21

četvrtak

studeni

2019

Ko će to sve preživit...

Šta reći, koju poruku poslati? Jer mene čeka duga mračna noć u trajanju od sedamdesetidva sata. Prvo u vidu neizostavnog prisustva na Knežiji, u svrhu populariziranja moje pisane riječi, a onda kroz par sati put u Beč gdje treba otpjevat dva prilično teška koncerta.

Pa sukladno problematici, slažem torbu i odjevne kombinacije. Najviše me zlopati Knežija; pa nemrem nosit istu haljinu ko u Petrinji, još će ljudi mislit da samo tu opravu imam. Onu tamnozelenu sam pred par mjeseci nosila u HGZ-u, a na Knežiju će doć jaka podrška zbora kojem sam u istoj toj opravi u spomenutom HGZ-u vodila program. Jel se mogu nadat da su prizaboravili naglozelenu boju haljine? Il da obučem onu na točke, koja mi vuče na nekadašnje emajlirane ranjglice za kuhanje juhe il grijanje mlijeka za bijelu kavu? Il da udarim u crnu haljinu, to uvijek može proć? Cipele će bit crvene, to je sigurno, al šta s haljinom napravit mila majko? Zažmiriću pa koju nažmirećke izvučem iz ormara ta će ić na mene. Ajde nek sam i tu dilemu riješila.
Pa sam popeglala i složila opravu od zbora, pripremila pidžamu, hlače, rezervne majice. Još trebam potrpat šlaftablete, toaletnu torbu, šunjalice za po hotelu, punjač za mobitel i ko zna šta sve ne. Već sad sam sigurna da ću nešta zaboravit, nadam se da to neće bit šlaftablete jer ću poludit od nespavanja do nedjelje uvečer.
Pa treba još spakirat nešta malo kobasica i sira, da ne zamrem gladna šta po Zagrebu, šta po Austriji. Jesam spomenula da trebam obrijat noge i isturpijat ih? Nisam? E i to moram, dobro sam se sjetila.
Sutra ujutro kreće šouprogram širokih razmjera. Prvo u cik jutra pijem kavu i kuvam repiće i kiseli kupus, to me uvijek razgali i djeluje na moje oratorske i pjevačke sposobnosti. Onda na šišanje i frizuriranje, nema smisla da osvanem u metropoli ko da mi je vuk na glavi jare raščerečio. Onda jurišno u Lidl po higijensko-jestivo-tekuću logistiku, da šta više teglim sa sobom u Zagreb; šta bi vukla samo torbu s prnjama i cipelama kad mogu teglit i jela ko da idem na safari.
Kad to sve popakiram, onda jedem pa put pod noge. I onda kreće fantazmagorična duga mračna noć, koju mogu preživit tek zahvaljujući činjenici da meni ništa neće tu dugu mračnu noć pokvarit.
Jer ja to zaslužujem. I Knežiju, i pjevanje u Beču. Ales.
O umoru ću mislit kad u nedjelju, u neki komad noći, osvanem u Brezju i legnem u rođeni krevet u jakni, s putnom torbom i svom dodatnom opremom.

20

srijeda

studeni

2019

Odrastanje bez konvencije

Dok sam ja odrastala, konvenciju o pravima djeteta potpisivala je moja ispaćena roditeljica. Ona je ujedno jedina imala pravo veta i izmjena svih izglasanih regulativa. Tata je kao moj pravobranitelj interveniro ako su recimo regule bile prestroge i trudio se iz petnih žila da se brojne odredbe krše kad god je to izvedivo.

Ja sam ko dijete poriluk mrzila iz dna duše. Nije mi bilo goreg nego kad se iskljuvim iz kreveta i osjetim miris poriluka koji kipi na šparetu. Jer kad se sjedne jest onda prvo ide kraće edukativno predavanje da kak je poriluk prezdrav, kak djeci koja ne jedu poriluk raste rep ( to dok sam bila manja i nisam bila svjesna svoje nesvijesti vezane za repni rast ), kak ću završit u bolnici jer mi fali željeza i tak sve te divne konstatacije vezane za blagodati zelene gnjusobe u tanjuru. Pa sam znala da me jedino blejanje može spasit, i onda tata - nakon šta ja blekećem dvije tri minute - ustaje od stola, miče moj tanjur i maže mi recimo kruha i masti il donese čvarke i konstatira - smanji doživljaj s porilukom jer me žgaravica ubija i lijepe mi se komadi tog prefinog kuvanja po brkovima. Pa onda neko vrijeme bude zatišje sa porilukom, dok ponovo ne osvane u tanjuru. Sad ga recimo volim u svim oblicima, al onda mi je bio nešta najstrašnije, isto ko hladetina.
Moji verbalni izgredi uvijek su bili gadno sankcionirani. Naime, uvijek sam nekako uspjela izreć ono šta ne treba baš onda kad ne treba. Pa sam tak jednom zgodom, u nekim svatovima, našla za shodno reć sljedeće, i to u trenutku kad su muzikanti prekinuli svirku - mama, kak je meni mladenka jako ružna. Ona je podigla obrvu, otpustila ruku i iz voleja me tak žvajznula da mi je mašna spala sa pletenice. Pogled tipa - nemoj ni disat, kamoli zaplakat. Tata je popravio kravatu, stavio me sebi u krilo, a njoj došapno - pa jel imaš ti oči jebote, daj je pogledaj, otkad se djeca udaraju jer kažu ono šta vide. Sad si to napravila i nikad više, da te nisam više vidio da to radiš. Pa me iznio van da me utješi i da mi kaže da sam u pravu, i da sutra nas dvoje idemo na krug biciklom i na sladoled, da zaboravim na traumu šljaske.
Mamine uredbe su se morale ispoštovat i amen; tu i tamo smo uspijevali smuljat kad je bila na poslu, al bi uredno fasovala ak mama skuži, s time šta je fasovanje moglo proć jedino ako je tata, to jest pravobranitelj radio.
Kad sam frknula i kad više nije bilo potrebe za postavljanjem silnih regulativa, imala sam u mami i prijateljicu i roditeljicu. Tata je do kraja svog života zadržo pravobraniteljsku funkciju, čak i onda kad je bilo mimo svakog protokola bio je na mojoj strani.

Vremena su se promijenila. Drugačiji su i roditelji i djeca. Šta sam starija, sve sam svjesnija koliko je mamina regulativa mojih dječjih prava bila dobro riješena. Znala sam po položaju obrva šta misli i šta će reć kad otvori usta.
Za nju je Terminator bio mala maca, a opet - bila je tako puna ljubavi. To može samo mama.

19

utorak

studeni

2019

Visokostropne situacije

Kad se arhitekt zaigra, onda stvori ovak idiličan prostor prepun svjetlosti, gdje kad sjedneš imaš valjda osjećaj da sjediš nasred oblaka.

To je staklena stijena površine manjeg sela, divne štinge koje vode u nigdjezemski prostor, prema malenom balkoniću punom tegli ( mislim da je paprat u teglama, izgleda da ću morat mijenjat dioptriju ). Mebl za iskovrnut se nasred prostorije, nariktalo i flašu neke žere na stolić da se malo opusti atmosfera i gitaru, ako bi nekom palo na pamet malo prebirat po žicama dok odmara moždano tkivo. Stol pokraj prozora, dok jedeš da se pospješuje varenje i lučenje želučane kiseline pogledom na vedra nebesa.
E sad...ono šta mene najviše muči je kako držat to silno staklovinje pod kontrolom. Pa to je trideset kvadrata prozora, od poda do stropa. Kak oprat to? Tu je nužan viličar i vozač osposobljen za vozanje istog vamotamo, zbog podizanja peračice pod strop. Peračica mora bit zavezana ko da će skakat bandži džamping, jer nedajbože da se nagne kud ne treba - eto krvnog stradavanja i težih tjelesnih povreda. Gitara automatski otpada iz interijera, da je ne sjebe viličar dok se manevrira usljed pranja prozora. Pranje vanjske strane je nemoguća misija, osim ako nisi Spajdermen. Znači otpada i volšebni pogled sa visine, jer je vanjska strana zasrana od ptica i ulijepljena kišom naskroz.
Dalje, kako dobavit paučinu koja se malo - malo stvori? Imat onu trklju za skok uvis pa na nju vezat krpe i probavat dosegnut paučinu s poda? Dat paucima imena i pustit ih da žive sretno po ćoškovima sve do svoje smrti? Il koristit opet viličar i za paučinu, šta je zapravo najjednostavnije - prije pranja prozora razmandrljaš ljubimce iz ćoškova i razjebeš im nastambe, pa onda prioneš na riljanje staklovinja.
Zalijevat paprat isto bude jako zanimljivo. Tegliš šprickantu uz štinge, pa dok radiš na hidrataciji zelenila skužiš da je napukla tegla i da je dolje opći potop. Il zeru samo pomakneš teglu koja kad bubne napravi determinirani kaos i pod izgleda ko da si usred šume Striborove, fale samo Domaći da skaču oko vatre.

Za ovo pospremit moraš imat vrlo discipliniran mozak i psihofizičke predispozicije pilota turbomlaznog aviona. Jedan krivi pokret i ode trideset kvadrata stakla ko da ih nikad bilo nije. Onda je bolje u startu tražit da se zazida taj podstropni dio, skinut teglurine sa zelenjavom dolje i arhitektu reć da su ti oči jako osjetljive na svjetlost i da nemreš hodat po rođenoj kući sa crnim očalama, i da nek proba svojoj ženi složit takve prozore ako je frajer.
Da vidiš kako bi se izgled interijera brzinski promijenio. Prozori na minimum, zidovi na maksimum.
Šteta samo šta na ovo visokostropno čudo nikako ne pašu markizet firange. Zamislite samo speglat firange šta dužine, šta širine sedam do osam metara; to mora bit vantjelesno iskustvo.



(photo by design-dautore. com)

18

ponedjeljak

studeni

2019

Mjesto nezemaljskog bola

Vukovar sam pohodila prije četiri godine.

Posjet bolnici sam nekako i preživjela. Dio puta kojim prolazi kolona sjećanja sam nekako i preživjela. Strašne ruševine nečijih domova koji još uvijek vrište u nebo svojim spaljenim krovovima sam nekako i preživjela. Na jezovitu bol Ovčare me ništa na ovom svijetu nije moglo pripremiti.
Dočekao nas je čovjek koji tamo radi, primajući sve one koji se dođu pokloniti sjenama onih koji su usnuli u vječnosti nakon strašnih muka. Ispričao nam je ono što smo toliko puta čuli - o dolasku autobusa sa ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice i svima onima koji su odabrani da budu zaustavljeni zauvijek u koraku, riječi, osmijehu i snu. O strašnom batinanju koje su prošli prije ulaska u hangar. O još gorem batinanju koje su prošli u hangaru. O noći punog mjeseca koja je donijela vrlo bolnu smrt Siniši Glavaševiću, Jean Michelu Nicollieru, Igoru Kačiću, Ružici Markobašić koja je ubijena u visokoj trudnoći i svim ostalima. O tome kako su ih mahnite zvijeri takve polomljene i pretučene vozili do stratišta zvanog Grabovo, gdje su ih dočekale iskopane rake. Tamo je njihov ovozemaljski put završio, nakon strašnog hoda po mukama.

