Romina u supermarketu

Loading... loading... loading...

Dobila termin za čipovanje. Uhvatila me panika. Ne zbog cjepiva, nego zbog šest sati puta tamo i šest sati puta nazad u jednom danu sa shandrenim koljenom. Ispostavilo se da mi je mnogo veći problem bio što mi se sve vrijeme puta piškilo. I spavalo!

Dan prije oko mene sami epidemiolozi. Uzmi američku, ona je spejs šatl naspram ostalih. Uzmi Rusa, od njeg još niko nije umro. Uzmi kinesku, jer ko je napravio virus, sigurno zna i kako da ga ukine.

Nakon brojnih pročitanih tekstova i istraživanja, medijskih bajki i pripovijetki, zaključak o izboru cjepiva donijela sam mudro.

Izabrala sam ono za čije primanje je bio najmanji red i koje mi je fizički bila najbliže.

Fajzer-Biontek

Da se ne lažemo, na isti način bih birala i AstraZeneku. De me bodi da idem na kafu. Lijep beogradski dan. Nisam bila dvije godine na Kalemegdanu.

U onoj Srbiji stvarno švedski stol!

Našla sam se sa nekim prijateljima i sjeli smo u baštu. Natjerali me na cijeđenu narandžu od koje mi se šest sati puta nazad opet piškilo.

Imam neki osjećaj da se sad ljudi istiha nadaju da ću da crknem, čisto da mogu reći: e jesam li rekao!

Fajzerovanje mi je dodijelilo slobodan dan na poslu. Da ne dolazim sa nuspojavama...

... a meni ništa!

Par sati nakon bockanja nešto je prozujalo kroz mene. Bol u ruci. Bol u glavi, ali nekako u pola glave. S lijeva. Pravolinijski. Neka temperaturica i njanjavost. Došla kući, sve ok. Pitaju me imam li temperaturu. Rekoh da nemam. Bila sam ubijeđena u to! Mama mi reče da osjeća vrelinu dok sjedi pored mene. Izmjerim je informativno. 38 sa nešto. Ali, čudnih 38 sa nešto. Nit groznice, nit slabosti, nit ičega što u normalnim okolnostima dolazi u paketu sa temperaturom. Nekakva bezosjećajna temperatura. Ko da je nema! Dali su mi Paracetamol, al ga nisam popila. Kontam, draga krvna zrnca, borite se ! Naučite kako pojesti beštiju! Jači smo!

Nakon toga ništa!

Ostali iz moje ekipe tek dan poslije prijaviili su gore pomenuto. Brža mi konekcija!

Preporuka bockatora je da izbjegavam veću fizičku aktivnost narednih deset dana! Nije problem brate!

Druga doza je 1. juna. Da se ne lažemo, svjesna sam ja da se neću pretvoriti u imunološkog Supermena. Ipak, zvuči kao put u neki malo slobodniji svijet!

13.05.2021. u 22:30 | 5 Komentara | Print | # | ^

Ne bojim se ja čipa, nego igle...


Kao osoba odrasla u doktorskoj porodici, sasvim mi je normalna stvar primiti cjepivo. Doduše, odrastala sam u doba kad nas niko ništa nije pitao. Riječ antivakser bila je potpuna nepoznanica. Pokupe cijele razrede iz škole, istresu nas pred dom zdravlja i redom izbocaju. Neke je trebalo ganjati i držati. Oni se nisu bojali posljedica cjepiva, nego igle. Antitetanusa imam u sebi u litrima. Taman se nasadim na nešto zahrđalo u doba revakcinacije. Ili me ujede pas! Primila sam jednom i bocu protiv gripe. Dobila sam gripu! Al, jebiga...

Kad je počela priča o cijepljenju protiv korone, stalno sam pitala: kad će nas bosti? Nije me strah same zaraze, nego razmišljam: čim primim bocu, pandemiji se bliži kraj.

Možda se varam, ali tako se osjećam.

I gle čuda u državi cjepiva nema ni u tragovima. Bar ne u entitetu (Federacija) u kojem živim. Dobili par hiljada doza iz Srbije, par iz nekih arapskih zemalja. Nisu još stigli izbocati ni zdravstvene radnike, niti starije od 75 godina.

Elem, dobila sam poziv da se odem cijepiti u susjednu Srbiju. U Beograd! U utorak! Prekosutra! U pozivu čak piše da mogu birati koje cjepivo želim. I nakon brojnih čitanja i iščitavanja, medijskih bajki i pripovijetki, ja pojma nemam ni koju da biram. Sasvim mi je svejedno. Smatram da moj mozak nema kapacitet da shvati šta je u toj boci svakako, jer sam cijeli život učila nešto drugo. Nikad medicinu...

