16

subota

ožujak

2024

Respect, Mr Sigurdsson

Prvo sam mislila da mi se učinilo, a onda skužila da sam dobro vidjela. Čovjek, stranac, Islanđanin pokušava pjevati Lijepu našu.

Reći ćete - pa masno će biti plaćen. Stoji. Samo, plaćeni su i drugi za ono što rade pa rezultata notkuda. On je već na prvoj utakmici pokazao kakav je čovjek, profesionalac i stručnjak. Novinarima je izjavio: "Želim biti dio momčadi, dio kulture i mislim kako je dobro da, kada se intonira himna, pjevam zajedno s ostalima i tako uđem s pravim raspoloženjem u utakmicu. To sam radio dok sam bio igrač, a tradiciju nastavljam i kao trener. Pokušavam naučiti riječi himne, imam još dvije utakmice da se popravim".

Pa gospodo na svim instancama, ako ste negdje putem slučajno ili namjerno izgubili kompas, ugledajte se na njega.
Moj naklon do poda, gospodine Sigurdsson; osim što ste pokazali da želite i možete stvoriti pobjednički tim, pokazali ste da poštujete zemlju čiju reprezentaciju vodite.

08

petak

ožujak

2024

Lista želja za Dan žena

Šta si recimo može poželjet prosječna žena u postklimakteričnoj fazi na današnji dan, koji je proglasilo za međunarodni dan žena, eto da ne ispadne da nismo ravnopravne?

Dala bi se složit krasna lista želja. Recimo negdje pri vrhu plejliste bilo bi sljedeće - da se ispaćeni životni supatnik konačno, nakon šta mu se zilijardu puta ponovilo, počne pridržavat sljedećih stavki:
- majice se NE izvlače sa pola popeglane hrpe u ormaru, znači ako hoćeš obuć neku koja je pri dnu nemoj je izvlačit za ćošak jer to obično rezultira ispadanjem svih majica koje su iznad na pod, a njih onda NE treba sfafuljat nazad u ormar i pravit se mrtav kad se izrijekom pita kakvo je ono klupko pamuka u ormaru na mjestu gdje su nekad bile speglane majice
- čarape se NE guraju pod krevet, ima u veceu jedna čudotvorna kutija u kojoj stoji zmazani veš pa se jebene čarape stave tamo; nema ljepšeg nego kad sauger povuče čarapu pa zuji ko da polijeće mig 29
- pjena od brijanja NE treba ostat stajat u lavabou skupa sa ostacima brade, otvoriš brate vodu pa ispereš; pjena za brijanje NE treba ostat na vešmašini sa poklopcem pokraj, jer poklopac obično padne kod centrifuge, a nekad i pjena bubne iza vešmašine ako ima manje veša pa vešmašina malo divlja po kupaoni
- prazna kutija od gela za tuširanje NE treba ostat u tuškabini, baci se u žutu kantu jer smo ekološki osviješteni
- kaladont se NE stišće od pola tube prema gore, ideš od dna prema gore jebemu mater; ovak se čaša s keficama i sjebanim kaladontom uvijek iskovrne u lavabo kad kreneš prat zube
- daska od vece školjke se NE ostavlja podignuta iza korištenja; suprotno tome, daska od vece školjke se NE ostavlja spuštena kod korištenja ( pričamo o maloj nuždi, jel tako )
- onaj kartonski kolut od potrošenog vece papira se NE ostavlja na vešmašini, jer sam neće doć do plave kante, opet smo ekološki osviješteni
- ako se nekim čudom pere suđe, pjena od čarlija i ostaci hrane NE trebaju ostat u sudoperu, pustiš brate vodu isto ko iza pjene za brijanje na lavabou; soc od kave se NE prolijeva u sudoper jer se začepi sve u šesnajst, prolije se u vece školjku i povuče se voda
- NE treba imat istovremeno šest čaša za lokanje vode, jedna kraj sudopera, jedna kraj kreveta, jedna na stolu u blagovaoni a ostale u vražjoj materi; uzmeš jednu pa si natočiš vode kad si žedan
- u blatnim cipelama se NE ulazi na friško oprane pločice u hodniku, jer postoji mogućnost težeg verbalnog delikta ako su pločice naglobijele
- kad se hlače stavljaju na pranje, u džepovima NE ostaju papirnate maramice, listići od kladare, kovanice, upaljači i ključ od auta, pogotovo kad ne znaš gdje je rezervni ključ
- friško oprana peć u kuhinji se NE ostavlja bez nadzora kad se podgrijava jelo, jer ako pokipi ( a u sedamdeset posto slučajeva pokipi )...ne da mi se ni pisat šta slijedi
- krevet se NE ostavlja iza sebe ko da je granata opalila; imaš ruke pa bar malo prebaci nekud jebeni pokrivač

I da ne nabrajam dalje, da ne ispadnem vakanaka - nikako NE treba ulazit u raspravu sa ženom kojoj hormoni možda još u trzajima rade, a usput si zaboravio da je dan žena i na pitanje nad ručkom da jel znaš koji je dan odgovoriš - pa petak. Tu već može doć i do krvnog delikta širih razmjera.

I da završim - žene, budite svoje i osjećajte se dobro u svojim gabaritima. A vi dečki - nek vam nebo bude u pomoći, šta drugo reći.

05

utorak

ožujak

2024

Naprosto Čovjek...

Životna priča Damira Vanđelića potresna je i nevjerojatna; više liči na neki filmski scenarij nego na grubu, proživljenu stvarnost. Jedan od onih za koje se može reći da slavi dva rođendana.

On je kao dvadesettrogodišnji student 1991. i dobitnik Rektorove nagrade samo godinu dana ranije dragovoljno otišao na Baniju zahvaćenu vihorom rata. U rujnu 1991. zarobljen je na brdu Djed iznad Hrvatske Kostajnice i odveden u zatvor u Glinu. Tamo je proveo 173 dana i bio izložen sustavnom, svakodnevnom ponižavanju i premlaćivanju.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestajala, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća - izjavio je u jednom intervjuu.
U istom intervjuu rekao je i nešto što bi vrlo malo ljudi bilo u stanju reći - da je duboko uvjeren kako ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar.
Razmijenjen je među posljednjima, baš na današnji datum - 5.ožujka 1992. i vratio se studiranju. O uspješnosti njegove karijere ne treba niti govoriti, dovoljno je reći da je do 2016. obnašao funkciju direktora investicija Adris grupe.

No vratimo se spomenutom električaru s kojim je Damir Vanđelić dijelio stravične dane. On je Petrinjac i dugogodišnji član Slavulja Josip Čačić. Ja ću reći da sam duboko uvjerena kako je Josu nakon svega proživljenog u život vratila ljubav prema pjesmi i njegov neponovljivi smisao za humor.

Prije nekoliko godina Slavulj je održao koncert u crkvi Svete Eufemije u Rovinju, na koji je došao i Damir Vanđelić sa svojom prekrasnom suprugom i djecom. Vidjeti svog poznanika i supatnika iz nekih drugih, vrlo teških dana. Damir Vanđelić vrlo je ljubazan i jednostavan čovjek; nije on prvi ljudski dokaz da je čovjek jednostavniji što je veći. Nakon koncerta otišao je s nama u restoran u Bale, gdje je za nas organizirao večeru. Na rastanku se pozdravio sa svima nama i izrazio želju da se možda jednom opet tako susretnemo.

Njegova je životna priča dokaz da nema toga što čovjek ne može izdržati i da zapravo nitko od nas ne zna koliko je jak dok se ne probudi u noćnoj mori koju mora preživjeti kako god zna i umije, i mora ostati normalan u užasu.
Ako netko zaslužuje poštovanje, onda je to on. Zbog svoje hrabrosti, ljudskosti i nevjerojatne snage uma koja ga je spasila u paklu logora i kasnije mu donijela veliki ugled u poslovnom svijetu.

13

utorak

veljača

2024

O odricanju

Svako odricanje zahtijeva izvjesnu žrtvu. Nemoguće se odreći nečega bez žrtve. Stoga me još i više čudi kada se ljudi u korizmi odriču cigareta, slatkog, masnog, tko zna čega sve ne. Zar je to uistinu najveće i najvažnije odricanje koje je moguće poduzeti u svrhu pročišćenja i postajanja boljim čovjekom?

Ne bih rekla.

Odreknite se mržnje. Ona toliko truje da se s vremenom uvuče u svaku poru i čak i tjelesno vrlo privlačne ljude pretvori u duševne rugobe. Otvorite svoje živote ljubavi, prema svijetu i svim bićima koja vas okružuju. Dozvolite ljubavi da oboji vašu svakodnevicu najljepšim bojama i ukloni i onaj najmanji trag mržnje.
Odreknite se grubosti i grubih riječi i postupaka - prema djeci, prijateljima, ljudima do kojih vam je stalo, životinjama. Nekad će tek jedna lijepa riječ ili osmijeh u prolazu razmaknuti planine za koje ste mislili da ih je nemoguće ukloniti. Budite nježni i prema sebi i prema drugima, pustite da ljepota vaših riječi i djela nadvlada sivilo kojim smo svi postali omotani.
Odreknite se sebičnosti ili škrtosti. Nitko od nas nije centar svijeta. Svi smo ovdje tek u prolazu, i ponekad će neka sitnica koju nekome nesebično učinimo ili poklonimo toj osobi značiti tako puno, a nećemo ni osjetiti da smo nešto učinili ili darovali. Sjajan je osjećaj darivanja, čak bolji od osjećaja primanja nečijeg dara.
Odreknite se praznih izgovora za sve ono što bi mogli učiniti kad bi se samo malo potrudili. Vrijeme je kategorija koja nema cijenu; kada ga poklonite svojim ostarjelim roditeljima, svojoj djeci ili ljudima do kojih vam je stalo otvoriće se i ljušture u koje smo se svi zatvorili, svatko iz svojih razloga. Gledati osmijeh na licu onoga kome ste poklonili nešto svog vremena od neprocjenjive je vrijednosti.
Odreknite se ogovaranja. Svatko živi onako kako misli i osjeća da je za njega najbolje. Razlozi i odabiri pripadaju isključivo onima koji ih biraju i donose. Zar se moramo slagati sa svačijim razlozima i odabirima? Sasvim je dovoljno uvažiti ih; i mi imamo svoje razloge zašto nešto činimo i zašto nešto odabiremo.
Odreknite se gorčine. Život će nebrojeno puta donijeti situacije koje bi bilo najbolje izbjeći; puno gorkih trenutaka treba i proživjeti i preživjeti. Najlakše ih je otjerati prihvaćanjem i smiješkom na licima. Reći ćete - lakše reći nego učiniti, a zapravo je tako jednostavno. Udahneš, nasmiješiš se i kreneš dalje. S vremenom gorčina izblijedi kao da je nikad nije ni bilo.