Ušla sam u mrak hangara. Jezivi zadah smrti još je uvijek tamo. Mrak povremeno razbijaju traci sićušnih svjetala, postavljenih na stropu poput točkica; njihov broj odgovara broju ubijenih duša. Na zidovima hangara se pojavljuju i nestaju fotografije onih koji su zauvijek ostali u teškoj slavonskoj zemlji. Spirala smrti, postavljena u sredini hangara, ispisuje i istovremeno guta njihova imena. U slami, poslaganoj uza zidove, stoje njihovi osobni predmeti - ključevi, zdravstvene i osobne iskaznice, ono posljednje što je ostalo od njih.
Ni sada sa sigurnošću ne mogu reći što sam osjećala.Bol, nemoć, jezu, tugu, bijes...sve se to ispreplelo u klupko koje me pritiskalo poput najtežeg tereta, nikad doživljenog. Ćutila sam tek suze, tople i slane, koje su nezaustavljivo natapale moje lice i vrat i majicu. Nisam ih mogla zaustaviti. Nisam ih htjela zaustaviti. Pustila sam ih neka grle duše svih onih koji su svoje posljednje trenutke života proveli u mukama, na betonu hangara. Iskreno, mislila sam da će me ugušiti i suze i sve ono što sam osjećala.
Na mjestu egzekucije, u širokoj slavonskoj ravnici, stoji crni obelisk. Na tisuće je krunica tamo ostavljeno. I ja sam položila jednu i zapalila nekoliko lampiona.

U sablasnoj tišini smo došli, u još sablasnijoj tišini smo otišli. Mislim i znam da je komadić mog srca zauvijek ostao tamo. Neka kuca za one kojih više nema.

17

nedjelja

studeni

2019

Vukovaru i Škabrnji, s ljubavlju

Kada pomislim na Vukovar, redaju se strašne slike zla koje se nadvilo nad grad na obali Dunava i eskaliralo 18. studenog 1991.

Čujem riku miliona ispaljenih granata koje su ga danonoćno ubijale, pretvarajući nekad prekrasan grad u nadrealnu sliku užasa. Čujem stenjanje svake ranjene kuće koja se urušava i gori, gutajući uspomene na život svojih nekadašnjih stanara. Čujem jauke svake slomljene krošnje vukovarskih stabala. Čujem lepet krila ptica podivljalih od straha, koje su pobjegle prije nego je grad izdahnuo u agoniji. Čujem i jezivu, zloslutnu tišinu koja je nastupila kada su konačno zamukli topovi; nažalost, tišina nije donijela toliko željeno olakšanje izmučenom gradu.
Čujem zapomaganje ranjenika u vukovarskoj bolnici, čije je osoblje ulagalo nadljudske napore da ih zbrine, dok su projektili pogađali i samu bolnicu pretvarajući je u ruševinu punu bespomoćnih, teško ranjenih, osakaćenih ljudi. Čujem vriskove onih koji su napustili svijet u strašnim mukama, nezamislivim normalnom ljudskom umu. Čujem jecaje silovanih žena i ćutim njihovu bol.
Čujem plač majki, valjda najteži od svih. Njihove su suze teške poput kamenih gromada, i padaju svakoga dana, svih ovih godina. Njih ništa ne može utješiti ni umiriti; njihova je bol nezamisliva i neizreciva. Njihove su duše umrle zajedno sa njihovom djecom.
Ćutim tugu plodne slavonske zemlje, ljepljive od krvi i straha. Ćutim nezamisliv očaj i nemoć onih koji su proživjeli pakao na zemlji. Neki su preživjeli. Neki su zauvijek zaustavljeni u svojim nedosanjanim snovima.

Vukovaru posebno ovih dana šaljem svoje misli pune ljubavi. Grlim svaku njegovu ranu i sve ljude kojima je 18. studeni 1991. bio jedan od najtežih dana u životu. Molim za duše onih koji su otišli u vječnost. To je jedino što mogu dati divu na Dunavu i svim njegovim hrabrim, izmučenim ljudima.
Škabrnja je sestra Vukovara u bolu, kao i moja Petrinja. I ona 18.studeni dočekuje prepuna tuge za onima koje je zauvijek odnio vihor bezumlja i mržnje.
Da se nikada, nigdje ne otvore ovakva vrata pakla.

16

subota

studeni

2019

Dobar paso, mali paso

Kad smo se vratili u Petrinju nakon završetka rata, zvalo mene sa zavoda za zapošljavanje da budem polovica dvočlane komisije, čija je dužnost bila obić sve kuće ili stanove u određenom dijelu grada i evidentirat tko je u stambenom objektu i u kakvom je stanju ( objekt, ne stanari ).

I ono šta je mene snašlo u jednom od dvorišta moglo je valjda snać samo mene. Zvono ima na vratima od dvorišta, al je prekeljeno trakom na kojoj piše "ne radi". Ajde ući ću ja u dvorište, jer sandučića za poštu naravno nema na vratima a moram ostavit obavijest da se jave u gradsku upravu jer ih nije bilo doma. Druga polovica komisije ostala pušit pred jebenim vratima, na ulici.
Znači ja ispunjavam cedulju pred vratima od kuće, kadli čujem iza leđa neko grepkanje po betonu. Okrenem glavu, a meni iza leđa stoji Hund, dakle prekrasan njemački ovčar. Gledamo se u nevjerici, on pogledom pita - šta radiš ti u mom dvorištu, a ja pitam - jel ti nisi mogo i dalje spavat i zašto na ogradi nema znaka tipa - pazi, oštar pas. Tu ja šutim jedno minutu dvije, pa ću mu se obratit vrlo umilno - ma ko je to meni došo, ko je jako zgodan pas, ko će meni otić nazad iza kuće? On maše repom, ja sva sretna, znači ne da mu se grist, fala nebesima. Eto njega k meni, daje šapu. Kako ja neću uzet šapu, pogotovo jer sam na tuđem terenu? Tu će on malo i skočit na mene, al ne da napada nego igralo bi se pašče. I najednom otrči iza kuće. Ja bris prema vratima od dvorišta, taman da ću za kvaku, kad eto njega; vodi još jednog Nijemca, ovaj put boksera. Meni duša u nosu. Bokser nosi gumenu lopticu pa je spušta pred mene i njuška mi čizme i šuta mi lopticu mlateć veselo onim batrljkom od repa. Zafitiljim ja lopticu prema prolazu nebil pogodila šta dalje da uspijem klisnut van, al nikako dobit da obadva odu za lopticom. Tu se ja počela i znojit, skinula jaknu napol i bacam lopticu ko Joe DiMaggio, nema mi druge jer su dečki željni loptanja. I konačno pogodim kak treba bacit, oni se sjebu i odjapare obadva za lopticom u prolaz iza kuće, a ja uspijem takva preznojena zdimit na ulicu. Oni se vraćaju, Hund nosi lopticu i obojica gledaju za mnom sa neizmjernom tugom u svojim psećim okicama.

Palim cigaretu i brišem znoj sa čela, a druga polovica komisije, zakocenjena od smijanja, kaže meni - pa daj se vrati u dvorište, gle kak su žalosni. Imala je ludu sreću šta je bila znatno teža od mene; da nije, prebacila bi je prek ograde i uživala u pogledu na nju i Hundove u ugodnoj miroljubivoj koegzistenciji.
U dvorišta više nisam ulazila. Ne bi, pa da se Clooney ukazo na prozoru.

15

petak

studeni

2019

Kloferanje

Klofer je nekad bio kućni multipraktik. Šta se s njim isprašilo tepiha i madračina dok se nije krenulo sa usisavačima, a mogo je poslužit i ko pomoćno sredstvo svojevremeno vrlo popularne pedagoške metode u slučaju neposluha.

Sjećam se da je mama jedne zgode prilikom krečenja šlafcimera izvukla madračine na dvorište, u svrhu eliminacije prašine iz istih, i toliko je klajbala po njima da je na jednom pukla ona navlaka na ruže i iskočio feder. Nije ni znala da je tak jaka u rukama. Moram priznat da sam je od tada zaobilazila u širokom luku kad god je imala klofer u ruci, stalno mi je bila slika federa koji veselo viri iz madraca pred očima. Jer ako može devastirat madračinu, šta bi tek meni bila u stanju napravit da me mazne kloferom? Ode glava ko na giljotini. ( Doista, kasnije je priznala da je možda malo pretjerala sa klofanjem i da je navlaka bila malo načeta, al bilo je prekasno; feder više u madrac nije mogo vratit ni Konan barbarin da je osobno došo u dvorište, a ni on se ne bi dobro proveo da ga je roditeljica, bijesna zbog strganog federa, opaučila kloferom po nosu ).
Uvijek sam se čudila otkud tolko prašine zađe u ta krpena govna. To kad izvučeš i počneš klofat par minuta je vidljivost ne sužena neg ne vidiš prst pred nosom. Imaš osjećaj da je izašo Prašimir iznutra i mlati sa sobom na sve strane ( Prašimir ko recimo onaj duh iz lampe, al ne ispunjava želje nego te satra daveći s tom prašinetinom ). Kasnije tri dana iz nosa ispuhuješ crno ko tinta i iskašljavaš oblačiće prašine. Kojih pedeset nijansi sive, ima ih tristopedesetšest i ne znaš koja je gora od koje.
Kad je konačno stigo sauger, manje se klofalo al se slabije i čulo. Znači to je bio zvuk ko da polijeće MIG iz kuće. Pa dok presaugaš sobu treba ti jedno sat vremena da prestane zujat u ušima, ne čuješ ni šta misliš. Dok završiš sa svim sobama možeš jedino čitat sa usta. A kad potegneš preko polukauča moliš boga da ne uvuče draperiju kolko je jako vuko. Srećom nije bio dosta velik da proguta cijeli polukauč.
I onda roditeljica svejedno barem jednom mjesečno konstatira da jebeš sauger i to zvrndanje, pa opet nosi tepihe na plot i mlati kloferom dok ti duša ne izađe na nos. Nagutaš se malo prašine, al barem čuješ sve šta trebaš čut.

Današnje vrijeme donijelo je i one nekakve okrugle pametne robotske usisavače koji - pazi sad - imaju automatsko pražnjenje spremnika, pamte raspored prostorija u kući, pronalaze prljavštinu i prazne se sami. Koštaju samo osam hiljada novaca. Navodno su idealni i za vlasnke kućnih ljubimaca. Sve to dok se ne dokaže suprotno, mislim dok se ne sjebe neki mikročip pa ne usiše mačku i automatski se isprazni nasred dnevnog boravka.
Klofer nisi moro praznit; gdje si ga ostavio tu si ga i našo, željnog prašenja.

( photo by Tportal )

14

četvrtak

studeni

2019

In memoriam Branko Lustig

Branko Lustig bio je izniman, poseban Čovjek. Svojom nevjerojatnom životnom pričom može biti primjer svima onima koji ne vjeruju u snove, ali i onima koji žive živote obojene mržnjom. Danas se pridružio nebeskoj vojsci ljudi zbog kojih je do kraja života poticao na toleranciju, ali i dao sve od sebe da se nikad ne zaboravi pakao koji je on imao sreću preživjeti.

Ovaj sam tekst napisala prije nekoliko mjeseci, želeći obilježiti rođendan Čovjeka, jednog od rijetkih koji zaslužuje ispisivanje te riječi velikim početnim slovom.

Život je uistinu čudo. Doista, zna donijeti puno boli i patnje iz koje se onda iznjedri nešto snažno, gotovo neuništivo.

