19

četvrtak

svibanj

2022

Što biste odabrali?

Kada bi morali odabrati, što biste odabrali?

Bi li uopće primijetili maleni, skromni cvijet kaćuna u travi?
Većina bi odmah ugledala raskošnu ljepotu ovog žarkocrvenog ružinog slapa, tako bujnog i zanosnog mirisa. Na kaćun bi mogli i stati, jer je malen i gotovo neprimjetan.

Ja sam ga ugledala jednog ranog jutra u Lici, hodajući za svojom Bonkicom. Sićušan i ljubičanstven, osvojio me svojom nježnošću i skromnošću. Toliko me osvojio da sam sjela u rosom okupanu travu i gledala ljubičastu, krhku divotu, zaklonjenu od svijeta travom i maslačcima. Napisala mu i haiku i stavila na fotografiju, jer me očarala njegova ljepota.
Ruži to nije potrebno. Njenu glamuroznu ljepotu svi vide, jer je tako očita. Svatko će posegnuti rukom da je dotakne, pomiriši i uživa u njenoj ljepoti.

Tako je i sa ljudima. Koliko divnih ljudskih duša uopće nećete primijetiti samo zato jer su skromne i ne ističu se ničim sve dok im ne priđete i ne shvatite koliko su posebne i prekrasne?
Zato dobro pogledajte oko sebe. Možda ugledate ljepotu kad joj se najmanje budete nadali. Ljepotu koja nije odmah i izdaleka uočljiva, ali možda vrijedi tisuću puta više.

Meni je draži mali kaćun.
Laka vam noć. Sanjajte i ostvarite svoje snove.

( fotke su moje - haiga malom kaćunu i ružin slap )




18

srijeda

svibanj

2022

Naprosto je znala što joj je činiti...

Moja baka Barbara bila je vrlo pobožna.

Obavezna molitva prije jela. Post petkom, strogi post na žestoke svece. S krunicom u krevet i moli dok ne zaspi. S krunicom u malu srednju sobicu kad sastavi grmljavina i ne prestaje molit dok se ne smiri grmež. Na misu kad god i dok god je mogla. Obavezan blagoslov kuće za Božić; ko sad se sjećam župnika koji bi kredom ispiso na dovratku G+M+B, pa malo dalje A.D. i godinu. Nama djeci podijelio bi slikice bucmastih anđela, i dobro sam fasovala kad sam ga jedne godine pitala da zašto ne dijeli bombone, i na pitanje zašto ne dođem sa bakom u crkvu odgovorila - zato šta moj tata ne vjeruje u Boga, al molim sa bakom krunicu doma.

Kad se baka razbolila, par je dana odbijala ići u bolnicu i ležala je u šlafcimeru mojih roditelja. Jednog je jutra rekla mojoj mami:
-Imam veliku molbu na tebe. Bi li ti otišla kod župnika, da me dođe ispovijedit i dat mi posljednju pomast?
Mama se bez riječi presvukla i otišla kod župnika, al župnik taj dan nije mogo doć i dogovorili su se da dođe sutra ujutro. ( Pretpostavljam da se nadala da će ga odmah moć dovest sa sobom i time tatu stavit pred svršen čin; ovako mu je po dolasku iz škole morala priopćit šta se sutra ima izdogađat. )

Došla ona predvečer sa posla, primila se spremanja večere i kreće elaborirat:
-Slušaj, imam ti nešta za reć i nemoj me prekidat. Bila sam danas kod župnika, tvoja mama me zamolila da ga zovem da je dođe ispovijedit i dat joj posljednju pomast.
Tata otvara usta, ona brže ponavlja:
-Ne me prekidat. Znači on sutra dolazi da je ispovijedi i dade joj bolesničko pomazanje. Mene je zamolila i on dolazi, pa makar ti dubio na glavi odsad nadalje.
-Jebe... ( to tata kreće psovat, mama mu uskače u usta i odmah nastavlja ):
-Ne laj, vrata od sobe su otvorena, znaš da mama ne podnosi kad psuješ. I nisam još gotova. Kad mama umre, župnik će bit i na sprovodu, i misa zadušnica će bit. I amen.
Tata je gleda ko da je prvi put vidi, pa šapće:
-Dobro, jesi li ti normalna?! Jel znaš ti koje bi ja sranje mogo imat na poslu radi tih manevara, jebe...
Mama ga opet prekida i sikće:
-Ne laj, vrata od sobe su otvorena. I ja bi mogla imat sranje, i šta sad? Da joj kažem da se nemre ispovijedit? Župnik sutra dolazi, a i na sprovod dolazi JER SAM JA TO ŽENI OBEĆALA. A ja svoju riječ nemam namjeru pregazit. Sad kad smo to riješili, idem mami odnest večeru pa onda i mi idemo jest. Smatraj ovo riješenim. Uostalom, radiš ujutro i nećeš bit doma, a za sprovod...štajaznam, izmisli nešta, da nisi znao.

Župnik je sutradan obavio sve šta je baka htjela, i uistinu je sklopila oči zauvijek za par dana. Tada još nije bilo mrtvačnice i pokojnika se ispraćalo iz kuće. Totenvagen koji su vukli konji prolazio je cijelim gradom u pratnji plehglazbe. Župnik nas je dočeko na početku uzbrdice prema groblju i ispratio moju baku na posljednje putovanje. Tata me čvrsto držo za ruku i kasnije grlio i tješio svoje sestre koje su plakale za svojom majkom.
Mojoj majci kasnije je na karminama reko:
-Bila si u pravu. Ispratili smo je onako kako je htjela.
Mama je samo podigla obrvu; zapravo mu je time rekla - ja sam uvijek u pravu.

Danas je rođendan velikog pastira ljudskih duša, pape Ivana Pavla II. On je jednom prilikom napisao: "Božja ljubav nam ne nameće terete koje ne bismo mogli nositi, niti pred nas stavlja zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti; ako poziva, onda i dolazi s potrebnom pomoći.“
Moja mama je primjer njegovih mudrih riječi.

( fotka - Ivan Pavao II prilikom posjete Nairobiju u Keniji; bio je tako poseban pastir )


17

utorak

svibanj

2022

O dobroti i ljepoti

Ponekad shvatiš da je za sreću potrebno tako malo. Recimo kap ljudske dobrote i tračak ljepote u tvom dvorištu.

Maleni crni psić stigao je tko zna otkuda u krug naše firme. Vrlo mlad i prestrašen; čim netko krene rukom prema njemu trgne se i skupi u klupko poput ježa. Ima ranice na vratu, očito je negdje bio zavezan. Šapica ga boli, pa uglavnom leži pod klupom i drijema. Kad ga netko zovne, mahne repićem, ali pokret ruke je dovoljan da izazove strah. Jedan mladi kolega došao je danas po njega, s novim crvenim povocem i džepom prepunim grickalica za pse. Isprva bojažljivo, a onda sve hrabrije jeo je iz njegove ruke mašući repićem. Na milovanje se ispočetka svaki put trgnuo, a onda je shvatio da dodir ljudske ruke ne mora uopće biti ni strašan, ni bolan. Dok mu je stavljao povodac, bilo je straha u njegovim toplim psećim očima, ali je odvažno krenuo u svoj novi dom. Zastajao je putem, pa bi kolega strpljivo pričekao i opet posegnuo u džep za grickalicom. Meni su, naravno, krenule suze. Ganula me dobrota mladog čovjeka koji se sažalio nad sudbinom uboge životinje, ganulo me povjerenje koje maleni psić ipak ima prema čivjeku unatoč svemu ružnom što je do sada doživio od ljudi u svom kratkom životu. Od srca se nadam da je današnji dan samo početak jednog divnog prijateljstva, i da će psić godinama uživati uz svoga čovjeka.

Moja rožica još nije ni blizu punog cvata, tek je krenula otvarati pupove kojih ima na stotine. Stara je dvadeset i sedam godina; donijela sam je od bratića koji je svoju rožicu držao malenom, šišao je na kratko. Moja rožica stremi ka nebu. Ostavim je i onda u svibnju uživam u njenom raskošnom cvatu. Njene grane padaju poput cvjetnih slapova i divno miriši. Ona je bijela, ali se nekim čudnim križanjem sa starom ružom koja je bila posađena pored nje pojavilo nekoliko grana koje cvjetaju crveno, pa izgleda poput šahovskog polja s jedne strane. Danas, nakon onog stravičnog pljuska i grmljavine, izašla sam na dvorište i nisam mogla odoljeti da ne pofotkam njeno šarenilo, koje će kroz par dana biti još bujnije kad se otvore brojni pupovi koji još drijemaju u njenom lišću.

Dvije naoko bezazlene priče, a opet tako tople. Griju dušu u onim danima kada je teško i kada jedva pronalaziš snagu, jer se sjetiš dobrote i krasote kojoj si bio svjedokom.

( moja rožica na fotkama, baš je volim tako šarenu; psića nisam fotkala, radije sam uživala u pogledu na njegovu radost )



16

ponedjeljak

svibanj

2022

Pa kud ćeš mi kasnit...

Ako nešta ne podnosim, onda je to kašnjenje, u bilo kojem obliku. Pogotovo kad se radi o faktoru kašnjenja koji te tjera u predinfarktno stanje.

Naime, kad se moj junior ženio tamburaška pratnja trebala je stić iz Zagreba ( obratit pažnju na - trebala je stić ) i odradit svirku kod nas, pa normalno otić po mladenku i dalje po protokolu. Sve složeno na špagu - šator i ograda prekrasno ukrašeni, stolovi složeni, naresci i odojak i salate i alkoholni pripravci rashlađeni na najjače obzirom da je tog dana bilo - pazi sad - tridesetdevet stupnjeva i gorilo je nebo i zemlja. Ja prije polaska na frizuru pitam juniora - hoćemo izvuć liniju van, da nema potrebe jer tamburaši dolaze između dva i pola tri, tako nekako. Odem ja na frizuru ( a bilo je posla s njom, imala sam kosurinu do pola ramena i odlučila se za pundžu, znači zabolo mi u glavu jedno stotinjak onih kineskih špangi da drži silesiju od moje kosurine ), vratim se kući, malo još poriktam neke sitnice i ne oblačim se jer znam da moram jurišat vamotamo dok se ne krene. Lagano počeli dolazit i gosti, lagano došli SVI gosti. Tamburaša nema. Iznijelo se sve na stolove, ljudi pojeli. Tamburaša nema. Tu sam ja već lagano počela pokazivat prve znakove panike. Još kad je moja teta rekla da zašto mi sjedimo u tišini...pa slabo mi došlo. Reko saće oni, teta, samo šta nisu. Njih i dalje nema.