Ako se već odričete, onda se odreknite nečeg što će vas uistinu pročistiti. Odreknite se onog lošeg što vas pritišće i ne dopušta vam da živite onako kako biste trebali - kao sretni i ispunjeni Ljudi.

( napisano o Pepelnici 2019. ali uvijek aktualno; moja fotka, ružarij iz Vatikana )


23

utorak

siječanj

2024

Meteoalarmi

U davnim vremenima, dok još nije postojo pojam raznobojnih meteoalarma, svi smo znali da će snijeg zakrmačit u prosincu, da će bit i poledice i lopatanja ( i to žešćih količina snijega ) i da će bit hladno sve do veljače.

Sjećam se da je jedne zgode moja ispaćena roditeljica podranila u dućan po debelom minusu, i nikad nije ustanovljeno šta joj je došlo da na noge nabije bratove kanađanke ( mislim, nosila je broj 38 a on 42 ). Dobro, moguće je da je obula neke debele čarape pa nije mogla obut svoje zimske cipele.
Uglavnom se slamazdrala nizbrdo kad je prešla prugu, razbila se ko sijalica i nije se mogla dić. Probavala, noge proklizavale, i imala ludu sreću šta je naišo naš susjed i manirima šlepslužbe je doveo do kuće. Ušepala unutra i dala sljedeću izjavu:
-Da me niko ništa nije pito. A ti ( to ja, naravno ) šibaj u dućan po kruh, mlijeko i paštetu i pazi da se ne razbiješ.
To je bila tek naznaka meteoalarma, riječi – pazi da se ne razbiješ. Ona je šepala dva dana, a ja sam proklizavala do dućana umjesto nje dok led nije otpustio.

Grtalice bi prošle tu i tamo, a tek u novije vrijeme povećalo se i kretanje grtalica ulicama usljed povećanog broja auta.
Pa taman razlopataš dvorište do ceste, eto za deset minuta male grtalice po nogostupu i najebe pred vrata kubik snijega. Jedva to razlopataš, eto za deset minuta velike grtalice po cesti i opet nasere novi kubik baš tebi pred vrata. Onda popizdiš i ostaviš sve nek stoji do ujutro, pod uvjetom da snijeg i dalje krmači.

Sjećam se i nekih zima kad su temperature išle ispod minus dvadeset. Majkosvetabožja. Jednu takvu zimu mama je bila u toplicama, ja sam bila maturantica, i srećom smo imali kamin u šlafcimeru koji je imo ogromno ložište. Pa ga natrpam dupke punog, kad dođem doma još uvijek je vruć i ima žere, pa zatvorim vrata od šlafcimera i ložim peći u dnevnom boravku i kuhinji. Zgrijem jelo i jedem pred teveom ko grofica, ubijem oko i onda u šupu po petnajst rudnjaka drva za trpanje do iznemoglosti u sve tri peći. Jačina meteoalarma zapravo se određivala sukladno broju unešenih rudnjaka, kubikaži razlopatanog snijega i broju napravljenih pirueta dok na minus dvadeset proklizavaš po cesti, bez Milke Babović da komentira doskoke i jel bio dvostruki il trostruki tulup kad ošineš jer nisi pazio.

Sad padne deset centimetara snijega, dnevna temperatura minus tri i eto alarmantnog upozorenja o opasnim vremenskim pojavama, opreznom kretanju i čemu sve ne. Kaže – toplo se obucite; pa eto ako niste do sada – toplo se obucite i ložite peći. Nikud u kratkim rukavima, molim vas.

13

subota

siječanj

2024

Dobro jutro

Starije generacije sjećaju se da su svi vojno sposobni muškarci s vremena na vrijeme dobivali pozive za ničim izazvane nenadane uzbune a onda i vojne vježbe. Nije da ih se baš puno pitalo; dindon na vrata u neko nedoba i ajmo dečko, pokret.

I desi se tako jedne zgode da je moj tajo bavio koljevinu kod svog brata u Gajevoj. Svake je godine ritual bio isti, isto ko i ekipa. Kad završe sa mesom, onda lagano večera i rad na unošenju veće količine kuvanog vina, tad su zime bile daleko žešće nego sad pa se dobro nasmrzavalo cijeli dan vani oko stola. Srećom je tetak imo fiću, pa nisu morali takvi ugrijani kuvanim vinom po studeni pješačit doma.

Pa je tajo u teško nedoba, možda oko dva ujutro, došo doma, malo nas i razbudio jer kuvano vino zna malo nenormalno djelovat na koordinaciju pa je lupo vratima, ispadale mu stvari i onda i drvo koje je kreno stavit u kamin. Ušuško se i zaspo snom pravednika.

Kadli negdje oko četri ujutro dindon na vratima. On ne čuje, mama se diže. Otvori vrata, vani điber sa pozivom da se tajo izvoli nacrtat u sedam nula nula na zbornom mjestu tu i tu. Kaže mama – on je friško sa koljevine, dajte meni taj poziv jer ga moram u ovakvoj situaciji jako oprezno budit.
Pa naložila vatru u kuhinji, priredila mu uniformu, skuvala kavu i krenula u akciju buđenje onog koji je lego prije dva i pol sata. Akcija uključuje ulaženje jedno deset ( ako ne i više ) puta u sobu, lagano drmusanje i istu rečenicu – Joso, ajde se molim te digni, dobio si poziv za vježbu, kava je skuvana. On se prvo prevrće, pa mumlja, pa psuje jer da šta mu ne da mira i da jel normalna, a onda konačno ustaje izbezumljen. Odlazi u kuhinju bijesan ko ris, pije kavu i veli – jebote sad se još moram i brijat. Mama ga pokušava odgovorit od akcije brijanje, kud slabo vidi tud je nenaspavan, al ne da on ni čut.
-Šta se ti petljaš kud te ne treba? Valjda ja znam jel se trebam brijat il ne. Uostalom ja se nažmirećke mogu obrijat.

Naravno da se porezo do kosti, jedva zaustavili krvno stradavanje jer je krvarilo ko da nikad stat neće. Pa popio kavu do kraja, obuko uniformu i otputio se pješice na zborno mjesto. Srećom je naišo neki njegov kolega s posla pa ga povezo, jer mu je zborno mjesto bilo fajn daleko.

A onda je na zbornom mjestu usljedilo veliko finale – poklizno se i zabauljo, i u tom bauljanju padnu mu naočale i razbiju se. A on bez naočala vidi otprilike ništa. Dok je čučo i psovo i spremo okvir od naočala, u zao čas prišo mu mamin direktor samo da ga pozdravi, znali se sto godina ( a imo je neke čvarke i činove, ne znam koje ). Obzirom da je obnevidio i da ga uopće nije prepozno, moj tajo uputio mu je u cik jutra malo nezgodnu rečenicu:
-Jebalo te dobro jutro. Imaš ti sreće pa nemam bojevu municiju, prisjelo bi ti dobro jutro.

Čovjek se počeo smijat, skužio šta je na stvari, pa reko svoje ime i prezime, a tajo se ispričo jer da je sjebo naočale i ne prepoznaje ni ljude, ni mjesto.
Godinama su se smijali od toga. Doista, imo je i sreće šta je dobro jutro tako poželio nekom poznatom; da je bilo drugačije, mogo je možda završit i u bajboku.



08

ponedjeljak

siječanj

2024

Sretno u novoj školi

Davnih godina, u prvi razred osnovne škole sam krenula u neuglednu zgradicu koju smo svi zvali baraka.

To je ona uistinu i bila; malene učionice, prastari toaleti i miris kojeg imaju stare ruinirane zgrade. Jedino što je bilo dobro jest činjenica da sam do barake imala tri minute hoda, dobre prijatelje u razredu i najbolju učiteljicu.
A onda je počela izgradnja nove školske zgrade, odmah pored barake. U mojim dječjim očima zgrada je izgledala nestvarno veliko. Izrazla je moderna, velika škola sa posebnim dijelom za niže razrede, velikom dvoranom i prekrasnim učionicama. Sjećam se da je na dan otvorenja nove škole u prosincu jako padao snijeg, i da smo danima poslije svi bili prehlađeni.
Škola i danas stoji, dograđena je iza potresa i u njoj prve ljubavi i radost odrastanja imaju neke nove generacije.

A danas je u Petrinji svoja vrata otvorila blistava, prekrasna, nova zgrada Prve osnovne škole, sagrađena točno preko puta stare zgrade koja je teško stradala. Izvana izgleda predivno, a vjerujem da je jednako lijepa i iznutra. Naša djeca više neće morati biti „gosti“ u ostale dvije petrinjske škole i prvačići neće više putovati na nastavu u malu školu u Hrastovici. Sigurna sam da su jutros sa puno radosti i uzbuđenja stavljali školske torbe na leđa.
Što im poželjeti osim dane ispunjene radošću i bezbrižnim odrastanjem? Danas nećemo o sigurnosti kretanja na putu do škole, ipak je ovo za njih poseban dan. O sigurnosti kretanja sve je već rečeno, i nadajmo se da će sve ono što predstavlja ugroze pješacima što skorije postati prošlost.

