22
srijeda
ožujak
2023
Kralj čekaonice
Strašno sam umorna; svakodnevno putovanje, čekanje, zračenje ( a sve je počelo 6. veljače, majkosvetabožja ) plus ovo ludo vrijeme uzima svoj danak.
Trebaće mi totalno resetiranje kad sve ovo završi. A završiće, uz malo sreće, negdje početkom četvrtog mjeseca. Bilo bi idealno da moj ispaćeni životni supatnik do tada konačno digne taj usrani eurodžekpot, pa da konačno kupim kamenu kuću negdje na obali i počnem pisat neku hit knjigu. Štajaznam, tipa „Dnevnik malog Perice“ samo sa modernijim likovima, pa da se snimi filmska uspješnica tipa „Tko pjeva, zlo ne misli“. Al to prvo mora past eurodžekpot za to piskaranje, jel tako. Zašto eurodžekpot – pa da mogu ić na redovite kontrole helikopterom ko Šuputova na koncerte i da ne moram ić radit. Da samo pišem roman svih romana, sa što više smijeha.
Danas me u čekaonici oduševio jedan gospodin od osamdeset godina. Svaki dan neki drugi fensi sako i pripadajuća košulja, uvijek originalan u komentarima i odgovorima. Kaže da se ludo provodi na zračenjima jer mu to dođe ko pauza od žene ( ima osamdeset a njih dvoje su zajedno pedeset tri godine ). Jer da mu nonstop zvoca kaj bi kuhala i onda stalno gleda u onaj papir šta sve on ne smije jest dok ide na zračenje i onda se namrtvo posvađaju jer bi on jeo sve, a ona ne da ni čut. Sutra ujutro ona mora okulistu u Dubravu u isto vrijeme kad i on ima termin zračenja, i kaže da mu već tri dana ponavlja da ne zaboravi spomenut da će malo kasnit u četvrtak; pitam jel probo objasnit da mu je već rekla, kaže da ne vrijedi pokušavat jer da je takva otkad ju je bolje upozno. U mirovinu je otišo nakon dvadesetpet godina radnog staža, ugradilo mu Marlboro bajpas ( tako ga on zove ) i kaže da je reko sinovima da će prije ili kasnije propušit ponovo, kad vidi da je vrijeme za odlazak. Čisto da vidi jel taj Marlboro bajpas još šljaka. Kad su mu rekli da ode na vece i popit vodu ( to je sve predigra za zračenje ) kaže – pa to sam jedva dočekal, moj život nije do ovog ispijanja vode uopće imal smisla.
Daj mi Bože da doživim barem još dio njegovih godina, da ostanem tako bistrog uma i smisla za humor.
komentiraj (11) * ispiši * #
21
utorak
ožujak
2023
I dalje biram sreću
Sve se, prije ili kasnije, posloži onako kako mora biti. Kad se najmanje nadaš, ponekad i u treucima najvećeg očaja ili boli, ukaže se put kojim treba poći; kao da se podigne magličasta nevidljiva koprena i iznenada se otvori potpuno novi pogled na svijet koji te okružuje..
Nikada se nisam mogla dovoljno načuditi onima koji čak i u lijepim stvarima nastoje naći nešto loše, kao ni onima koji jedino i isključivo u materijalnim stvarima pronalaze razlog svog postojanja i smisao svega. Život može biti, i zapravo jest, tako lijep. Nečiji osmijeh, lijepa riječ, radost koju osjetiš kad sretneš nekog dragog prijatelja i čvrsto ga zagrliš, pogled na plavetnilo neba u smiraju dana i pjev neke sićušne ptičice koja u ovoj proljetnoj večeri traži utočište za noć....sve je to nemjerljiva ljepota, neusporediva sa nekim ružnim stvarima koje nažalost prolazimo kroz život, a pogotovo neusporediva sa materijalnim.
Sretna sam jer sam naučila cijeniti dane koje živim i gledati svijet oko sebe sasvim drugim očima. Sretna sam jer još uvijek vjerujem u ono dobro u ljudima, u svjetlost koju donose ljubav i osmijeh dragih ljudi, u ljepotu svega što me okružuje i toliko je snažnije i moćnije od nečijih ružnih postupaka. Sretna sam jer se mogu ujutro probuditi i kroz prozor ugledati komadić neba vidljiv jedino meni, popiti svoju prvu kavu i krenuti u novi dan, zahvalna što je preda mnom. Sretna sam jer svakome prilazim otvorenog srca, bez lažnih namjera; naprosto ne znam biti drugačija. Sretna sam što sam ostala nasmijana unatoč svim ožiljcima na duši; svaki me od njih naučio nečemu, i na njima sam zahvalna jer možda ne bih bila ovakva kakva jesam da me nisu zabolili takvom silinom. Sretna sam jer sam odabrala biti sretna.
I ostatku svijeta želim isto - vedri komadić plavog neba i sreću dovoljno snažnu da promijeni sve ono ružno što se dešava.
( jedna od mojih najdražih fotki, sa promocije knjige u Petrinji 22.10.2019. )
komentiraj (15) * ispiši * #
20
ponedjeljak
ožujak
2023
Savjeti za sreću
Za one koji ne znaju, danas je međunarodni dan sreće.
Sad nek se opet neki uskokodaču ko za Dan žena pa konstatiraju da šta će im međunarodni dan sreće i da su sretni od nula do dvadesetčetri i da šta će njima neko određivat koji je uopće dan, a kamoli međunarodni. Al pustimo to. Ja za takve važne prigode uvijek iščeprkam neki dubokoumni članak sa još dubokoumnijim savjetima, pa sam evo i ovom prilikom si dala truda da samo isprezentiram šta vas sve može učinit još sretnijima neg šta jeste.
Ne bi vjerovali, al prvi savjet je - prihvatite sebe; pa u objašnjenju drobi - imajte realna očekivanja i nemojte kukat ( pa iz prve u roku sad pedeset posto nas skuži da je duboko nesretno, jer bi žene imale četrdeset kila manje, muškarci harem, a kukamo svi zajedno gore od krda kukavica ).
Drugi savjet - uživajte u svemu što radite, ne radite samo zbog novca i slave ( ideš; a ja cijelo vrijeme mislim da svi idu na poso jer im je dosadno doma, a ovi šta im se posrećilo glume u Holivudu za šaku kikirikija ).
Treći savjet - živite za sadašnjost; opet ćorak, jer uglavnom svi rečenice počinjemo sa "da sam onda znala..." i "nagodinu ću..."., od sadašnjosti nema ni s.
Četvrti savjet - izaberite sreću, zamislite svoj život kao priču koja se može mijenjat; sve pet, al za Boga milog zaobiđite Romea i Juliju il gospođu Bovari, valjda znate zašto.
Peti savjet - e ovaj je krucijalan, majke mi - veze su važne, dokazano je da su ljudi u braku sretniji od samaca; šteta da nije potpisan autor ovog divnog članka, da mu kupim kilu narandži i malo čvaraka i da vidim jel živi u sanatoriju il gdje.
Šesti savjet - mislite pozitivno, neka vam čaša uvijek bude polupuna a ne poluprazna; ovo je jako dobro, naročito nakon šest sedam popijenih, mislim čaša, bude svejedno jel poluvaka il polunaka.
Sedmi savjet - razvijajte svoju ličnost; pa razvijam, nego šta radim, evo ubijam se pišuć svaki dan i stalno gledam kolko ima klikova, izoštrila sam i vid i brzinu pisanja i vrijeme potrebno da dođem do tastature ako sam u kuhinji.
Osmi savjet - ne uspoređujte se s nikim, budite sretni zbog tuđeg uspjeha; pogledaj objašnjenje za peti savjet da ne pišem opet isto.
I deveti savjet - prestanite se brinut; jedino ne kaže kak to izvest, uz pomoć polupune čaše il čega.
Jeste sad sretniji kad ste dobili na uvid ove savjete? Ako i niste, ja jesam, jer sam se satrala pišuć e da bi vama približila sreću, i to vrlo mudrim savjetima nepoznatog autora.
Točno razmišljam da i sama počnem pisat savjete tog tipa za sve prigode, lakše je nego smišljat svaki dan ove moje drljobe.
komentiraj (26) * ispiši * #
19
nedjelja
ožujak
2023
Očevima, za njihov dan
Vaš zagrljaj je uvijek najtoplije i najsigurnije utočište; nema tog straha ili boli koji neće nestati u sigurnosti tatinog zagrljaja.
U vašim je poljupcima sva ljubav svijeta; kad tata poljubi razbijeno koljeno suze odmah prestaju.
Najslađa je večera koju pripremi tata; on zna što njegovi mezimci vole i iznaći će načina da mezimce razveseli.
Tata uglavnom zna sve – popraviti bicikl ili potrganu igračku, odvesti na jedan sladoled više i gledati crtiće iako je na nekom drugom programu utakmica.
Tata ponekad uspije zaobići i neke mamine zabrane, a da to ispadne sasvim nepredviđeno i slučajno.
Sretan vam vaš dan, dragi očevi. Znajte da će vaša djeca čitavog života pamtiti koliko ste im ljubavi pružili u svim pročitanim pričama i ispunjenim željama.
Govorim iz iskustva kćeri čijeg oca nema već trideset i šest godina, a tako su žive uspomene na svu ljubav koju mi je pružao.
( tata viđen očima mojeg manjeg najdražeg frajera )
komentiraj (26) * ispiši * #
18
subota
ožujak
2023
Progorelićka
Dok sam ja u bolnici iza operacije pokušavala naučit hodat sa sondom, kateterom i dva drena, moj ispaćeni životni supatnik je u kuhinji imo žešći kulinarsko – suđni incident.