Neću ja sad juniora ništa ni pitat, jer sam već bijesna ko ris. Svi se vrpolje, potrošile se i teme za razgovor. Njih i dalje nema. Ja se odlazim oblačit, da takva bijesna ne odem po mladenku u krivoj robi. Obukla se ja, izašla van, kadli eto na jednom kotaču nekog auta zege tablica, i za minutu dvije dosviraše oni u dvorište. Primaš kaže - jel nas neko tražio? Pa došlo mi je da mu kažem - nije, al bi vas mogli sakupljat kad mi dokraja padne klapna al ajde. Razvukla neki osmijeh ko Džokerov, da ne ispadne da nisu dobrodošli. Odsvirali mladići par pjesama i morali kretat po mladenku, da ne pomisle u drugom taboru da smo se predomislili. Kaže moj ispaćeni životni supatnik - pa nisu ništa ni popili. Reko - bejbe, mogli su samo dobit laksativa u čaše, nemoj me ti još jadit. Šta nisu došli na vrijeme pa bi se stigli i napit.

Došli po mladenku, pa u sakralni objekt, obavilo se vjenčanje, i ne da meni nešta mira, pitam ja njih da šta će svirat kad novovjenčani par izađe iz crkve. Kažu oni - pa Cocu, Vilo moja. Reko šta ćete svirat?! Jel to vi mislite onu gdje tekst izrijekom kaže:
A lagje bilo bi da si tuja mi
Da te ne poznan, da te ne znan...
Pa jeste vi normalni?! Pa tek su se vjenčali, grom vas ubio!! To vi planirate svirat?!
Pa da šta onda da sviraju, pitaju. Mi okupljeni oko njih koji planiramo mladence dočekat pjesmom donosimo ukaz kojim se najstrože zabranjuje sviranje vile koju bi bilo lagje ne poznavat. Sviraćete naprimjer Procvale su dunje na granama. Da to ne sviraju prečesto. E pa saćete svirat kako god znate.

I odsvirali su. Dapače jako dobro. Biće su u bljesku mog pogleda prepoznali moguće sakupljanje neupotrebljivih instrumenata oko paviljona ako ne prođe kako treba.
Ne volim kad neko kasni, i to je sve.

15

nedjelja

svibanj

2022

Respect, Mr Selak

Svaka čast, ministarstvo obrane. Sigurno su svi oni - zaduženi za obilježavanje trideset godina od preleta dva MIG-a u Hrvatsku - osobno upravljali spomenutim avionima.

Znači pozvat samo jednog pilota, gospodina Ivandića, a brigadira Selaka NE pozvat i uopće ga NE spomenut...pa to je sramota. Čitavo je obilježavanje nazvano 30. obljetnica preleta MIG-om pukovnika Ivice Ivandića. Brigadir Selak ko da nije ni letio. Činjenica jest da je Ivandić sletio u Split zbog nedostatka goriva, a Selak na Pleso, al ima li to uopće bilo kakve veze? ZAJEDNO SU MAZNULI AVIONE, GOSPODO. Zajedno su letjeli prema hrvatskom zračnom prostoru. Zajedno su hrvatskom zrakoplovstvu dopeljali dva borbena zrakoplova. Brigadir Selak je, po mišljenju mnogih, najbolji hrvatski i jedan od najiskusnijih europskih borbenih pilota. A vaša objašnjenja da Selak nije pozvan jer da će, eto, u ponedjeljak u Divuljama bit otkriven eksponat MiG-a 21 kakvim je Ivandić preletio, a Selak već ( navodno ) ima takav eksponat - e to objesite mačku na rep. I to prvom mačku koji naiđe.

Kad budete imali petlje napravit ono šta je napravio brigadir Selak, e onda se javite. Do tad se bavite raketama dugoročnog i kratkoročnog dosega, kako je to divno sročeno u nekoj od izjava, i to bez razumijevanja koju glupost se izreklo.

Naklon do poda, brigadire. Možda i bolje da se ne pojavljujete tamo gdje nisu našli za shodno uopće spomenuti Vaše ime.

( fotka - Wikipedija, četvorica veličanstvenih - Ivan Selak, Rudolf Perešin, Danijel Borović i Ivica Ivandić )

14

subota

svibanj

2022

Moji ljepotani

Najdraži frajeri bili su danas kod mene.

Da malo izbjegnemo igrice na mobitelu, bavili smo se vrtlarenjem. Naime, kupila sam par flanaca za moju malu paradajz terasu, i manji najdraži frajer silno ih je želio posaditi. Bilo je već prevruće, pa mi je palo na pamet da u jednu veću teglu posadimo jedan od onih paradajza koji se čudom pojavio između prkosa. Sve je nadgledao - i stavljanje zemlje, i kopanje rupe, i onda upiknuo paradajz u teglu rekavši:
- To je sada moj paradajz. ( Doista, on ne jede paradajz ali nema veze - ima jedan kojeg će pratiti kako raste i cvjeta i daje mirisne plodove ).
Uzeo je i dvije prazne kućice puža vinogradnjaka i par kamenčića, pa stavio pored tegle.
- Neka paze na paradajz kad mene nema.
Ja sam se složila, i sa najdražim frajerom popikala neke kupljene frezije na koje sam zaboravila.

Za ručak je bio grah, dečki su danas slagali drva pa je i jelovnik bio težački, grah sa koljenicom i kobasicama. Najdraži frajer je navalio na tanjur, a manji najdraži frajer se silno nećkao, pogotovo kad je čuo brata da kaže - kako mi je fin ovaj veliki bijeli grah.
- Ja ne jedem veliki bijeli grah.
Tu ja krećem sa pričom o baki Elzi i čarobnom bijelom grahu od kojeg su njeni vukovi trčali šumom brže od olujnog vjetra. Ja pričam, on sluša i jede i gleda u mene, pa zabunom utrpa u usta baš taj veliki bijeli grah i konstatira:
- Pa ovo je fino.
Traži još velikog bijelog graha, pa kopam po loncu i vadim samo krupno zrnje u njegov tanjur.

Kasnije su dečki krenuli slagati drva, a mi smo krenuli na sladoled, do slastičarne gdje tako rado jedu slajac.
Bilo je ovo prvi put od potresa da sam obojicu svojih dječaka odvela do centra grada. Još jedan demon kojeg sam morala nadvladati. Uvijek iste misli - što ako jače zdrma, a ja s njima dvojicom na cesti, i to doslovno na cesti, izmrđu kuća koje su stravično oštećene?
Kad smo došli do Radićevog trga, morali smo sići na kolnik jer je kretanje nogostupom nemoguća misija zbog svega onog što tako nesigurno još uvijek stoji iznad naših glava. Tu su i trake koje upozoravaju da je opasno biti na nogostupu. Najdraži frajer išao je par koraka ispred, a ja sam vodila manjeg najdražeg frajera za ručicu. Pogled na jezive praznine gdje su nekad bile kuće, na oštećene krovove i razbijene prozore, pogled prema Nazorovoj koja uvijek najjače boli. Moj najdraži frajer nabraja što je sve tu bilo, i nevjerojatno mi je da se sjeća točnog redoslijeda.
- Tu ti je bila željeznarija, pa krojački salon, pa knjižara...eno tamo je bio dm - govori on, a ja gutam i gutam, i samo molim nebesa da ne počnem plakati. Milujem ga po kosi, pa onda isto ponavljam i manjem najdražem frajeru koji me pogledao pogledom tipa - a meni maženje ništa, je li?

Kupujemo sladoled i polako se vraćamo u relativnu sigurnost Brezja. Manji najdraži frajer je sav zamusan i skeljen od plavog neba i vanilije, sva sreća pa sam u torbi imala papirnate maramice, jer dok mi jedemo sladoled on stalno nešto komentira i sladoled curi na sve strane. Pokazala sam im i jednu veliku brezu na fihplacu, jer su me pitali gdje su breze u Brezju.
Manji najdraži frajer se prestravio, mislio je da je netko ukrao njegov paradajz, a ja sam samo sklonila teglu sa najjačeg sunca jer se počeo poklapati.
- Mogla si mi baš i reći da si maknula teglu, baš sam se zabrinuo - govori mi kao da je riječ o velikoj dragocjenosti ( a zapravo i jest, to je njegov paradajz i on ga je svojim ručicama posadio ).

Ubrzo je došlo vrijeme da krenu doma. Izljubila ih, ispratila i vratila se u kuću koja je tako pusta bez njihovog žvrgoljenja.
Moja dva najveća blaga i moja dva srca. S njima i uz njih sve ima smisao i nestaje sav onaj mučni, teški teret kojeg nosim.
Moji ljepotani.

( ovo je paradajz manjeg najdražeg frajera, kojeg čuvaju kućice od puža )

13

petak

svibanj

2022

O globalnoj amneziji

Jel znate vi šta je globalna amnezija? Saću ja to jurišno pojasnit, imam puno posla al ne toliko da ne bi stigla ukratko osvijestit ovaj - nazovimo ga - poremećaj.

Znači kad je neko globalno amneziran onda se ne sjeća nikakvih informacija i osjetila iz prošlog vremena. Tako kaže struka. Kad to prevedeš na normalni jezik, to onda znači da se neko pravi da te ne pozna i gleda kroz tebe ko kroz celofan. Onaj šta je moja mama rezala i metala na kisele paprike i ciklu.

Prvi slučaj globalne amnezije doživjela sam kad se moja školska kolegica osupnula pogledom na moju malenkost i rekla da mene nigdje nemre smjestit jer me se ne sjeća, al nikako. Išle skupa prvih osam razreda osnovne škole, išle zajedno na literarnu, al džabe sve kad se ona mene ne sjeća. Ko da je jedna odrasla u Zimbabveu, a druga u Brezju. Pa sam prvo bila konsternirana, a kasnije mi je postalo tragikomično. Jebote, svih se sjećaš, samo sam ja prozirna i nevidljiva?! Ona šema - ko bi te se i sjećo, nisi bila nizašta ni onda ni sada. Pa s vremenom apsolviraš na toj naglodubokoumnoj tvrdnji jer znaš koliko vrijediš, jel tako. I ostaviš da te se i dalje ne sjeća; šta ćeš uznemiravat nekog ko je globalno amneziran? U slučaju da se i sretneš s tim nekim, natakneš sunčane očale i takva nevidljiva bauljaš za svojim poslom.