Sretno našim malim i velikim đacima, njih 349 sjedit će u novim školskim klupama. Djeca su budućnost našeg grada.

29

petak

prosinac

2023

1095

Neću puno pisati o protekle tri godine. O 1095 dana tuge, straha, gorčine i puno ( ponekad ) uzaludnih nadanja.

Neću puno pisati ni o onima koji nam tek povremeno navrate i govore da je obnova talijanske L'Aquile trajala četrnaest godina, i da je revitalizacija i obnova u punom zamahu. Jer neki drugi tvrde da su nepovratno izgubljene tri godine u kojima se moglo puno napraviti, i da je sramotno da još uvijek ima puno ljudi u kontejnerima i privremenom smještaju.

Pisaću za početak o našoj djeci, koja se već tri godine ne mogu sigurno kretati gradskim ulicama, jer je puno oštećenih kuća koje čekaju obnovu ili uklanjanje pa je kretanje nogostupom nemoguća misija. Kako će sigurno doći od kuće do prekrasne nove škole kada u njoj počne nastava – na to pitanje nitko ne nudi odgovor. Svako toliko odlomi se komad nekog zida ili krovišta i padne na nogostup ili kolnik. Razmišlja li itko o sigurnosti naše djece?

Pisaću o svim onim hrabrim ljudima koji su prije tri godine iz sigurnosti svojih domova došli u Petrinju kako bi pomogli koliko mogu. Bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, i nisu samo krčili stravične ruševine kuća; otirali su suze s lica svih Petrinjaca i pomagali im skupiti krhotine njihovih života. Ne postoje dovoljno snažne riječi kojima im se može zahvaliti.

Pisaću o Petrinji, onoj koja živi u našim srcima i sjećanjima, o svakoj njenoj ulici i kući. Preživjela je tijekom stoljeća svoga postojanja i brojne osvajače, i ratove, i razaranja. U našim sjećanjima živi onakva kakva je bila, i prenijećemo sjećanja i stare fotografije našoj djeci, da pamte kakav je prekrasan gradić Petrinja bila. Možemo se samo nadati da će što je brže moguće zabljesnuti starim sjajem i ljepotom.

Pisaću o Petrinjcima, koji vole svoj grad jednom posebnom vrstom ljubavi. Koji vjerojatno isto kao i ja gledaju petrinjske ulice sasvim drugim očima; u njima se ogleda grad kakav je nekad bio, korzo prepun ljudi i blistave izloge dućana u centru grada, nasmijana poznata lica koja susreću ili im domahuju sa druge strane ulice. Koji više od ičega žele da te slike što prije zažive. Koji uče svoju djecu i unuke da vole svoj grad, jer nemamo rezervni.

Imaš samo jedan rodni grad i dom, koji te grli baš poput majke.

( par mojih fotki iz 2020. )




24

nedjelja

prosinac

2023

Tiha noć

Posebna noć ovija svijet poput baršunastog plašta.

U ovoj je noći anđeo navijestio pastirima: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama«.
Pa se čovjek zapita kako je moguće da se Sin Božji rodio u takvoj skromnosti, i da su Ga pastiri uistinu pronašli u jaslama, u betlehemskoj štalici iznad koje je jarkom svjetlošću tinjala najsjajnija zvijezda koju su ikada vidjeli?

Puno toga progovara izrečeno. Skromnost, jednostavnost, poniznost. Sve ono što je čovječanstvo zaboravilo kroz svoje postojanje. Sve se iskomercijaliziralo; blještavi izlozi i ukrasi već od studenog, bitno je odabrati poklone i napuniti frižidere. Zaboravilo se što je smisao i radost Božića.
Moja je baka po ocu živjela u malenoj, skromnoj kućici odmah pored naše; uvečer je u kuću unosila slamu u kojoj nam je znala ostaviti jabuka, oraha, lješnjaka i pokoji svileni bombon. Bor se kitio staklenim prekrasnim kuglicama koje nam nije dala ni dotaknuti. Prije večere pojeli bi malo češnjaka s medom ( da vam coprnice ne zametu pute, tako nam je uvijek govorila ) i uburili prst u medovu rakiju. Večera je obavezno bila strogo posna. Zapjevali bi i poneku staru božićnu pjesmu. Jedna od tatinih sestara isto je živjela u Brezju, pa se kod nje uglavnom znalo zalomiti i dočekati Božić, uz ponoćnu večeru i kuhano vino ( za starije, naravno; mi bi pili čaj ili neku narandžadu ). Kao sad se sjećam da je teta uvijek u najcrveniju jabuku nabockala sitne žute novčiće i stavljala je pod bor zajedno s božićnom pšenicom.

Božić sve više gubi svoj pravi smisao. Umjesto jednostavnosti i radovanja rođenju Spasiteljevom, sve trese potrošačka groznica, stolovi pucaju od obilja hrane, vrlo je malo obitelji zajedno za ovaj veliki blagdan. Puno je potrebitih, bolesnih i onih koji će ovu posebnu noć proboraviti prepušteni sami sebi. Nadam se da ste barem nazvali ili posjetili nekog takvog; ako jeste, budite sigurni da ste mu ugrijali srce.

Ja vam želim da ovaj Božić budete u krugu svojih najdražih i najbližih, svjesni kolika je to radost i blagoslov. Želim vam obilje zdravlja, ljubavi i radosti. Želim vam da budete svjetlost jedni drugima, svjetlost jarka i jasna poput zvijezde koja je obasjala Betlehem u čarobnoj noći i dovela pastire do štalice u kojoj je u jaslama ležalo Djetešce, posebno po svemu.

Na dobro vam došlo porođenje Djetešca.

20

srijeda

prosinac

2023

O rukom pisanim čestitkama

Nedostaju li i vama čestitke, one koje ste ispisivali i slali ljudima do kojih vam je stalo? One koje vam je poštar ostavljao u sandučiću u vrijeme božićnih ili uskršnjih blagdana, za Novu godinu ili za rođendan?

Svaka je donosila puno radosti i lijepih želja, ali i djelić onoga tko ju je poslao. Otvoriš kovertu, izvadiš čestitku i dok je čitaš pred očima imaš živu sliku člana obitelji ili prijatelja koji je daleko od tebe, ali ti daje na znanje da je zapravo vrlo blizu i da te nosi u srcu i svojim mislima. Dokazuju to njegove ili njene riječi ispisane i poslane u prigodnoj čestitki.

Vremena se mijenjaju. Malo tko danas šalje čestitku u takvom obliku. Uglavnom se pošalje prigodna poruka ili se kratko nazove, a i to samo one najbliže. Gube se mnoge sitnice koje su nekada povezivale ljude.
Upravo zbog toga, ali i nekih mojih razloga, želim vam reći – budite radost i ljubav jedni drugima. Nađite u strci u kojoj svi živimo vremena za ljude do kojih vam je stalo. Obradujte ih lijepom riječju, svojim osmijehom i postojanjem u njihovim životima. Pokažite im koliko vam znače, na bilo koji način. Možda će vaša napisana ili izgovorena riječ učiniti pravo malo čudo i rasvijetliti život onome kome ste je uputili.

Budite izvorom radosti i svjetlosti svakom biću koje vam kroči u susret. Pružite ruku i osmijeh i onima koji su vas možda povrijedili, time ćete samo pokazati koliko je jednostavno i prekrasno biti čovjek. Pomognite onima kojima treba vaša pomoć, makar utješnom riječju ako već ne možete drugačije. Rasvijetlite ove blagdanske dane svojom dobrotom i darujte svim ljudima koje volite sebe; ljepši poklon im ne možete dati. Nema veće radosti nego ugledati na vratima doma nekoga koga voliš i čvrsto ga zagrliti; nijedna prigodno kupljena stvar to ne može zamijeniti. Slično je i sa čestitkama, onim nekadašnjim, koje su se slale ne reda radi, nego zato što si htio nekog obradovati i uljepšati mu blagdane.

Želim svima da pronađu u sebi taj tračak svjetlosti koji se možda izgubio. Želim svima sve najljepše što se može poželjeti. Zamislite da ste ovakvu čestitku pronašli u poštanskom sandučiću nekoliko dana prije Božića; sigurna sam da bi vas obradovala.
( Ja sam dobila jednu, i zato ovaj post. )



12

utorak

prosinac

2023

Samo da se javim

Evo da se i ja konačno oglasim, ponukana mojim spominjanjem u anketi koja se tiče komercijalizacije Božića.

Dovoljno ste me upoznali ( barem se nadam ) da znate da nikada ne ulazim u nikakve rasprave ili obračune; gledam svoja posla i pišem, nastojeći komentarom obići sve one koji su obišli i moj blog.

Draga AnnaBonni, iskreno me začudilo ( a malo i rastužilo ) moje spominjanje u anketi, jer nas dvije na temu koju si spomenula uopće nismo razgovarale. Nalazim se u fazi u kojoj mi treba mir i osluškivanje same sebe. Ne pišem, jer trenutno ne pronalazim smijeh u svojim riječima, a ne želim stavljati stare tekstove koje ste već pročitali.

Ipak, hvala onima koji brinu.

Ane, nadam se da mi nećeš uzeti za zlo što mislim da mi nije bilo mjesto u anketi na blogu, pogotovo ne na spomenutu temu. Pozdrav i tebi, i svim ostalim članovima naše blogerske obitelji.

Voli vas Rossovka.

18

subota

studeni

2023

Srcem za Vukovar i Škabrnju

Ne može se ubiti Grad.

