo koje se danas desilo u Danskoj, a naša državna televizija kojoj uredno plaćamo pretplatu udostojala se prenositi tek dvije utakmice naših rukometašica.
Koliko su samo udaraca danas primile. Koliko su hrabro igrale protiv favoriziranih domaćina. Kako je bilo divno gledati njihove osmijehe zadnjih par minuta utakmice, kada su postale svjesne da više ne mogu izgubiti.

Ima nas kojima je stalo. Nismo dežurni pljuvači i ne gledamo samo ono najcrnje i najgore u svemu što ova naša domovina ima. Vidimo u njoj puno, puno više od korumpiranih političara i teoretičara kojima nikad, ali nikad ništa ne valja i nikada im neće valjati.
E pa za nas, kojima je stalo, one će danas staviti oko vrata brončane medalje. Osjećam kao da ću je i ja dobiti.
Ponos do neba. Zaslužile su svaku sekundu sreće koja isijava iz njihovih lica.

( fotka i nije nešto; uslikala sam rođeni teve, ali to ionako ne može umanjiti vrijednost onoga što se desilo u Danskoj )

19

subota

prosinac

2020

Umjetnjača

Ja umjetni bor kupujem već cca dvadeset godina, i još ga nisam kupila. Kao, ne miriši i vidi se iz susjedove kuće da je to plastika i grane stoje ko da je grom u njega opalio. Nakanjujem se pa nikako.

Kupovinom takve umjetne instalacije, koju možeš složit i vratit u kutiju do idućeg korištenja, gubi se jedna od najljepših čarolija božićevanja. Ako si pametan pa kupiš umjetnjaču, onda nema ophodnje u potrazi za najboljim stabalcem, nema da se ulijepiš smolom po rukavicama i jakni dok ga dotandrljaš doma, nema muke Isukrstove dok ga uglaviš u stalak jer je stalno izvitoperen il vamo il tamo. Pa mlati sjekirom po stablu da ga možeš uglavit u stalak. Pa previše smlatiš pa guraj klipe u stalak, pa podmeći klipe pod stalak da vidiš jel se može izravnat to šta stoji nahero na desnu stranu, pa sve sjebeš dok ga uneseš u kuću i opet ispočetka. Da ne spominjem da si opet ukeljen smolom, ovaj put roba jer ko još u jakni unosi bor, treba ti ionako manevarski prostor jer zapinješ za štokove i vrata i namještaj.
Kad ga jedva uriktaš tam gdje će stajat, sjetiš se da ga moraš micat jer nemreš do nakita i lampica, stoje u kutiji u sobi do koje možeš doć jedino da pomakneš bor. Pa ga pomakni, iznesi nakit, pa opet namještaj zeleno govno koje se u pomicanju nakrivilo i polijepi se smolom. Pa udri kitit girlandama, kuglicama, češerima, anđelima i svim raspoloživim šljaštećim andrljem ( obavezno probat jel lampice rade; ja jedne godine nisam uštekala da vidim jesu u funkciji pa je sav krameraj sa bora išo nazad u kutiju a ja jedva našla nove, razgrabili ljudi, izgubila tri sata po dućanima ). Pa nemreš nać jaslice, ko da ih je pojelo, a bila si sigurna da su na dnu kutije. Al ne mičeš više bor da ih ideš tražit, nezgodno je hulit na Badnjak. ( Vlasnici anarhistički nastrojenih pasa il mačaka posebno bit oprezni; znam za jednu situaciju gdje je mačak u naletu ludila skršio cijeli bor i sve do jedne kuglice, pa se bor te godine kitilo dvaput. )

Pa kad upališ lampice i diviš se kak je krasan, sjetiš se krucijalnog trenutka iznošenja iza Tri kralja kad u dvorište izbaciš golo drvce a iglice bereš do ljeta.
Al to je druga priča.

( photo by What The Farm? )


16

srijeda

prosinac

2020

Priča o bijelim žgancima

Legenda kaže da se nekoć živjelo bez velikih trgovačkih centara, bez Nutelle, mliječnih namaza, kupovnih džemova i marmelada svih vrsta. Ako si htio djeci namazati džem na kruh, trebalo je tijekom godine napraviti džem od sveg raspoloživog voća pa ispeći kruh.

Miris i okus bakinog kruha bio je nenadmašan i neusporediv sa bilo kojim drugim kruhom, pogotovo kad bi pekla kukuruzni kruh. Ona nije koristila kupovno kukuruzno brašno. Sijala je obični žuti kukuruz za brašno za kruh, a bijeli kukuruz za posebnu deliciju koju mislim više nigdje ne možete pronaći, bijele žgance. Kukuruz se ručno okapao, nije bilo špricanja pesticidima kao danas. Trebalo je uložiti puno truda da nježne biljke izrastu u gorostase koje se onda pobiralo i mljelo u mlinu, za najfinije žuto i bijelo kukuruzno brašno. Moja baka po drugi se put udala za čovjeka koji je imao mlin i pilanu, i brašno se mljelo u njihovom dvorištu.
Kukuruzni kruh sam silno voljela jesti, ali bijele žgance...to je okus koji se ne može opisati ako ih nikada niste probali. Kuhali su se dugo, uz puno miješanja, u velikom željeznom crnom loncu, na velikoj peći na drva koja je imala mesingane ručke. Kad bi konačno bili skuhani, onda ih je baka vadila žlicom u veliku zdjelu. Žlica prvo u vodu, pa sa drvene kuhače skine mali žganac; pa tako nebrojeno puta, dok zdjela ne bude prepuna te mirisne bijele divote. Nekad bi ih začinila preprživši crveni luk i dodala sitne čvarke. Nekad bi ih prelila toplim mlijekom kojeg je tako izdašno davala njena Lisava. Ljeti sir i vrhnje, a zimi poriluk s jajima kao prilog bijelim žgancima. Nikada kasnije nisam slađe jela, i nigdje mi doručak nije bio finiji nego kad sam u zdjelici dobila bijele žgance.