Danas sam u Lidlu ( više za vas ) naletila na još jednog globalno amneziranog čovjeka. Nekad davno radili smo zajedno, ne da me pozna nego me bašbaš pozna. Stigo na kasu sa iza nas, doteglio onu ogromnu vrećetinu kujeće hrane ( kako to divno kaže moja Štajcarica, koja me se sjeća ) i ja taman zinem reć - dobar dan, kadli skužim da i on gleda kroz mene ko kroz celofan. Nema pojma ko sam i šta radim uopće u Petrinji, da ne spominjem da pozna cijelu moju obitelj. I još ga moj ispaćeni životni supatnik ponudi da prođe ispred nas jer tegli samo tu vrećetinu, a mi nakrcali velika kolica koliko je bilo mjesta. Ide on svečanim korakom ispred nas, mumlja hvala, al mom supatniku, kroz mene i dalje gleda ko kroz prozor da se naluknjuje.

Znate šta ću vam reć? Ma mogu mi pljunut pod prozor pa se sklizat. Nisu oni svjesni svoje nesvijesti, još manje su svjesni koliko su oni prozirni. Preživjela sam ja i puno gore faraone od njih dvoje, samo oni to ne znaju, jer me navodno ne poznaju.
( Moram priznat da mi je došlo da mu
- pod a) potpetljam ko slučajno nogu, imala sam marte a one su nezgrapne pa se zna desit da noga prokliže u neželjenom pravcu
- pod b) poderem onu vrećetinu sa kuječom hranom, pa ga natjeram da laje dok skuplja brikete
al odustala sam. Nije on vrijedan ni moje noge, ni moje ruke. )

Vas isto pozivam da budete razumni kad sretnete nekog ko pati od globalne amnezije u vašem pravcu. Pravite se i vi grbavi, i sve će proć u najboljem redu.

12

četvrtak

svibanj

2022

Saga o haljini

Godinama nisam nosila ni suknje, ni haljine.

Ono, imala dojam da imam najružnije noge otkako je nasto ženski rod. Ne pitajte otkud mi te ideje, ne znam. Možda zato šta sam uvijek bila mršava, plus visina, a dečki su se šta u osnovnoj šta u srednjoj školi grebali oko cura koje su imale listove ko pola mog bedra. Pa sam ja noge nosila uglavnom u hlačama svih vrsta, sve dok mi jednom nije dopizdilo sakrivanje nogu i eno sad u ormaru pozamašne kolekcije šta suknji, šta haljina.

Pa kad je došlo vrijeme za promociju moje knjižice, poželila ja kupit neku posebnu haljinu, po mogućnosti da vuče na šezdesete, neki glokn il zvono u donjem dijelu. Ne bi našla da mi za glavu treba. Sve neki bijesni krojevi, sve nešta šareno, sve nešta kratko. I odem s frendicom u Sisak, i naletim na crvenu haljinu najbližu viziji koju sam imala. Dobar dan - dobar dan. Jel ima ta crvena oprava za mene ovakvu štrakljavu i dugačku - ima. Odem u kabinu probat - salivena. Ne pitam ja za cijenu, samo meći brže u vrećicu i naplati.

E oteglo se nešta i zakompliciralo, pa je promocija bila u mjesecu knjige, da ne velim u listopadu. Ja očajna; lako meni za sve šta se treba organizirat, imam ja svoje cure iz akademske četvrti i ostatak ekipe koji se pobrino za rezanje kobasica i sira, za hlađenje flaša, za pečenje kiflica, al šta ću za haljinu?! Pa ko još u listopadu nosi haljinu bez rukava jebote?!
Sekirala se ja, sekirala i onda odlučila da idem u toj crvenoj haljini makar bilo minus dvadeset. I nećete vjerovat, 22. listopada bilo je tak toplo da sam ispred Hrvatskog doma izašla iz auta ko Gracija, naflajbana i sa friškom frizurom, u crvenoj haljini bez rukava. ( Cipele sam obuvala pet minuta prije, naravno; ko bi u tom nabado satima. Bile su na nogama dok su trebale bit i išle nazad u najlonkesu, a na noge one normalnije, da ne hodam ko metiljava po sali. )

I znate šta ću vam reć? Nekad se zbilja sve poklopi onako kako treba bit, i nikako drugačije. Ta je haljina zapravo mene čekala i znala je da će savršeno poslužit, bez obzira na kašnjenje iz objektivnih razloga.

( fotke - PxHere, da vidite šta sam htjela imat na sebi, i moja malenkost, doista malo mutnjikava al htjela sam da se vidi glokn nastojećke, pa nek je mutnjikav; mooja fotka - moja mutnjikavost )




11

srijeda

svibanj

2022

Za ovo nema naslova

Kada bi samo svjetski eksperti znali kako je jednostavno izvoditi protupotresnu izgradnju i ojačavanje zidova rasklimanih i popucanih uslijed tisuća potresa. Pa mi bi mogli zgrnuti neviđene novce na prodaji tih neviđenih metoda.

Nije da je zgrada gradske uprave u Petrinji prva koja se učvršćuje na ovaj način, bilo ih je već. Razlika je možda u boji gurtne i dodatku mašne koja zasigurno ima jako važnu funkciju u cijelom pristupu rješenju problema. Sigurna sam da kod manjih puknuća može proći i ona široka ljepljiva traka, samo s njom se ne mogu raditi mašne pa se gubi na estetici. Od krucijalne je važnosti da se gurtne postave petstotinjak dana iza najjačeg potresa, nikako ne ranije. Do tada se zidovi ostave da pucaju jer onda gurtna bolje drži. Što su zidovi raspucaniji - metoda je efikasnija.

Isto je i sa krovištima. Krov katastra zjapio je u nebo jezivim oštećenjima, pa kad je sve dobro nakislo onda se krov pokrpao. To je isto jedna od suvremenijih metoda; samo najbolje za potresom pogođena područja.
Jedan ugao krovišta prve osnovne škole samo što ne padne; već danima ga gledam i pitam se kako već nije pao. Nadam se samo kad do toga dođe da nikoga neće biti u blizini. Koliko puta vidim djecu da hodaju nogostupom do tog dijela zgrade.

Bombardiraju nas brojkama o obnovljenim zelenima. Žute nitko ni ne spominje. Crvene čekaju rušenje.

Zapravo je jedina olakotna okolnost činjenica da mi više nismo normalni. Samo se pretvaramo da jesmo. Kako bi drugačije mogli gledati sve ovo što nas okružuje? Slušati sve te puste brojke radi kojih mi ljudi koji ne žive ovdje govore - pa kažu da se radi?
A mi hodamo ruševinama, ulicama sa načičkanim tablama - kretanje na vlastitu odgovornost i pretvaramo se da smo normalni, jer ne vidimo ništa od onog o čemu pričaju nadležni uredi, tajništva i ministarstva.

I raduje nas smijeh djece koja se igraju u parku; njihovi glasovi nas iscjeljuju, ali i padaju kao najteža kletva na one koji gotovo godinu i pol od kataklizme mirno spavaju, u kućama bez gurtni i pukotina, i ne čine ništa da ova agonija počne blijediti.



10

utorak

svibanj

2022

Pa ti vari hranu...

E pa danas sam usrala i šefa, i stanicu, i prugu do rastovačke ceste, kako je to divno običavala reći moja ispaćena roditeljica kad bi nešta uprskala.

Ja sam došla s posla, najela se i legla samo da želudac malo lakše preradi hranu. Općejepoznata činjenica da kad si naležećke želudac radi sto na sat. I samo sam zažmirila, isto radi želuca. I probudila me zvonjava mobilnog uređaja u - pazi sad - devetnajst nula nula. Tu je mene momentalno zabolio isti onaj želudac radi kojeg sam samo malo legla dok on prerađuje ručak. Jer bi noćas možda mogla imat malo problema oko spavanja; ionako spavam tako da skoro pa ne spavam, i onda još popodne zaspim ko cjepanica u nedoba.

Sad imam par opcija. Prva je popit čaj od kamilice i matičnjaka, mislim to mi pomaže na način da djeluje jednako ako ga popijem il prolijem preko ramena; razlika je u tome šta ako ga popijem onda se još dižem i na vece. Druga je opet se nažderat, u nadi da ću zaspat jer sam eto legla samo da želudac malo lakše provari žderačinu a ne radi spavanja. To je možda čak i najbolja ideja, jer moj želudac je živi dokaz da se može spavat kad si prežderan. Treća opcija je gledat serije na RTL2 do pola jedan, pa popit tablete i nadat se da ću zaspat do dva ujutro. Četvrta opcija je ostat skulirana ako ne upali nijedna od prve tri opcije.

Pa ja stvarno nisam normalna. Od danas je na snazi ukaz da se iza ručka na kapke stavljaju dvije čačkalice da se onemogući zatvaranje očiju i izrijekom se zabranjuje korištenje garniture u dnevnom boravku u svrhu varenja hrane.
Idem sad u frižider, malo poradit na opciji broj dva dok ne zakipi voda za opciju broj jedan.

08

nedjelja

svibanj

2022

Sretan Majčin dan, Mame

Neki sam dan naletila na tekst Rudanove, star nekoliko godina mislim ali ga je taj portal eto objavio sad. Raspisala se žena o nezahvalnosti djece i lošem odnosu prema roditeljima.

Ni inače mi nije jasno otkud joj tolika gorčina, koja izbija iz svake njene riječi. Jebote, njoj ništa i niko ne valja i nije se rodio taj ko joj može ugodit. Samo bljuje žuč. I još donekle mogu razumjet kad pljuje po svemu drugom, al po svome djetetu...e to ne mogu razumjet al nikako. Jer da je svome djetetu davala četrdeset godina i dušu i tijelo, i sad se to dijete iskesi na nju kad je nazove i nikad nema vremena. Pa još kaže - citiram: "Dijete koga sam nekad jako voljela i koga iz dana u dan volim sve manje. Ne osjećam se krivom zbog toga i ne, neće mi moje dijete nabijati osjećaj krivice za sve svoje promašaje." E pa tu nešta gadno ne valja.