Ni kada na njega ispale šest i pol miliona projektila. Ni kada ga ubijaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Ni kada iz gotovo razrušene bolnice u smrt odvedu ranjenike i bolničko osoblje. Ni kada rafalima ubiju Ružicu Markobašić i bebu koju je nosila pod srcem. Ni kada ubiju šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, jer su znali da mu je otac do smrti branio Vukovar. Ni kada, poput Kate Šoljić identificiraš posmrtne ostatke četvorice sinova. Ni kada na Trpinjsku cestu samo nadiru tenkovi, jer su ih tamo čekali Žuti mravi i Pustinjski štakori i uništavali ih, smijući se smrti u oči. Ni kada, nakon što su prestale detonacije, gladni, izmučeni i prestravljeni Vukovarci iziđu na svjetlost dana iz podruma i ugledaju irealne slike zla - potpuno srušeni Grad i tijela svojih poginulih sugrađana, spaljene krošnje vukovarskih stabala koje su poludjele ptice već odavno napustile. Ni kada se zaustavi glas Siniše Glavaševića i ugasi čarobni osmijeh Jean Michela Nicoliera. Koliko tisuća takvih stravičnih "ni kada" može ispričati svaka stopa Vukovara.

Svake se godine 18. studenog ponovo pretvorim u dvadesetpetogodišnju prognanicu i sjetim se silne kiše koja je toga dana 1991. natapala zemlju; kada je objavljena vijest o padu Vukovara i ja sam, poput neba, zaplakala, nemoćna da išta učinim. Gledala strašne snimke razaranja i nadala se da će ispaćeni ljudi napokon imati mir. Nažalost, tek su se tada nad Vukovarom otvorila vrata pakla. Nezamislivog u civiliziranom svijetu, u srcu Evrope, krajem 20. stoljeća.

Na drugom je kraju Hrvatske istoga dana Škabrnja izgubila svoje stanovnike, na najokrutniji način, nezamisliv normalnom ljudskom umu.

Trideset i dvije godine kasnije gledam Vukovar, i grlim ga odavde, iz svoje Petrinje, koja je po silini razaranja i broju civilnih žrtava bila odmah iza Vukovara.

I opet vam kažem - ne može se ubiti Grad. Ostanu ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, i barem neka malena klupa na koju mogu sjesti, dok čekaju da sve prođe. Da rane barem malo zacijele.

Petrinja grli Vukovar i Škabrnju, i srcem, i mislima.

16

četvrtak

studeni

2023

Slunju, s ljubavlju

Samo dva dana prije no što je Vukovar izdahnuo nakon tisuća ispaljenih projektila, ubijan danima kuću po kuću, i Slunj je doživio stravičnu sudbinu ratom pogođenih područja Hrvatske.

Slunj je tri mjeseca bio u okruženju i potpuno odsječen od Hrvatske. Osamstotinjak hrvatskih branitelja davali su sve od sebe kako bi spriječili zauzimanje slunjskog područja. Nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama Slunj je 16. studenog 1991. izdahnuo, baš poput Petrinje u rujnu i Vukovara samo dva dana kasnije. Najveći broj slunjskih prognanika preko Bosne je stigao u Hrvatsku.

Slunj ima posebno mjesto u mom srcu. Takva divlja, netaknuta ljepota prirode - okolnih brda, moje vrištine koja mi je toliko puta pružila utjehu kada je u sumrak ispuni pjev ptica ili srne rano ujutro izađu iz vrta gdje su obrstile ciklu, studenvoda Korane i Slušnice ( tako je zovu, iako na tablama piše Slunjčica ), Rastoke kao najljepši dragulj u kruni. Rijetkost je na jednom mjestu doživjeti takvu ljepotu prirode.

Slunjani su divni ljudi. Nema kod njih velikih riječi, ali će ti pružiti ruku onda kada ti je najpotrebnija. Ljudi velikog srca i posebnog smisla za humor, koji te natjera na smijeh i kada ti je teško. Svi koje sam imala čast upoznati baš su takvi. Jure, koji je u Puli pokojnom Mati Parlovu u njegovom kafiću pokazivao svoje boksačke majstorije, Ćuskija koji poskocima barata kao s kućnim ljubimcima, Ivan i Zdravko koji su s nama bili u Petrinji iza onog strašnog prosinačkog dana, Dragana koja mi je na haljinu kupljenu u robnoj kući prišila drukere kao da se podrazumijeva da to treba napraviti. Slunjani su sjajni ljudi, vjerujte mi.

Pa kad su već mediji gotovo nikako popratili godišnjicu njihovog stradavanja prije tridesetak godina, uzela sam slobodu da barem sa nekoliko riječi progovorim o onom što su preživjeli i svemu dobrom što su mi pružili kada je meni osobno bilo najteže.
Slunj i njegovi ljudi to zaslužuju.

10

petak

studeni

2023

53 godine "Layle"

Neke ljubavi su vrlo bolne; naprosto im nije suđeno da budu ostvarene i ostanu čitavog života poput otvorene rane. Neki je znaju vješto prikriti i nose je dobro skrivenu u džepovima svoje duše, ne dopuštajući da bilo što ukalja njenu čistoću. Drugi hodaju kroz život noseći je vrlo vidljivo, vrišteći u svijet svoju bol, ni ne pokušavajući pronaći zamjensku ljubav, onu koja bi možda popunila ožiljak i zatvorila ranu.

Legenda o Layli i Majnunu vrlo je stara. Lord Byron nazivao ih je Romeom i Julijom Istoka. Qays ibn al-Mulawwah je zavolio Laylu kao dječak, od prvog trenutka kad ju je ugledao, baš kao i ona njega. Za nju je pisao prekrasne ljubavne pjesme i izgovarao ih glasno hodajući ulicama; zato su ga i prozvali Majnun - bezumnik ili luđak, kako hoćete.
Smogao je hrabrosti i otišao kod njenog oca isprositi je; otac je odbio jer je Laylu obećao drugome. Majnun je otišao živjeti u divljinu pustinje, pišući i dalje pjesme djevojci koju je volio. Layla se udala za drugoga i živjela uz njega sve do njegove smrti. Tradicija je nalagala da dvije godine mora provesti u žalovanju za suprugom; umrla je od tuge za Majnunom, tako legenda govori. Čuvši za njenu smrt, Majnun je došao na grob i tugovao sve dok i on nije izdahnuo pored posljednjeg počivališta žene koju je volio.

Legenda o Layli i Majnunu bila je inspiracija za jednu od najljepših pjesama ikad napisanih. Eric Clapton i sam je bio ludo zaljubljen, do te mjere da je kasnije govorio kako je bio opsjednut ženom jednog od svojih najboljih prijatelja. Kad je slušam, zapravo i čujem bol koja izbija iz psihodeličnih zvukova gitare koju je valjda jedino on tako mogao svirati. Bol koja postaje sve jača, i onda slijedi katarza i smiraj, koji kao da govori - pusti, ionako tome ne možeš ništa. Biti će onako kako mora biti.
Ima nešto u tome; kad ti život da limun, napravi dobru limunadu. Ponekad patnja iznjedri nešto toliko lijepo da je riječima neopisivo.
Layla to i jest - neopisivo posebna i prekrasna. Baš poput same ljubavi.

( album "Layla And Other Assorted Love Songs" izdan je na jučerašnji dan prije 53 godine; ovo je meni za dušu )

06

ponedjeljak

studeni

2023

Grad, to ste vi / Siniša Glavašević

Petrinja je oduvijek i zauvijek moj Grad, najljepši na svijetu.

Odrastala sam u Brezju, najljepšoj ulici na svijetu. Naučila sam voziti bicikl pored pruge ( kraj materijalne grabe, rekao bi moj voljeni Mićo ) i prilikom prvih vožnji zaradila ožiljak iznad oka, radi kojeg je moj tata napravio nered i verbalni delikt globalnih razmjera. U staroj školi krenula sam u prvi razred i zimi uvijek skidala kapu sa glave, jer sam do škole imala otprilike stotinjak metara a mama me uvijek zabundavala radi gnojnih angina koje su me uredno posjećivale svake zime. U novoj školi sam trebala odglumiti predsjednika razreda na oglednom satu razredne zajednice i glatko odbila to učiniti kad je sat trebao početi; stvar je spasila moja ispaćena roditeljica koja mi je prišla i zaklela se svim živim i mrtvim da će mi počupati kosu s glave ako te sekunde ne odem pred ploču.

Pamtim miris lipa na fihplacu i nasipu u lipnju, kada me tata često znao posjesti na bicikl i odvesti prvo na sladoled kod Behadina, a onda napraviti krug nasipom do moje tete Marije. Pamtim nedjeljna kupanja na Kupi kad bi mama napakirala jela kao da idemo na ekspediciju i svaki put bi se usput opet ogrebala za sladoled, tata je uvijek pazio da ne ostanem zakinuta za sve svoje prohtjeve. Pamtim kupanja na Petrinjčici dok sam bila mlađa, i konačno kupanja na Kupi bez nadzora i komandi u vodu - iz vode, ne moči kosu, legni na ručnik.

Voljela sam ići u kino i sjediti sa ekipom iz škole u čarobnjaku kraj meteorološkog stupa u parku. Voljela sam i ići iz škole okolnim putevima, pa sam jednom zgodom usred zime sjela na naslon na klupi na nasipu i strmoglavila se na leđa, jedva su me iščupali na nasip iz snijega. Voljela sam miris knjiga u našoj staroj knjižnici; gutala sam a ne čitala knjige. Voljela sam obići i naše lipe ilirke, stabla koja pamte sve od Napoleonovog doba naovamo i šteta je što ne umiju govoriti, ili je bolje da kažem šteta je što nisam šaptač stablima pa da razumijem što sve šapuću njihove grane koje dosežu nebo. Voljela sam ući u Bonbonierru i kupiti grožđice u čokoladi, to mi je oduvijek bila najdraža slastica.