Naime stavio je kuhat nekakvu džigericu, šta li, za Bonkicu, i dok je to kipilo ko blesavo na peći on je valjda prizaboravio da to kipi pa je skokno do Lidla, samo nabrzaka. Po povratku je stambeni objekt zateko prepun dima, jer je voda skroz isparila a džigerica ostala ko briketi za roštilj, skvrčena na dnu ranjgle. I to moje inoks ranjgle koju najčešće koristim za kuhanje krumpira za salatu i zakuhavanje juhe. Meni nije ništa spominjo, da se friško operirana ne sekiram oko takvih gluparija, a ranjglu je izbacio van, ubijeđen da se tome nemre ništa i da će ranjgla ići u smeće.
I onda kad sam se vratila doma, onakva kljakava, palo meni na pamet jest pohanog oslića i krumpir salatu. Lako za oslić, to će se speć onaj smrznuti, al nemrem ja nigdje nać tu ranjglu. Pitam njega, on rješava sudoku i veli – sve ranjgle su u visećoj. Ja se opet odvučem u kuhinju, reko daj se digni da vidiš da nema ranjgle jebote. Tu on živčano dolazi, pa pokazuje veliku ranjglu ( za sarmu ) i manju ranjglu ( za pire krumpir ) i onu skroz plitku a da nije tavica ( za dinstat kiseli kupus ). Reko – fali ona srednje veličine. Pa se ko naglo sjeti – a da, ta je slučajno prigorila pa sam je bacio. ŠTA SI JE??? Pa bacio, tu pokraj japanske dunje. Nabrajam ja – ti vaki ti naki, pa to se oriba, on tvrdi da je to čudo ribanja neizvedivo jer da je ranjgla progorelić neslućenih razmjera.
Tu su mene već i rezovi počeli žigat, a i nasekirala sam se, pa sam bubnula krumpir kuvat u neku drugu ranjglu od drugog servisa i održala kraći ekspoze oko korištenja suđa u mojem odsustvu.
Obzirom da sam se malo duže oporavljala, pa onda krenula i na zračenja ( kuhali su moji anđeli i donosili skuhano ) prizaboravila sam na progorelićku. I jutros krenem vidjet japansku dunju koja je tako krasno procvala, i ugledam ranjglu. Uzmem je, obzirom da više nisam tako jako kljakava, i oribam u tri poteza. Jedva čekam ispaćenog životnog supatnika da mu pokažem kako izgleda ranjgla za koju je tvrdio da se iza njegovog kuvanja ne bi oprala ni u vešmašini, na devedesetpet stupnjeva.
( fotke – dokazni materijal )
komentiraj (16) * ispiši * #
17
petak
ožujak
2023
O lukovima i ljubavi
Oni su mi oduvijek bili najdraži putokaz prema Petrinji, prema Brezju, prema kući.
Otkud god da sam dolazila, jedva sam čekala ugledati lukove brestovskog mosta i kroz njih gledati moj Grad, kupalište i toranj svetog Lovre, krošnje parka i krovove kuća. Bili su tako posebni, poput lukova mosta u Kaniži koji me vodio u samo srce Grada. Koliko sam samo puta prošla preko tih mostova i kroz njihove lukove udisala život moje Petrinje, svake njene ulice i ulićke, svake kuće i svakog čovjeka kojeg bi putem srela.
Lukovi su nepovratno nestali prije trideset godina; mi smo nažalost generacija koja je dva puta doživjela stravično ranjavanje Grada koji nas je tako nježno nosio u svojim njedrima. Napravljeni su novi mostovi, i nikada neće imati onu ljepotu koju su starim mostovima davali ti elegantni lukovi. Kad god bih negdje našla neku staru razglednicu na kojoj su bili lukovi, stegla bi mi dušu silna tuga.
A onda sam negdje pročitala, pa se i podsjetila da je u filmu Božji oklop na brestovskom mostu snimljena jedna od scena. Naš most je živ, i njegovi lukovi su živi zauvijek; možda ih ne vidimo dok prolazimo preko mosta ali ostali su trajno zabilježeni i vidljivi, ne samo u našim srcima.
Tako će biti i sa starom gradskom jezgrom. Niknuće jednom novi krovovi, vratiće se prije ili kasnije život u ono što je sada dovedeno do neprepoznatljivosti, a u mome će srcu i u mislima dok me bude kuće imati onaj stari, poznati i voljeni izgled. To naprosto ne može biti drugačije.
Kada se vrate rode i lastavice, saviće nova gnijezda, na nekim drugim krovovima i pod nekim drugim strijehama. Budite nježni njihovom snu; i njima će nedostajati njihova gnijezda koja su tako marno i brižljivo savijale da bi im se s proljeća opet vraćale.
Baš poput njih, vratiće se život i u ljude i u Grad.
Ljubav čini čuda. To naprosto mora biti tako.
( photo - scena iz filma s našim brestovskim mostom )
komentiraj (13) * ispiši * #
16
četvrtak
ožujak
2023
Možda svijetlim?
Danas ću se samo površno osvrnut na dvije situacije koje pune sve portale, a ne znaš šta bi se uopće pametno moglo reć i o jednoj i o drugoj.
Situacija prva – žena čeka sedam mjeseci rezultat PHD-a, pa onda ocrni jednog vrhunskog liječnika da šta joj nije javio rezultat ( koji je, na njenu nesreću, najgori mogući ) i onda ode van na operaciju.
Ja sam onkološki pacijent. Prvo što sam pitala bilo je – kada ćemo sigurno znati? Odgovor je glasio – biopsija i rezultat PHD-a. Jesam li čekala sedam mjeseci da mi se netko javi? Nisam. I da me nisu obavijestili, ne bih čekala da prođe toliko vremena za konačnu potvrdu stravične dijagnoze koja me izula iz cipela.
Znate što sam prošla – operacijetinu, oporavak, prevalila preko leđa dvije trećine zračenja. Za darovani život mogu samo opetovano zahvaliti liječnicima sisačke ginekologije, sjajnim rukama u Petrovoj koje su me operirale, mojoj brižnoj onkologinji koja ulaže toliko truda da me pokrpa zajedno sa fenomenalnim timom radiologa sa Rebra koji rade zračenja u Petrovoj. Svim medicinskim sestrama jedne i druge bolnice. U uvjetima u kojima funkcionira naše zdravstvo čine sve što je u njihovoj moći da svakog pacijenta iščupaju. I ne dam na njih, pogotovo ne onima koji sedam mjeseci ne pitaju za rezultate nalaza, a nalaz je presudan za život ili agoniju.
Situacija druga – ne može bit gluplja nego što jest. Čovjek od šezdeset godina dovede se u situaciju da novinarku lapi za intimni dio ( u širokim narodnim masama reklo bi se guzica ) i seksualno je uznemiri, da ne spominjemo traumatično iskustvo. Zapravo treba žalit za nekim vremenima bez društvenih mreža, kada se takva situacija rješavala zidarskom šljaskom od koje odu prednji zubi. A to bi mu, recimo, ja u takvoj situaciji i sad napravila. Ošerafila ga po gubici iz voleja, bez puno pardona i rasprave. I to torbom, a moja torba nikad nije lakša od pet, šest kila. Pa kad ti, krkane, kopča izbije oko il torba zube, tuži me za nanošenje tjelesnih povreda.
I nemojte me sad razapet zbog ovog što sam napisala. Ja sam postklimakterična žena od 56 godina, drugačije odgajana, i trenutno puna ionizirajućih zraka. Možda i svijetlim u mraku, a da toga nisam ni svjesna.
komentiraj (8) * ispiši * #
15
srijeda
ožujak
2023
Bonkica
Bonkicu smo udomili prije nekih šest godina.
Prije nje dvorište je čuvao impresivni, prekrasan tornjak Don. Kad je otišao iza duge, dušu smo isplakali za njim. Rekla sam da više neću nikada uzeti psa.
A onda je jedna poznanica na probi zbora pitala sve nas poznajemo li nekog tko bi udomio malenu ženkicu koja ima tri godine i jako voli djecu; njeni vlasnici su trebali odseliti i nisu je mogli povesti sa sobom. Pitala sam je ima li kakvu fotografiju, da mogu pokazati ako bi netko htio vidjeti kako izgleda. Rekla je da ima, na njenom profilu.
I onda ja otvorim profil, i ugledam to majušno kino koje sjedi na svojoj dekici. Te velike okice. I pomislim – pa ona je navikla na svoje ljude, na svoje igračke, kako će takva malena uopće podnijeti njihov odlazak?
Ispaćeni životni supatnik je poludio kad sam mu rekla. Nije ni fotku htio vidjeti. Da jesam ja normalna, da je skoro umro za Donom. Da ga uopće nije briga, neka napravim što hoću. Pa sam ja napravila što hoću; nazvala poznanicu i rekla joj – javi ljudima da ne traže dalje, neka je dovedu meni.
Doveli su je za par dana, donijeli njenu dekicu i igračke. Samo je gledala u njih, kao da je znala da će ostati. Kad su otišli, puno smo je mazili i igrali se s njom, i nekako je sve to bezbolno prošlo. Najdraži frajer od prvog je trenutka sklopio veliko prijateljstvo. Njega obožava, i silno mu se razveseli kad dođe. Doista, ona se veseli svima – mojim frendicama, susjedima, dimnjačaru. Skače i hoda na zadnjim nogama unatrag kao da je pobjegla iz cirkusa. Sve kupi tom svojom umilnošću i dobrotom.
A ispaćeni životni supatnik? E on u njenim očima ima status božanstva ( i obratno je, naravno ). Kad je dobila piroplazmozu došao je dan ranije da primadona ne bude sama i nakupovao deset vrsta hrane jer ništa nije htjela jesti. Samo je ležala kraj njega, sa glavom na njegovoj ruci. I inače je tako kad je on doma, ja joj nisam u vidnom polju.
Ali tko uopće može odoljeti ovakvom pogledu, daj mi recite? Kako ne voljeti ovo kino od nekih osam kila ( dobro, možda malo više, udebljala se ali joj to ne govorim da se ne uvrijedi ).
komentiraj (14) * ispiši * #
14
utorak
ožujak
2023
Budite ljudi jedni drugima...