Branko Lustig je kao dvanaestogodišnji dječak odveden u Auschwitz zajedno s majkom. Nije odveden u plinsku komoru jer je njegova majka slagala da ima šesnaest godina, pa je odveden na rad u rudnik ugljena. Kasnije je bio u radnom logoru u središnjoj Njemačkoj, pa zatim u Bergen Belsenu, gdje je dočekao i oslobođenje. Imao je svega tridesetak kilograma, i u jednom intervjuu rekao je da je, vidjevši Engleze i čuvši zvuk gajdi, mislio da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Slučajno je saznao da mu je majka preživjela pakao logora i nakon puno muke uspjeli su se pronaći.
Pučku školu završio je u Čakovcu, pa zatim otišao u Zagreb. Bio je član KUD "Joža Vlahović", upisao glumačku akademiju i uzdržavao se, kako sam kaže, recitirajući i najavljujući filmove u kinu Balkan. Tako mu je i ponuđeno da radi kao prevoditelj sa nekom filmskom ekipom iz Mađarske; ostalo je povijest. Malo pomalo pročulo se za tipa u Zagrebu koji zna sjajne filmske lokacije, a 1984. otišao je u Ameriku. Postao je producent, i to kakav, ovjenčan dva puta Oscarom za filmove koje je producirao.
"Schindlerova lista" dobila je sedam kipića, i izišao je na pozornicu zajedno sa Spielbergom. Rekao je:
"Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u nasljeđe da ako preživim, pričam kako je bilo.”
Drugog Oscara dobio je za "Gladijatora".

Što zapravo želim reći? Pomalo je nevjerojatno kakve je kalvarije čovjek u stanju istrpiti, kakve boli i poniženja pretrpjeti, kakve tuge i strašna sjećanja mora nositi u sebi sve do kraja svog života, a ipak usprkos svemu tome ostati čovjek i uspjeti nastaviti živjeti, podsjećajući uvijek da se preživljene strahote i patnje ne smiju zaboraviti. Uvijek se sjetim velike, prekrasne Alice Herz Sommer, vrhunske pijanistice koja je preživjela logor smrti i doživjela duboku starost. Toliko radosti u jednom ljudskom biću rijetko se može sresti. Ona je bila u stanju izgovoriti ove riječi, iza svega što je preživjela:
"Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti."

Ljudi poput Branka Lustiga zapravo odašilju vrlo jasnu poruku svijetu - nikada ne treba gubiti nadu, čak ni onda kada se čini da nema niti tračka svjetlosti ni mogućnosti da izađeš kao pobjednik u borbi za goli život. Nakon što pobijediš u takvoj okrutnoj, irealnoj borbi, naprosto shvatiš da je sve moguće, pa i krenuti putem na kojem malo njih uspije.
Sretan rođendan gospodinu Lustigu, nekadašnjem broju A3317. Rijetko hrabar Čovjek koji je dohvatio svoje snove.

Tehnički problemi, od sinoć

Šta ja volim kad mi komp vadi ovo malo masti šta imam, to je čudo jedno. Znači krenem da ću pisat, on ni trc. Izleti na zaslon neka poruka, ne uspijem ni pročitat - nestane. Pa tako jedno četrnajst puta.
Pa drndam po kablovinju, pa opet ništa. Pali - gasi, pali - gasi, pa opet po kablovinju, pa opet ništa. Poruku ne bi ulovila ni da sam osobno izmislila komp. Pa zovi juniora, reko pomagaj, nemrem mu ništa ko ni žaba lješnjaku. Eto njega za jedno pola sata, nešta čačko i uspije ga pokrenut. Probala pratit šta on čačka pa odustala, prebrz je za mene jebiga. Al ja svejedno sva sretna, saćemo mi malo porazgovarat i naspomenem da bi mi bilo najpametnije zamijenit tu starudiju, čisto da me ne bubne struja dok rujem po žnorama. Usuglasimo se da bi to bilo najbolje, jer se ovo već dešavalo, i ode on za svojim poslom.
Ja krenem pisat - neće đubre na gugl. Pa probavam sedamdesetšest puta, ništa. Opet pali - gasi (šta ću, jedino to znam od majstorluka), čačkaj vamo, čeprkaj tamo - ne bi izbila na gugl ko da forsiram Ladoško jezero usred opsade Staljingrada. Bijesna ja ko ris, skidam mu sve po spisku i kompu i onom ko ga je sastavljo i sastavio da meni krv moju pije i onemogućava mi moju kreativnost.
Cimnem ja juniora, slušaj zlato materino, ajde poklikaj kod sebe onaj laptop šta si gledo na dvadesetčetri rate, i to momentalno. Jel baš? Bašbaš. Može, al mi pofotkaj karticu. Krenem fotkat, veli - puna kartica, nema mjesta. Tu sam ja već opasno nadrndana, obrišem pedesetšest slija i pošaljem kartičku da se može obavit transakcija.
Eto za dvije minute poruke - transakcija uspješno obavljena, isporuka bla tad i tad blabla. Odem na pjevanje, dođem doma i opet probam izbit na gugl. Neće al nikako. Ne zna on da si je dana 13.studenog potpiso smrtnu presudu i da kroz par dana stiže nova igračka i da ću ga s apetitom zblekačit nasred dvorišta, da naplatim duševne boli.
On će meni onemogućavat vezu sa svijetom? I ne dozvoljavat mi da podijelim svoje pismene sastave na rođenoj stranici? E pa došlo je vrijeme da okonča njegova zajebancija.
Jedva čekam da ga vidim u garaži, kak čeka glomazni otpad. Još ću ga pokrit kariranom dekom, da mu ne bude zima. I pisat na novom čudu tehnike, a on nek straši vrapce i njima vadi mast.
Meni više neće.

12

utorak

studeni

2019

Jesam pošla il sam došla

Jel i vas smara ovo vraćanje sata vamotamo ? Mene ne smara, ide mi ne na živce nego na ganglije.

Alarm zvoni po mrkloj mrakači za na poso. Pa uglavnom po mrakači bauljam u šupu po sitno za potpalit kamin ( još je veselije ako ima i magle, jedva pogodim na ulaz pa na vrata od kuće ). Pa se jedva malo razdani, odem radit. S posla veselo pjevajući stižem oko pola pet; nedajbože svraćanja u koji dućan, jer kući stižem opet po mrakači. Opet jedva pogodim u šupu po sitno za potpalit kamin, a cijepam jedino u krajnjoj nuždi, da ne završim na kirurgiji ako se sjekira omakne u neželjenom pravcu i pod neželjenim kutem, samo mi još fali da otfikarim koji prst il nogu. I u pet nula nula je mrak.
Stvar se dodatno pogoršava dolaskom zime. Jer onda je već u četri mrakača. Još ako se strefi da pada ono bijelo govno, e onda je narodno veselje. Kad idem s posla prvo po mraku proprtim cipelama do ulaza u kuću, ostavim torbu, pa u šupu po sitno za potpalit kamin i drva, pa kad plane vatra razlopatam snijeg po dvorištu i nogostupu. Taman nešta pojedem i natrpam kamin, eto ralice pa nabaca one gromade skroz do vrata od dvorišta. Ajmo opet lopatarenje, ovaj put teška kategorija jer svaka gromada je barem dvaput teža od mene. Pa ako bijelo govno trpa cijelu noć, ujutro repriza - metnem vodu za kavu i naložim vatru pa lopatam, pa po mraku na poso veselo se skližući i gazeći snijeg ko da osvajam Kilimandžaro jer zimsku službu uvijek zateknu zimski uvjeti.

Uglavnom sa pomicanjem sata imam osjećaj da se pretvaram u krticu il rudara il Drakulu, samo mrak i mrak pa još malo mraka. Jel ne bi mogli ovo veleumovi iznjedrit odluku da se satovi samo onak figurativno pomaknu, šta ja znam ,sa nahtkasla na pod il na stolić, a da se ne miče vrijeme. Pun mi je kufer posrtanja po mrakači; nikad ne znam jesam pošla il sam došla.

11

ponedjeljak

studeni

2019

Selebriti saga

Ko bi reć da kod selebritija ima zapleta gorih neg u Maloj nevjesti? Ono, očekuješ kad su već selebritiji u igri da sve ide po peesu, znači nema trganja živaca i nepropisnih manevara. Kad ono - drek na klipi. Šta sam rekla, Mala nevjesta? Pribrojite i Šeherezadu i Sulejmana i štajaznam kak se sve ne zovu te turske sapunjare ( ne gledam, a sad bi mi dobro došo naziv serije ).

Dakle, ona je crnka, visoka 178 i ima mjere ko flašica od Kokakole. Ne ustaje iz kreveta bez čeka od barem petnajst hiljada novaca. Naravno da takva neće kraj sebe imat nekog anonimusa, pa joj je radijus kretanja od bubnjara preko dedeka pa onda malo nogometaša i konačno glumca. Traži monogamnog muškarca, ako je ikako moguće.
Druga ona je plavuša, visoka 155 i radi od sebe sve šta joj se svidi. Voli sve šta vole mladi, pa na snimanju filma upozna da koga neg glumca i tu se ko požar proširi priča da njih dvoje gadno mute. Ono, kad se pogledaju znoji se cijeli prvi red u kinu, a ni drugom redu nije svejedno.
On je taj bogomdani frajer, muškarac prokušanih vrlina, koji sa crnkom već ima dijete, al ima i divnu majku - ispaćenu roditeljicu koja živi - pazi sad - sa sinom osobno, i to u sobi pokraj. Šta znači da majka samo stoji kraj zida sa čašom u ruci i osluškuje ko lovački pas šta se u sobi pored događa, da može uskočit ako se plod njene utrobe nađe u opasnosti. ( Da malo prekinem dramaturgiju, nije li to divno, imat četrdesetčetri godine i svako jutro raportirat mami jel ti se piški i šta si sanjo i šta bi papo za doručak? Pa to je tako ganutljivo, najozbiljnije vam kažem. )
Gdje sam stala? E da; plavuša i on ko takav se snjuše na snimanju filma i prva verzija glasi da je monogamija ošla kvragu, dakle da je stvar izmakla kontroli i da je on plavuši nafrko dijete. Navodno je htio i sa crnkom još jedno, al kak će stić u fazu trudnoće kad njegova ispaćena roditeljica stalno dežura s druge strane zida i sluša ko šišmiš? Nedajbože da on ispusti kakav zvuk, eto nje sa kloferom u sobu i eto krvoprolića jebote.
Znači usljed svih tih tektonskih poremećaja crnka napušta gnjezdo, jer joj je pun kufer svega - mame, žutog tiska i neprovjerenih informacija o trudnoći koja se mogla desit jer nije bilo mame da zvjerinja ko kobac. Srećom, crnka se brzo snašla - osvanula na nekom tulumu sa nepoznatim tipom u nagloplavom odijelu. Nekako sam sigurna da je jedno od prvih pitanja koje mu je uopće uputila - jel ti mama živi u Africi?
A plavuša i glumac se nikako dogovorit jel ona trudna i s kim je trudna i zašto je trudna i jesu uopće zajedno. Naime ona je trenutno na zapadnoj, a on na istočnoj obali prek velike bare. Ona nastupa, a on skida mami veš sa štrika i bere kvačice koje su pale.

I onda kad neko kaže - e da sam slavna / slavan. Ma nema šanse. Pa tu se ne zna ko kome podmeće i zašto.
Jedino je mami dobro. Ona malo - malo na crveni tepih, pazi da se sin ne saplete i ne padne; ko ga može bolje utješit od mame?


10

nedjelja

studeni

2019

Sve blagodati resveratrola

Jeste čuli vi kad za resveratrol? Ako niste, e pa saćete saznat sve o njemu.