Bila sam ponosna na mog tatu koji je svojim poštenjem i trudom stekao ugled među radnicima Gavrilovića. Bila sam isto tako ponosna na moju mamu koja je izvela brojne generacije učenika radeći prvo u Strašniku, a onda i u Gorama. Oni su me naučili da volim svoj Grad, svaku njegovu ulicu i ulićku - naše Brezje, Majdance, Ciganjsko selo, Kanižu, Bikanu. Naučili su me da Grad ne čine samo kuće, zgrade i izlozi dućana, nego i svi ljudi koji u njemu žive.

Prije trideset godina Petrinja je preživjela i proživjela strašnu sudbinu, zahvaćena vihorom rata. Brojni su Petrinjci postali dijelom nebeske vojske onih koji čuvaju svoj Grad iz plavetnila vječnosti. Nestali su lukovi mostova na Petrinjčici i Kupi koje sam toliko voljela. Izranavljeni Grad dočekao nas je nakon četiri godine, vrišteći svojim uništenim kućama i razorenim ljudskim životima. Teško da se može reći da se konačno uspio barem malo uspraviti kada Ga je zadesio vrisak iz dubine zemljine utrobe, toliko snažan i razoran da je donio najveće uništavanje Gradu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Lice Grada, ona stara jezgra koju smo toliko voljeli, živa je tek u našim mislima i srcima.

A Petrinjci? Petrinjci su, dragi moji, posebna vrsta ljudi. Tvrdoglavi u svojoj ljubavi i spremni pružiti ruku onda kada ti je teško; jednako kao što će pjevati i radovati se onako kako su to učili od svojih roditelja. I dobro je da je tako.
Grad bez nas neće opstati. Gradu su potrebni ljudi koji Ga vole i koji Ga nose u srcu. Gradu trebaju neka nova djeca koja će trčati njegovim ulicama jednoga dana kada iz ruševina niknu nove kuće. Gradu trebaju grlice i golubovi koji će savijati gnijezda u krošnjama Njegovih stabala. Gradu treba duga, moćna poput njegovih ljudi, koja će svojim blještavim bojama donijeti nadu u bolje sutra koje tek treba doći.

Zato volite naš Grad. Ljubav koju nosimo za Njega jedino je što ne može uništiti ništa na ovom svijetu - ni mržnja, ni ljudska glupost, ni potres. Ljubav će se iz nas preliti i Gradu dati nezemaljsku snagu. Samo nosite naš Grad u svojim srcima i čvrsto Ga grlite svom svojom ljubavlju.

31

utorak

listopad

2023

Ah te vene...

Ajme šta ja imam usrane vene; ko da mi ih je napravilo od jebenog celofana šta se nekad na zimnicu stavljo.

Pa i Bože pomozi kad treba izvadit krv, uspiju mi nekako iz te usrane krhke vene nakapat u epruvete. Al za igle većeg kalibra...bolje da mi otfikare nešta pa uglave iglu nego da je probaju instalirat u moj krvožilni sustav ( samo problem bi onda bio zaustavit krvarenje, jel tako ). Doista, ne volim baš igle pa se možda malo i splašim i eto ti situacije – skvrči se to malo vena i pucaju ko petarde.
Pa recimo ideš napravit cete i moraju ti uglavit veću iglu, jer kontrast ubrizgava nekakva pumpa. U davna vremena se fino davalo malo infuzije, pa kontrast, milina jedna. Al to je bilo u davna vremena. Sad je igla ko glogov kolac, malo tanja od moje podlaktice, i treba bit čudotvorac za uglavit to čudovište u moje sjebane vene.

Ubod prvi , sestra prva– puca ko led; meće vatu i ljepljivu traku. Pipa dalje po ruci, e možda bi ova mogla izdržat. Ubod drugi, sestra prva – puca ko ledenjak koji je potopio Titanik; opet vata i ljepljiva traka. Ubod treći, sestra druga – izgleda ko da će izdržat, al ništa od toga, puca i treća; opet vata i ljepljiva traka. Prelazimo na drugu ruku, al sam biće isprestravljena od iglurine i pucanja iz prva tri pokušaja, pa i vene na drugoj ruci odbijaju suradnju. Ubod četvrti, sestra treća - puca i četvrta. Idemo mi dalje, ubod peti, sestra treća – puca i peta. Ja sva znojna, ne prima se više ni ljepljiva traka , i slabo mi dolazi od same pomisli da opet treba izabrat venu pogodnu za uglavljivanje čudovišta.

Sestre su divne i cijelo vrijeme mi se ispričavaju ko da su one krive šta imam krvožilni sustav ko ove stare vodovodne cijevi koje nonstop pucaju. A onda dolazi četvrta sestra i konačno uspijeva instalirat čudovište u moju venu bez da je trepnula. Znojna ja ko da sam boksala sa Kličkom. Još kad su mi rekli – biće dobro ako žila izdrži pa ne pukne kad krene kontrast...preznojila se sedmi put, al na najjače. I tu me sreća pomilovala, prošo kontrast ko kroz rastopljeni margarin.
Kasnije je malo gadno poskidat sve te ljepljive trake jer sam obljepljena ko mumija, al to barem ne puca ko ludo, a i malo su ruke ušljivane od uboda.

Vidiš ti, pa sa mnom se ni vampiri ne bi usrećili. Mogli bi me grist do sudnjeg dana, moje bi vene odbijale suradnju a kapi krvi niotkud.
Ako imaju kakav vampirski katalog, moju sliku bi prekrižilo i napisalo – nejestiva, zaobić u širokom luku.

24

utorak

listopad

2023

Svaštanešta fengšui

Svako malo izleti iz bespuća interneta svaštanešta fengšui.

Pa da bi živjeli dugo i sretno morate ispoštovat svakakva nekakva pravila i regulative vezane za razmještaj prostorija, namještaja, cvijeća u teglama i bogznašta sve ne. E pa onda uz ostalo postoje i neka pravila koje feng šui postavlja ko ultimativna, a vezano za održavanje težine.

Između ostalog spominju da treba pobacat sve stare okrnjene tanjure i ranjgle kojima su otpale ručke ( ne kužim kakve veze to ima sa kilama, al ja nisam autoritet za feng šui pa samo prenosim ). Znači odma sve andrmolje koje je za ništa pobacat, kog će vam vraga jer ionak nemrete jest iz tanjura koji se okrhno kad je bubno u sudoper.
Dalje spominju da ne treba jest u prostoriji u kojoj se kuvalo. Eto novog problema; jel to onda znači da blagovaonski stol treba stavit u šlafcimer il da treba jest naležećke, radi težeg varenja? Isto tako preporučuju da se u prostoriji u kojoj se jede stavi špigl, da ne kažem ogledalo, jer navodno vam se smanji apetit ak se gledate u špigl dok jedete. Po tome je najfengšui metoda jest u kupaoni; staneš ko čovjek pred špigl, iznad lavaboa, i jedeš dok ti ne prisjedne.
Navodno je vrlo mjerodavan i oblik tanjura iz kojih se jede, četvrtasti tanjuri skroz smanjuju prehrambene porive. Znači odma pobacat okrugle špajzservise s ružama i kupit ultramoderne četvrtaste, jednobojne. Kile same cure kad iz njih jedeš.

Naravno da ima još metoda, kolko su fengšui ne znam al može se probat. Pa kaže jedna od njih - obavezno okrenut frižider vratima prema zidu. E to zvuči već onak...dosta obećavajuće. Nećeš majci u pol tri ujutro rovat po frižideru i prelađivat sinuse ladnim zrakom. Jer dok okreneš frižider prema sebi izgubiš volju za životom. Mali nedostatak je to šta svaki put kad ti nešta zatreba moraš okretat rashladni uređaj, ali - to je cijena dobre linije.
Možda bi se recimo frižider mogo i zalokotat, a ključ stavit na teško dostupno mjesto, recimo iza ormara u nekoj sobi. Pa svaki put pomiči ormar da dođeš do jebenog ključa od lokota. Već to natezanje sa ormarom ima bonus tjelovježbe, znači nemojte imat ugradbene ormare jer kak ćete do ključa? Nikako, jedino da svaki dan ugrađujete pa razgrađujete ormar a majstori koštaju.

Nadalje, navodno je i maslinovo ulje vrlo zdravo i korisno za organizam, a ponajpače je efikasno ako se njime namaže pločice ispred frižidera. Pa kad ošineš jedno četrnajst puta možda proradi instinkt za preživljavanjem; jedino je problem šta bi u slučaju mazanja pločica trebalo ulazit u kuhinju s kacigom na glavi, a u cilju izbjegavanja potresa mozga usljed ošinjavanja.
Zanimljiv i jako fengšui je recimo i beštek za jelo čije drške imaju pravo trnje. Kreneš jest, pa da bi primio žlicu moraš nataknut one rukavice za tačkat drva. Pa dok izmanevriraš do usta ispadne pola nazad u tanjur i popizdiš i ostaviš se jela. A prstima možeš jest vrlo malo stvari, tak da je takav beštek bogom dan za rješavanje loših prehrambenih navika.

Feng šui je zapravo pravi jedan multipraktik za rješavanje svekolikih problema, samo se treba malo potrudit.

21

subota

listopad

2023

Moje sve

Dugo nisam pisala o mojim najdražim frajerima.

Najdraži frajer je vrlo visok, mislim da neće trebati još puno da me preraste. Sav je u obavezama – glazbena škola, pa treninzi nogometa, utakmice vikendima. Danas je zabio gol za pobjedu na prvenstvenoj utakmici, i to majstorski. Iščeprkao loptu u šesnaestercu i zašiljio je pod rašlje. Bila sam tako ponosna dok sam gledala snimku. Ja zdušno navijam za gitaru, koju tako prekrasno svira, ali je činjenica da on silno voli nogomet i da puno jače proživljava svako igranje i poraz ekipe. Sviranje mu nekako ide pod normalno, zna da je jako dobar, ali nogomet...toliko je sretan kada odigra dobro i kada pobijede.