Za početak, dijete nije biralo da ga se rodi. Došlo je na svijet našom voljom ( možda slučajno, možda namjerno ), mi smo ti koji su odabrali imat dijete. Bit roditelj je zahtjevno; daješ se tisuću, a ne sto posto. I kad je bolesno, i kad traži tvoju pažnju, i kad si umoran a svejedno mu pečeš palaćinke jer ih voli jest. Dijete traži puno ljubavi i odricanja, al to se ne može smatrat žrtvom jer smo ga mi htjeli, za Boga milog.

Pa se sjetim moje mame, koja se isto tako davala tisuću posto i nikad, ali nikad nije rekla - ja sam se za vas žrtvovala. A imala je stravičnih trenutaka. Imala je trideset i osam godina kad je tata obolio, sina maturanta i kćer od deset godina. Sav je teret pao na nju, i nosila ga je najbolje šta je znala i umjela, al nikada iz njenih usta nisam čula takve strašne riječi. Bila je jedinstvena, posebna i bila je Mama. Kako joj je bilo, to je jedino ona znala. Neizmjerno sam zahvalna šta sam je imala u životu jer mi je uvijek bila podrška, i utjeha, i savjetnik.

Pa gledam mog juniora koji već ima svoju prekrasnu obitelj, i našao je i danas vremena da svrati i donese mi mali poklončić jer je danas Majčin dan. Ponekad me nazove tek tako, da se čujemo, bez da nešta treba njemu ili meni. Zar bi ja trebala očekivat da mu ja budem na prvom mjestu? Ja sam ga podigla, pružila mu sve šta sam mogla i silno sam ponosna na sve njegove životne uspjehe. Uvijek sam tu za njega, ali on ima svoj život i bilo bi nenormalno da mu ja budem na prvom mjestu. Mama je samo jedna, i uvijek je tu negdje - za pomoć, za saslušat, za sve je tu. To je poseban odnos, jer je Mama samo jedna. Nemaš ih na mijenjanje.

Zato, draga moja Rudanice, mislim da nije do djece. Do nas je. Imamo ulogu u njihovim životima koja se s vremenom mijenja, i to tak mora bit i nikako drugačije. Ono što se nikad ne bi smijelo promijenit je ljubav koju Mama zauvijek nosi u srcu za svoju djecu.
Sretan Majčin dan svim Mamama, uz jednu fotku jedne ponosne Mame ( da ne velim mene ). Volite svoju djecu.


07

subota

svibanj

2022

Žena s petljom

Uvijek sam se na neki način divila onima koji imaju petlje živjet svoj život onako kako oni misle da trebaju, a da se pritom previše ne obaziru na ono šta će reć familija, poštar, susjedi, a u nekim slučajevima i javnost.

Za početak moram reć da mi je fascinantno kako su mišljenja drugačija kad je muškarac puno stariji od svoje odabranice. To se uzima pod normalno; ne bode oči kad lik od sedamdeset kvrga oženi ženu od tridesetpet. E al kad je obrnuta situacija, iz toga se radi spektakl.
Prva dama Francuske starija je mislim 25 godina od svog ispaćenog životnog supatnika. Problem je taj šta su se upoznali i spetljali kad je on bio vrlo mlađahan ( ako ne i vrlo, vrlo mlađahan ). Činjenica je da su još uvijek zajedno, znači nije bilo u pitanju ubiranje zabranjenog voća pa svako sebi i šuti o tome do groba. Oni su, koliko god to nekom bilo ovakvo il onakvo, opstali ko par. Odlučili su zaboravit na već spomenuto - šta će reć familija, poštar i susjedi i živjet svoj život kako njima odgovara.

Ne znam jel uopće razmišljate o tome koliko takvih sličnih priča ima, samo šta ljudi nikad ne skupe petlju reć - idemo zajedno pa kako bude. Sakrivaju se od očiju familije, poštara i susjeda i ponekad vode i dvostruke živote da bi zadovoljili neke društvene norme, a s druge strane i svoje želje i potrebe. Pa se samo po sebi nametne pitanje jel normalnije živjet život ne obazirući se na to šta selo priča il živjet u lažima da selo ne bi pričalo. Poznajem neke ljude koji se nikad nisu odvažili bit samo svoji, takvi kakvi jesu, i život provode u naoko savršenim vezama a ima ih posvuda, a najmanje u svom dvorištu.

I usput moram reć da je gospođa Macron danas na inauguraciji izgledala savršeno; unatoč poznijoj životnoj dobi izgleda zavidno dobro, besprijekorno je odjevena i s lakoćom nosi vrtoglavo visoke potpetice. Izgleda točno onako kako izgleda neko koga previše ne zanima šta će reć familija, poštar i susjedi. Ne gleda u tuđa dvorišta nego se trudi uživat u svom rođenom dvorištu, kojeg je uredila po svom nahođenju.
Moj naklon, za sve.


05

četvrtak

svibanj

2022

O bolu

Prije izvjesnog broja godina zaglavila sam na ginekologiji, zbog tegoba koje i nisu bitne za ono što želim reći.

Bilo je ljeto, užasna sparina i vrućina koja je dodatno stvarala nervozu kod žena koje su morale čuvati trudnoću i otežavala rodiljama muku kroz koju su morale proći da bi donijele na svijet novi život.
Nju su dovezli na odjel rano ujutro. Četvrti spontani pobačaj u šestom mjesecu trudnoće, kasnije sam to saznala. Bila je izmučena, blijeda i uplakana. Okrenula se licem prema zidu i tiho jecala u jastuk. Ubrzo je zaspala, tko zna koliko je sati provela na induciranom porodu. Jer spontani pobačaj u šestom mjesecu trudnoće to i jest – nafilaju ženu dripom i rađa, svjesna da njeno dijete neće zaplakati kad sve konačno bude gotovo. Probudila se kad je u sobu ušla vizita; izgledala je čak i malo gore nego kad su je dovezli u sobu. Liječnik je očito znao kroz što je prolazila, bio je vrlo pažljiv i nježan u razgovoru s njom. Govorio joj – mladi ste, biće još prilika. Bilo je nečeg sablasnog u pogledu koji mu je uputila rekavši kroz suze – garantiram vam da me ovdje više nikad nećete vidjeti. Ne mogu više prolaziti kroz sve to.
Kasnije je izašla sa mnom na kavu. Zamolila me jednu cigaretu, pa smo sjedile i ispijale kavu i pušile. Pustila sam je da šuti, ništa je nisam htjela pitati. Njena je silna tuga bila opipljiva poput ogrtača. A onda je njen bol prokuljao van, i dobro da je bilo tako. Svaku je trudnoću čuvala, mirovala, disciplinirano slušala savjete liječnika. Svaki put došla do brojke šest i ostala bez svog djetešca. Nikada, ni prije ni poslije nisam doživjela toliko bola u nečijem tijelu i glasu. Bila je izbezumljena. Šutke sam je držala za ruku i pomagala joj da porodi i svoj bol, jak poput trudova.

Jučer sam pročitala, a i vi ste vjerojatno, stravičnu priču o trudnici koja nosi djetešce s tumorom na mozgu. Liječnici se slažu da su nikakve šanse da će živjeti, ali ne žele inducirati porod ( nazovimo to tako ). Ostala sam zgromljena. Može li itko uopće zamisliti kroz koji pakao prolazi ta žena? Svjesna da je željela roditi zdravo i normalno dijete, a onda su otkrili da beba ima tumor na mozgu. Svjesna da će – ako iznese trudnoću do kraja – roditi teško bolesno dijete pred kojim nema baš puno života. Može li se itko usuditi procjenjivati njenu odluku, jer nitko osim nje same ne nosi njen jezivi bol i neće nositi njenu prazninu kada jednom sve bude iza nje. Može li se itko usuditi pomoći joj?

Toliko pitanja, a na nijedno ne mogu naći suvisli odgovor.
Kako se sudbina okrutno igra ljudskim životima, a ništa se ne može učiniti da ipak sve na kraju nekih priča dobro završi. Jer ova će priča jako boljeti, kako god završila.

03

utorak

svibanj

2022

Da se barem nešta vidi...al ne vidi se

Krenula ja malo rondat po kupaoni, barem prebrat one košarice u kojima stoji uglavnom sve šta uopće ne koristim.

Ajme šta sam sve našla. Pincetu s kojom sam jedino mogla čupat obrve, a netragom je nestala ( šta je i logično, stajala na dnu košare od morskih trava a ne zna da je tražim i nemre se javit ). Onu veliku grickalicu za rezat nokte na nogama radi koje sam se namrtvo posvađala s ispaćenim životnim supatnikom jer da ko zna kud ju je ostavio i zguro, a ona samo pravila drušvo pinceti. Jedno šest maskara za koje je garantiralo pri kupnji i u reklamama da povećavaju volumen i daju dramatik luk, a ispostavilo se da spigaju trepavice u keljavu hrpu dlaka, ko da su pekmezom namazane. Nepoznat broj flastera koji su se prosuli iz kutije za koju sam cijelo vrijeme mislila da stoji u kupaonskom ormariću i nikako je nisam mogla nać kad se porežem, pa svaki put keljim na porezotine cigaretni papir ko šta je moj tajo keljio ( i ne bi vjerovali, stane krvno stradavanje u roku sad ). Toplomjer digitalni koji se pokazo ko čisti promašaj. Toplomjer živin u toaletnoj torbi koju koristim u iznimnim situacijama, i da mi je samo znat kako je tamo završio. Tekući puder koji je košto ko svetog Petra kajgana, a nisam ga mogla nać jer sam ga iza potresa sfafuljala skupa sa parfemima u veću košaricu i zaboravila kud sam s njim. Ma čuda cijela sam našla, čak i karticu andola, samo je rok uporabe slabo vidljiv pa možda bolje da ih bacim, ko zna kad su i pod kojim okolnostima završili tamo.