Moji najdraži frajeri bili su prije nekoliko godina u Londonu. Osim razgledavanja prirodoslovnog muzeja i posjete Hamleysu, ogromnoj trgovini prepunoj igračaka, najdraži frajer uživao je i u igri u parku. Jednog dana tamo je bio i maleni dječačić, pripadnik sasvim druge rase, vrlo tamne puti i kovrčave kose. Na pitanje po čemu se on razlikuje od njega, dao je ovaj odgovor - ima drugačiju boju majice.
Moram priznati da sam bila vrlo ponosna i dirnuta kad su mi to prepričali. Dakle on svojom pametnom glavicom i prekrasnim plavim očima ne registrira nečiju različitost; on vidi tek drugog dječaka, koji se baš poput njega igra u parku i uživa. Djeca ne poznaju mržnju i ne gledaju prijekim pogledima na različitosti; u svakom drugom djetetu vide tek ono što jest - drugo dijete s kojim se mogu igrati i dijeliti radost odrastanja i igre.
Što se to desi kasnije tokom života da se neki ljudi preobraze u podivljale zvijeri, koje su u stanju ubijati druge ljude i nanositi im neopisive patnje samo zato jer su druge boje kože ili vjeroispovijesti? Kakvim metodama te sulude, strašne ideje ulaze u ljudske misli i iskrivljavaju njihov odnos prema svima koji su različiti od njih, kao da ih gledaju u razbijenom ili iskrivljenom ogledalu?
Kristallnacht ili Noć razbijenog stakla 9. studenog 1938. bila je uvod u strahotni pogrom ljudi, čija je jedina krivnja bila njihovo židovsko podrijetlo. 1574 sinagoge su gotovo potpuno uništene, više od dvadeset tisuća ljudi odvedeno je u koncentracijske logore koji su - tek u godinama koje su uslijedile - zauvijek progutali milione ljudskih života. Strašno je i pomisliti kakvu su patnju istrpjeli svi oni koji su prošli kroz vrata pakla ulazeći u Auschwitz, Dachau, Buchenwald i ostale logore smrti.
I sami smo bili svjedocima strašnih krvoprolića u srcu Evrope devedesetih. Vukovar, Petrinja, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica tek su neki gradovi koji su nedužnom krvlju platili bezumlje i mržnju. Zlo se razmahalo i silnom mržnjom zauvijek odnijelo tolike nevine živote.
Ako u nešto vjerujem, onda je to ovo - nitko od nas nije mogao odabrati svoj spol, boju kože, vjeroispovijest i mjesto rođenja. Ali zato možemo odabrati biti Čovjekom, onim koji će u svakom ljudskom biću koje mu dolazi u susret vidjeti samog sebe. Biti Čovjekom koji će pružiti nadu i utjehu onima kojima je potrebna. Biti Čovjekom koji će svojim osmijehom i ljudskošću obgrliti svakog, i pružiti ruku kada je to potrebno. Biti Čovjekom koji će svojim postupcima učiniti svijet boljim mjestom.
Za sve je drugo život prekratak, i sve je drugo manje važno. Stoga sa gnušanjem osuđujem neljudsko ponašanje nečovjeka, koji se drznuo izvrijeđati stranca, čovjeka koji pokušava zaraditi za život.
Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
ponedjeljak
ožujak
2023
Skroz ŠČ
Ja uopće nisam fan Leta 3.
Slušam neke sasvim druge stvari, al to već znate. Ono šta ne znate je da sam danas prvi put čula "Mamu ŠČ", pjesmu koja će nas predstavljat na Eurosongu. ( Pod uvjetom da nam ne zabrane nastup, i o tome se pričalo. ) I mogu vam reć da sam se nasmijala ko što dugo nisam. Pa oni su bingo za tu priredbu koju nazivaju Eurosongom i koja već godinama nema veze ni sa dobrom glazbom, ni ŠČime normalnim.
Odgledala službeni spot, pa onda i razgovor sa Mrletom i Prljom, koji su obukli neke spešl edišn kostime, Prlja nagloroza šinjel a Mrle tamni šinjel ispod kojeg je imo majicu sa mica uzorkom i hlače na makove. Naflajbani ko one brazilske plesačice na karnevalu, samo puno žarkijih boja. Plus brkovi. Melju nebuloze ko i obično, od njih valjda više ništa ne može iznenadit.
Uglavnom, ne sjećam se kad sam se toliko nasmijala. Pa obzirom da će sudjelovati na paradi neukusa i loše glazbe, dajte vi koji ih isto ne slušate i koji ste osupnuti njihovim odabirom za Eurosnog - popustite malo.
Uživajte u njihovoj brijačini i smijte se, ljudi. Smijeh je čudo i ni ŠČime se ne može usporedit. Oni parodiraju stvari o kojima se neki ne usude ni razmišljat.
Jedva ŠČekam Liverpool da ih vidim na stejdžu. Sigurna sam da ih u kostimima i mejkapu niko neće nadmašit, a pjesme ionako niko ne sluša. Glasa susjed za susjeda i prave se grbavi.
Ovi će napravit nered širokih razmjera, i to je skroz ŠČ.
komentiraj (11) * ispiši * #
11
subota
ožujak
2023
Potjera za torbom
Kad je umro jedan od mojih najdražih susjeda, dan nakon sahrane osobno sam upriličila pravu potjeru za - pazi sad - torbom njegove žene.
Znači izlazim ujutro iz dvorišta, idem u grad u nabavu, a ona sjedi sva pogubljena ispred kuće. Tu ću ja prić, da malo porazgovaram s njom i pružim joj riječ utjehe. Kaže ona:
- Ja imam možda manji problem. Nema moje torbe.
- Koje torbe? - pitam ja.
- Crne torbe koju sam nosila na sahranu. Prvo sam mislila da sam je ostavila u autu, al nema je tamo. Preokrenula sam cijelu kuću naopako - nema je. Znaš li ti da su meni svi dokumenti u novčaniku koji je bio u torbi? Osobna, zdravstvena, kartica od dopunskog...sve je u novčaniku.
- I baš ste sve pregledali?
- Sve. Viseću, regal u dnevnoj sobi, kupaonu, ormar u maloj sobi. Nema je i gotovo. Jedino da nije ostala u crkvi kad smo bili na misi, možda sam je ostavila na klupi.
- Pa to je najmanji problem, sad ću ja prvo u crkvu pa ako je tamo ostala valjda ćemo je naći.
Tu je njoj trenutno lakše, eto mene ko Wonder Woman da spasim situaciju.
- Neće ti biti problem?
- Šta bi bio problem, eto mene začas nazad.
Odlamatam ja zbilja prvo do crkve; zaključano, naravno. Odem ja u župni ured, hvaljen Isus i Marija, navijeke, da jel nađena kakva crna ženska torba u crkvi, susjeda nije sigurna jel je ostavila kad je bila na misi zadušnici. Idemo otvorit sakralni objekt pa ćemo vidjet prvo tamo, a onda i u sakristiji.
Uđemo, prekrižim se i ajmo po klupama.
- Gdje je gospođa sjedila?
Dobro pitanje, meni to nije palo na pamet pitat.
- Nisam pitala, al pogledaću redom.
Pa pregled redova s desne strane. Pa se prekrižim pred oltarom. Pa pregled redova s lijeve strane. Ništa.
- Idemo u sakristiju, zna časna tamo ostavit ako šta pronađe.
Pa u sakristiju, prekrižim se opet kod oltara. U sakristiji ima svaštanešta, al crne torbe nema nikakve. Pa van iz sakristije, prekrižim se opet kod oltara.
- Ajmo još jedan put pregledat i kod klecala, da nije pala nekud sa strane.
Pa pregled desne strane. Pa se prekrižim kod oltara. Pa pregled lijeve strane. Ništa.
- Idemo al kroz sakristiju pitat jel je možda časna spremila tamo u župnom uredu.
Pa se opet prekrižim kod oltara. Nađemo časnu, nije ona našla ni spremila nikakvu torbu.
Tu ja satrvena šta od križanja, šta od hodanja i sagibanja napuštam sakralni objekt neobavljena posla, kupim u dućanu šta sam trebala i idem doma. Susjeda čeka na ogradi.
- Jesu je našli?
Klimam glavom da nisu. Ona očajna; već se vidi kak daje objavu u Narodne novine i mora se ić slikavat i vadit sve dokumente nanovo.
- Ajde uđi, popićemo kavu- kaže ona, i dok kuva kavu još jedan put pretura cijelu viseću, i gornji i donji dio. Lupaju vrata sve u šesnajst.
- Sad ću ja još jedan put preturit i ormare...pa kud sam je mogla stavit, majkosvetabožja? Pa ko će to sve sad ić izganjat, ajme šta ću?
Kad, u blaženi čas, eto njene kćeri s kata, probudilo je lupanje vratima od viseće, pita da šta nabija i šta traži.
- Torbu tražim, cijelu sam kuću preokrenula, i u crkvi je susjeda bila, nema je ko da ju je progutalo.
- Koju torbu? Onu crnu šta si na sahranu nosila? Pa eno je u mojoj sobi, dala si je meni da je spremim gore.
Mi trenutno sretne, doista susjeda neznatno sretnija jer je crna torba pronađena, a ja jer se toliko puta nisam prekrižila u crkvi sam Bog zna otkada.
Sve je dobro šta se dobro svrši.
komentiraj (4) * ispiši * #
Fensi svatovi
Prvi i valjda jedini fensišmensi svatovi u kojima sam bila održani su u ljeto 1990. u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade.