Vremena su se promijenila. Danas na policama dućana možete kupiti što god poželite, pa opet nismo zadovoljni.
Jučer sam skuhala palentu, dugo je nisam jela. Izvadila žgance malom žlicom, onako kako su to radile moje bake i mama, prepekla luk ( pustila i da malo zagori, ja volim jači okus luka ) i posula ih sitnim čvarcima. Pokusala sam ih za tili tren, ali nije to ni približan okus onog što sam davno jela i više nikada neću jesti, jer ni brašno ni ljudi više nisu isti. Ostalo je tek živo sjećanje na nešto uistinu posebno.

A možda je sjećanje takvo samo zbog ljubavi kojom je baka sve to radila i kojom me obasipala. Tko to može znati.


15

utorak

prosinac

2020

Hešteg samodrapaj

Sinoć sam naime zaspala pred teveom i probudila se u pola noći, pa mi bilo bezveze ić pisat da se ne razbudim, samo popila šlaftablete i nastavila dalje. Pa kad nisam sinoć, ajmo jutros jedan kratki elaborat o predbožićnom ugođaju po dućanima.

Bez obzira na epidemiološke mjere, il bolje rečeno zbog straha da se ne prošire pa će doć do nestašice namirnica po frižiderima i kištrama i špajzama, ljudi se znoje pod maskama i trpaju u kolica sve šta bi moglo usfalit u nadolazećim blagdanima. Ja nisam išla u šoping epskih razmjera, al u jednom od centara zatekla sam determinirani kaos. Iz zvučnika Mariah Carey milozvučno pjeva o tom šta oće za Božić, pa se sve nadaš da će se pojavit i na mesnici, da joj sfašira meso il nareže kulen. Malo morgen; prodavači iscijeđeni ko limuni od prohtjeva - ne taj komad, to je premasno, ovaj desno...e taj da, i daćete mi još komad vratine, to nek bude masno, i onaj komad rozbratna za juhu skroz u ćošku...Luda kuća. Momentalno zaobilazim mesnicu, jer barem četrnajst ljudi čeka da se ovaj šta kupuje ko da ide smak svijeta smiluje i prestane izbacivat narudžbe.
Dok Mariah i dalje nabraja šta oće - šta neće, ja idem prema voću i povrću jer tamo nema nikog. Dok uzimam povrće za juhu i poriluk gledam neku ženu, širi redom stolnjake i male i velike i srednje, drapajuć najlone u koje su umotani; ne sviđaju joj se uzorci pa ih sve sfafulja nazad na policu skupa s najlonima i nadire prema girlandama i kuglicama. Razvlači sve ko bijesna, al ni to joj se ne sviđa pa gura nazad kud stigne, šta na pravo mjesto šta tamo gdje ima mjesta, pa ima kuglica i među limenkama graha jer joj se par otkoturalo po podu dok je raskapala po asortimanu. Pa kud će tolko hodat, digne kuglice i s njima među grah šta bijeli šta šareni, nek znaju oni kojima treba grah u limenci da dolazi Božić.
Dotle je Mariah završila, eto Georga Michaela. Uzimam neki omekšivač pa skrenem prema policama gdje stoje čarape - eto opet one šta je razgrtala stolnjake i nakit. Sad je muče kuhinjske krpe, pidžame, gaće, deke i plahte. Širi sve šta joj dozvoljava raspon ruku, pa gura nazad jer zaključuje da je to sve bezveze. Usput mene pita da joj dohvatim neke prekrivače jer je preniska; reko evo odma ću ja, samo se malo izmaknite zbog korone i daj ih molim vas raširite da i ja vidim kakav je dezen, pa ih zgurajte u onu kištru sa smrznutim povrćem jer vam se sigurno neće svidit. Obadvije, svaka sa svoje strane, zaključujemo da su bezveze jer su narandžasti, a njoj navodno trebaju tamnocrveni ( mislim...treba njoj i normabel od pet miligrama, da zabunom ne podrapa i vreću hrane za cucke od dvadeset kila misleć da je unutra nešta neophodno za Božić u njenom domaćinstvu ).
Dok idem prema blagajni, vidim je da bez obzira na jebenu masku isprobava osvježivače zraka, one u spreju; šprica žena na sve strane i njuška zrak ( to je skroz ok, čim osjeti miris znači da nije izgubila njuh i nema koronu ). Ipak bi trebalo uzet osvježivač u duhu nadolazećih blagdana, kud ćeš uzet limun il recimo lavandu; sad najbolje paše miris bora il vanilije, da susjedi misle da pečeš vanilkiflice kad dođu k tebi. Al svejedno isprobava sve i ne uzima nijedan. Iza nje ostaju kašljuć svi drugi nesretnici koji su nabasali u mirisnu zonu i dave se ispod rođenih maski.

Šta sam htjela reć? Prodavačima u ovim novonastalim okolnostima zbilja treba dat beneficirani radni staž. Samo iza ovakve jedne trebaju tri prodavača da pokupe sve najlone i poberu kuglice i slože sve šta je raskopala u naletu potrošačke groznice. Šta bi tek napravila da je iz zvučnika začula Poguese, mili moj Bože...plesala bi po pilećem rasjeku i smrznutim ribama sve dok ne bi došla hitna.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.