E onda sam iz tuškabine izvadila one prazne flašice od regeneratora i gela za tuširanje, čija je jedina svrha da padaju po tuškabini kad pustiš tuš, pa moliš dok se opereš da ne staneš na koju i ne ulomiš vrat. Odlučila bit sagnuta dok perem tuškabinu i vidjela cijelu Mlječnu stazu kad sam se uspravila, prizaboravim da moja kičma loše reagira na sagibanje pa se sjebem u koracima.
Navirila se iza vešmašine, kadli tamo par britvica veselo leži. Ja se ne brijem, a vešmašna tu i tamo veselo đika dok centrifugira pa su britvice popadale iza iako sam donijela ukaz kojim se zabranjuje odlagat britvice na vešmašinu. Jedva čekam da se pojavi korisnik britvica pa da priupitam čemu ja donosim ukaze kad se isti ne poštuju.
Uspjela otkinut vrata na ormariću jer su ručnici odbijali suradnju i nisam ih al nikako mogla nagurat unutra pa sam možda malo pretjerala s nabijačinom.

Sad sam otvorila limenku pive da se dobijem od stresa i razmišljam gdje sam zgurala šerafcigere, da probam salatit jebena vrata natrag u funkciju.
Ma zapravo mi je najviše žao pauka Đure, sad se bogac prepo od tog rondanja i nabijačine i ko zna kud se siroče zavuko. Trebaš ti slušat kako neko pretura po svemu pušta tuš i nemre se ispravit, i onda još otkine vrata od ormarića.
Kad bi znala da ih voli, točno bi mu ostavila dva tri čvarka da se i on dobije od stresa.

02

ponedjeljak

svibanj

2022

Situacija oko tegle

Ja stalno imam neke situacije sa biljkama, šta sadnicama šta sjemenima.

Sagu o naglotamnocrvenoj magnoliji ste popratili, ispalo je da je bijela naskroz. A prije nekih dva tjedna posijala sam sjeme prkosa u teglu, nebil nekako opstali jer se moja paradajz terasa pretvori u malu džunglu, cherry paradajzi išibaju do oluka a volovska srca se ispomrse s njima pa nemrem skinut sve zaperke i onda imam paradajze vidljive iz svemira. Znači kupila sjeme i frišku zemlju, čistu teglu i posijala prkose, malo pliće jer tako piše na vrećici. I prije nekih par dana vidim ja da je došlo do naglog razvoja klijanja, hoću reć zeleni se nešta u tegli. Ja sva sretna, idem se navirit, i ima nešta malo prkosa, al ima i . pazi sad - jedno sedam, osam stabljičica paradajza.

Ja u šoku. Pa znam šta sam posijala, znam kako izgleda sjeme prkosa, znam kako izgledaju koščice od paradajza; otkud su se stvorili u tegli, da mi je znat? I to nekakve tamnije biljčice. Da mi neko po noći ne hoda po terasi i ne copra tegle? ( Čisto sumnjam, al ne vidim načina kako su paradajzi mogli niknut iz sjemena prkosa. ) Jebote, ne usuđujem se ništa više posijat, još će mi baobab niknut i podić temelje od terase.

Sjetilo me to pokojne babe koja je jedne godine uobičajeno posijala svaštanešta za flance, i tamo gdje je zatakla kesicu na kojoj je bio karfiol niklo ko ludo. Flanaca za pola tone karfiola ubrat. Susjede navalile ko lude - daj meni, daj meni. Baba sva važna razdijelila flance, trajo taj tukež za karfiolom par dana. I desi se šta? Da to uopće nije bio karfiol nego stočni kelj. Sitni oni listići, ona ko darovatelj ćorava a susjede ko flancoprimatelji isto obezglavljene od ushita jer će imat karfiola ko u priči i eto ti spektakla. Bilo stočnog kelja i za kokoši, i za svinje, i za piliće. Karfiola ni za lijek.

E zato ja nikome neću nudit flance paradajza. Ko zna šta je uopće niklo u toj tegli među prkosima; možda su zbilja baobabi?

01

nedjelja

svibanj

2022

E to je zet

Jelda da ste mislili da samo na Balibegu bijela košulja izgleda nenadjebivo dobro?

I ja sam mislila. Dok nisam u Plesu sa zvijezdama vidjela najljepšeg hrvatskog zeta ( sori zetovi, al iznosim činjenično stanje ). Znači spojit dobru genetiku, 185 visine, zelene oči i tamnu kosu, osmijeh za koji moraš stavit masku za varenje da bi ga gledo...pa kad je kreno paso doble s jednom od naših najboljih plesačica...žene iz žirija u transu, žene u publici u transu, komentari na emisiju - ajme šta je ovo, sve gori. I onda nedjeljom navečer sakrivanje daljinskog u brojnim kućanstvima, da ne bi kome palo na pamet štračit po teveu jer se ne zna kad će se najljepši zet ukazat sa svojom plesnom partnericom, plus šta treba durat šta žiri, šta voditelje da bi se pročistilo vidno polje. Čovjek je naprosto prototip prokulin kapi za očobolju.

Pa onda uz sve to, još je radi ljubavi doselio u Hrvatsku. Dobitna kombinacija. Naučio hrvatski. Možda voli i kuvat, ako ne kuvat - barem prat suđe il peglat. Ko da ga gledam - potfrkani rukavi, kuva neke brazilske kerefeke i barata suđem bolje od Karapandže ( sori Stevo, al i izgleda bolje ). Pa i da skuva nešta skroz nejestivo, kućeš mu zamjerit kad uz zasljepljujući osmijeh poservira sve na stol? S vremenom maska za varenje više ne treba, naviknu se oči na blještavoću.

I šta sam još htjela reć? S godinama skužiš da su ti prioriteti skroz drugačiji. Pa ja recimo drobim o pegli i o kuvači gledajuć fotku il ples frajera koji izgleda ko milion novaca. A o čemu bi drugom mogla il trebala drobit postklimakterična žena, molim vas?


29

petak

travanj

2022

487

Kada sam vidjela kamione s vojskom kako kreću prema centru grada, postalo mi je jasno da se tamo dogodilo stravično razaranje, puno gore od onoga što sam vidjela na svojoj kući i u Brezju.

Kada sam vidjela spot sa snimkama po prvi put, mislila sam da će mi srce prepući od bola. Nestalo je toliko toga poznatog i voljenog. Nestao je ubrzo i spot sa tv ekrana, jer je bilo puno pritužbi da sadrži uznemirujuće prizore. Bilo bi zanimljivo saznati i gdje su nestali novci prikupljeni od telefonskih poziva na broj objavljen u spotu.

Kada sam prvi put kročila u centar grada – a trebalo mi je puno vremena da kročim – shvatila sam zašto tako dugo nisam htjela proći centrom. To je naprosto obrambeni mehanizam; ako se pravim da ne vidim i ako ne odem tamo, možda se desi čudo i sve bude kao prije. Jednako tako ne ulazim u sobe s pukotinama na zidovima, i pravim se da ne vidim jezivu pukotinu u hodniku, ispod koje je u trenutku potresa stajao moj hrabri dječak.

Kada sam krenula na posao i ugledala moćni stroj koji je počeo uklanjati dijelove oštećene Prve osnovne škole, pomislila sam kroz plač – dobro je, što bi se dogodilo da naša djeca nisu bila na zimskim praznicima? Još uvijek nije krenula izgradnja nove škole, zadnji je rok bio prvi travanj ove godine ( one prvotne rokove nećemo ni spominjati jer ih je bilo previše ).

Kad god prođem kraj Doma umirovljenika, pomislim na našu starčad koja umire raseljena kojekuda, daleko od svoga grada. Još uvijek nije završena obnova, navodno će biti gotova za godinu dana (one prvotne rokove nećemo ni spominjati jer ih je bilo previše ).

Kad god hodam rubom kolnika, pravim se da ne vidim sve rastrgane krovove, oluke koji vise, prozore koje nije otvorila ljudska ruka i pukotine na zidovima koje se sve više šire. Razmišljam o našoj djeci koja ne mogu doći i proći kroz centar grada, a da nisu životno ugrožena. Nogostupi su neuporabljivi, a ministarstvo kulture i dalje nema predodžbu kada i na koji će način obnoviti staru gradsku jezgru.

Prošlo je 487 dana. Nas se i dalje poziva da budemo strpljivi, serviraju nam se brojke za koje nitko ne zna od kuda dolaze i iznose podaci o broju obnovljenih kuća. Gospodo ministri, pa ne možete očekivati od nas da se pravimo da vidimo nešto čega nema. Dovoljno je što se pravimo da ne vidimo nešto čega ima – naših oštećenih kuća, opasnih građevina koje se ne uklanjaju, silnih elaborata i zahtjeva koji se zagube po kojekakvim ladicama, nesigurnih puteva kojima hodaju naša djeca, potresa svako toliko.

Biti će zanimljivo vidjeti vas kada dođete u sklopu kakve predizborne kampanje u ovaj ispaćeni, razrušeni grad. Još će zanimljivije biti vaše obraćanje nama, ljudima koji su preživjeli dva razaranja svoga grada u trideset godina i već 487 dana slušaju vaše pozive na strpljenje, vaše brojke i isprazna obećanjakoja tako šuplje zvuče.

Najzanimljivije od svega je slijedeće, gospodo – MI OD SVOGA GRADA NEĆEMO ODUSTATI. Koliko puta vam to treba ponoviti? Mi nismo nevidljivi ljudi u razrušenom gradu; mi smo silno izranjavani ljudi koji svoj grad, onakav kakav je bio, nose u svojim mislima i srcima.
Imate li vi petlje za tako nešto?

28

četvrtak

travanj

2022

Samo budite ljudi...

Oskar Schindler bio je izniman čovjek.

Od sigurne je smrti spasio 1200 Židova, koje je zaposlio u svojoj tvornici emajla i činio je sve što je bilo u njegovoj moći da ih spasi od strašne sudbine koja je snašla njihove sunarodnjake u vihoru Drugog svjetskog rata. Sav je novac potrošio na podmićivanje onih koje se moglo potkupiti kako bi spasio svoje Schindlerjuden.
1964. godine odlikovan je u izraelskom Yad Vashemu i proglašen Pravednikom među narodima. U ono je vrijeme bio tek treći kršćanin, ali i jedini bivši pripadnik NSDAP-a koji je primio to priznanje. Kada je preminuo, po vlastitoj je želji pokopan na katoličkom groblju, na brdu Sion u Jeruzalemu.