Udavala se rođakinja mog bivšeg ispaćenog životnog supatnika, i to za poprilično imućnog tipa, pa su svatovi upriličeni u već spomenutoj dvorani, šta je samo po sebi iziskivalo puno predvisinskih i visinskih priprema. Znači nemreš tamo osvanut obučen ko da ideš na ringišpil u Pušću Bistru, jel tako. Pa sam se namrtvo posvađala sa ispaćenim supružnikom, jer da šta će njemu odijelo, jedva ga nagovorila da obuče hlače od rođenog vjenčanog odijela i kupi nove cipele. Junior je bio zadužen za nošenje prstenja sa još jednom malom curicom, pa sam mu kupila prekrasno odijelo i leptir mašnu, bio je ko bombonić. A ja sam bila ko kraljica od Sabe; doista posudila sam haljinu svjesna da ako kupim haljinu za tu prigodu više je vjerojatno neću imat priliku oblačit. Bila je ljubičasta sa nekim crnim detaljima, donji dio puni krug koji kad se zavrtiš zavrti pamet cijelim svatovima, i pasent crne lakirane štiklurine u kojim sam bila ko Majkl Džordan ( mislim na visinu, da ne bi bilo...).
E sad, znate kakvi smo mi provincijalci, mi smo navikli da nas se u svatovima dvori oko stola jelom. Konobari donesu juhu, pa odnesu prazne jušnike. Pa donesu ovale s mesom i prilozima i salatu, pa dotrpaju po potrebi. I tak za sve sljedove kojih u svatovima ima barem tri - večera, pa prase, pa gulaš u cik jutra. E u Smaragdnoj dvorani sam se susrela sa neugodnom pojavom zvanom švedski stol i tovarom bešteka na stolu, bilo ga je za svakog ponaosob barem za šest persona. Sva sreća pa donekle vladam šta se čime jede i otkud krećeš kad ti tak zatrpaju stol beštekom da nemreš ni lakat naslonit ko čovjek. Pa se digni i odi po juhu, pa donesi juhu i pojedi je. Kad konobar odnese duboki tanjur, ajmo po glavno jelo. Tamo čeka šest, sedam kuvara, svaki sa svojom felom mesurde i prilozima; dok preispitaš šta je koji skuvo prođe te volja za životom, pa opet nosi za stol i vraćaj se po salatu, jer sam istovremeno nosila i juniorov tanjur, nisam hobotnica jebote pa da sve strpam u krakove najedamput. Pa mi se još jelo, pa se opet vraćaj po još. Nahodala se ja dok je večera prošla samo tako, počele mi noge naoticat još dok sam išla po glavno jelo ( jebiga vjenčanje bilo u pet, a večera oko devet, pa ti nabadaj na petama od deset centimetara ).
E kad smo se natrpali, krenula i mjuza za ples. Ispaćeni supružnik nikad nije bio Travolta, tak da sam malo skakala ko i drugi, sama dok mi se dalo. Sjela za stol i zahvaljivala nebesima na dugačkom stolnjaku ispod kojeg se ne vidi da sam se izula, da ne završim na ortopediji. Kadli eto preko sale lika ravno za naš stol, pita mog ispaćenog supružnika da jel slobodno otpleše sa mnom par plesova, naravno ako se šarmantna supruga slaže. On kaže - dapače, samo izvolte, meni to plesanje u svatovima jako ide na živce. Ja jedva nogama napipala cipele ispod stola i nazula ih, pa da bar koji ples otplešem normalno. Znači kad je mene frajer zavrtio...sreća je moja neizmjerna pa znam plesat, tak da smo prebrisali Smaragdnu dvoranu od zida do zida. Letila je haljina ko zastor u haenka od koreografije. Otplesali taj set do kraja, vratio me čovjek za stol i reko samo onom mome - vaša šarmantna supruga sjajno pleše. On je prokomentiro da šta mi to vrijedi kad on nije rođen za plesni podij, i da samo nek on mene popelja plesat kad mu se već hoće. Naplesala se ja ko mahnita, jedva dohodala do auta i bosa ušla u kuću u cik jutra.
A onda otvorila frižider prepun narezaka, umaka, salata i jela obasjana svjetlom frižidera, sa kuhinjskom krpom prek ljubičaste haljine. Jebeš švedski stol i one oblizejke, najela se ko čovjek i legla spavat.
Sanjala da plešem u nekoj velikoj dvorani, sa flekom od francuske na haljini i probudila se sva znojna. Da ne spominjem da sam tri dana hodala bosa, dotuko me ples u štiklurinama.
Sad o tome mogu samo pisat.
komentiraj (13) * ispiši * #
10
petak
ožujak
2023
#nijemenematerrodiladaodustajem
Peti krug druge runde smo zaustavili.
Nakon dvadeset zračenja koža je počela odbijati suradnju. Iskreno, uopće me ne čudi, više me čudi da je i toliko izdržala.
Znači malo sam na poštedi, trudim se iznjegovati tu kožu i ne razmišljati o tome da iza poštede imam još deset zračenja koja moram primiti. Nazovimo ovo neplanskim odmorom ratnika.
Hvala svima koji zovu, koji šalju poruke ili stavljaju – baš kao i ja – heštegove u komentare. Moje su misli i uz sve one koji danas primaju terapiju i lavovski se bore za život.
Pa dajte za sve njih bubnite neko srce ili neki hešteg koji vam se sviđa.
Ja ću recimo početi sa #nijemenematerrodiladaodustajem.
komentiraj (28) * ispiši * #
07
utorak
ožujak
2023
Lista želja
Šta si recimo može poželjet prosječna žena u postklimakteričnoj fazi na sutrašnji dan, koji je proglasilo za međunarodni dan žena, eto da ne ispadne da nismo ravnopravne?
Dala bi se složit krasna lista želja. Recimo negdje pri vrhu plejliste bilo bi sljedeće - da se ispaćeni životni supatnik konačno, nakon šta mu se zilijardu puta ponovilo, počne pridržavat sljedećih stavki:
- majice se NE izvlače sa pola popeglane hrpe u ormaru, znači ako hoćeš obuć neku koja je pri dnu nemoj je izvlačit za ćošak jer to obično rezultira ispadanjem svih majica koje su iznad na pod, a njih onda NE treba sfafuljat nazad u ormar i pravit se mrtav kad se izrijekom pita kakvo je ono klupko pamuka u ormaru na mjestu gdje su nekad bile speglane majice
- čarape se NE guraju pod krevet, ima u veceu jedna čudotvorna kutija u kojoj stoji zmazani veš pa se jebene čarape stave tamo; nema ljepšeg nego kad sauger povuče čarapu pa zuji ko da polijeće mig 29
- pjena od brijanja NE treba ostat stajat u lavabou skupa sa ostacima brade, otvoriš brate vodu pa ispereš; pjena za brijanje NE treba ostat na vešmašini sa poklopcem pokraj, jer poklopac obično padne kod centrifuge, a nekad i pjena bubne iza vešmašine ako ima manje veša pa vešmašina malo divlja po kupaoni
- prazna kutija od gela za tuširanje NE treba ostat u tuškabini, baci se u žutu kantu jer smo ekološki osviješteni
- kaladont se NE stišće od pola tube prema gore, ideš od dna prema gore jebemu mater; ovak se čaša s keficama i sjebanim kaladontom uvijek iskovrne u lavabo kad kreneš prat zube
- daska od vece školjke se NE ostavlja podignuta iza korištenja; suprotno tome, daska od vece školjke se NE ostavlja spuštena kod korištenja ( pričamo o maloj nuždi, jel tako )
- onaj kartonski kolut od potrošenog vece papira se NE ostavlja na vešmašini, jer sam neće doć do plave kante, opet smo ekološki osviješteni
- ako se nekim čudom pere suđe, pjena od čarlija i ostaci hrane NE trebaju ostat u sudoperu, pustiš brate vodu isto ko iza pjene za brijanje na lavabou; soc od kave se NE prolijeva u sudoper jer se začepi sve u šesnajst, prolije se u vece školjku i povuče se voda
- NE treba imat istovremeno šest čaša za lokanje vode, jedna kraj sudopera, jedna kraj kreveta, jedna na stolu u blagovaoni a ostale u vražjoj materi; uzmeš jednu pa si natočiš vode kad si žedan
- u blatnim cipelama se NE ulazi na friško oprane pločice u hodniku, jer postoji mogućnost težeg verbalnog delikta ako su pločice naglobijele
- kad se hlače stavljaju na pranje, u džepovima NE ostaju papirnate maramice, listići od kladare, kovanice, upaljači i ključ od auta, pogotovo kad ne znaš gdje je rezervni ključ
- friško oprana peć u kuhinji se NE ostavlja bez nadzora kad se podgrijava jelo, jer ako pokipi ( a u sedamdeset posto slučajeva pokipi )...ne da mi se ni pisat šta slijedi
- krevet se NE ostavlja iza sebe ko da je granata opalila; imaš ruke pa bar malo prebaci nekud jebeni pokrivač
I da ne nabrajam dalje, da ne ispadnem vakanaka - nikako NE treba ulazit u raspravu sa ženom kojoj hormoni možda još u trzajima rade, a usput si zaboravio da je dan žena i na pitanje nad ručkom da jel znaš koji je dan odgovoriš - pa srijeda. Tu već može doć i do krvnog delikta širih razmjera.
I da završim - žene, budite svoje i osjećajte se dobro u svojim gabaritima. A vi dečki - nek vam nebo bude u pomoći ako zaboravite barem čestitat, šta drugo reći.
komentiraj (23) * ispiši * #
06
ponedjeljak
ožujak
2023
Bris od takvih u roku odmah :)
Emocionalno nedonošče najdrukčija je jedinka od svih vrsta i podvrsta ljudi. Šteta šta se Frojdu nije dalo zajebavat oko psihološkog profila tih umilnih bića, pa sad evo ja moram trošit vrijeme na to. A mogo je pobrat sva moguća priznanja i struke i nestruke da je kreno analizirat emocionalno nedonošče.