Znači govorimo o prirodnom antioksidansu koji utječe na prohodnost i fleksibilnost krvih žila, a ujedno i značajno smanjuje plak na mozgu ( jebote nisam ni znala da se i na mozgu hvata plak, dobro je s vremena na vrijeme pročitat korisne studije ). Sad bi vas, naravno, trebalo zanimat gdje se može nać to čudo od resveratrola? E pa da znate da ga nema ni u brokuli, ni u špinatu. Ima ga u bobama crnog grožđa, dakle - u vinu. Pa nije baš bezvezno to krštenje mošta i svekoliko konzumiranje grožđanskog nektara; to je naprosto podizanje resveratrola u cilju poboljšanja opće zdravstvenog stanja.
Nadalje navode u studiji sljedeće dobrobiti konzumacije pripravka od crnih boba:
1. povećava razinu dobrog kolesterola; znači, svi koji kubure sa dobrim kolesterolom odmah natočit čašu crnjaka, da vidiš kako dobri kolesterol raste - sve u šesnajst, a o tome da se satire zločesti kolesterol neću ni pisat, to se podrazumijeva
2. od njega se bolje spava; vidiš ti, a ja se trujem sa šlaftabletama, pa jel mi nije bolje leć u krevet i točit dok ne zaspim ( za mjesec dana skinula bi plak sa mozga, ako ne i cijeli mozak, al šta se može - sve za dobar san )
3. smanjuje opasnost od karijesa; eto se i zubarskih intervencija možete riješit, bolje popit čašu dvije vina neg slušat onu brusilicu kak vam drnda po glavi, a i bićete bolje volje od ispijanja neg da čekate u ordinaciji
4. povećava imunitet i smanjuje šanse za gripu; pa svi vi koji se mislite cijepit - odustajte, primite se crnog vina i da vidiš rezultata, nikad zdraviji nećete bit
5. pomaže smanjiti kile; a ljudi se zlopate, gledam onaj "Život na vagi", ubiše se vježbajuć jer nemaju pojma da im je rješenje problema u čaši, dvije vina
6. pročišćava kožu; ovo postaje sve bolje, dakle nema više potrebe za hijaluronskim i kjuten kremama i štajaznam kakvim sve ne budaleštinama, pa te crne bobe su čudotvornije od napitka onog druida iz Asteriksa
7. odlično je sredstvo za opuštanje; naravno da je, naročito kod onih koji inače ne konzumiraju vino, kad bubnu dvije - tri čaše opušteni su u toj mjeri da proklizavaju sa trosjeda il stolice i govore jezike koje inače nikad nisu koristili
8. smanjuje rizik od depresije; nemre bit logičnije, kako možeš bit depresivan kad ti krvnom slikom prokola pola litre crnjaka, cijeli svijet se pretvara u najljepšu idilu i dolazi i do očnih senzacija - žene mogu nenadano ugledat Klunija, a muškarci Hajdi Klum, dokazano jake antidepresive
9. produljuje život; neg šta nego produljuje, pa pogledajte samo Zagorce il Dalmoše, a sve od dobre kapljice kojom okrijepe svoja izmučena nepca, znaju prokušani recept za dugovječnost, bolji od kefira stopedeset puta
10. tjera komarce od vas; divno, ni Autan vam više neće trebat, sad ne znam jel treba puhat u komarce da se ruše il je dovoljno pijuckat, nadam se da se ne treba polijevat napitkom
11. sprečava gubitak pamćenja; pretpostavljam da se podrazumijeva umjerena konzumacija, jer oni koji pretjeraju zadnje čega se sjećaju je ringišpil u Pušćoj Bistri

Sad kad ste prosvijetljeni spoznajom šta je resveratrol, možete sa radošću obilježit sutrašnje Martinje. Samo nemojte pretjerat sa konzumacijom, jer ćete policajcu koji vas eventualno zaustavi teško izgovorit riječ resveratrol, dakle da ste konzumirali zdravlje u punom smislu te riječi.

( photo by medicalnewstoday, blago meni )

09

subota

studeni

2019

Budite Ljudi jedni drugima

Moji najdraži frajeri bili su sa svojim roditeljima u Londonu. Osim razgledavanja prirodoslovnog muzeja i posjete Hamleysu, ogromnoj trgovini prepunoj igračaka, najdraži frajer uživao je i u igri u parku. Jednog dana tamo je bio i maleni dječačić, pripadnik sasvim druge rase, vrlo tamne puti i kovrčave kose. Na pitanje po čemu se on razlikuje od njega, dao je ovaj odgovor - ima drugačiju boju majice.
Moram priznati da sam bila vrlo ponosna i dirnuta kad su mi to prepričali. Dakle on svojom pametnom glavicom i prekrasnim plavim očima ne registrira nečiju različitost; on vidi tek drugog dječaka, koji se baš poput njega igra u parku i uživa. Djeca ne poznaju mržnju i ne gledaju prijekim pogledima na različitosti; u svakom drugom djetetu vide tek ono što jest - drugo dijete s kojim se mogu igrati i dijeliti radost odrastanja i igre.

Što se to desi kasnije tokom života da se neki ljudi preobraze u podivljale zvijeri, koje su u stanju ubijati druge ljude i nanositi im neopisive patnje samo zato jer su druge boje kože ili vjeroispovijesti? Kakvim metodama te sulude, strašne ideje ulaze u ljudske misli i iskrivljavaju njihov odnos prema svima koji su različiti od njih, kao da ih gledaju u razbijenom ili iskrivljenom ogledalu?
Kristallnacht ili Noć razbijenog stakla 9. studenog 1938. bila je uvod u strahotni pogrom ljudi, čija je jedina krivnja bila njihovo židovsko podrijetlo. 1574 sinagoge su gotovo potpuno uništene, više od dvadeset tisuća ljudi odvedeno je u koncentracijske logore koji su - tek u godinama koje su uslijedile - zauvijek progutali milione ljudskih života. Strašno je i pomisliti kakvu su patnju istrpjeli svi oni koji su prošli kroz vrata pakla ulazeći u Auschwitz, Dachau, Buchenwald i ostale logore smrti.
I sami smo bili svjedocima strašnih krvoprolića u srcu Evrope devedesetih. Vukovar, Petrinja, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica tek su neki gradovi koji su nedužnom krvlju platili bezumlje i mržnju. Zlo se razmahalo i silnom mržnjom zauvijek odnijelo tolike nevine živote.

Ako u nešto vjerujem, onda je to ovo - nitko od nas nije mogao odabrati svoj spol, boju kože, vjeroispovijest i mjesto rođenja. Ali zato možemo odabrati biti Čovjekom, onim koji će u svakom ljudskom biću koje mu dolazi u susret vidjeti samog sebe. Biti Čovjekom koji će pružiti nadu i utjehu onima kojima je potrebna. Biti Čovjekom koji će svojim osmijehom i ljudskošću obgrliti svakog, i pružiti ruku kada je to potrebno. Biti Čovjekom koji će svojim postupcima učiniti svijet boljim mjestom.
Za sve je drugo život prekratak, i sve je drugo manje važno. Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.

( photo - djevojčica u crvenom kaputiću, Shindlerova lista )

08

petak

studeni

2019

In Flagranti

Zateć onog s kim živiš u braku il bilo kojem obliku partnerstva sa drugom ženom in flagranti je zajebana stvar. Ono, dođeš ranije doma sa nekog službenog puta il ko zna otkud, kad u šlafcimeru traje program koji se ne preporučuje mlađima od osamnajst godina. Šta bi se tu sve moglo napravit, ajde priznajte?

Pa sam išla malo iskoristit vještinu zvanu guglanje. I saznala da je recimo jedna gospođa iz Egipta u spomenutoj situaciji lapila muža iz kreveta i bacila ga sa drugog kata, prek balkona. Sažalili se susjedi pa zvali hitnu i policiju, navodno nije ni bio jako skršen, i još je bogac reko da je neće tužit. Naravno da neće kad se boji; tak nešta može napravit žena koja je u rukama jača od olimpijskog pobjednika u hrvanju, i to teže kategorije. I kud je tužit, da mu polomi sve ono šta je ostalo cijelo iza letenja prek balkona.
Pa sam pronašla da je jedna Britanka zakipila vodu u čajniku i pofurila suparnicu kipućom vodom. Ono, dok su se oni oblačili il šta već ona valjda otišla u kuhinju skuvat im čaj, šta li, i onda u naletu tjeskobe ipak nije pofurila filtervrećicu neg tu tamo drugu ženu. I sad je čeka suđenje za nanošenje teških tjelesnih povreda. Dok ona čeka suđenje, sumnjam da ispaćeni supružnik zahtijeva išta povezano sa čajnikom, da ga ne bi proguto.
Jedna gospođa iz Brazila je, nakon šta se malo dobila od šoka, natjerala dotičnu da gola golcata ispred nje hoda ulicama Sao Paola. E za ovo ne trebaju ni jake ruke, ni čajnik; samo moraš bit opake naravi i pazit da niko ne prekine mimohod dok te ne zabole noge.
Pa ću recimo bit slobodna opet spomenut svoja četri najdraža tipa žena, i predvidjet njihovu reakciju.
Paničarka najvjerojatnije sluša najkrvavije cvilojebe ikad snimljene, i dok bleji razmišlja o najbezbolnijem načinu da ode sa ovog svijeta, jer kako može dalje živjet bez nekog ko je vrhunaravno biće faraonskih korijena, a prevario ju je jer nije bilo ništa za gledat na teveu i bilo mu je dosadno? Srećom ima barem jednu frendicu koja će joj otvorit kapke debele ko sarme od plača i objasnit joj da na teveu uvijek ima nešta dobro za pogledat i da mu je isprika prozirna ko celofan.
Skulirana žena bez riječi spakira svoje stvari i nestaje u vidu čajnih kolutića. Možda ga tresne nogom u nezgodno mjesto, al to samo ako je pokuša spriječit da završi pakiranje i ode u nepoznatom pravcu. Čemu radit dramu kad imaš pred sobom komediju, i to sa osrednjim glumcima? Pokupiš se i ostaviš Kazanovu da ubuduće sam rješava sve svoje životne probleme, uključujući i kurvarluk.
Žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem dezinficira cijeli stan, znači od kvaka do madraca u šlafcimeru, i dok meće prat posteljinu na program iskuhavanja razmišlja kolko će morat ribat kad se preseli nekud. Dok se veš pere traži si stan u malom oglasniku, i odlazi vidjet neke ponude, sva sretna kad skuži da tamo ima posla ko u priči. Pa dok bude ribala ko mahnita neće razmišljat o šouprogramu koji je zatekla kad se ranije vratila sad već bivšoj kući.
I posljednja, meni osobno najdraža, žena u terminalnoj fazi peemesa. Za nju su gladijatori i Mesalina zajedno čisti amateri. Ona je u stanju recimo ko Egipćanka bacit obadvoje prek balkona, a onda u produžetku iznijet i madrac na balkon pa ga zapalit i zblekačit i njega za Ikarom i njegovom sljedbenicom. Žao joj je šta ih nije prvo uvaljala u katran i perje, al nije joj se dalo otapat ljepenku i uflekat tepihe.
Katran skinut s tepiha je nemoguća misija.

( ne znam tko je autor ovog tekstića na fotki; tko god da je - sjajno je rečeno )

07

četvrtak

studeni

2019

Volumen, i to veliki

Ja u roku hitno moram počet radit na volumenu. Pritom ne mislim na frizuru il na kubikažu auta ( dobro, možda malo na trepavice, al to odrađuje ricinus ).