Danas je Oskaru Schindleru rođendan. Danas je i Jom hašoa, dan sjećanja na žrtve holokausta. Obilježen je diljem svijeta, pa i u Auschwitzu, tvornici smrti koja je progutala tolike nevine ljudske živote.

Toliko sam puta već ponovila ovo što ću sada izreći. Nitko od nas rođenjem ne može odabrati boju kože, vjeroispovijest ili spol, ali zato može odabrati kakav čovjek će biti i gledati sebe u svakom drugom ljudskom biću koje mu dolazi u susret. Mogla sam se roditi bilo gdje na svijetu; sudbina mi je dodijelila Hrvatsku kao domovinu. Zemlju neizmjerne ljepote i prirodnih bogatstava, zemlju koju godinama raspinju baš zbog svega što se izdogađalo tijekom Drugog svjetskog rata. Upiru u nju prstom i oni koji nisu vrijedni niti jedne njene stope.

Što zapravo želim reći? Rođena sam dvadeset i dvije godine nakon tih strašnih zločina, dakle ničim nisam mogla utjecati na nečija zlodjela. Mogu utjecati samo na svoje postupke i način na koji prilazim ostalim ljudskim bićima. Roditelji su me naučili da svakog poštujem i da je svatko jednako vrijedan ukoliko je dobar čovjek. Naučili su me da ne činim nikome ono što ne bih htjela da netko meni čini. Neizmjerno sam im zahvalna na tome što zahvaljujući njima nikada u nikome nisam gledala ništa drugo osim ljudskog bića.

Uvijek i u svemu treba biti čovjek drugom čovjeku. Možda ćete lijepom riječju, djelom ili osmijehom nekome vratiti izgubljenu nadu ili radost. Možda ćete mu spasiti život, baš poput Oskara Schindlera.
Samo budite ljudi jedni drugima; to je najljepše što možete darovati svijetu.

( kažu da se današnji dan obilježava paljenjem šest svijeća; nadam se da i ovih šest majušnih dušica imaju istu snagu i poruku )


27

srijeda

travanj

2022

O bebi, trganju i svačemnečem

Ja sam od svoje štrigane kume dobila na poklon bebu u krasnoj dugačkoj opravi. Imala je plave oči i kad je polegneš kapci su joj se zatvarali ko da spava.

Uglavnom je sjedila na krevetu jer je moja ispaćena roditeljica pretpostavljala da bi ja mogla bebi napravit ko zna šta, pa se ta beba nešta nasjedila na krevetu sve dok tata nije podivljo i reko - pa oćeš ti više dat tome djetetu da bar pomakne tu jebenu bebu s jednog kraja kreveta na drugi? Dijete dobilo bebu i ne smije je ni pogledat jer ima urokljive oči il šta? Ispaćena roditeljica je istog trena makla bebu s kreveta i uručila mi je s podignutom lijevom obrvom, šta je u prijevodu značilo - nemoj da ti padne na pamet raskapat po bebi, glavu ću ti rašerafit.

Šta bi tek rekla da je umjesto mene rodila bodibildera koji se oženio bebom? Dobro, bebom koja služi u određene svrhe, al bebom. I strgo ju je za mislim mjesec dana. ( Šta joj je radio - e to ne piše u članku koji sam pročitala, al ju je strgo. ) E onda je beba otišla na popravak, Da je pokrpaju gumelezungom, zamijene sve to šta je supružnik razalatio nepravilnim rukovanjem, ko zna kakvi su sve kvarovi bili u pitanju. Sumnjam da ju je propalio ćikom jer je bodibilder, oni briju na zdrav život i ne puše. Uglavnom, dok je čeko da se njegova beba vrati sa popravka uspio ju je i prevarit, tako piše u članku. Naravno ne sa ženom, ko bi slušo ženu da mu prepriča šta je sve stavila u rižoto, a i žene uglavnom stalno boli glava kad dođe vrijeme za leć u šlafcimer. Ni sa drugom bebom. Našo čovjek nešta, citiram - nekakvi čudni srebrni predmet sa izbočinama, i prevario rođenu bebu, pardon suprugu.

I čitam ja to, i sve ne vjerujem onom šta čitam. Znači plati bebu par desetaka hiljada novaca, pa je onda oženi i potrga? Za mjesec dana? I onda je još prevari sa nečim srebrnim?

Ima on sreće šta ga je rodilo na drugom kraju zemaljske kugle. Da ga je zapala moja ispaćena roditeljica, pa glavu bi mu rašerafila. Prvo zato šta njegova beba ne bi ni pod razno sjedila na krevetu, a drugo zato šta joj je išlo na ganglije trganje igračaka. Ženidbu neću ni spominjat; požalio bi dan kad mu je babica presjekla pupčanu vrpcu.
Čitam i ne vjerujem šta ćitam, života mi moga.

( photo by luftika, šta reći; tu je beba još čitava )

25

ponedjeljak

travanj

2022

Riverova priča

Svijetom hoda puno svirepih čudovišta koja su u stanju činiti samo zlo. Srećom, radi ravnoteže ima i prekrasnih ljudi koji svojom dobrotom i ljubavlju iscijele svaku, pa i onu najgoru ranu.

Ovo se uistinu dogodilo u jednom okrugu u Kaliforniji. Čovjek je bio u noćnom ribolovu sa sinom i baš kad su se spremali krenuti kući čuo je, a onda i vidio automobil koji je u mrklu noć pored rijeke dovezao prikolicu za konje i iz nje izbacio ono što vidite na prvoj slici - potpuno izgladnjelu životinju pretvorenu u kostur, na rubu smrti. Nazvao je tamošnjeg šerifa i zajedno su pozvali čovjeka koji spašava životinje više od dvadeset godina. Uspjeli su ubogu životinju prevesti do veterinarske bolnice, nadajući se čudu.
I čudo se uistinu desilo. River, kako su ga nazvali, je očito silno želio živjeti. Nakon puno njege, hranjenja i ljubavi koje su mu pružali iz golog kostura prekrivenog kožom pretvorio se u prekrasnog, zdravog konja.

Kad god naiđem na ovakve priče - a ima ih puno, previše - ostanem zgromljena količinom svireposti koja može obitavati u ljudskom biću, pod uvjetom da netko tko je u stanju učiniti nešto ovakvo može biti svrstan u ljudski rod. I ne čine to samo životinjama; čine to i djeci, ženama, onima koji se ne mogu braniti jer su bespomoćni.

Pa ako prepoznate svirepost u nečijim pokretima i pogledu, učinite nešto. Zaustavite pohod zvijeri i onemogućite joj da dalje svijetom čini zlo. Pomognite onima koji nijemo vape za pomoći.

( fotke - Turlock Journal i stranica We Love Pets )










23

subota

travanj

2022

Spavanac

Sinoć su moji najdraži frajeri nakon dugo vremena obojica prespavali kod mene.

Oni su najbolje i najvažnije što imam od života, i možete samo zamislit koja me živčanoća hvata pri samoj pomisli da bi moglo strest dok su oni sa mnom. Srećom djeca funkcioniraju na sasvim drugi način; moj najdraži frajer nema nikakvog straha kad ulazi u kuću u kojoj je doživio najsnažniji strah u svom životu.
Za večeru naručujemo ćevape i pomfri, to uvijek ima prolaz. Manji najdraži frajer je malo žalostan jer nema njegovog omiljenog pilećeg paprikaša, al ajde – ima krumpirića i ćevosa pa može proć. Pojeli i sladoled, i došlo vrijeme za zaleć.
20:00 – oblače se pidžame, zapravo najdraži frajer je ne oblači jer je blizu kamina koji se oteo kontroli i u kući je ko da smo na havajskoj plaži ( meni je još više vruće od živčanoće, al nadam se da se ne vidi ) pa otvaram i kupaonska vrata da temperaturu smanjim na možda tridesetdva stupnja; gledamo Lucky Lukea i manji najdraži frajer kaže da je i on zatvorenik, jer njegova pidžama ima pruge ko odijela braće Dalton
20:30 – manjem najdražem frajeru se kaka; dizanje i obavljanje vecea ( dok on bavi ja pušim u kuhinji i vježbam duboko disanje, jer sam ne živčana nego izbezumljena od živčanoće ) pa se vraćamo u ležeći stav
20:45 – manji najdraži frajer pokušava skinut donji dio pidžame pa se natežemo oko toga jer on nije blizu kamina; najdraži frajer je na rubu da zaspi, al nikako se nariktat jer mu je vruće, pa se ja takva izbezumljena sjetim da smo zatvorili vrata od kupaone, dižem se i otvaram ih
21:15 – najdraži frajer spava, a manji najdraži frajer pravi ručicama sjene na zidu i šapće – jel vidiš ovo je ptica, ovo je zec, evo i vuka; ja šapćem – psssst, brat je zaspao, budi tiho...i samo smo se umirili i zaspali
00:15 – budi me tresak, pala sa stola keramička zjelica koja je ostala na stoliću ( manji najdraži frajer nemirno spava pa sam nariktala stol i jastuke od garniture na njega da mi se dijete ne prekopitne na pod; biće se okrenuo i pogurao jastuk i ode zdjelica u paramparčad; dižem se i metem krljke od zdjelice, usput popijem i šlaftabletu, i dok sam pušila u kuhinji pročitam da je gadno streslo u Bosni; popijem još jedan persen da smirim nalet tjeskobe
02:00 – proklinjem trenutak kad sam išla štračit po mobilnom uređaju jer nemrem zaspat, džabe tableta, a i cucki laju da ori cijelo Brezje; manji najdraži frajer nešto ružno sanja i počinje plakati pa ga dragam po nožicama i ušuškavam; zaspala u nepoznato doba, valjda kad me skroz smorilo prevrtanje
06:00 – budim se i gledam moje najdraže frajere kako spavaju zamotani u tople, mekane deke; šuljam se u kuhinju, stavljam vodu za kavu i ložim kamin u blagovaoni, da im bude toplo za doručak

Zapravo sam jako ponosna na sebe jer sam nadvladala demona straha.
Doista uz puno truda, ali sam ga nadvladala.

21

četvrtak

travanj

2022

Dizertacija o žljezdama

One su sastavni dio ženskog tijela. Nazivaju ih raznim imenima - dojke, grudi, odnedavna po gotovo svim portalima u naslovima vrišti riječ sise, ja recimo koristim riječ cicke. Činjenica je da govorimo o žlijezdama kojima je svrha dojenje djece, a zapadnjačka civilizacija od njih je stvorila cijela čuda.