Dakle govorimo o nekom kome se, ukratko i najprostije rečeno, živo jebe za sve druge ljude ( uključujući rodbinu, prijatelje, životne supatnike i susjede ) osim onda kada su oni za to zainteresirani. Na pozive i poruke uglavnom ne odgovaraju, ako i odgovore onda je to onak - ajde brzo reci šta je, nemam vremena al nimalo. Predložit takvom nekom neku kavu il bilo šta drugo uglavnom rezultira elaboratom koji započinje riječima - ma bi ja, al sve mi se nešta zakompliciralo i ne stignem ni na vece ko čovjek otić. Sve je obavijeno misterijem žešćim od onoga kako je uopće nasto svemir, nikad ne možete znat ni gdje je, ni s kim je, ni šta radi. Vrijeme uglavnom provodi sam, osim kada mu se drugačije prohtije. Sve mu brzo dosadi i uglavnom iz svih vrsta normalnih ljudskih odnosa netragom nestaje, ko da je Hudinijev bratić. Istovremeno se prezentira svijetu ko veliki ekumenist i čovjekoljubac, zalaže se za prava svih onih koji su još drukčiji od njega i silno mu imponira da drugi ljudi o njemu imaju dobro mišljenje. Pretpostavljam da sa divljenjem gleda svoj rođeni odraz u špiglu, ubijeđen da tako nešta poput njega majka nikad prije nije rodila. Osmijeh ne nosi, navodno mu ne stoji dobro pa šta će ga onda koristit.
Zapravo je velika nepoznanica koji je glavni razlog takvog ponašanja emocionalnog nedonoščeta. Jel moguće da još pri porodu babica sjebe stvar, nadrndana dođe na poso pa prereže pupčanu vrpcu na krivom mjestu i otfikari baš na onom dijelu gdje ne bi smjela presjeć pa mu mozak ostane bez mogućnosti stvaranja bilo kakvih emocija? Možda je rođen u isto takvoj obitelji gdje se smijeh tretira ko najgori zločin, a pokazivanje bilo kakvih osjećaja odma rezultira elaboratom tipa - to je fuj i to se ne smije, šta smo rekli da se desi onom ko zagrli il poljubi nekog, narašće mu rep, jel tako? Možda ima skroz drukčiji deenka od normalnih ljudi?
Imala sam prigodu upoznat nekoliko takvih umilnih bića. Došla sam do jednog jedinog zaključka - ne vrijedi jedne sekunde uložit truda oko emocionalnog nedonoščeta. Treba skupit svoje dostojanstvo, otić bez ijedne riječi i ostavit umilno biće da uživa u praznini koju smatra svojim životom.
Onaj tko u vama ne prepoznaje svjetlost koju nosite, neka glibi u svome dragocjenom mraku.
Ende.
( zašto moja fotka? e pa ja sam sve osim emocionalnog nedonoščeta, eto )
komentiraj (10) * ispiši * #
05
nedjelja
ožujak
2023
Što reći...
794 dana od potresa, centar Petrinje.
Mnogi će reći – evo je opet. Pa evo me opet, jer moram. Jer me užasava pomisao da u dvadeset i prvom stoljeću, nakon katastrofe koja nas je pogodila, centar grada i dalje izgleda jednako.
Ovdje u centru vrijeme je stalo. Tu, gdje bi trebala biti žila kucavica života, sve izgleda kao kulise za snimanje filma katastrofe. Uz dužno štovanje ministarstvu kulture i svim restauratorima, koliko godina još treba proći da se stvari pomaknu s mrtve točke? Da naša djeca mogu samostalno proći centrom? Ne govorimo o nekim sporednim uličicama, gospodo; ovo je strogi i najuži centar jednog grada. Možete li uopće pojmiti što znači hodati ovuda, možete li zamisliti svoje obitelji da svakodnevno gledaju ovakve slike? Možete li konačno učiniti nešto konkretno da se ovo izmijeni?
Reći ćete – pa radi se. Pa krenuti izbacivati brojke, od koji nam se svima povraća. Jer izbacivanje brojki neće izmijeniti činjenicu da se centrom i dalje kreće na vlastitu odgovornost.
Koliko je ljudi umrlo, koliko se ljudi razboljelo od nakupljenog stresa i tuge...I opet ostajemo tu. Kao poludjele ptice kojima je vihor uništio gnijezda, pa u očaju traže nova utočišta.
Silno sam umorna i tužna. Vodim svoju borbu i nisam prošla centrom grada sigurno četiri mjeseca. Danas sam prošla i pomilovala pogledom prazne izloge i svaku kuću, zaustavljenu u vremenskom procjepu od onog kobnog prosinačkog dana.
Hoće li i kada nekome pasti na pamet da konačno pomakne kazaljke i da vrijeme ponovo počne teći, zapljuskujući radošću barem našu djecu? Kako rekoh već toliko puta – samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Petrinja je jedini dom kojeg imamo.
komentiraj (14) * ispiši * #
04
subota
ožujak
2023
Šta je sa normalnom hranom?
Zanimljivo je kako se sa godinama sve mijenja, pa tako i savjeti oko prehrane, šta beba, šta odraslih.
Kad sam ja rodila mog juniora, prehrana beba bila je sve samo ne slična današnjoj. A hranila sam ga po uputama dobivenim od pedijatrice. Znači sa nekih tri i pol mjeseca krenula je juhica sa mrkvom pa kroz neko vrijeme i rezancima. Pa kašica od jabuke ili banane sa dodanim petit keksima. Pa kuhano povrće, štajaznam, poriluk i krumpir smiksan i malo kuhane piletine. Onda griz, žganci sa jogurtom, laganim tempom sve više onoga što smo i mi jeli i dijete je sa godinu dana najnormalnije jelo.
Da ne spominjem epizodu kad su mu izbila dva donja zubića, i ja ga zatekla kako sjedi u sjedalici sa pečenim batkom u ručici; otkinula moja mama sa pečenog pileta i dala mu da se bori s njim. Reko – pa šta radiš, jesi pametna, hoćeš da mi se dijete zalikne nekim većim komadom? Ona mrtvoladno veli – ma šta bi se zalikno, i ja sam vama tako davala, gle kako papa i usput žulja ove gornje desni, izgleda da će mu i gornji zubići krenut. Krenula mu ja oduzet spomenuti pečeni prehrambeni artikl, a on u dreku; smirio se tek kad sam mu ga vratila i kad je nastavio jest.
Da ne spominjem da smo djeci radile ko dohranu kekse sa mlijekom; toga kad navečer bubne flašicu spava do jutra ko bubica.
Danas – cijeli šouprogram oko prehrane beba. To ne jede ništa do šest mjeseci starosti jer ko nema potrebe, a i onda kad se krene sa kašicama daje se djeci čuda skuburana zajedno. Išla ja malo čitat da ne budem neupućena; upalo mi u oko kašica od avokada, kruške i palente. Pa zobene pahuljice, cikla i kruška. Pa banana, jabuka i kvinoja. Pa čitam i mislim si – kako to dijete kasnije pređe na normalnu prehranu jebote? Jel mu onda do punoljetnosti mutiš žgance sa avokadom i kruškom? Ne davat ovo, ne davat ono.
Prehranu odraslih da ne spominjem. To su doktorati cijeli, sve neka turbonaglozdrava brašna, svinjska mast i čvarci su fuj, ne jest variva sa zaprškom. Pa kako da jedem grah ( ko o čemu – ja o grahu ) ako nije gust? Da lovam zrnje po vodi u tanjuru? Šta tek reć za restani krumpir, kiselo zelje i svinjske repiće?
Uglavnom...bolje mi je da neki nutricionist ne pročita ovo, jer bi me proglasilo za heretika i spalilo na lomači.
komentiraj (18) * ispiši * #
03
petak
ožujak
2023
#nemalabavo
... i nikad neću bit planina
nit njezina tišina,
vodama vode vode me
i neću biti kap
kad mogu bit slap
brane koje brane
brane srušit ću sve
četvrti krug druge runde je finito.
idemo dalje.
#nemalabavo
( moja fotka Slunjčice u Rastokama)
komentiraj (15) * ispiši * #
01
srijeda
ožujak
2023
...i opet se vratim prežderavanju :)
Obzirom da je četvrti krug druge runde lagano na izdisaju ( još su ostala dva dana, al to računam ko izdisaj ) naprosto se moram osvrnut na dosadašnji tijek ovog fajta.
Iskreno, najiskrenije – osjećam se reš pečeno. Ko ona hrskava purica sljubljena sa mlincima i krckavom salatom kristalkom. Jedino šta mene niko neće poslužit ko glavno jelo; moja je zadaća doć na vrijeme, polokat osam deci vode i za otprilike sat vremena spustit se hodnikom do kabine za presvlačenje. Tu malo i posrćem, jer teglim torbu sa najnužnijim potrepštinama ( novčanik, banana, kokice, peciva, flašica za vodu, hrpa moje medicinske dokumentacije, dezinficijens, vlažne maramice, bomboni, papirnate maramice ) i vrećicu u kojoj je moj jastuk bez kojeg nemrem ni pomislit sjest, moje šlape na ćuke, čarape jer mi je zima za noge kad se skinem, kapa i rukavice. Jebote ko da se selim, a ne da idem na zračenje.
Onda me preuzima sjajna radiološka ekipa, namjeste me i kreće nova runda dobivanja na hrskavosti kože. Razlika je u tome šta se ne vrtim na ražnju nego se aparat okreće oko mene. Sad sam se već navikla, ispočetka sam stalno mislila – šta ako se nešta smrda pa me ne budu mogli iščupat van dok ti dijelovi aparata kruže oko mene ko sateliti? Šta ako to smrdavanje ne zaustavi zračenje pa izađem skurena na najjače? Al sad se više ne smaram s tim, radije razmišljam kako ću se natrpat kokicama kad se obučem i vratim u čekaonu.