Dakle, mislim na voluminozno pisanje. Ja pišem već cca dvije godine, u vrlo kratkoj formi. Pa zamislite vi šta sam ja za dvije i kusur godine mogla napisat da sam se primila recimo pisanja romana. Ljudi moji, za mene bi ruski klasici bili hrašćanski čestitari, da ne velim literarni odsjek hlebinske škole. Mogla sam do sada imat prvi tom od sedamstotrideset, ako ne i više, stranica neke besmrtne cvilojebne sage o čemu god. Pa iznapisala sam cijela čudesa o kuhanju, peemesu, čišćenju, odrastanju, Kafetinima...pa jel nisam mogla odmah bit orijentirana na voluminoznu formu? Šta je tak teško zaplest radnju, nać pet šest glavnih likova i dovest ih u nespojive situacije, i još jedno dvadesetak sporednih kojima je jedina zadaća da zagorčavaju život onim glavnima i trude se postat glavni likovi? Pa recimo napišem za deset godina otprilike metar knjiga i idu u tvrdi uvez raznih boja, damogu ljudima pasat uz namještaj. Štajaznam, tamnozeleni, naglotamnocrveni, pariški plavi, i ljudi si uzmu za dnevni boravak, čisto da popune police il šta već. Da im paše uz trosjed i dvosjed i tabure, il tepih. Hoće se nekom dat to iščitavat i sekirat se oko glavne junakinje, koja je recimo vrhunaravna ljepotica prokušanih vrlina, inače vanbračno dijete il barem privremeno slijepa il gluha i samo čeka da njen princ dojaši u sumrak pa da je strpa iza sebe na konja i dok odmiču kasom ona progleda il pročuje il se desi već nešta vanserijsko? Ko da je to bitno. Ono, kad već pišem pa da bude spektakularan rezultat u smislu volumena, tema se uvijek da razvuć na kilometre. Naravno, kod onih koji znaju pisat kilometarski.

Pa sukladno voluminoznom pisanju na metre, mislim da je krajnje vrijeme da napravim radikalan zaokret i osmislim do sada neispisane stranice koje će - ako ništa drugo - zbog volumena i tvrdog uveza ispunit kućanstva neviđenom ljepotom. Dobro, možda malo i prašinom. Znate vi šta je skidat prašinu sa metra knjiga? Jebeš pedeset nijansi sive šta je to.


06

srijeda

studeni

2019

Ricinus iber ales

Naime, primijetila sam da već neko izvjesno vrijeme moje trepavice ne izgledaju baš trepavičasto. Ono, nekakve su mrljave i slabe, bez maskare bi rekla da se skoro ni ne vide. Pa sam pukim slučajem saznala da ricinusovo ulje pospješuje rast istih, ko i obrva i kose.
Malo sam ostala onak zabezeknuta, jer jedino korištenje ricinusa koje mi je poznato je ono za nekakav zatvor, da ne kažem opstipaciju. Pa sam išla malo guglat, da ja vidim jel ta priča o pospješenju rasta trepavica drži vodu. Prema onom šta sam pročitala, moje će trepavice - ako ih budem trackala ricinusovim uljem - kroz izvjesno vrijeme bit tak dugačke da ću dobit potres mozga od dužeg treptanja. Ono, dugačke da ću morat pazit kak hodam da se ne sapletem u njih.
I kupila ja u deemu ricinusovo ulje, sa pripadajućom keficom za nanošenje. Jedva skinula onu zaštitnu plastiku sa flašice, malo bacila oko na uputstvo za uporabu gdje opetovano piše da trepavice od toga rastu ko bijesne i da nije za oralnu primjenu. Pa neću ga pit, jebote, treba mi da postignem dramatik luk, a ne zato šta sam ga baš željna oralno primjenjivat, ne znam za šta. Trackam ja moje trepavice evo već treći dan. Navečer prije spavanja rašerafim flašicu i nadrljam moje trepavice u nastajanju, i nemrem iščekat da se za jedno desetak dana probudim sa trepavicama koje drapaju jastučnicu. Jer ja to zaslužujem.
Baj d vej, zguglala sam i da ricinusovo ulje potiče stvaranje kolagena i elastina, znači moglo bi ga se udrljavat i na lice pa se probudit ko toliko puta spominjana Hajdi Klum. Mogu se stavljat i oblozi za svaštanešta, kojekakve boleštine koje neću uopće spominjat jer ga planiram koristit isključivo u proljepšavajuće svrhe.

Znači - vi koji do sada niste znali za koju vražju mater treba imat ricinus u kupaoni, na vidnom mjestu - odma sutra kupit flašicu ricinusa i udri sa tretmanima, dok ne dođe do vrhunaravne preobrazbe. Legneš normalna, probudiš se ko superstar.
Kud prije nisam znala za blagodati ricinusa, mogla sam sad pisat ovo šta već pišem u Holivudu. Srećom, nikad nije kasno.

05

utorak

studeni

2019

Fuj fiskultura

Šta sam ja mrzila tjelesni dok sam išla u školu, to je bilo prestrašno. Nije mi bilo groznije noćne more od sata tjelesnog. Dovoljno je reć da sam u osmom razredu kupila Adidasove tenisice i imala ih dok nisam maturirala, jer mi je prestala noga rast. Onda znate da se na tjelesnom nisam vruća vode napila.

Još je kako tako moglo proć dok smo igrali graničara il košarku, al kad su došle na red gimnastičke sprave.... ma fuj. Gredu i dvovisinske ruče sam mrzila iz dna duše. Kak ne bi ja uživala šta u naskoku, šta u saskoku sa grede, o manevriranju na tom drvenom govnu da ne govorim. A tek na ručama, mila majko; kaže - ma lagano je to, samo se prebaciš i okreneš, ti si lagana. Kako ne, još u saskoku napravim trostruki salto sa rotacijom od osamstošezdesetpet stupnjeva, za posramit Nadiu Komaneci.
Pa me profesor nagovaro da branim u rukometu, ono - visoka klipača pa ću moć. Jedva me nagovorio, stala na gol i odustala kad me lopta par puta deknula u facu i noge. Jebote imala sam masnice tjedan dana po nogama. Na idućem satu kaže - Ross na gol, reko neće moći profesore, osim ako imate oklop i vizir za na glavu. E onda sam se malo zainteresirala za stolni tenis, jer mi se strašno sviđo dečko koji je bio maher u tome. Malo trenirala i odustala kad sam skužila da me ne ferma ni pol posto, i da osim same igre za stolom treba i trčat, i trbušnjake radit, i sklekove i kojekakve druge bljezgarije. A mogla sam daleko dogurat, ljevorukih igračica nema baš puno ( čuj mogla sam - trebala sam, da nije bilo trčanja oko dvorane i trbušnjaka i svega nabrojanog; ko se s tim može smarat).
U srednjoj školi smo prvo imali fenomenalnog profesora, koji je nama curama dozvoljavo da ne rradimo tjelesni kad imamo one dane u mjesecu. I onda se sjebeš u koracima i zaboraviš kolko često se izvlačiš na one dane, pa ti prof kaže - slušaj, ti imaš teški hormonalni poremećaj jer si u zadnja tri mjeseca imala menstruaciju sedam puta. Pa još sretne ispaćenu roditeljicu u gradu i njoj kaže isto; jedva je spriječila da me isti tren ne vodi doktoru, reko moji hormoni su ok al ne da mi se skakat po dvorani pa se preračunam i zaboravim kolko puta sam se izvlačila na tu foru. Kad me nije ubila.
Onda smo dobile profesoricu koja nas je tjerala da ko budući odgajatelji za vježbe oblikovanja radimo sljedeće - skačemo ko žabe, hodamo ko rode i tak to. Ili donese gramofon i ploču od Lada, i natjera nas da plešemo drmeš ( valjda da možemo djecu u vrtiću učit da drmešaju). Oduševila me jedino kad je tražila da se radi neka teška vježba na već spomenutim ručama, pa kad smo počele kolutat očima rekla - razgrnite se, djevojke, saću vam ja pokazat kak to ide. I kad se krenula prebacivat vamotamo vrtilo nam se u glavi još dva dana, čak je i tkačev napravila. I priprijetila da neće dat potpis nijednoj koja barem djelomično ne izvede to šta je tražila. Bila sam izubijana ko da sam boksala s Kličkom, al potpis sam dobila.

Ni dan danas ne kužim to nafrikavanje oko vježbanja, al nikako. Jedino mogu malo pucat po vratima s najdražim frajerima; to moram, nema labavo. Sve ovo drugo - što dalje od mene, to bolje. Nije me rodilo da budem sportski tip.

04

ponedjeljak

studeni

2019

Ocu, s ljubavlju

O njemu mi je nekako najteže pisati, valjda zato što me tako ludo, bezuvjetno volio a umro je tako mlad.
Najviše volim gledati njegove fotke iz mladosti. Tu je onakav kakvog ga pamtim i nosim u sjećanju, tada ga prerana bolest nije dotaknula. Na ovoj mu je kosa još uvijek pomalo divlja i neposlušna, kasnije se šišao vrlo kratko.
Uvijek je nosio košulju, uglavnom bijelu. Uvijek obrijan, uredan, uvijek izglancane cipele u kojima si se mogao ogledati. Sjećam se kako je došao na roditeljski sastanak kada sam išla u prvi razred; bila je zima, vrlo hladno. Stigao u dugom tamnosivom kaputu, bijela košulja, hlače na peglu, friško obrijan i namirisan. Tad već nije bio mršav kao na ovoj fotki, pa sam doma izjavila da ne dolazi u obzir da više dolazi na roditeljske, jer je najdeblji od svih tata. Smrtno se uvrijedio i priopćio da nema namjeru više ići, kad već imam takvo mišljenje o njemu, iako ima i debljih tata koji nisu došli na taj roditeljski.
Krasno je plesao i pjevao. Sva su naša obiteljska okupljanja bila ispunjena glazbom. Nakon što je obolio, nikada ga više nisam čula da pjeva. Kao da je netko ugasio svu radost u njemu.
Meni je uvijek ispunjavao sve želje i hirove. Počne padati snijeg, još se vidi trava, ali ja hoću sanjke i hoću da me drlja na sanjkama po dvorištu, i on se bez riječi penje na tavan, skida sanjke i vuče me po dvorištu. Da ne pričam kako mi je jednom zgodom kupio premalu haljinicu jer ja nisam htjela nijednu drugu osim te, a mame nije bilo s nama da intervenira; na kraju je haljinica završila na mojoj najvećoj lutki, ja je nisam mogla ni zakopčati na sebi. Mamina najčešća rečenica prilikom mojih izvoljevanja bila je - pokvarićeš je skroz, upropastićeš je, zašto joj sve dozvoljavaš ? Nikad nije dobila odgovor na to pitanje. On je i dalje ispunjavao svaku moju želju, bez obzira koliko bila suluda. Jednom je završio na šivanju palca i bolovanju jer mi je skidao nekakvu sjajnu naljepnicu sa ručne kose, navaljivala sam dok je nije počeo skidati i porezao se do kosti.

Kad je sklopio oči u vječnosti, jedan komadić mog srca otišao je zajedno s njim u smrznutu, hladnu zemlju. Bila sam okamenjena od bola. Mislila sam da će s vremenom i godinama koje neumitno prolaze biti lakše. Nisam bila u pravu; godine su mi donijele tek način da živim sa gubitkom čovjeka koji bi za mene učinio sve na svijetu.

Danas je trideset i dvije pune godine kako je zauvijek usnuo. Ostala su mi prekrasna sjećanja na čovjeka koji me zaista bezuvjetno volio, i kod mene probudio očekivanje da ću tako nešto imati i dalje, tijekom života; možda i malo gorčine, jer sam tijekom života shvatila da je njegova ljubav bila jedinstvena i neponovljiva i posebna. Tako voli samo otac.

03

nedjelja

studeni

2019

Govor tijela - nastavak

Kad smo već trančirali ženski govor tijela, onda nema smisla da se ne spomenemo i signala kojima muškarci odašilju jasnu poruku onoj sretnici koja zaposjedne njihov šesnajsterac. Naravno, ako je vjerovat vrhunaravnim ekspertima koji pišu ovakve članke i izrijekom nabrajaju sve šta ću ja sad možda neznatno bolje pojasnit.