Pa sa svih društvenih mreža vrište fotke pjevačica, glumica, starleta, influenserica sa dubljim dekolteima, sa dekolteima tak dubokim da se zapravo sve vidi, sa mlječnim žljezdama zamotanim u prozirne krpe, sa istima na izvolte...Iskreno, meni ko nekoj prosječnoj ženi je pun više kufer ( u dva ne bi stalo ) tih vrisaka od fotki. Pa sve ih imamo, jebote. One koje imaju male htjele bi imat velike, one koje imaju velike htjele bi imat male, one koje imaju novaca hodaju po plastičarima pa se igraju ko Alisa u zemlji čuda kad ono nešta pojede pa se smanji, pa se poveća. Sve ih imamo i čemu radit nauku od tih izraslina na prsnom košu? Pogotovo pritom mislim na sve one koje nemaju pametnijeg posla neg od mlječnih žljezda normalne veličine napušu lopte, koje onda guraju svima pod nos jer je to najbitniji faktor nečijeg uspjeha. One koje imaju genetsku strukturu takvu da prirodno imaju ogromne mlječne žljezde još gore bombardiraju, al non stop - te u ovom, te u onom, te se napni nalijevo, te se napni nadesno. A sve uz prigodne poruke tipa - alaj volim proljeće, vide mene na klupi, evo pišem pa mi palo na pamet opalit selfi i tak. Uglavnom dubokoumlje prati to eksponiranje mlječnih žlljezdi, jer ih se naprosto mora eksponirat. Ona koja ih ne eksponira, osuđena je na nepraćenje i trnovit put do uspjeha ( osim naravno onih koje su svoj put do uspjeha izborile davno, dok još za to nisu trebale fotke mlječnih žljezda i bilo je dosta znat pjevat il glumit ).

Ja ko prosječna žena želim ovdje izjavit da mi je al stvarno pun kufer i njih i njihovih žljezda i silikonskih umetaka veličine San Marina. ( Vjerujem da se muškarci i neće složit sa mojom tezom, pa nek slobodno uživaju u širenju spoznaja iz biologije i estetske kirurgije. Ja više ne mogu, života mi. Krenem pročitat vijesti, a ono samo izlijeće - evo je sve pokazala, evo je srušila Instagram, evo je zapalila pola Evrope. Pa baš ću morat prestat čitat vijesti po portalima.

Kad bolje razmislim, ni to nije loše. Ionako ništa pametno nema za pročitat, samo se nasekiram. )

19

utorak

travanj

2022

Jedna nostalgična

Jako je hladno. Jedva sam dočekala da dođem kući, naložim kamine i zatvorim za sobom kućna vrata, ostavljajući udare hladnog vjetra da fijuču po pustoj ulici.

Danas su mi osjećaji izmiješani poput akvarela kojem se dodalo tek trunčicu previše vode, pa boje nježno prelaze jedna u drugu, ostavljajući pomalo neobičan trag na papiru.
Na današnji je dan zauijek usnula jedna od tatinih sestara, vrlo blaga i plemenita žena. Vrlo se rano počela boriti sa trombozom, i sjećam se kako je nikad nisam vidjela bez elastičnog zavoja na nozi. Voljela sam ići k njoj iako mi se hodanje do njene kuće uvijek oteglo do beskonačnosti – prvo prugom, pa Mažuranićevom i nizbrdo sve do kuće od velikog Nikole ( za neupućene – bio je vrlo visok čovjek pa su ga Petrinjci zvali veliki ili visoki Nikola ) i onda najduži dio puta, Gajevom do samog kraja ulice. Imala je prekrasne marelice koje su i danas moje najdraže voće, iako ni njenih marelica već dugo nema i niti jedna druga marelica nije imala tako mirisne plodove.
Na današni je dan rođena moja najdraža sestrična, koju sam oduvijek najviše voljela. Odrasle smo zajedno, i kako su godine prolazile bilo je dovoljno da se pogledamo pa da znamo što ona druga misli. Život ju je odnio daleko, predaleko da bi se često vidjele, ali one koje voliš ionako uvijek nosiš u srcu i mislima, i bliskost je nedirnuta kilometrima koji nas dijele od onih koje volimo.
Na današnji je dan rođena i moja najdraža profesorica, ona radi koje sam poželjela studirati jezike. Bila je vrstan pedagog i predavač, uistinu posebna. Došla je i na promociju moje knjige na Knežiji; tada nisam znala da je više neću vdjeti živu. Njen sin mi je rekao kako ga je zamolila da joj u hospicij donese moju knjigu, i koliko me usrećio toliko me i rastužio tim riječima.
Na današnji je dan rođena i jedna od mojih najdražih prodavačica, iz mog nekadašnjeg kvartovskog dućana kojeg je zatvorio potres. Uvijek ljubazna, uvijek nasmijana i strpljiva. Samo ona zna s kakvim je problemima i tegobama ponekad došla na posao, ali to se na njoj nikad nije vidjelo. Osmijehom ih je - poput koprene - uvijek vješto prikrila.

Život nam uvijek ispune ljudi koje pamtimo po tragu ostavljenom u našem postojanju. Ne treba puno za sreću; tek oni kojima je stalo da svoju sreću podijele s vama i uljepšaju vam sasvim običan dan.
Uz sretno – tužna sjećanja na neke osobe koje zaista volim, dan mi je uljepšao i par crvendaća koji ponovo savija gnijezdo pod susjedovim krovom.
Život je to, prepun sitnica koje vrijede više od svih novaca ovog svijeta.

18

ponedjeljak

travanj

2022

Kako prežderan preživjet lift

I tako. Sve šta je lijepo kratko traje, pa i produženi vikend i obligatno prežderavanje tijekom spomenutog vikenda.

Šunke još ima u tragovima, taman za jednu lajt večeru i možda za napravit francuski krumpir od ostataka. Punjena jaja su riješena ( e to volim jednako ko i šunku – kuhana jaja na pola, pa se izdube žutanjci i pomiješaju sa sirom i malo vlasca, napune se prerezotine i slažu na finu posteljicu od vrhnja i majoneze ). Francuske ima još, ja sam podbacila ove godine jer sam samo tamanila mladi luk. Hrena će bit za konzumaciju još neko duže vrijeme, rekla sam vam da sam ćapila krivu flašicu sa police u kateceu i ljut je do te mjere da smota žlicu kad ga kreneš grabit. Breskvice su pojedene, najveći dio riješila sam kad je drmno potres u uskršnjoj noći, pa dok sam se pokušavala smirit da zaspim pojela sam nepoznat broj breskvica uz svjetlost tevea. I mogu vam reć da je baš fora jest naležećke breskvice; legneš ko Kleopatra na bok, breskvice kraj sebe i opali. Kad si pod stresom onda ne razmišljaš jel normalno to šta radiš, bitno da te smiri. A mene jako smiri okus breskvica i hruskanje kristal šećera pod zubima ( ne volim štaubšećer, on praši ko blesav i lijepi se po ustima još blesavije ).

I kad već spominjem te francuske đakonije, šta mislite kako bi želudac - pretrpan šunkom, jajima, francuskom, mladim lukom, breskvicama i sve obilno zaliveno recimo fantom – reagiro na vožnju liftom do vrha Ajfelovog tornja? Kad lift krene pa se to sve uskubura u želucu, pa proradi svašta – ispušni plinovi, količina pojedenog, možda malo straha od visine jerbo je vrh tornja na nekih tristo metara...Pa te strah otvorit usta da bilo koga pitaš jel ima još puno papa Štrumf, da ne izviri pero od mladog luka il komad breskvice koji su u vožnji izmakli kontroli pa se možda malo vratili na početnu poziciju. Kad dođeš na vrh valjda bude lakše, gledaš s te visine Pariz duboko negdje dolje pod nogama, a onda dođe trenutak da se vratiš nazad liftom, pa pero od luka i komad breskvice opet stvaraju blagu nelagodu, samo sad zbog kontra smjera. I kad izađeš iz lifta, dođe ti da poljubiš majku zemlju al ne smiješ ni pomislit na to jer su noge još lelujave i nemreš se baš tako lako ni spustit na koljena, da ne bi pero od luka i komad breskvice potakli ostatak od prežderavanja i neslavno završili u travi.

A možda na ulaznici za vožnju na tristo metara visine negdje i piše – nemojte se ni slučajno prežderavat prije vožnje, ne stane toliko džogera i kanti u lift.
Mene bi izbacilo iz lifta na pola puta, il zbog zavijanja po crijevima od gladi, il zbog onog pera od luka i komada breskvice koji bi mogli uznemirit ostale turiste.

( fotke - moje, malo jela za pod zub i pogled sa visina koji sam danas dobila na Whatsapp )



16

subota

travanj

2022

Jaja svuda, jaja oko nas

Pune su društvene mreže jaja, pa obzirom da reda mora biti - reko bi gospon Šafranek - evo i ja keljim dvije potpuno različite košarice.

U jednoj su šarene, vesele pisanice koje sam nalarfala uz pomoć najdražih frajera. Srećom sad ima za kupit ovih naglopametnih malenih naljepnica koje se s lakoćom kelje na jaja; kad se sjetim onih nekadašnjih tankih preslikača koji su prvo stajali u vodi, pa moraš imat kirurški preciznu ruku za zakeljit ono tanko govno na pisanicu, pa taman kad misliš da si uspio sve se sfafulja i zgužva, prestrašno. Tako da su frajeri lijepili slije sve u šesnajst.
U drugoj su pisanice za koje moraš imat ruku primarijusa profesora doktora i disciplinu mozga pilota - reko bi naš Jure - da bi ih ispiso. Naravno da ja ne radim te pisanice, meni bi trebalo pola godine za recimo dvije ovakve napravit. Te daj pravi vosak, te piši tankim perom, te kuvaj u boji...mislim lako je za kuvanje, al vosak i pero mi nekako ne leže u ruci. Onda sam ih čuvala svake godine kad dobijem i eto košarice samo takve.