Neki dan smo zamrli od smijeha starijoj gospođi koja je došla na ct simulaciju. Kaže joj radiologinja – sad se odite pomokrit pa ćete onda popit vodu koju vam damo. Ona odgovara – pa šta ste mi onda rekli da cijeli vikend cibam šta više vode, i jutros da puno popijem kad se sad moram popišat pa opet lokat vodu? ( Mislim – logično žena razmišlja, al mi smo već veterani koji su navikli na te komande – pišat pa ponovo pit. )
Jedan stariji gospodin bio je na rubu očaja, jer se dan prije rudarski natrpo graha i kisele repe plus obligatna suha rebra, pa je moro čekat da ga potjera na vece, nije mogo niz hodnik na terapiju dok se nije riješio viška jučerašnjeg ručka.
I priča on meni kak je uzeo i Espumisan jer je bio napuhan ko balon, a ja uopće ne slušam. Ja vidim sebe pred vrhom punim tanjurom graha i kisele repe i točno osjetim onaj fini, kremasti okus tog variva u lalokama. I slabo mi dolazi jer sam trenutno gladna, jer to nisam jela ne sjećam se kad, a sad ne smijem ni pomislit na to.
Uglavnom, opet sam se vratila na prežderavanje. A htjela sam samo opisat kako izgleda jedan dan proveden u drugoj rundi. Za ne povjerovat, jelda?
komentiraj (9) * ispiši * #
28
utorak
veljača
2023
Savršenstvo
Danas samo podsjetnik na moć i ljepotu koju glazba ima. Na savršenstvo koju samo rijetki mogu stvoriti.
Fryderyk Franciszek Chopin rodio se 1. ožujka 1810. u Poljskoj. Živio je tek 39 godina, a podario je svijetu besmrtna remekdjela napisana za klavir. Nema se tu što puno pisati; dovoljno je zažmiriti i pustiti da te ljepota prenese u neku drugu dimenziju.
Pa dajte malo sklopite oči i zaboravite na sve loše i ružno što vas okružuje. Ovo je nadnaravna glazba, koja uistinu kao da nije od ovog svijeta.
komentiraj (7) * ispiši * #
27
ponedjeljak
veljača
2023
Žena sa 4 rođendana
Ja sam jedina žena koju poznajem a da može obilježavat četiri rođendana.
Prvi je onaj upisan u knjigu rođenih 16. siječnja, i to tri tjedna ranije, jer je eto moja mama u naletu tjeskobe lopatala snijeg pa dobila trudove debelo prije termina i donijela me na svijet. Taj više ne slavim, ne zato šta ga ne bi slavila nego iz praktičnih razloga. Jedan je recimo taj da na tortu jedva može stat tolko svjećica, pa bi paljenje istih moglo dovest do požara koji bi zahvatio firange il stolnjak i doveo do intervencije vatrogasaca. A ne da mi se al nikako mijenjat namještaj iza eventualnog požara zbog jebene torte. ( I nemoj da mi sad neko kaže - pa imaju i one svjećice - brojevi; to je bezveze, mora bit svjećica koliko je godina i amen ).
Drugi je onaj upisan u jednu sasvim drugu knjigu 28. lipnja, i taj put su stvarno intervenirali vatrogasci da me zajedno sa kolegama s posla izvuku iz hrpe lima u kojem smo pukim slučajem preživjeli. Iza tog rođendana mi moj junior nije dao da se pogledam u ogledalo šest dana, a kad mi se konačno otvorilo oko i kad sam se mogla pogledat imala sam bome šta i vidjet. Izgledala sam ko sve, samo ne ko ja. E taj drugi rođendan mi je pa onak...izmijenio poglede na svijet, i to poprilično. Postala sam naglo svjesna i bitnih i nebitnih stvari u životu, i odlučila sam pustiti svoje riječi u svijet. Do tada sam mislila da one nikoga neće zanimat, i da je to istrčavanje pričuljaka skroz bezveze.
Treći je posto virtualno stvaran 31. kolovoza prije pet godina, kad sam na ovoj skromnoj stranici ostavila prvi pričuljak, o kupovanju naočala u Getaldusu. I svaki dan odnekud izroni nešto novo; ničim izazvano izroni neko sjećanje, il me strefi neka nepredviđena situacija, il neki "dogodilo se na današnji dan" trenutak...uglavnom već pet godina uporno ostavljam pričuljke. Nisam postala influenserica tipa krutejebo priča, vidiimamsise fotki, al nisam to ni htjela. Mene i dalje silno veseli izvlačenje pričuljaka u svijet. Knjižica je 2019. ugledala svjetlost dana, predstavljena je u Petrinji i na zagrebačkoj Knežiji, a da nije bilo koronapartija bilo bi još promocija.
Četvrti mogu slavit od 22. studenog prošle godine, kada mi je čudesni dr Planinić odstranio karcinom. E taj rođendan ima posebno mjesto; on je svojevrsni doktorat u mom životu. Jer mi je – po drugi put – život darovan, i odlučila sam pisat o tome, ne zato da bi skupljala lajkove na društvenim mrežama, nego da pružim podršku i nadu svima onima koji se, jednako kao ja, svakodnevno bore s tim podmuklim demonom. Neki grizu i bore se poput mene, neki tonu naočigled. Pa svima vama želim reć – niste sami, samo se okružite pozitivom i smijte se demonu u lice. Sve će biti dobro; demoni ne podnose smijeh.
I zapravo sam sretna šta imam četiri rođendana. Pa to nema niko koga poznajem. I znam da su sretni svi oni koji me vole, koji me poznaju ili čitaju moje pričuljke. Hvala svima, onako od srca.
komentiraj (17) * ispiši * #
26
nedjelja
veljača
2023
Marš na snijeg
Užasavam se zime i snijega. Ja kad na kalendaru vidim snježnu idilu dođe mi da momentalno odrapim sliku, al kak da nekom objasnim zašto mi u prosincu il siječnju visi slika od kolovoza na zidu?
Srećom ( il nesrećom, zavisi s koje točke promatraš problem - da me ne bi razapeli ovi ekozelenoorijentirani ) došlo je do gadnih klimatoloških promjena, pa zime više nisu ni približno gadne ko kad sam bila dijete. Snijeg je znao zapast već krajem studenog i nema otapanja do kraja veljače, može samo još zakrkat. Pa kad se sve zaledi...ma odvratno. Sibirski uvjeti.
Mama me znala zabundat ko mumiju, pa me krene izbacivat sa sanjkama na cestu:
- Ajmo nokat među djecu, gle kak se grudaju i prave snješka i sanjkaju niz prugu.
Ja blejim, šmrklji do koljena - ne bi se ni sanjkala ni grudala, zima mi je i fuj mi je snijeg.
Ona me al doslovno izgura na cestu i veli:
- Samo prismrdi u kuću, ubiću boga u tebi. Ajmo među djecu, da te nisam vidila sat vremena.
Sat vremena?! Šta da radim sat vremena na tom zlu?! Onda malo pronjuškam oko djece, spustim se dvaput niz prugu, zavaljam se u to bijelo govno i opet doblejim kući jer da me grudo i srušio neki veliki majmun, i jako mi je zima, i jela bi toplog kompota.
E onda bi ispaćena roditeljica išla uredovat da ko me srušio, a tata ne da:
- Šta je guraš van kad ne voli, a sad bi pravdu tjerala?! Ajde ti Majo budi u kući, jedi kompot pa ćemo igrat čovječe ne ljuti se.
E al kad tajo ode radit opet isti scenarij; muka me popadala kad vidim mamu da nosi jaknu i šal i kapu. Fuj. I onda još slavodobitno konstatira:
- E nećeš sad u kuću dok ja ne dođem po tebe. Marš malo na zrak. I ne bleji jer su ti razjapljene laloke, dobićeš gnojnu anginu. A kažeš li tati da sam te tjerala na sanjkanje ubiću boga u tebi.
To je bila pedagogija. Kakvi plavi telefon, nije bilo nikakvog. Samo glupo bijelo smrznuto govno na kojem se cvokoće sve u šesnajst kad se ne voliš ni sanjkat ni grudat, pogotovo kad ti roditeljica zabrani pristup kući u nastojanju da boraviš na friškom zraku.
komentiraj (19) * ispiši * #
25
subota
veljača
2023
Kad sam gladna, nisam svoja
Već skoro tri mjeseca večeram gotovo isključivo špek.
Da mi je neko pričo da ću rezat špek i jest ga bez kruha rekla bi mu da je lud. Kobasice da, to mi je uz čvarke nešta najfinije, al špek...pa ja u cijelom životu nisam pojela špeka ko u ova tri mjeseca. Jedem i jedem i jedem; tijelo je čudna stvarčica, traži samo ono šta mu najbolje paše.
Kad sam išla na pregled i ct simulaciju kod onkologinje, dala mi žena popis hrane koju treba izbjegavat. A na popisu sve ono šta volim jest – grah, mahunarke, kupus, brokula, pohano, crveni i bijeli luk...Špek se ni ne spominje. Ja u panici pitam – pa jel smijem jest špek? Žena me pogleda, kaže – VI JEDETE ŠPEK?! ( Šok je to, da stanem u ćošak vješali bi ljudi kapute na mene jer sam nevidljiva, a borim se za prežderavanje špekom. ) Pa reko – ne da jedem nego se davim u špeku. Kaže ona – pa nikad se ne bi reklo na vama, al ajde onda pazite na ovo šta napuhuje barem ispočetka, a onda ćemo vidjet.