Pa ćemo i frajere stavit za imaginarni stol, i dok čekaju nekog frenda prići će im evo ova odabrana krasotica. U crnoj haljini, našminkana tak da se šminka uopće ne kuži, i sa pogledom koji otapa granit pita - jel slobodno sjest kod vas.
Obzirom da ne poznajem najbolje funkcije muškog mozga, ja ću poć od pretpostavke da će frajer:
pod a) ostat nijem i možda malo razjapljenih usta, pa će žena otić do nekog drugog stola, misleć da ne razumije šta je pitala
pod b) automatski ustat, odmaknut stolicu da ona može sjest i nastojat da joj ne odbije gušteraču kad je usljed nervoze primakne stolu.
Uzmimo opciju b ko prihvatljivu. Znači sjela je i sad bi trebo otpočet govor tijela, koji će joj jasno dat do znanja da je vrlo privlačna. Evo šta on radi.
Za početak sjedi nagnut prema njoj, i to raširenih nogu. Ne piše koji kut nagiba je poželjan, valjda misle blago nagnut jer sve drugo bi bilo van pameti; pa kud ćeš se unosit u lice ženi koju prvi put vidiš samo da bi skužila da joj se sviđaš? Jer to nosi i neke rizike, recimo u naginjanju prevrnut šalicu s kavom il još gore kakvu flašu s pivom u njeno krilo i eto odma greške u konekciji. Sa širenjem nogu bi isto bila jako oprezna da sam muško, ne bi nikako bilo uputno da u tom širenju puknu hlače na strateškom mjestu pa ona ugleda recimo uzorak Štrumfova na gaćama ( il Betmena, ko ja u pekari ). Oprezno i vrlo odmjereno počet naginjanje i širenje nogu da se izbjegne salauka.
Dalje, on dodiruje svoju odjeću, štajaznam kragnu il rukave il tak nešta, i otkapča gumbe. Navodno time šalje znakove da bi se skino. Ajde dodirivanje kragne nije neki problem, al gumb bi mogo bit. Šta ako se u tom prtljanju po gumbima jedan otfrkne i upadne joj u dekolte il u cugu il je pogodi ravno u oko? Šta će joj reć - ajme oprosti, tolko mi se skida da sam evo sve gumbe uspio sjebat na košulji? Jer ne nose sve žene pribor za šivanje u torbi, a i kud će ić prišivat gumbe nekom ko je nervozan ko pas. Još da ga proburazi iglom il ubode škarama dok reže konac.
Nadalje, on bi trebo svako malo dodirivat lice, bradu i uši dok je gleda. Navodno koža postaje osjetljivija kad nam se neko sviđa, pa onda sukladno tome on bi trebo drljat po licu i bradi non - stop. I tu bi možda trebalo pripazit, da prst slučajno ne završi u nosu il u uhu, čeprkajuć neugodne sadržaje. Jebiga, desi se i najboljima da pogriješe, znači strogo pazit, jer sumnjam da je zanimaju nečiji šmrklji il ušna mast.
Kažu stručnjaci da je moguće i neuobičajeno ponašanje, tipa glasnijeg govorenja il mlataranja rukama. Nemojte, zabogamiloga. U roku sad počnite radit na tome da vam ne poiskaču žile po vratu od galame i da ne mlavite rukama ko vjetrenjača, jer će i ona pobjeć u naletu tjeskobe ko i onaj iz jučerašnje priče.
Mogo bi je ko slučajno dok priča i povremeno dodirnut po ruci, ramenu, nozi...ono, u žaru izlaganja. Ko da joj skrene pažnju da je ono šta on priča od krucijalnog značaja. I tu savjetujem krajnji oprez, možda žena krivo protumači pa ga opizdi torbom jer mu se ruka pretvorila u pipke od hobotnice pa otišla i kud ne treba.

Uglavnom, preporučam oprez. Nekako mi se govor tijela u muškaraca čini kompliciraniji od onog kod žena.
A možda mi se pričinja jer nisam muškarac, pa ne kužim kemijske supstance koje trenutno djeluju kad se frajeru svidi žena.

( photo by Flickr )

02

subota

studeni

2019

Govor tijela

Kažu da govor tijela odaje sve ono šta ne želite izgovorit. O tome su razni savjetnici i štajaznam ko sve ne doktorske dizertacije napisali. Tipa - kako prepoznat da vas ona / on želi, kako skužit da je njoj / njemu ko do lanjskog snijega i te bljezgarije.

Pa ajde da se malo poigramo tim veleumnim savjetima, počevši od ženskog govora tijela u krucijalnom trenutku.
Zamislite, drage žene, da sjedite negdje i čekate frendicu i vašem stolu prilazi evo ovakav tip ( pogledat sliku pa nastavit čitat, ako se niste zanesvijestile ). Znači prilazi vašem stolu i pita jel slobodno sjest.
Odmah zaobilazite govor tijela i kažete - pa da vidim ko će ti zabranit, blažena ona babica koja te porodila i majka koja te uz dosta babičine asistencije donijela na svijet. Kad se nasmiješi, možda vam bude trebala i maska za varenje, al ko još nosi to drlo u tobi; a i nemreš znat ko će te pitat da sjedne za tvoj stol. Zato je dobro sa sobom uvijek u torbi imat normabel, pa ga otić deknut u vece dok on još sjeda, da se umirite barem djelomično. A i može vas gledat dok idete prema veceu, da vidi da ni vi niste za bacit.
E onda kad se udobno smjesti a vi se vratite sa vecea, možete otpočet neverbalni govor tijela o kojem svi toliko pišu cijele epopeje. Na prvo mjesto stavljaju način na koji se gleda taj s kime već sjedite. Dakle ovo gledate svim raspoloživim sredstvima, i žalite šta nemate još jedan par očiju da eventualno možete proširit gledalačku djelatnost. Jer nemrete cijelim pogledom obuhvatit sve šta vas zanima, pa gledate od lica i ramena prema dolje ko da je na magnetnoj rezonanci, samo ništa ne lupa. I to traje i traje, jer šta imate pričat, a i kak progovorit kad nemate ni zraka ni sline; čekate da proradi normabel.
Dalje, morate se igrat kosom e da bi on skužio da ste zainteresirani. Znači vaša kosa postaje poprištem takvog igranja da bi deset frizerki imalo šta popravljat. One s dužom kosom frču ko za spiralni minival, a mi sa kratkom samo čerupamo šta po šiškama, šta po stražnjem profilu. Malo je problem onima koje koriste trovremenski Taft, polijepe se prsti, al nema veze; za ovo mogu i otpast, jebeš i prste i Taft.
Nadalje, potrebito je igrat se nakitom il čašom. E tu bi moglo bit možda malo incidenata, recimo da u naletu živčanoće strgate ogrlicu pa morate brat dijelove po podu, il prejako stisnete čašu i isprolijevate si haljinu, al dobro je to šta bi on sigurno priskočio brisat tekućinu s oprave pa bi mogle onjušit koju kolonjsku koristi i ko slučajno mu popipat bicepse dok mlati krpom i skuplja prolivenu recimo mineralnu.
Još malo dalje, govori se o podizanju obrva i proširenim zjenicama ko sigurnom znaku teške zainteresiranosti. Znači ako vam ovak nešta sjedne za stol, onda vam zjenice ostaju proširene trajno, do kraja života, a obrve su tolko podignute da ni sami nemrete vjerovat da vam stoje na vrh glave. Bilo bi poželjno izbjeć manevar s obrvama, ako mene pitate, jer kome se može svidjet žena čije obrve ne stoje tamo gdje trebaju stajat pa izgleda ko Pikasova slika?
Iduća postaja zainteresiranosti govori o položaju nogu. Znači trebale bi sjedit prekriženih nogu koje su okrenute prema njemu. To nipošto ne znači da mu ih trebate prekrižene stavit na krilo u naletu euforije, pa da su prekrižene sto puta. Kontrolirajte se maksimalno, da ne utekne u naletu tjeskobe.

Ono šta ne obuhvaća govor tijela, a šta bi ja bila slobodna primijetit je - kak uopće kontrolirat žlijezde slinovnice? Ono, da ne izgledate ko da imate bjesnoću? Kak kontrolirat glas i izgovarat neke banalnosti dok gledate u ovakvo čudo preko puta sebe?
Najbolje je zapravo šutit dok normabel ne počne djelovat.Jer sam Bog zna šta bi vam sve nekontrolirano moglo izletit iz mednih usta, a nipošto ne želimo da verbalni ispad upropasti sve one signale koje govor tijela može odaslat ovakvom stvorenju.
O muškom govoru tijela ćemo drugi put, sad gledam sliku i nemrem razmišljat još i o tome.



( photo by Pinterest )

01

petak

studeni

2019

Sila Boga ne moli

Kad je umrla moja baka Barbara, imala sam osam godina. Bio je to moj prvi susret sa smrću člana vrlo bliske obitelji.

Govorimo o 1975 godini. Petrinja tada još uvijek nije imala mrtvačnicu, i pokojnik je na posljednji počinak moro bit ispraćen iz kuće. Tako je i moja baka Barbara ležala na odru u svojoj malenoj, skromnoj kući, odmah pored mojeg roditeljskog doma. Sjećam se da me tata odnio unutra, da je vidim. Silno sam se ražalostila, jer sam tada zapravo shvatila što znači riječ smrt; obuku te u novu odjeću, polegnu u usku kutiju i više ne čuješ i ne vidiš nikoga. Odlaziš zauvijek.
Sprovod je tada prolazio cijelim gradom. Lijes sa pokojnikom vozila su mrtvačka kola sa upregnutim konjima, limena glazba cijelim je putem svirala posmrtne marševe i pješice se hodalo do groblja. Od Brezja do groblja tim putem ima hodat barem pola sata normalnim hodom; znači nekih sat ( ako ne i duže ) kad hodaš onako kak se hodalo za mrtvačkim kolima.
Svi su nosili crninu - tatine sestre i braća, sva rodbina i gotovo svi koji su došli na sprovod. Zamislite moj šok kad je mama uzela moj crveni kaputić, sa komadom crnog flora na kragni, i krenula me oblačit. Pa kak ću to nosit, a svi su u crnome? Rekla mi je - ti si malena, djeca ne nose crninu. Stavili smo ti na kaputić crni flor. Ma znam, al kud ste mi baš tu jesen kupili crveni kaputić za zimu ( to nisam izrekla, zbog već toliko puta spominjanog podizanja obrva i mogućeg verbalnog delikta, a i nisu mogli znat šta će se desit kad su mi kupovali kaputić ).
Pa je sprovod kreno. Bila je veljača, i to takva studen da mi je već do izlaska iz Brezja poljubičastilo lice, a hodali smo tek pet - šest minuta. Pa tak još jedno pedesetak minuta do starog ulaza na groblje, gdje nas je dočeko župnik i krenuo sa sprovodnim obredom.
Meni je već negdje na pola puta počelo bit sila...pa piškit. Šta smo bili bliže groblju, to se stvar pogoršavala. I sve je bilo donekle dobro dok smo hodali. Kad smo stali, stvar je zaprijetila kataklizmičnim raspletom. Povukla sam mamu par puta za ruku, nebil se sagnula da joj došapnem s kojim se problemom borim. Prvo se pravila da ne kuži da je cimam. Kad se konačno sagnula, zarežala je - pa jesi ti normalna, šta je sad? Ja joj kažem šta je sad, odnosno da će se ispod mene stvorit lokva ak ubrzo ne ispraznim mjehur. Njoj mrak pao na oči. Srećom je tata skužio da se ima neki problem, i srećom je neki neodgovorni vozač ostavio cisternu baš preko puta ceste, pa me moj spasilac, moj tajo super heroj, podigo i odnio iza nesretne cisterne da riješim svoj problem. Sjećam se njegovog crnog kaputa kojeg sam malo zamazala svojim čizmama dok me nosio; kad sam bila gotova htjela sam mu očistit kaput, a on me podigao sa smrznute zemlje i ponio natrag rekavši - to ćemo čistit kasnije, Majo.
Vratili se u tužnu povorku, ispratili baku do njenog posljednjeg počivališta. Mama me samo krvnički mjerila, jer sam jedino ja imala problem sa nakupljenom tekućinom. ( Mislim, sigurno su ga imali i drugi, al nisu morali cimat mamu da ih vodi nekud. To se samo meni valjda tak moralo dešavat. Jer kad si velik onda sam možeš otić iza cisterne, bez da te neko mora vodit da se popiškiš. )

( photo by Narodni.NET; gotovo identično je bilo i na opisanom sprovodu, jedino na ovoj fotki nema cisterne )

31

četvrtak

listopad

2019

Budite svjetlost

Kraj listopada uvijek mi je težak. Krajem listopada umrla je moja Taša, a mnogo godina prije nje i moja strinka, žena koju sam neizmjerno voljela jer mi je pružila toliko puno ljubavi. Početkom studenog i moj je otac zauvijek usnuo.