Manji najdraži frajer svakodnevno putuje autobusom u malenu seosku školu u Hrastovicu, on je prvačić koji do sada sve testove ima sto posto riješene. Prekrasno crta i silno je sretan kada se pohvale njegove uredne crtančice. On trenira gimnastiku. Ljetos mi se krv sledila u žilama kad je u trampolinu, ničim izazvan, napravio salto. Junior i ja se zblanuto pogledali, pitali – jel možeš ti to još ponovit i on ponovio, nakon par skokova u trampolinu. Spretan je i jako sluša trenericu, nema labavo.

Pa ih tako gledam i razmišljam koliko sam sretna i zahvalna što imam takva dva prekrasna dječaka, takve dvije velike ljubavi, krv moje krvi koje bezuvjetno volim. Oni su najveća radost i blagoslov koji imam. Moji ljepotani; potpuno različiti a opet tako slični zbog ljubavi koja nas povezuje.

Ne postoji rečenica ljepša od – bako, ja tebe tako puno volim. A moj odgovor uvijek glasi – ja tebe volim najviše na svijetu, uvijek to pamti.

16

ponedjeljak

listopad

2023

Navik on živi ki zgine pošteno

U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.

Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.

Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.

Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.

Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.

Navik on živi ki zgine pošteno.

( i ovo je jedan od onih postova koje ponavljam, da se ne zaboravi; photo Blage Zadre - Mišo Lišanin, rujan 1991. )

15

nedjelja

listopad

2023

Bez naslova

Neću pisati ništa, niti jednu jedinu riječ o krvoprolićima kojima sam kroz život svjedočila.

Svatko ima svoju istinu, svoje razloge, svoju ideologiju od koje ne odstupa. Bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili boju kože, svijetom izgleda vladaju ljudi koji bez imalo oklijevanja, bez da trepnu okom ubijaju druge ljude drugih istina, drugih razloga, drugih ideologija.

Samo ću reći – sram vas bilo. Vaše su ruke i duše ukaljane tolikom nedužnom krvlju. Kojim pravom i u čije ime činite zvjerstva?

Pogledajte svoju djecu. Zašto ih osuđujete da plivaju u moru krvi?
A svi se nazivamo ljudima.

( photo by The Sydney Morning Herald, nastala prije par godina u sklopu kampanje #JewsandArabsRefuseToBeEnemies; nažalost, puno bi djece moglo biti na sličnim fotografijama...pokušajte je otvoriti na Googleu i pogledati )

https://static.ffx.io/images/$width_740%2C$height_417/t_crop_fill/q_86%2Cf_auto/f0d332cd9928c8985c841df54f36c882d0c823be

12

četvrtak

listopad

2023

Kupusologija

Idući tjedan stiže kupus, pravi ogulinski, za kiseljenje.

Zapravo jedva čekam da isfermentira i ukiseli se dovoljno da se može dinstat, kuvat, motat sarme. Ja strašno volim kiselo zelje, i oduševljava me moj najdraži frajer koji bi sarmu jeo za doručak, ručak i večeru kad je ima skuhane. Dok je bio malen, govorio je da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg stiže kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj dugogodišnjoj, zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ). Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.

Često se sjetim i divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju dok sam bila dijete.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje šta vina, šta žere. Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ako dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje ( a uvijek je dolazilo, to se valjda podrazumijeva ).
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva kolateralna žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ako zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.

I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi fale te jesenske radosti.
( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )

07

subota

listopad

2023

Protiv očobolje

Danas samo kratki osvrt na fenomenalan lijek za očobolju, na koji sam slučajno nabasala na nekom tamo portalu.

Naime nisam pojma imala da britanska kraljevska kuća ima tako impresivnog dvorjanina. Bio je i tjelohranitelj pokojne kraljice, a obzirom da se izgleda pokazo dobrim novi kralj ga je zadužio da vodi brigu o osiguranju, putovanjima i organiziranju kojekakvih službenih ivenata.
Ima on završenu i vojnu školu i svaštanešta ( štajaznam, tipa skakanje padobranom ). Al to sve pada u vodu i bude manje bitno kad je u pitanju liječenje očobolje, jer frajer izgleda ko milion novaca. U odijelu – ko Džejms Bond, u kiltu se vide noge istesane kojekakvim sportovima. Visok stoosamdeset, plave oči, smeđa kosa. Ramena ko oni nekadašnji regali od punog drveta. Sve ne znaš kud bi prije pogledat. A kad se nasmije...pa to maska za varenje treba, koliko blješte zubi.

To bi točno trebalo imat poster u prirodnoj veličini, pa ga nablekačit na zid, i onda kad ti je svega pun kufer skuvaš kavu i pariš oči. Pa bolje to nego štračit po teveu il po mobitelu; na teveu nikad nema ništa, a iz mobitela samo iskaču posvuduše il kojekakve ružne vijesti. Možeš se nekad i izjadat, pod uvjetom da si sama doma i da su zatvoreni prozori. Al u svakom slučaju oči su na dobitku.

A bome na dobitku su i svi koje taj dočeka i isprati. Ove koji ga gledaju dok hendla oko Čarlsa i ispaćene supruge neću ni spominjat; e one imaju očobolju izlječenu na najjače.

( e da, čovjek se zove Johnny Thompson, ako bi vam palo na pamet guglat za fotke il neki video, jerbo hoda jednako dobro ko šta izgleda, a ja i dalje ne stavljam fotke po novom sistemu )

05

četvrtak

listopad

2023

Učiteljima, s ljubavlju

Biti učiteljem plemenit je i bremenit poziv.

Svakoga dana dati sve od sebe da malene, bistre glavice nauče nešto novo. Tješiti ih kada su uplašeni ili tužni; tko drugi to može kada roditelj nema tu? Biti ponosan na njihove uspjehe i bodriti ih da ne odustaju čak i onda kada rezultati nisu najbolji. Slušati njihov zvonki smijeh i smijati se zajedno s njima. Ispratiti ih dalje, u više razrede, kada dođe vrijeme, i uživati u svakom susretu s njima godinama kasnije, kada pred sobom ugledaš odraslog čovjeka kojem si širom otvorio vrata jednog novog svijeta i pomogao mu da hrabro zakorači u njega.

I moja majka bila je učiteljica. Prvo učiteljsko mjesto dobila je u školi u Strašniku, onda u Gorama, a zadnje dvije godine prije mirovine u Mošćenici. Jako je voljela svoj posao; i nakon silnih godina u razredu uvijek se pripremala za nastavu, kao da tek počinje raditi. Mislim da je i kao učiteljica i kao majka bila istovremeno i blaga i stroga, već kako je bilo potrebno. Bila sam neizmjerno ponosna na njeno zvanje; moram priznati da i danas, nakon tolikih godina, osjećam ponos kada vidim da je njeni nekadašnji učenici nose u lijepom sjećanju.

Imam u obitelji jednog mladog učitelja koji uistinu voli svoj poziv, pa onda i ne čudi kada za svoje učenike osmisli nešto što nikome u školi prije njega nije palo na pamet. Ove će godine njegovi mališani u sklopu vannastavnih aktivnosti naučiti raditi svašta šareno, fino i jestivo. Započeli su izradom šarene, miješane salate za zimnicu. Pomagali su ono što mogu - čistili i prali povrće, miješali ga u velikoj plastičnoj posudi i punili teglice. Roditelji će dobiti teglicu za probu, a onih nekoliko koje preostanu možda netko poželi kupiti, da proba koliko su uspjeli u svom naumu i da mogu nastaviti dalje u pustolovinu kulinarstva. Mislim da će ih najviše razveseliti zimski mjeseci kada će se okušati u izradi pravih petrinjskih češnjovki. Možete li zamisliti njihova lica dok budu gledali kakva čarolija nastaje pred njihovim očima?
Ja mogu. Prije dvadeset godina moja mama zauvijek je sklopila oči. Posljednje riječi koje mi je uputila bile su - čuvaj mi ga, kao najveće blago. Mogu zamisliti i kako bi bila ponosna da vidi koliko ljubavi pruža djeci koju uči njen unuk.

Svim učiteljima sretan njihov dan; budite ponosni što baš vi odgajate buduće liječnike, učitelje, arhitekte ili kuhare, unatoč tome što je vaše zvanje vrlo podcijenjeno i slabo plaćeno. Budite sigurni da će vas djeca zauvijek nositi u svojim srcima i sjećati se vaših riječi i svega što ste im pružili.

( napisano prije dvije godine; za mene uvijek aktualno jer sam imala i imam učitelje u obitelji )

02

ponedjeljak

listopad

2023

Repriza insomnije...

Opet me baš dobro krenulo nespavanje. Mislim zaspim ja uz pomoć šlaftableta, al se uredno probudim najkasnije oko dva i onda krenu zakulisne igre. Malo prevrtanja, pa se malo dignem jest jer sam živčana šta ne mogu zaspat, onda nakon jela zalijem tekućinom da se opet ne dižem usljed žeđi, pa u povratku obavim i vece...upalim teve pa gledam šta već ima, a uglavnom nema ništa gledljivo. Uglavnom strava jedna.

Pa sam išla opet malo guglat, reko možda je izmislilo neke nove sisteme otkad sam zadnji put čačkala tražeć pomoć za zaspat po bespućima interneta. I da znate da sam našla nešta, nije baš po mojoj mjeri al ko zna...ako bi spavala, vrijedilo bi.