Tako da ja cijelu zimu nisam ni skuhala ni pojela grah i kiselo zelje, i srce mi puca zbog toga. Sarmu sam jučer smotala i pojela danas samo jednu, ko ratno siroče, da odbijem želju, a već za sutra se dvoumim jer u ponedjeljak krećemo u četvrti krug druge runde i ne bi nikako htjela bit naduta. A kiselo zelje je moj favorit, ja sam pasionirani sarmofil i silno mi nedostaje to prežderavanje sarmom i pire krumpirom. ( Sjećam se jednih zimskih svatova u kojima su mladenci umjesto gulaša izvoljevali sarmu. Znate vi kakav je okus sarme kad ih se kuha četristo komada u kotlu? Pa to je vantjelesno iskustvo dok jedeš. Iskreno, mislila sam da će me iz svatova vozit na internu, jer sam jela dok mi nije došlo slabo. )
Danas bi recimo za večeru mogla blago zdinstat poriluka pa ubit gore dva jaja, plus neizostavni špek da pojačam gastrodoživljaj. A da smijem, uništila bi se i za večeru sarmom.
Ništa, žvakaću poriluk i zamišljat da žvačem ogulinsko kiselo zelje iz moje rođene kace, fino sljubljeno sa mljevenim mesom i suhom koljenicom.
A kad prođe druga runda ( a proći će )...kad ja skuvam vešlonac graha i zelja...pa ješću ga tjedan dana, dok ne popucam. Sad me izvinite, ogladnila sam od pisanja o jelu pa idem nešta ubacit u kljun prije spomenutog poriluka i špeka.
Kad sam gladna, nisam svoja.
( eto i fotke sarme, jadna sam ti...fotkala da mogu gledat u to dok jedem kokice, ribe i te gluparije )
komentiraj (15) * ispiši * #
24
petak
veljača
2023
Špajzservisi su mrak
Danas je tako lako darivat mladence. Neće više poklone, šta je i logično; staviš novce u kovertu i bez teglenja kutiješina ideš u svatove s kovertom u taški.
Legenda kaže da je nekad davno darivanje mladenaca predstavljalo ozbiljan problem, šta darovateljima šta mladencima. Onaj najuži krug familije se treba isprsit, jel tako. E tu je ajde i bilo koverti, da ne nose vešmašine i šparete i televizore u salu za svatove. Nisu onda bili tevei plazme ko sad; veliki teve bio je teži valjda i od vešmašine, glomazan zbog onih silnih lampi u kutiješini sa zadnje strane tevea. Pa nedajbože da bubne kad kreneš sa teveom kroz salu između stolova darivat mladence, ode ekran a da se nijednom nije ni upalio.
Špajzservisi su priča za sebe. Moralo ih se dobit barem tri, četri komada u većim svatovima. Meni je recimo ujna kupila špajzservis od češkog porculana, sa prekrasnim jušnikom i lihtsmeđim ružicama i pupoljcima. Ujak je mimo špajzservisa gurno i kovertu, uz napomenu da je jebalo to andrmolje jer su se iskilavili dok su donijeli kutiješinu i da bi bilo bolje da se i za to dalo novce pa da sama odaberem, al eto ona nije dala. Sestričnu ispaćenog supatnika iz Zagreba sam na jedvite jade odgovorila od kupnje kobaltnog špajzservisa; jebote kraj tog ne smiješ ni kihnut ako imaš traume ko recimo ja iza razbijanja maminog kobaltnog tanjura za voće. I kad bi to iznosila na stol, i šta onda, svima nabrajat - pazite kak jedete, to je kobaltni servis koji košta ko Ronaldove noge. Ma dajte molim vas. Tak da je ona kupila kristalne čaše, poplun za bračni krevet i duplu posteljinu koja se nije morala peglat, šta me oduševilo. Al je zato jedna od teta kupila još jedan špajzservis, nije me ništa ni pitala neg samo osvanula sa kutiješinom veličine polukauča. Mislim dobro sam i prošla, samo dva špajzservisa i to sasvim solidna.
Pa onda kristala, pa damastnih posteljina i stolnjaka prljavoroza boje, set emajliranih ranjgli u kutiješini ko dva polukauča, nešta onih finih nekadašnjih vuteksovih deka...Prošla sam bez kutija za kruh i rakijskih čaša, bili manji svatovi jebiga.
I onda ti špajzservisi stajali u komodi i rijetko kad se koristili, da se ne raspare tanjuri, isto ko i mamine kristalne čaše. Ja sam sebi kupila keramički naglocrveni špajzservis i koristila samo njega, ovi svatovski su tu i tamo išli na stol, recimo za Božić il kad dođu neki gosti.
A nema ljepšeg nego u tako neki fini duboki tanjur ugrabit juhu sa grizknedlima pa se prvo divit kako je juha dobro ispala i kako su knedli jako apetitlih, a onda je i posrkat nadajuć se da neće bit kolateralnih žrtava u vidu okrhnutog tanjura kad se bude pralo suđe. I zvuk žlice koja čvrkne po porculanskom tanjuru skroz je drugačiji od onog kad je u igri keramika. Baš onak...fensišmensi, kako to grizknedli i zaslužuju.
( ovo nije tanjur od svatovskog špajzservisa, al je juha moja )
komentiraj (8) * ispiši * #
23
četvrtak
veljača
2023
Teleportacija, translokacija...
Gledam sirota sve te gluteuse veličine Brazila, tipa Kardašijanke, Džejlo ( ove dorađivane neću ni spominjat ) i sjetim se onog članka o kojem sam već nekad pisala, a prema kojem su žene sa većim gluteusom inteligentnije. Jebote, po tome te ženice imaju kvocijent inteligencije ko Ajnštajn i Tesla i DaVinči zajedno. A ja sam glupa ko točak. Jer ako bolje pogledate moje fotke, nećete vidjet al baš ništa sa stražnje strane. Pa ja bi morala obuć desetero onih gaća sa umjetnom guzicom da dobijem ovaj efekt veličine Brazila il luftmadraca, zavisi jel mi do putovanja il do plutanja po plićaku.
Moj kvocijent inteligencije je prema tom članku ravan onome puža golaća, ako ne i niži. Ja ne znam na čemu uopće sjedim, lako za estetiku ( ako se ti gluteusi ko regali mogu nazvat estetikom ). Mislim ne znam - znam, sjedim na kostima jer nemam ovakve pripadajuće zračne jastuke koji mogu zaustavit nalet kamiona sa prikolicom bez da se zatresu. A ja sam, sirota, gluteusno nedonošče.
I sad da se pitam šta je jela da je to tak naraslo, i jel vježbala, i jel to unutra samo ubačeni silikon - šta mi sve to vrijedi kad sam ravna ko daska s te tamo strane. Kak god se okrenem, ne vidim ništa. I šta je najgore, mene uopće ne smara ta pozamašna veličina; mene brine inteligencija, moja naravno. Pa kad me ljudi vide ovakvu zakinutu sa stražnje strane sigurno misle da ne znam ni tablicu množenja a kamoli šta drugo. Kako povjerovat da ja ovakva štrkljava imam u glavi išta, kad je istraživanjem dokazano da zbog veličine mog gluteusa mislim da se Kuala Lumpur šefljom grabi u tanjur.
E sad...u igri su dvije opcije.
Prva - ako mislim da ljudi prepoznaju moju pamet, ja pod hitno moram kupit i počet nosit desetero gaća sa umecima. Sigurna sam da će to uvelike pridonijet mojoj intelektualnoj prezentaciji.
Možda progovorim i kineski i steknem znanje potrebno za izvođenje najsloženijih neurokirurških zahvata, a sve samo nošenjem jebenih gaća sa umecima, kad već ja nemam šta stavit u njih. Nadam se da djeluje i kad se koriste umjetni materijali, inače ništa od moje demonstracije intelekta.
Druga – jedna od mojih iznimno dobrih frendica rado bi se riješila svog ovećeg gluteusa. Pa je u dilemi oko toga postoji li kakva mogućnost da neki ekspert dođe do eventualnog rješenja koje bi zadovoljilo i njene, i moje tegobe. Takozvanu metodu teleportacije ili translokacije, a bez korištenja skalpela, sa njenog na moj gluteus. Šema ko u Zvjezdanim stazama – ona recimo uđe u teleporter sa jedne, ja sa druge strane, to malo nešta odradi i kad izađemo van imamo rješenje gluteusnih problema, na obostrano zadovoljstvo.
Pa ako slučajno poznate nekog vanzemaljca, fizičara, plastičnog kirurga u jednom – daj mi javite, da više imam na šta nosit gaće. Hvala.
komentiraj (11) * ispiši * #
22
srijeda
veljača
2023
Ljudi - anđeli
Vjerujete li u ljude – anđele?
Mislim pritom na one ljude koji vam svojom dobrotom dodirnu najdublje zakutke duše. Ne zato da bi dobili nešto zauzvrat, nego naprosto zato što ne znaju biti drugačiji; sve što čine dodirnu dobrotom i poput Titana nose ovaj svijet na svojim leđima.
Mihaela i Lili su takvi. Sve što imaju stvorili su vlastitim rukama. Vrijedni, sposobni mladi ljudi koji će uskoro otići iz Petrinje za boljim životom. Lokal u Nazorovoj u kojem su radili do potresa je neuporabljiv, i oni treću godinu zaredom rade u improviziranom lokalu pored središnjeg gradskog trga. Koliko su samo donacija dali za potrebite. Koliko su nas puta nahranili svojom finom hranom. Uvijek ljubazni, uvijek nasmijani, uvijek srdačni. Njih kad nazoveš za dostavu ne treba davati adresu; Lili već zna tko je, isto kao što zna da ja volim cheeseburger sa puno umaka i salate.
U subotu će njihov improvizirani lokal biti rastavljen. Odlaze iz Petrinje, ovakve kakva jest, ali će se vratiti. Petrinja je njihov grad, i prije ili kasnije doći će ponovo ovdje. Želim im od sveg srca da ostvare svoje snove, i uopće ne sumnjam da će uspjeti tamo gdje odlaze. Dok nam se ne vrate, neka ih čuva ovaj maleni bucmasti anđeo. Zaslužili su svu sreću ovoga svijeta.