Uvijek kada uoči Dana Svih svetih dođem na vječno počivalište onih koji su nekada bili nečiji voljeni zabljesne me raskoš cvjetnih aranžmana; krizanteme, ruže, gerberi, košare prepune cvijeća koje će pofuriti studen mraza možda već prve noći. Rijetki su grobovi na kojima nema barem neki skromni cvijetak. Lampioni blješte baš poput duša ljudi koji u tišini snivaju vječni san.
Bilo bi divno kada bi mjesta na koje su posljednji put ispraćeni uvijek bila takva. Nažalost nije tome tako. Mnogi se tek uoči Svih svetih i Dušnog dana sjete da imaju nekog kome bi valjalo obići grob i odati mu poštovanje. Očiste silni drač i lišće, zapale lampione i odu dalje za životom. Zaboravljaju da nas sve čeka put bez povratka, na koji ćemo krenuti nijemi i ne ćuteći ništa, ne ponijevši ništa sa sobom.
Volite svoje najdraže dok su živi i dok su pored vas. Razgovarajte s njima, dijelite njihovu radost i njihovu bol, uživajte u svakom trenu koji provedete uz njih. Grlite ih, govorite im koliko su vam važni i dragocjeni; ponavljajte to po tisuću puta. Kada dođe vrijeme za rastanak, biti će prekasno i pomisliti i izreći - da sam barem mogla / mogao naslutiti, mislila / mislio sam ovih dana svratiti da se vidimo. Dođe trenutak kada je za sve prekasno.
Donoseći uoči dana Svih svetih raskošne bukete na njihova posljednja počivališta nećete ublažiti grižnju savjesti što ih niste češće posjećivali ili nazvali za života, ili što ne dolazite češće pomoliti se u vječnoj tišini za njihove duše.

Budite uvijek blizu onima koje volite i koji su rasvijetlili vaše živote svojim postojanjem. Kako za života, tako i kad usnu vječnim snom. Budite svjetlost svijeta, i uvijek i u svemu budite ljudi jedni drugima.
Sve je drugo manje važno.

( photo by Pinterest )

30

srijeda

listopad

2019

Micmicmic

Da me je kakvom greškom rodilo u Americi, i ja bi se sutra maškarala, dubila bundeve i obijala od kuće do kuće tražeć jel ima šta slatko il neki topli napitak u vidu buklije ako bi bilo zima vani, da se malo zgrijem.

Mene je rodilo na sasvim drugom kraju svijeta, gdje se nema vremena zajebavat sa starim keltskim vjerovanjima i običajima i to noć uoči Sisveta. Mi maškare zbavljamo u veljači, po još goroj studeni i meteorološkim nepogodama. Kud ćeš ljepših maškara od onih na minus četrnajst i po debelom ledu; obučeš se recimo u Milku Babović i komentiraš trostruke aksle i dvostruke tulupe onih maškara koje se svako malo razlijepe kolko su duge i široke. Kad ostariš ne moraš se više ni maskirat, samo nabaviš približne okvire očala i sveudilj trkeljaš o naglošljaštećoj haljinici i lošem doskoku.
Hajdi Klum svake godine ima cijeli šouprogram i partijanje, za koje se maskira u sve i svašta. Pa je bila gotička Pipidugačarapa, Lejdi Godiva, Beti Bup, vještica u crvenom, vampirica, vrana, božica Kali, Kleopatra, Majkl Džekson, ma nema u šta se nije oblačila. Naravno da njene maske zahtijevaju i dugotrajno šminkanje, pa na stolcu provede minimum devet - deset sati da bi bila što vjernija originalu. Pa je recimo 2013. došla na ideju da od nje stvore staricu, radilo joj i varikozne vene i navlačilo fejk mrene na oči samo da bi izgledala ko da ima devedesetpet. Meni je najslađi ovaj mica - maca kostim. Ima sve šta micamaca mora imat - ušesa, slatku njušku i brke, špičaste očnjake, ogrlicu protiv buha, krasan rep i naravno vrtoglavo visoke štikle.
Pa odma vidim sebe kak me uriktavaju za bit micamaca. Za početak bi morala popit bar dva normabela da ne skrenem dok me flajbaju par sati - podloga, podpuder, korektor, puder, nadpuder i sve ono šta treba bit nanešeno da dobiješ mačji pogled. Pa dok me utegnu u kostim i nariktaju ušesa, rep, ogrlicu i svu popratnu aparaturu. Da ne spominjem višesatno nabadanje u tim štiklurinama; to odma u startu zamijenim onim glomaznim flafi šlapama koje obligatno moraju imat i pandže, em je toplije za noge, em se možeš normalno kretat, em možeš hajkikom pogodit nekog ko ti se usudi recimo reć da mu se kostim ne sviđa. Plus bonus - nema posrtanja između gostiju.
Jebeš mačku koja se svako tolko strmoglavi kad joj se iskrene noga, pardon šapa, i koja nemre ogrebat kad joj se dovoljno digne tlak.

( photo by Geek.com )

29

utorak

listopad

2019

"Kad ih pijem, osjećam se bolje"

Jel možete vjerovat da je onaj pričuljak o Kafetinu stigo do brojke od 29 736 ljudi? Evo i danas komentara, lajkova, svaštanešta. Pa ajde kad smo već oko farmacijskih tema da se osvrnem na poklon mojih dragih kolegica s posla, koje su se silno potrudile i složile mi tematsku košaru, sa sastojcima o kojima sam ispisala neke tekstove. Znači ima u košari avzac za kolače, teglica ajvara i pekmeza od marelica, toaletna torba, čips, hulahopke, već spomenuti Kafetin i afrička šljiva. O svemu je tome bilo riječi na ovoj stranici,.

Pitam - ko je išo u ljekarnu po Kafetine i afričku šljivu? Ta i ta. Dobro, jel barem bila gužva kad si kupovala? Jesi objašnjavala za šta ti treba afrička šljiva? Kaže ona - ma nisam, kad sam došla na red rekla - dajte mi jedan Kafetin, i jedan Prolajf ( valjda se tak zove, to nije bilo u košari ) i jednu afričku šljivu. Žena bez riječi donijela, ja platila i bris van.
Ono, bilo bi puno zanimljivije da je naletio neko poznat pa je vidio kak trpa šljivu u torbu; al bi bilo štofa za šuškanje.
Zapravo me to malo podsjetilo na jednu vrlo davnu zgodu o čovjeku kojem je ženska kolegica s posla dala cedulju i novce i zamolila ga da ide u ljekarnu kupit joj tablete. Ono šta mu nije rekla je da treba kupit tablete za kontracepciju. On dakle nije imo pojma šta kupuje, biće mislio da su neke tablete za bolove il bogapitajšta. Dođe na red, pita ga magistra kad je pročitala šta piše na cedulji:
- Za koga je ovo?
- Za mene - kaže on pun samopouzdanja.
Ona ga gleda ko osmo svjetsko čudo.
- Za vas? Pa kolko dugo vi to pijete?
- Bome dugo godina - odgovara on i dodaje - kad ih pijem osjećam se bolje ( koristeć tekst iz reklame da ispadne šaljiv i misleć da su to čudotvorne tablete koje rješavaju recimo glavobolju u roku sad ).
- Dajte malo pričekajte, molim vas.
Ona odlazi po šeficu, koja dolazi, stavlja naočale i upućuje mu isto pitanje:
- I vi stvarno ovo pijete?
- Pa ne bi kupovo da ne pijem, gospođo. U čemu je problem?
Ona odgovara pred punom ljekarnom:
- Pa u tome šta imate cedulju na kojoj piše da vam trebaju kontracepcijske tablete. Zato nas zanima jel ih stvarno vi pijete i zašto, il je krajnji konzument neko drugi.
Kasnije, kad je prepričavo svoju nevolju, reko je da mu se neznatno maglilo pred očima i da je mislio propast u zemlju od srama. Skrušio se ko prvoškolac i šaptom objasnio da zapravo ne pije on to sranje sa papira nego mu treba za kolegicu, koja nije smatrala za shodno da ga uputi u tajnu onoga šta joj treba kupit.
- Pa mogli ste odma tako reć, a ne da doktoriramo jel da zovemo hitnu da vas vozi na detaljne pretrage glave.
Spakirale mu kutiju sa tabletama i ceduljom, on jedva pogodio na vrata od beda, a kolegicu je umalo živu proguto ko vuk Crvenkapicu i spomeno joj se šire i uže familije.

U toj ljekarni više nije kupovo al baš ništa. Ni ulicom nije prolazio.

( photo - tematska košara )


28

ponedjeljak

listopad

2019

Ono kad pogodiš u pravu garažu

Moram priznat da je moja pokojna roditeljica uvelike bila u pravu kad mi je, nakon incidenta sa sredstvom za čišćenje zvanim Četri asa, a na moje pitanje šta su Četri asa, rekla otprilike - ako se pametno udaš, to ti nikada neće trebat.

I bila je u pravu. Zašto? E pa eto zato šta one koje su se znale pametno udat ne da nisu nikad trebale znat šta su Četri asa, nego su se nakon izvjesnog broja godina rastale i pobrale milione novaca, pa si osigurale lagodan život prepun skupocjenih sitnica.
Na drugom mjestu svih visokotarifnih razvoda sa hrpom nula je onaj vlasnika Formule jedan i naše gore listićke. Žena dobila samo -pazi sad -1,2 milijarde dolara. Svetamajkobožja, pa tu cifru je teško i pročitat a kamoli je imat na bankovnom računu. Znači zbrinula je sebe i šezdesetosam generacija svojih potomaka. Kad su se razveli, odma si je kupila jahtu za samo tridesetšest miliona funti. Ono, da se može otpeljat kud joj se pelja, pa neće valjda ić Fliksbusom vamotamo po Evropi. A i Fliksbus nema podmornice il brodove, pa nemre doć na udaljene destinacije tipa Tahiti, Haiti il koji već egzotični predjel. Uzela jahtu i riješila problem udaljenijih odredišta.
Prema nekim podacima, upoznali su se u Monzi dok je ona hodala po garaži od budućeg svjetskog prvaka Pikea i čak je budućem mužu priprijetila da će ga bubnut po nosu ako joj se približi ( on je naime bio pristaša vjerovanja da ženama nije mjesto u garaži ). I dok su se natezali oko njenog boravka u garaži zaiskrile varnice i oženili se nakon dvanajst godina ljubavi. E i tu je bilo svašta, kažu da ga je gađala tanjurima i čak istukla par puta ( eto ti kad oćeš ženu van svog govornog područja; da je oženio Britanku kuvala bi mu poridž i sve one nejestivosti, al on se nadovezo na strankinju sa tamni ajz koja m je na kraju izbila iz džepa već spomenutu cifru koju neću ponavljat, jer mi se vrti u glavi od nje ).