Uglavnom je sve pod kontrolom; šunka je na sigurnom u frižideru, isto ko i francuska, mladi luk je u špajzi, još sutra da skuvam jaja i nafutram ih majonezom, sirom i vlascem i može počet prežderavanje. Jedino sam napravila kardinalnu grešku pa sam kupila čisti hren a ne hren umak, pa kad sam punu malu žlicu utrpala u usta...ajme meni. Pročistilo mi sve od korteksa preko suznih kanala do sinusa, evo me još peče. Tako mi i treba kad ćapam flašicu bez da pročitam šta piše na etiketi.
Kupila sam i paketić breskvica ( pritom ne mislim na voće ), vidila ih u Lidlu i poletila mi ruka momentalno, šta mogu kad ih volim jest. Stolnjak ide na stol sutra ujutro, da se izbjegne flekove tijekom večere kako to obično biva kad u nedoba staviš stolnjak na stol. Lani sam ga, ako se ne varam, zasrala ajvarom dok smo večerali na veliku subotu, pa da izbjegnem micanje jaja i grančice i svačegnečeg bolje da onda ujutro osvane čist na stolu do prvog obroka.

Sad idem na miru provarit večeru i psihički se pripremit za sutrašnje unošenje šesthiljadaosamstopedeset kalorija.
Pa treba i pojest to šta se potrpalo u frižider, jel tako.




14

četvrtak

travanj

2022

Lipsala i gotovo

Jučer sam lipsala. Al doslovno.

Naradila se na poslu kvalitetno, pa došla doma, a tamo...slaganje kutne garniture u punom jeku, stigla i drva jer sam pokurila skoro sve do klipe, znači radi se na sve strane. Ajde malo porazgovarala sa drvodostavljačima, pa kad su otišli krenula slagat kutiješine od garniture. Počela me trgat kičma pa odustala nakon treće kutije. Malo pojela, pa odvela manjeg najdražeg frajera na šišanje. Srećom je salon blizu, a i on uvijek ima zanimljivih komentara i pitanja. Dovela ga ošišanog natrag i zatekla složenu garnituru, pa se malo divila zajedno s najdražim frajerima, a onda se malo prije pola osam sjetila da mi je zadnja šansa za pokosit dvorište jer od velikog četvrtka nadalje nema loštranja po zemlji.

Ajde brže razvlači produžni kabal i kosilicu i raspali, šta ću drugo. Pokosila i pomela stazicu. Ispratila najdraže frajere i tješila manjeg jer se rasuo na travi u mrakači, pa sam morala tjerat zeca koji ga navodno uvijek sruši i jedino se mene boji ( zec, ne manji najdraži frajer ). Probala prtljat po laptopu, bez rezultata, pa gledala teve i zaspala uz najdražu seriju. Dizala se u pola jedan pit šlaftabletu.

Danas sam opet lipsala. Natrpala se u kateceu – dve litre omekšivača, jaja, hren, majoneza, piletina, novi krevetić za Boni. Jedva to doteglila kući. Poskidala zavjese i bubnula ih prat. Pustila dušu peruć prozore, jer ja još uvijek imam one duple prozore, naravno trokrilne. Objesila zavjese nazad, već polupokretna od tog hopsanja goredolje.
Sad uživam u pucketanju kamina,divim se novoj garnituri i čekam da vešmašina opere, da natakrčim veš na stalak. Uz malo sreće možda ne zaspim uz omiljenu seriju i uspijem iz kištre izvadit pastrve za sutra i piletinu za paprikaš koji planiram kuhat za subotu, jer ga manji najdraži frajer obožava.

Uglavnom sam lipsala i jedva čekam nedjelju da se onak rudarski najedem šunke, jaja, luka i francuske.

12

utorak

travanj

2022

Sutra je novi dan

Gospon laptop opet otkazo suradnju. Još sinoć. Navodno je nešta ažuriro, pa se ukazala nada da bi možda danas naškrabala štogod, al onda se gospon predomislio. Čmrlji, vrti, otvara pa ništa. Pravi se grbav, a mogo bi takav i ostat kad mi padne klapna. Recimo slučajno ga zavitlam nasred bivše ruševine pokraj kuće pa nek tamo vrti do sudnjeg dana.

Baš je gadno kad se navučeš na pisanje a onda se strefi da nemreš pisat. Ostaću bez čitalačkog auditorija dok se to govno smiluje i proradi.

Inače obitavam u iskrčenom dnevnom boravku, snizilo kutne garniture pa se bržebolje poklikalo da se ima nešta novo u kući. Sad kad se nakašljem zvoni ko u tornju kelnske katedrale, u boravku samo teve, priručni krevet, Boni i ja. I ona se sirota prepadne kad kašalj počne odzvanjat. Sutra navodno stiže kutna garnitura, al taj cirkus moram propisno opisat a ne ovako navrat nanos, pikajuć po mobilnom uređaju.

Nadam se dobrom razvoju situacije oko elektroničke opreme i namještaja. Vidjećemo šta će donijet sutra.
Rekla bi Scarlett - sutra je novi dan.

09

subota

travanj

2022

I ove godine grančica

Već treću godinu zaredom slažem instalacije koje služe kao zamjena za maslinovu grančicu. Život donese gorke godine, koje onda proživljavaš i preživljavaš najbolje što možeš.

2019. je korona već naveliko bjesnila u uskršnje vrijeme, i maslinovih grančica nije bilo za kupiti kao inače. 2020. zvijer iz utrobe zemlje dodatno je pojačala gorčinu postojanja. Pa opet ljudi pokušavaju skupiti krhotine svojih duša i života, crpeći zalihe snage za koju nisu ni znali da je imaju. Nastoje barem malo održati ono što su godinama uzimali zdravo za gotovo, kao što je recimo imati malenu maslinovu grančicu koja simbolizira mir, snagu i nadu. Sve nam to ovih godina toliko treba, možda više nego tijekom cijeloga života.
Nekada su ljudi umjesto maslinovih grančica u kuće donosili procvjetale grančice voćki ili drijenka, onog što su mogli pronaći u preduskršnje vrijeme. Tako sam ja danas ponovo složila grančicu od onog što sam uspjela naći iza leda i hladne kiše koja se sručila nad Petrinju. Neka unese mir, snagu i nadu u sve dane koji su ispred mene.

Svi se uljuljamo u neku sigurnost i u sivilu svakodnevice zaboravimo koliko nam je zapravo dobro. Tek kad se desi nešto strašno poput svega što nas je snašlo i još uvijek nas snalazi shvatimo koliko smo puno imali i koliko je malo potrebno da ostanemo bez svega poznatog i voljenog, bespomoćni da išta promijenimo.

Krajnje je vrijeme da shvatimo koliko smo zapravo krhki i koliko smo potrebni jedni drugima. Kada umorni posrnemo pod teretom koji nam život nemilice stavi na pleća, jedino nam drugo ljudsko biće može pružiti ruku da ustanemo i krenemo dalje. Vratiti nam mir, snagu i nadu. Vratiti nam osmijeh na ugaslo lice.
Blago onima koji su toga svjesni.


08

petak

travanj

2022

Aj zera lezi...

Gle ti ovo...pustilo me danas pisat. Sve ne vjerujem, krenula sam samo probat da vidim jel nekim čudom mogu doć u svoj mali svijet. I gospodin laptop odlučio surađivat, biće se i on prepo motorke ko magnolija pa odlučio da je bolje pustit me da mlatim praznu slamu nego da ga skršim popola jednim potezom.

Jedva sam dočekala vikend. Da samo malo odahnem od brojki. Puno bi toga trebala i napravit, al obzirom da je vrijeme takvo kakvo je i trga me po kičmi ko da me bijesni psi razvlače nekako mi se čini da će bit slabe vajde od nekog velikog rada. Poleti lezi, poleti sjedi. Promišljaj šta bi sve trebalo očistit, pa zaspi u naletu razmišljanja, po mogućnosti oko pola pet popodne, tak da kad se probudiš poludiš jer znaš da ćeš navečer zaspat otprilike nikad. Nastojaču barem poskidat zavjese i bubnut ih da se peru, da ne bude da baš noktom nisam pomakla.
Kad već govorim o noktima, trebala bi izrajbat noge, šta kaže moja susjeda Radica. Ono, noge u lavor pa turpije i te štokakve alatljike i poredit tabane, i to je poso. Bolje išta nego ništa. I pofarbat bi se trebala, to isto nije prezahtjevno.

Mogla bi složit i uskršnju grančicu, koju sam sama radila dvije godine u nedostatku maslinove grane. Lijep je to običaj, i čak mi se malo više i sviđa pogled na tu grančicu punu boja i cvjetova. Nekad ni nije bilo maslinovih grančica za kupit, pa su žene slagale grančice od cvijeća kojeg se moglo ubrat.

Jel i vi primjećujete kako je zanimljivo provodit vikende kad zagaziš u neke godine? Nema nervoze, nema spremanja nikud, nema nabadanja u štiklurinama ni šminkanja ( za radoholičare - nema da se polomiš od posla ta dva dana šta bi se trebo ko čovjek odmorit ). Čim dođeš u petak kući s posla, kariranu pidžamu na sebe i bez nervoze. Skuhaš si čaj, pogledaš omiljenu seriju il neki dobar film i tu i tamo pomisliš - ajme trebala bi ovo, trebala bi ono...al onda ležiš i čekaš da te prođe. Uz prigodnu misao - ništa ja ne moram, ja sam se namorala.

Pa sukladno tome, odmarajte vi koji mislite da trebate il radite vi koji mislite da baš morate. Ja znam šta ću odabrat.

( photo by Kuća za odmor Zera rust'ke, tako barem piše )

06

srijeda

travanj

2022

Tehnički problemi

Eto me zafrkava laptop. Sve hoće, svud hoće, al prebacit me na moju rođenu stranicu neće pa neće.

Pisat na mobilnom uređaju pričuljke je muka samo takva. Te slabo vidim, te mi ispravlja ono šta napišem... sto čudesa. ( Evo recimo sad napišem čudesa, on mi ispravi u čudesna, pa ti piši.) Tak da sam trenutno onemogućena nešta naveliko pisat. Pa dok se pacijent od laptopa ne dozove pameti, čitajte stare pričuljke. Jerbo me izluđuje tipkanje jednim prstom i stalno gledanje jel opet ispravio neku moju tvorevinu bez mog dopuštenja.

Nadam se da će se laptop brzo dozvat pameti. Držite fige.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.