Za početak predlažu stolicu za ljuljanje. Šema zvana - i djeca brže zaspe kad se nunaju. Pa onda il stolica za ljuljanje il mreža za spavanje, navodno se brže zaspi i duže spava kad se ljulja. I za šta sam ja onda kupila dormeo madrac, da ga sad izbacim pa da ide na glomazni otpad na proljeće? Kak da raščepim mrežu prek sobe, oću još puzat ispod da dođem do ormara il do prozora? Da ne spominjem eventualnu mogućnost ispadanja sa stolca il iz mreže za slučaj prevrtanja vamotamo. Već se vidim sva izubijana, ko će mi vjerovat da sam ispala iz mreže jebote; to odmah ide kuloarska priča da me prebilo ko mačku a ja ko spavam u mreži pa ispala, moš mislit.
Onda neki psiholog tvrdi da treba brojat ovce unazad. Krenut od tristo i samo koristit brojeve djeljive sa tri. Navodno time prisiljavaš mozak da se odmakne od briga i prčkaš s matematikom. Pa dobro da ne treba imat one drvene trokute i šestar i ploču, pa šibat geometriju il eventualno naganjat s njima ovce čiji broj se ne da podijelit sa tri. Još ako je pastir gadnije naravi i počne ispitivat da šta se uznemiruje stado kad one ne znaju koji su broj i da jel nemam pametnijeg posla u dva ujutro nego radit geometriju ko Pitagora.
Nadalje predlažu jogu, petnajstak minuta za opuštanje mišića. Taman da se preznojim pa moram ić lokat vodu i mijenjat pidžamu, pa onda iza lokanja vode čekat da me potjera na vece da me ne probudi kasnije. Pa bi tak u krug mogla do ujutro, malo joga malo popratni sadržaji. E onda se nadovezuju i na tjelovježbu, navodno je istraživanje pokazalo da dnevno vježbanje od stopedeset ( !!!! ) minuta dnevno kroz šest mjeseci značajno smanjuje nesanicu. Ajde da su rekli šezdeset minuta, i božepomozi; al dva i pol sata, halo?! Svaki dan?! Jedino da krenem vježbat u to nedoba kad se probudim, možda bi me satralo nakon mlaćenja od jedno sat vremena pa bi spavala ko klada.
Dalje kažu da i sok od trešnje puno pomaže jer ima prirodno visok melatonin, hormon koji pomaže u reguliranju ciklusa spavanja. Srećom kod nas kila trešanja ne košta šest il sedam eura, koliko li, u sezoni kad ih ima. Napravim soka za tri, četri hiljade kuna umjesto da kupim drva za zimu. Nek se smrzavam al možda budem spavala ko Trnoružica pa mi neće ni bit zima.
I posljednji, meni najslađi savjet - nemojte al nikako spavat preko dana jer to doprinosi nesanici. To šta sam ja legla u jedanajst, spavala do dva, pa bila budna dva sata, pa ubila oko još dva sata ( znači spavala sam možda pet sati ) uopće nije problem. Šta je za mene problem zbog jebenog nespavanja imat podočnjake ko sarme i u svakom crnom autu vidjet Betmena.

Sve se mislim da sad idem vježbat, možda se smorim dovoljno da večeras ovce pasu na miru.

01

nedjelja

listopad

2023

Budite uz njih...

Ako imate tu sreću da su vam roditelji živi, onda gledate njihove ostarjele i sve nemoćnije ruke, lica izborana i smijehom i tugom kroz sve godine života.

A nisu takvi bili. U sjećanjima čuvate neke davne godine kada im ništa nije bilo teško, kada su mogli i htjeli i željeli sve. Sjećate se zasigurno svih lijepih trenutaka koje ste proveli s njima.
One prve neprospavane noći zbog vaših temperatura ili plača doživjeli ste tek kad ste i sami postali roditelji. Ali sigurno pamtite njihove utješne zagrljaje kad bi bilo razbijenih koljena, sve brižno kupljene i zamotane poklone koje ste toliko željeli za rođendan ili Božić. Sve fine nedjeljne ručkove koje nitko nikada ne skuha kao mama; i vi ih sada kuhate, ali rižoto ili pohano uvijek su bili finiji kod mame. Pamtite sigurno i zajednička ljetovanja ili izlete dok ste bili klinci.
Kasnije su došla i neka prva ograničenja ili sukobi uvjetovani vašim odrastanjem i njihovim nastojanjem da od vas stvore dobre ljude. Sve to shvatiš puno kasnije, kada i sam postaneš roditelj i svjestan odgovornosti koju roditeljstvo nosi.

Što tek reći o bakama i djedovima? Posebna je ljubav koju u srcu nose samo za svoje unuke. Sve se podređuje njima, i živa je istina da nad unucima strepiš više nego nad vlastitim djetetom. Učinio bi sve da ih zaštitiš od svega i da im skineš zvijezdu sa neba, ako je požele držati u svojoj ručici.

Nikada si nemojte dozvoliti da ne možete pronaći i odvojiti vremena za svoje roditelje, ili bake i djedove. Sve isprike – umoran sam, sutra ću, ne da mi se sada...odmah ih odbacite. Njima vaša posjeta ili poziv znače sve. Iako su vam istu priču vjerojatno ispričali bezbroj puta jer im je bila smiješna, nasmijte joj se opet. I opet. Stotinu puta ako treba. Držite njihove naborane ruke i smijte se s njima. Doći će trenutak kada više nećete imati koga nazvati i nećete imati koga posjetiti. Ostaće tek izblijedjele fotografije i živa sjećanja na sve ono što su vam pružili. Doći će trenutak kada ih naprosto više neće biti u onom voljenom, fizičkom obliku. A onda je kasno za – trebao sam, mogao sam, htio sam...isprike samom sebi ništa neće izmijeniti.

Međunarodni je dan starijih osoba. Ako niste danas, nazovite ih ili posjetite sutra. Vrijeme provedeno s onim tko te uistinu voli je najskuplji poklon koji mu možeš dati.


27

srijeda

rujan

2023

Papica za dečke

Da ne ispadne da bljezgaram samo o ženskim problemima i situacijama. Išla sam tražit neki recept na stranici kod Crochefa, kadli ispod recepta koči se članak pod nazivom „Top deset namirnica za povećanje penisa“.

Onda sam ga išla otvorit, da znam šta može pomoć ako slučajno nekom poznatom zatreba pa da znam preporučit, a ima tu i video sa nabrojenim namirnicama. Evo dragi muškarci šta je tu sve nadrobilo, pa se izvolte pridržavat ukoliko ste mišljenja da trebate poradit na, kak bi se to moglo nazvat, kritičnoj masi il hidraulici. Nisam muško pa mi je teško pronać prave riječi, šta da drugo kažem.

Kaže na samom početku – smokve; navodno su pune nekakvih aminokiselina koje povećavaju seksualnu energiju i libido. Još ja mislim šta se koju vražju mater onaj filmić iz kamenog doba zvao „Grčke smokvice“, sjećam se da su dečki iz razreda išli to gledat u kino cijeli vikend, dvaput dnevno. Eto zašto su spominjali smokve; znači našibaš se smokvi i libido bude takav da od prodavačice na kiosku vidiš Barbiku 90-60-90 i spreman si riskirat goli život da bi joj objasnio zašto držiš ceker s prednje strane jakne ( ono, kud ćeš takav našiban smokvama hodat sa ispupčenjem u hlačama, još da misle da si manijak jebote ).
Dalje – kokošja jaja, za koja svi znamo da su puna bjelančevina al ne znamo da podižu razinu hormona. Divno; samo udrite po jajima i podiće vam se hormoni gore nego tlak kad gledate utakmicu. Ak ste si onak bezvoljni…ma odma u dućan po friška jaja i deknite pet – šest komada, da vidiš kad hormoni krenu ( dobro, možda malo i podrigivanje il vjetrovi, al nemre sve bit idealno, jel tako ).
Lubenica navodno opušta krvne žile pa krv lakše odlazi tamo kud treba. Je da ćete visit na veceu nonstop kad maznete pola lubenice, al žile će vam se opustit do te mjere da ćete opet hodat sa cekerom ispred sebe kud god išli, da ne spominjem da nećete znat jeste pošli il ste došli.
Bosiljak isto poboljšava cirkulaciju i samim time dotok krvi u područje koje želite bolje prokrvit. Trpajte ga u sve šta jedete i bićete prokrvljeni ne samo u donjem katu neg naskroz.
Bademi su navodno prepuni masnih kiselina koje pak podižu razinu muških hormona. Sad sam malo i zabrinuta; jel to znači da će nama ženama narast brkovi i da ćemo predlakavit ako jedemo bademe? Ajmo onda mi žene za svaki slučaj obustavit konzumaciju, a muški dio populacije – hešteg samotrpaj.
Banane veli isto podižu libido i povećavaju erektilnu funkciju. E pa šta sam ih jela – jela sam ih; piću ja kalij u tabletama, oću još ja morat nosit ceker ispred sebe il na glavi usljed libidoznih situacija, radi jebenih banana?
Češnjak isto tak zbog sastojka alicina poboljšava cirkulaciju i čini nered u donjem katu. Pa sad sam u još većem šoku; ja češnjaka pojedem na godišnjoj bazi za pola moje županije, a cirkulacije ne da nemam nego je za mene pojam cirkulacije potpuno nepoznat. Ja usred ljeta spavam u flafi čarapama jer su mi noge hladne ko led. Al dobro…ja sam žensko, možda na muškarce češnjak udara skroz drugačije.
Kamenice isto tak dižu razinu testosterona i povećavaju libido. Eto vam odgovora zašto ljudi sa morskih obala slove za najveće zavodnike - jedu uneznano te školjketine i žene padaju ko na poledici. Šta ćete napravit po tom pitanju vi kontinentalci koji ne znate živjet bez kobasica i špeka - e to ne piše jebiga.
Dalje navodi tunjevinu, punu nekog vražjeg enzima koji djeluje na prokrvljenost, i lososa koji vrvi omega tri masnim kiselinama, a one pak osnažuju tkivo tog tamo donjokatnog organa.

Sad znate šta trebate jest. I nemojte nizamajkubožju sve zbiksat zajedno, jer vam sjedenje na vece školjki ne gine. Ajde zamislite utrpat u sebe istovremeno lubenicu, smokve, jaja i kamenice, pa ima da vas nema. Znači dozirat sastojke, ovisno o situaciji i željama, i pretvorićete se u Kazanovu par ekselans.
E da, obavezno si kupite i ceker. Kamuflaže radi.