Dakle, stvari stoje kak stoje; one snalažljivije naprosto pogode u pravu garažu koja im donese svaštanešta, sve ono šta nisu mogle očekivat ni u najluđim snovima. One manje snalažljive fulaju garažu pa cijeli život brišu prašinu, usisavaju, kuvaju, peglaju i vode brigu o uglavnom svemu osim o daljinskom od televizora. ( Sebe neću uopće komentirat; ne sjećam se da sam objavljivala fotke sa Havaja il iz Maroka, gdje me otpeljo moj rođeni avion. )
I ne kužim jel mi roditeljica nije mogla malo bolje pojasnit ta jebena Četri asa i način neprimjenjivanja tog sredstva, koje je baj d vej neizdrživo zaudaralo iza glancanja bar dva - tri dana.

27

nedjelja

listopad

2019

Haljine za posebnu namjenu

Odabrat pravu haljinu u pravom trenutku je od krucijalnog značaja za uspješnu prezentaciju onog šta misliš isprezentirat.

Pa je recimo Merlinka za otpjevat precjedniku "Sretan rođendan" imala na sebi laganošljašteću pripijenu haljinu boje kože u koju je navodno jedva stala kolko je bila uska. Dužina - do zemlje, gola leđa i ruke. Šta je logično, jer je bilo more ljudi, pa reflektori koji griju; kud se mogla utrpat u opravu dugačkih rukava i zakopčana do grla pa zać u tu gužvu, da se preznoji četrnajst puta, i pojave joj se oni kolobari od znoja ispod ruke, i počne se otapat dramatik luk od mejkapa, i počne popuštat betonaža od frizure. Pa nemre takva znojna ni pjevat, zaboga milog, na šta bi to ličilo, i tonski i vizualno?
Čitam da je navedena oprava prije dvadeset godina prodana prvo za milion i dvjesto somova dolara, a prije tri godine je malo preprodana za četri miliona i osamsto somova iste valute. I šta onda radiš kad kupiš to čudo od haljine, naprimjer? Staviš je u staklenu vitrinu, tak da ko god dođe k tebi vidi da imaš love ko Ronaldo čim ti Merlinkina fatalna haljina čmrlji u staklu jer ti eto uljepša dan kad je pogledaš a znaš da ju je ona nosila?
Ja recimo ne bi mogla odolit da je ne obučem barem još jedan put. Ono, u neke svatove il šta ja znam već koju prigodu. E onda bi moglo doć do raznih situacija. Obzirom da je bila tak jako uska, kak je obuć na sebe; prvo se namazat margarinom il čime da samo sklizneš unutra? Kak sjest u toj uskoći normalno u auto, ne disat ko na rentgenu il prvo vježbat bit bez zraka dvadesetosam minuta, ko da roniš na dah? Koje mjere opreza sve treba poduzet da je ne usereš nekim umakom il nedajbože gulašom? Zamolit konobara da donese stolnjak il komad najlona pa se zamotat ko mumija dok jedeš da ti nemre ništa past u krilo, nema druge. Nadalje, ni pod kojim uvjetima ne pit crno vino il crnu kavu, jer se flekovi navedenih tekućina šire brzinom svjetlosti, a skinut ih je najlakše tako da izrežeš zaflekani komad, šta je poprilično gadno. Kak uopće pokušat plesat u tak nečem uskom, il se nedajbože sagnut? Ode šav cijelom dužinom i ostaneš sa stražnje strane u hulahopkama pred punom salom ljudi, šta uopće nije ugodno. Pa je možda treba malo preprat u vešmašini na onom programu gdje je nacrtan leptir, nemreš je vratit u staklo da se čuje na znoj, i izvadiš je iz vešmašine ko da ju je krava prožvakala. Ode skoro pet miliona novaca ko da ih bilo nije.

Kad bolje razmislim, sva sreća da nemam tih para pa da kupujem haljine posebnih namjena. Kupim onu u kojoj mogu hodat i disat i jest normalno, i oprat je bez straha šta će se desit.



( photo by ABC )

25

petak

listopad

2019

Pogled ispod obrva

Baš si nešta danas razmišljam šta sve frajeri ne očekuju od žena. Pa to je lista prohtjeva A4 formata, duža od šoping liste pred onaj božićni determinirani kaos po dućanima.

Sudeći prema onome šta izjavljuju il u četri oka, il pred frendovima pa to ko slučajno čujete, njima treba evo šta sve ne:
- žena koja kad se sredi izgleda barem ko Hajdi Klum, ako ne i bolje, tak da gdje god se pojavi s njom svi drugi frajeri misle - pa šta taj papak ima a ja nemam, dok se on kočoperi
- žena koja kuva bolje od samog Karapandže, i po mogućnosti servira ručak obučena u francusku sobaricu, tak da faraon ima bolji apetit; ono, čim prožvaće zalogaj odmah ga i preradi od samog pogleda na kostim
- žena koja drži sve u najboljem redu, čak bolje od njegove mame, znači kad on otvori vrata od toplog doma da je sve na svom mjestu, mirišljavo i čisto, i da kad oblači košulju poreže se na rukav kolko je zapeglan
- žena koja kad ulazi u šlafcimer na sebi isto ima kostim francuske sobarice, osim ako ga nije zaflekala filanom paprikom dok mu je servirala ručak ( al ako je prava žena, onda mora imat jedan ormar samo za te kostime, pa brže zamijenit kad se usere s nečim )
- žena koja je pametnija od Tesle, al to ničim ne pokazuje nego samo kad to ide njemu u prilog; kud će smarat svojim filozofskim veltanšaungom njegove prijatelje koji nisu bili te sreće da imaju pored sebe boginju i intelektualku u istom tijelu
- žena koja će ga odnijet u krevet čim temperatura pređe tridesetšest, pa ga tješit da mu je sigurno puno teže nego njoj kad je rađala; svi znamo da je temperatura kod muškog svijeta gotovo smrtonosna

Ima toga još more jedno za nabrajat, al mene muči nešta sasvim drugo. Kak zamajkubožju stić to sve izvest? Pa dan bi moro imat sedamdesetdva sata da se sve gore pobrojano stigne napravit. Samo dok skuhaš ručak zalijepiš cijelu kuhinju, pa dok ga podvoriš da jede, pa se presvlači dva puta dok jede jer mu je ispala šeflja iz ruke i opeko se dok je jeo pa malo ispljuno i eto još flekova. Pa dok pokupiš sve šta je ostavio iza sebe - čarape, novine, šalicu od kave, mokar ručnik u kupaoni i lavabo pun pjene od brijanja i kaladonta., da ne idemo dalje. Šta tek reć za postizanje dramatik luka kad se nekud krene? Naveliko sam pisala o tome pa se neću ponavljat, al pripreme moraju trajat da bi preobrazba bila fatalna, nema druge. I kad dan završi onda bi još sa osmijehom od milion novaca trebala ić u šlafcimer ko na krunidbu a ne ko na stratište ko šta obično ideš.

E zato ja ne zarezujem ni dva posto sve gore nabrojano. Jer uz sve to moram još stić i pisat ove svoje drljobe. Nakon puno godina vježbe savladala sam onaj zastrašujući način podizanja jedne obrve, koji je kod moje roditeljice značio samo jedno - ni disat nemoj.
Pa kad ne stignem sve to šta bi navodno trebala stić, obrva je u zraku. Ni japanski car mi se ne bi usudio obratit, kamoli ko drugi. Pogotovo ak ne izgleda ko model Kalvina Klajna za one fensišmensi gaće.

( photo by Whisper )

Još samo ovo...

Zahvaljujući sjajnim ljudima GKČ Petrinja nastala je i ova snimka promocije (doista, ovo je skraćena verzija, promocija je trajala sat vremena).
Da malo osjetite atmosferu, drage blogerice i blogeri :)

23

srijeda

listopad

2019

Čarolija

Sinoć sam bila nezemaljski sretna.

Dogodila se čarolija, baš onakva kakva je trebala biti. Mala dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta ( mislim da se u nekoliko navrata donosilo još stolica, nisam baš sve mogla držat pod kontrolom ). Kada promociju zajedničkim snagama rade tri cure iz akademske četvrti - jedna napiše knjigu, druga napiše recenziju i moderira promociju a treća složi stejdž "blast to the past" u nekadašnje dnevne boravke, onda to naprosto mora biti čarolija. Glazbeni dio je bio toliko moćan da se pomalo bojim da je zasjenio moja izlaganja. Marija, Marko, Bobo i Kristijan zvučali su kao vanzemaljci. "Laylu" mi je otpjevao moj sin, kao najljepši dar koji mi je mogao dati. Toliko mi je ljudi prišlo i čestitalo da mi se na trenutke vrtilo u glavi. Što reći o nastavku večeri, gdje su instrumente preuzeli sjajni ljudi, prijatelji mog brata, koji su svirali onako za dušu i napravili štimung ravan onom na samoj promociji.

Ne preostaje mi ništa drugo nego ponoviti po tko zna koji put - hvala vam svima, svakom ponaosob. Bila je to noć za pamćenje. Prekrasna, čarobna noć koju ćemo ponoviti kad rasprodamo prvo izdanje, pa dođe vrijeme da idemo s drugom knjigom.
Hvala vam svima, od srca.

( fotke sam pristojno posudila od Portala 53; ja nisam mogla fotkati )











21

ponedjeljak

listopad

2019

Dan uoči Dana D

Neko ljudi su po vokaciji žučoljupci.

Znate onu šemu kad mačka, koja se nonstop licka i pere, pojede onu svoju travurdu pa izbljuje i dlake i travu i ko zna kakve ne strave ( po mogućnosti dok jedete počne kašljat i onda krene istrpavanje već spomenutog sadržaja ). E tako i neki ljudi, koji su ubijeđeni da su direktori svemira, bljuju svoju žuč svud oko sebe, nesvjesni da sve te nuspojave žučoljubljenja hrpi drugih ljudi ne predstavljaju al baš ništa. Čuješ da neko riga, al te to ne zarezuje ni 0,0001 posto. Jer znaš da ta nakupina izlučevina nije dio tvog svijeta.

E pa odaću vam jednu tajnu. Danas je dan uoči dana D. Sutra je jedan od sretnijih dana u mom životu, i imam namjeru sljedeće:
- obavit bjuti slip tako dobar da ću zapravo trebat skroz malo mejkapa
- popit na miru jutarnju kavu i pripremit sve neophodno da izgledam ko milion novaca
- otić na frizuru i mejkap kod cure koja će dat sve od sebe da izgledam ko milion novaca
- dobro se najest sarme i pire krumpira, da mogu šta efikasnije čitat ono šta namjeravam; nema boljeg ručka od sarme u te svrhe
- nalakirat nokte na rukama prije oblačenja, po mogućnosti na vrijeme da se osuše i da ne izgledaju ko da sam ih prepeglala
- popit popodnevnu kavu i obuć se da izgledam ko Carrie Bradshaw
- otputit se drito na mjesto dešavanja da provjerim raglas, upjevanost izvođača i stanje rapoloženja svih učesnika
- sa širokim osmijehom dočekat sve one ljude koji će doć jer im je pun kufer žuči, sive svakodnevice i nečijeg izdrndavanja i treba im smijeh više od ičega
- uživat u svakom trenutku i bit ono što ja zapravo jesam

Ništa mi neće dan D pokvarit. Uživaću u njemu na maksimum.
Jer ja to zaslužujem.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.