Čista je srijeda. Vozeći se kući iz Zagreba naručila sam pastrvu iz naše „Štuke“. Nije prvi puta da jedem njihovu ribu, uvijek je prefina. Ali današnja dostava pastrve, koju mi je poslala Ivana, pokazala mi je da imam još ljudi – anđela, koji pomiluju dušu onim što mi učine. Daju mi do znanja da su tu, i da svojim dobrim željama i dobrotom svakodnevno mijenjaju svijet oko sebe na bolje, ne samo meni.
Vojsci svih onih koji su uz mene u ovoj kušnji koju prolazim – mojim sjajnim liječnicima, medicinskom osoblju, radiološkoj ekipi, mojoj obitelji i prijateljima, svima vama koji mi ponavljate – ti to možeš ( iako ja znam da mogu ) želim reći tek ovo. Ne odričite se ničega jer je korizmeno vrijeme pa je red odreći se nečega. Vi svojom dobrotom i postojanjem svjedočite da će svijet opstati jer njime još uvijek kroče ljudi – anđeli.
Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (15) * ispiši * #
21
utorak
veljača
2023
Pec - pec
Nekoć davno, dok još nije pralo veš u vešmašinama a ja imala tek tri godine, moja je ispaćena roditeljica ( ko i sve ostale domaćice prokušanih vrlina ) svako toliko iskuhavala bijeli veš u vešloncu, na električnom kuhalu.
Pa kad ga iskuha, van sa vešloncem, pa rifljaj pa ispiri. Nije da se mene to baš puno trebalo ticat, al eto dovela sam se u situaciju da me se jako počelo ticat. Jer je mama isključila kuhalo i iznijela vešlonac na dvorište, a ja sam – ničim izazvana – privukla šamrl ( za neupućene, malu drvenu klupčicu na kojoj se moglo sjedit ) i krenula pregledavat ispravnost kuhala. Pa sam u naletu pregledavanja pritisnula čitav dlan na usijanu ploču sa koje je prije minute maknut vešlonac.
Nasto je krkljanac epskih razmjera. Maknula sam ja dlan sa ploče, al su ispali mjehuri veličine Brazila. Urlala da mi se kroz razjapljene laloke vidilo skroz do želuca. Mama je uletila iz dvorišta, a tajo iz sobe uz upit da šta mi radi koju vražju mater kad tak urlam. A kad je vidio dlan, podigo me na ruke i samo je izustio:
-Spremaj je, ja je nosim na hitnu. I samo moli Boga da joj sve sa rukicom bude u redu.
Mama mi prvo nadrljala mjehure jekodermom, pa me obukla i krenula se spremat, al je dobila befel da nema šta tražit na hitnoj, jer da je makla kuhalo ne bi se Maja, tatino najveće blago, ni opekla. Kako bi Maja bila kriva? Nije uopće htio slušat o tome da sam dovukla i šamrl do kuhala. Samo je obuko svoj dugački zimski kaput i odnio me na hitnu.
Tamo su mi malo bušili mjehure i zadržavali taju da ne zadavi doktora golim rukama, pa debelo natrackali kremom i zbandažirali. Ubijedili ga da će sve bit u redu sa dlanom i da kupi još jekoderma u apoteci, jer će trebat ( zavoja smo uvijek imali napretek, ipak je on bio mesar ).
Donio me doma i obećao mi kupiti šta god poželim, na mamin užas. Kud sam se mogla obogaljit, tud me još i potkupljuje. Krenula je samo otvorit usta, al je tajo izjavio da ga uopće ne zanimaju njene govorancije i bavio se samo mojim zbandažiranim dlanom.
Ovo sve do sada napisano pamtim po maminoj priči. A moje najranije sjećanje, doista maglovito, je sljedeće – tajo me nosi gore dolje po šlafcimeru, a ja samo ponavljam – tajo, puši. Peklo me, boljelo, kljuvalo. A on hoda, ziba me na svojim jakim rukama i puše u moju zamotanu ruku. Tu i tamo ponovi – ne dam te nikome na svijetu. I tako skoro cijelu noć.
Gdje bi on dopustio da ja budem kriva, da me nešta boli, da trpim...ajme ljubavi.
( Od mame sam fasovala kad je ruka zacijelila; imala sam zabranu pristupa svemu šta je vruće i korištenja šamrla u bilo koje svrhe. Ostalo i do danas; čim je nešto vruće sve čekam da ispaćena roditeljica odnekud drekne – OSTAVLJAJ TO!!!. )
komentiraj (15) * ispiši * #
20
ponedjeljak
veljača
2023
Nema za ovo naslova
Umorna sam. Ne od svoje borbe; od teških udaraca koje život nanosi ljudima, ne dajući im niti najmanju priliku da bilo što promijene.
Dok sam iza terapije čekala sanitet, ušao je u čekaonicu mladi čovjek. Izgledao je silno iscrpljen. Obratio mi se, upitavši – oprostite, znate li gdje je ovdje patologija? Uputila sam ga da se javi sestri koja je sjedila u svojoj sobi. Pokucao je na vrata, ponovio pitanje i dodao – došao sam po bebu.
Sestra je ustala i povela ga kroz hodnik prepun sunca. Hodao je za njom, a meni se činilo da se ispod mene otvara pod i guta me, poput živog pijeska. Sjetila sam se sa koliko sam radosti i uzbuđenja pripremala sve za dolazak novog života u moj dom. Svoga poroda i muke iza koje sam u ruke primila svoga sina. Bezuvjetne ljubavi koja me preplavila poput plime. Jer tako se voli to sićušno biće. Tuga me obavila poput plašta zbog meni nepoznate žene koja je doživjela najbolnije što žena može doživjeti, kao i zbog muškarca koji je u bolnicu stigao bez buketa cvijeća i one ljupke košarice u kojoj će ponijeti majušno biće u njihov dom.
I kao da mi te turobne misli nisu bile dovoljne, slučajno sam nakon nekog vremena, u krivom trenutku, pogledala prema van i ugledala ga kako kroz neka druga vrata unosi maleni bijeli lijes. Suze su mi zaslijepile pogled, i nisam ih ni pokušavala zaustaviti. Pustila sam ih neka se slijevaju, slane i prepune tuge zbog jezivog bola koji je snašao dvoje mladih ljudi.
Kad sam se smirila, krenula sam malo pogledati vijesti. Pa pročitam da je zbog nedostatka dokaza oslobođen okrivljeni za smrt dviju sestara u teškoj prometnoj nesreći. Ne ulazeći u njegovu krivnju, ne ulazeći u nedostatak dokaza ulazim samo u činjenicu da su roditelji sahranili djevojke stare 18 i 22 godine. Tko god da ih je iščupao iz zagrljaja njihovih najdražih, ne može ničim oprati strahotu koju je učinio i nosi strašan teret na duši, i tek će ga postati svjestan, onda kada za to dođe vrijeme. Osvijesti se kada se suoči sa samim sobom, sa onim što je učinio, sa nezemaljskim bolom koji je nanio drugim ljudima. Doći će trenutak za osvještenje, samo biti će prekasno. Dva nasilno uzeta života nitko ne može vratiti, niti jedan sud; strašan je teret na njegovoj duši, tko god on bio.
Sjedim, umorna od čekanja i od teških sudbina. Ponizna i zahvalna što imam priliku boriti se za život.
komentiraj (11) * ispiši * #
#nemalabavo
Krenuo je treći krug druge runde. Sjajna radiološka ekipa koja me krpa.
Idemo dalje :)
komentiraj (22) * ispiši * #
19
nedjelja
veljača
2023
Samo je jedan Dom...
Ovako u dvadeset i prvom stoljeću izgleda željeznička postaja u gradu udaljenom od Zagreba tek pedesetak kilometara.
Odavno ovdje nema žamora putnika, nema zviždaljke prometnika koji najavljuje početak putovanja, nema tutnjave nekadašnjeg starog ćire kojeg bi strojovođa zaustavio da se ljudi ukrcaju i krenu na put. Djelomično devastirana u ratu, a sada iza brojke od 16000 potresa – tako su barem rekli – zgrada nekadašnje željezničke postaje na najboljem je putu da se uruši. Dvije male breze rastu iz njenog krovišta, pored kolosijeka koji nikuda ne vode.
Toliko o revitalizaciji, toliko o brizi za nas koji uporno i tvrdoglavo ostajemo u Petrinji. Neki u kontejnerima, neki u oštećenim kućama, kako tko. Ali ostajemo.
I dalje tvrdim da samo jedno mjesto na svijetu možeš zvati domom. Možeš putovati, odlaziti, boraviti negdje drugdje, ali samo je jedno mjesto dom. Onaj kojem se raduješ i sa čežnjom o njemu razmišljaš kad nisi tamo.
Sjećam se lukova na brestovskom mostu koje je progutao vihor rata. Kad god bih ugledala lukove vraćajući se u Petrinju sa mora ili izleta pomislila bih – konačno sam doma. Pa kad sa mosta pukne pogled na kupalište, svetog Lovru...nema mjesta na svijetu, ne postoji drugo mjesto koje bih nazvala domom.
Tome učimo našu djecu – da je Petrinja, ovako izranjavana i ostavljena da sustavno propada godinama, njihov dom. Moji najdraži frajeri uvijek kažu da im je bilo lijepo na moru ili zimovanju, ali jedva čekaju da stignu doma.
Koliko god je teško, koliko god je bolno, koliko god je riskantno odgajati djecu u ovakvim uvjetima, beskrajno sam ponosna na sve mlade obitelji koje su ostale u Petrinji i uče svoju djecu da je to jedini dom kojeg imaju.
I zato će Petrinja opstati kao grad. Koliko god bila uništena, dok god njenim ulicama kroče djeca ( doista ne centrom grada, jer tamo i dalje vrište žute table ) Petrinja će opstati.
Čovjek u srcu ima mjesta samo za jedan dom, samo za jedan rodni grad i samo za jednu domovinu.
komentiraj (9) * ispiši * #