25

ponedjeljak

rujan

2023

Propade mi ambasadorstvo / ima cinka i sa drugog linka

Eto mi je propala prilika da na svojoj skromnoj stranici budem, kako sami to nazivaju, ambasador izvjesne tvrtke koja se bavi prodajom poprilično skupih dodataka prehrani.

Kupila ja od njih cink u kapima, da malo dignem imunitet i svaštanešta. Naručila telefonski, sve pet, pa kasnije išla još malo pogledat šta sve imaju u ponudi. I dođem do kraja stranice, kadli tamo piše – želite li biti naš ambasador, prijavite se.
Kliknem ja na kućicu „prijavi se“, e tu me traži neke opće podatke i broj pratitelja na fejsbuku i instagramu. Ajde upišem ja broj pratitelja, i već tu mi je jasno da od ambasadoriranja neće bit ništa. Jer činjenica jest da me čita puno više ljudi nego šta je oficijelni broj pratitelja. A nemam ni zanimljive fotke, nemam silikona ni umetaka; šta mislite kad su otvorili moju skromnu stranicu pa ugledali fotku gaća sa motivom Betmena i Sofiju Loren kako u nevjerici bulji u cicke Džejn Mensfild? Otkud oni znaju da su to samo fotoilustracije za moje volšebne pričuljke stare par godina i ponovno objavljene? A i ako su krenuli čitat, sto posto su pomislili da sam gadno nepismena jer eto sirota pišem u nekakvom jebenom slengu. Pa šta će im takav ambasador za njihove fensi artikle?

Kadli eto meni meila, i to na engleskom, u kojem oni meni kažu: „Helou, hvala vam na registraciji. Odlučili smo ne surađivati s vama, ali obavijestićemo vas ako se išta promijeni. Ugodan dan, blabla."
Obzirom da ja ne mislim da se engleski na kruh maže, odgovorim ja gospodi, na savršenom engleskom: „Hvala vam na negativnom odgovoru. Ako smijem pitati, iz kojeg ste razloga odlučili ne surađivati sa mnom? Uistinu bih željela pročitati odgovor. I vama ugodan dan. Iako mislite da nisam dovoljno stručna za neku vrstu suradnje, barem znam odgovoriti na vaš mail na engleskom.“

Nisu mi odgovorili. Šta će odgovarat nepodobnom ambasadoru, jel tako? Pa ne prati mene dvjestosedamdesetosamhiljada ljudi pa da im budem možda zanimljiva.
A ne znaju da bi vi svi, samo zato šta me volite čitat, u slučaju potrebe kupili njihove proizvode.
Ovako im više ni ja neću kupit jebeni cink. Nek ga sami piju.

Reklo bi u bećarcu:
Ima cinka i sa drugog linka,
ovaj neću ni da dadu vreću. ( @ morska, hvala na inspiraciji za dodatak :) )

19

utorak

rujan

2023

Potop

Davnih godina, točnije kad sam imala trideset i tri, išla sam na testiranje za terenskog prevoditelja za jednu inozemnu tvrtku.

Uopće nisam razmišljala o tome da ljudi kojima ću prevodit neće slušat samo moje znanje jezika. Pojma nisam imala da i te kako paze na odabir odjeće i još svaštanešta nevezano za znanje jezika.
Par mjeseci prije toga umrla je moja mama i ja sam još uvijek nosila crninu. Znači crna dolčevita, crna suknja malo iznad koljena, crni kaput i čizme...crna ko najcrnja noć. Dijametralno suprotna bila je moja boja kose, tad sam se farbala u crveno ( doista ne ono tehnopartinaglocrveno, ali crveno ) pa sam i nokte nalakirala nekim tamnim lakom, iskreno rečeno ne sjećam se boje. Srećom nisam nikad bila sklona nekom žešćem šminkanju, malo maskare i pudera i to je sve.

Ušla ja unutra, odradila poprilično zahtjevno testiranje i kažu mi – možete li pričekat vani par minuta. Ja izlazim, i kroz glavu mi prolazi – nisi prošla. Al ne znam si objasnit zašto, jezično je sve prošlo savršeno. Ubrzo me jedna od tih tamo članica komisije zove unutra; kad sam sjela kaže mi – jako mi je žao šta vam moram reći da niste prošli. Jezično je bilo savršeno, dapače – vrlo ste snalažljivi i niste nesigurni, govorite savršeno, bez akcenta, kao da ste rođena Britanka. Ali...prevoditelj mora biti takoreći neprimjetan u prostoru, dakle njegova je uloga da poput sive eminencije prevede što treba i to je sve. A vi nipošto niste nezamjetni. Razmislite malo o tome, pa možda bude još prilike za neku suradnju.

Izašla ja van, plačem ko ljuta godina; nadala se poslu, znam koliko znam i sjebe me šta? Boja kose, noktiju i odjeće, eto šta. Dolazi i tramvaj, ja tu već toliko blekećem da ne vidim kud hodam. ( To je recimo moj problem – ne plačem često, al kad krenem to je opći potop. ) Stropoštam se na sjedalo, blekećem još jače. Nekontrolirano. Kad osjetim takva šmrkava i razbleketana da me neko dira po ramenu. Kontrola karata. A ja kartu imam negdje u taški, al je nisam pocvikala. Ridam ja i dalje, kopam po torbi da nađem maramice i tu jebenu kartu, pa da čovjeku objasnim šta me snašlo i zašto mi karta nije pocvikana. Kadli on izvadi papirnatu maramicu, pruži mi je i kaže – gospođo, nemojte molim vas ništa tražit, primite moju iskrenu sućut. ( Možete mislit koliko sam bleketala i našta sam ličila kad je tip pomislio da mi je neko umro. ) Ode on dalje, ja ostala blejat na sjedalu. Do autobusnog kapci ko sarme jebote.

To mi je jedna od najčudnijih životnih zgoda.
( Na testiranje sam išla ponovo nakon par mjeseci, ovaj put u nekoj golubljesivoj košulji i crnim hlačama, kratkih nenalakiranih noktiju, sa istim znanjem jezika, i prošla. Kontrole u tramvaju nije bilo, a taj put sam pocvikala kartu. )

18

ponedjeljak

rujan

2023

Hey Joe...

Sva sam si neka čudna. Možda je najprikladnije reći – osjećam se poput ispuhanog balona.

Teško je životno razdoblje iza mene. Rujanski su dani za mene uvijek teški, kao i za sve ostale Petrinjce; irealne slike proživljenog zla koje se svake godine vrate, htio ti to ili ne. Sjećanje na krasnu kolekciju gramofonskih ploča koju je tko zna tko razvukao tko zna kamo; mojeg Claptona, Rolling Stonese, Deep Purple, Azru, Bijelo dugme...pa i ovog samoukog ljevaka gitarista koji je „Hey Joe“ snimio one godine kada sam se ja rodila. Moj brat ga je fantastično skidao, sve njegove solaže, a puno godina kasnije moj junior ga je pjevao u rijetko dobrom rock bandu koji je kasnije promijenio vrstu glazbe.

A Jimi Hendrix? On je bio virtuoz, psihodelik, čudovište na gitari. Nešto sam ga se naslušala dok je brat skidao njegove rifove. Jimi je umro 18. rujna 1970. sa 27 godina, živio je divlje i brzo. Kao da je slutio da neće doživjeti neke zrele godine.

Sve ovo izgleda nepovezano, jelda? A povezano je – i sve ono što sam proživjela zadnjih desetak mjeseci, i rat koji mi je uzeo najljepše godine, i glazba koja je oduvijek bila moje utočište. Sve je to kaleidoskop mog života.

Čuvajte u sjećanjima čak i one najbanalnije trenutke radosti. Dobro će vam doći kad vas umori život.

16

subota

rujan

2023

Krvavi petrinjski rujan...

Rujanski su dani oduvijek Petrinju ovijali tracima ranojesenjeg sunca, berbom grožđa i petrinjskim pjesmama koje bi se pjevale po završetku berbe.

Rujan 1991. donio je Petrinji dane pakla, razaranja i smrti, nezapamćene kroz povijest grada lipa obgrljenog zelenim rukama Petrinjčice i Kupe i vinorodnim brežuljcima. Ratni vihor prekinuo je brojne živote i zauvijek izmijenio tolike sudbine.
16. rujan bio je zasigurno jedan od najtežih dana, i crnim je slovima upisan u stranice petrinjske povijesti. Na položajima oko Nove bolnice i Vile Gavrilović zarobljeno je i strijeljano sedamnaest pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Četrdesetak ranjenih civila i gardista doveženo je u sisačku bolnicu. Stravičnu je sudbinu doživio gospodin Stjepan Komes, koji se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom prilikom njegovog prijašnjeg posjeta Petrinji; nakon nečovječnog mučenja ruka mu je odrezana, a on je preminuo od teških ozljeda i krvarenja.
598 petrinjskih života progutao je vihor rata.

Samo, ne može se ubiti Grad.
Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane sve dok ne dođu ljudi koji će Ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže visoko iznad parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Grad nosiš u srcu kud god da odeš. Ovijaš Ga svojom silnom tugom i ljubavlju, i tako skriven duboko u tebi ostaje onakav kakav je bio prije strašnog razaranja. U tvojim mislima i snovima Njegove su kuće pune života i smijeha; nema zadaha smrti, slomljenih krošanja i nagorenih ruševina. Nema stravične tišine koja je zavladala nakon što je utihnula rika topova; u tvojim mislima i snovima zrak je ispunjen lepetom krila i cvrkutom svih Njegovih ubijenih ptica.
Kada Mu se konačno vratiš, nakon godina izbivanja, grliš svaku Njegovu ranu, otireš i svoje i Njegove suze, grliš stabla lipa koje nigdje tako zlatno i mirisno ne prosipaju svoj prah kao na stazicama tvoga djetinjstva i života.

Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.