Kako sam nekad početkom same pandemije uradila možda najgoru moguću stvar za svoju psihu, a to je gledanje ama baš svih sezona i epizoda serije "Black mirror", cijelu ovu godinu provela sam u nekoj još nepostojećoj epizodi. Ovo oko cijepljenja mi je došlo kao ona epizoda Bandersnatch. Ko je gledao, zna o čemu pričam. Kao da imam nekoliko opcija da biram, a u biti je već izabrano. Samo, eto, osjećamo se bolje kad nam daju mogućnost odabira. Deset sekundi. Odabrano je za tebe!

U glavi mi je i ona Kolinova terorija o igrici Pacmen. Kad kaže da je cijela igrica metafora. Da Pacman misli da ima svu slobodu, a zarobljen je u labirintu, u sistemu. Cijeli život ga proganjaju demoni koji su vjerovatno samo u njegovoj glavi i svaki put kad pomisli da je došao do kraja labirinta, pojavi se na drugoj strani. Kolin je dodao da ljudi misle da je to sretna igrica, a to je zabravo najveća svjetska noćna mora.



Bilo kako bilo, u utorak idem u Srbiju po bocu. Bilo koju! Oko mene sami epidemiolozi sa završenim žurnalistikama, pravima, arhitekturama, trogodišnjim ili četvorogodišnjim srednjim školama nevezanim za medicinu. Ne sluša mi se niko.

Iskreno da vam kažem

Više se bojim loše ceste do tamo, nego ugruška AstraZeneke!

Više se bojim igle, nego čipa!

09.05.2021. u 22:23 | 12 Komentara | Print | # | ^

Zašto smo pristali na masku umjesto žvake?!



- "Oprostite, nemam ništa sitno. Može li maska?", reče teta na kasi.

- "Imate li još Čunga Lunga?"


Ne znam kako je u Hrvatskoj. U Sarajevu je Čunga Lunga bila sinonim za kusur. Preslatka žvaka koja brzo gubi okus. Vještiji su znali puhati ogromne balone koji su nerijetko završavali zalijepljeni preko nosa. Imala je i sličicu u omotu. Ništa od toga, doduše, ne bi znali da nije stajala pored kase i glumila kusur.

E pa... još postoji Čunga Lunga!

Kakva crna maska...

Maski trenutno imam više nego gaća. Do prije dva dana bila je obavezna i na otvorenom. Sada samo u zatvorenom i tamo gdje nije moguće držati propisanu distancu. Dakle, i dalje je svugdje obavezna uz dobar izgovor da si vani, ako te kojim slučajem zaustavi čika policajac. Kazna ako je nemaš je sitnica, 500 maraka (2 hiljade kuna). Epidemiološki je sasvim shvatljiva. Posebno ako uzmete u obzir da u pretrpanoj kafani ne morate da je nosite, a onda je navučete na izlasku iz kafane i tako hodate sami sa sobom. Zamaskirani.



Nije sve ni do korone. April je uzaludan mjesec bio i prije nje. Maj je već drugačiji. Proljeće. U pola ponoć je 18 stupnjeva i prozračno je. Na ulici samo tramvaji i poneki automobil. Grad bez ljudi nakon 21 sat. Meni nedostaje kafana do ranog jutra!

30.04.2021. u 23:12 | 8 Komentara | Print | # | ^

Traženje smisla u besmislu


Cijeli današnji dan izgledao je ovako:



Inače, izdominiram u svakoj kritičnoj situaciji. Čudno je to. Nije baš da samopouzdanje frca iz mene.

Sarajevska kišna četiri stepena gospodina Celzija. Družim se sa stanovnicima društvenih mreža. Nekad su mi potrebne samo dvije pive da tužne i potencijalno stresne situacije postanu strašno smiješne! Nekad sam pivu pila uz cigaretu. Zvali su je "vječna vatra". Nisam je gasila. Sada pušim jednu cigaru dnevno. Ispravka, jednu cigaru navečer. Nije mi ni ona potrebna, nego eto... da oćejfim. Mislila sam da ću mnogo više krizirati bez cigareta. Mnogo više kriziram kad nemam čokolade.

20.04.2021. u 21:02 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kiše vazdanuše

Kiše vazdanuše. Padaju i ne razmišljaju da stanu. Tmurno sve. Kao i ovaj sarajevski karantin. Policijski sat u devet. Prihvatili su ga rado samo ljudi koji nemaju života. Očigledno ga nemam ni ja. Zavaravam mozak da mi je lijepo. Tri knjige pročitane do prve trećine i ostavljene. Nemam koncentraciju da uhvatim zaplet, pa mi ni rasplet ništa ne znači. Pogubim se među likovima.

Isto je sa filmovima i serijama. Vrte mi se pred očima... 'nako!

Ljudi ne vole ponedjeljke. Meni nakon radnog vikenda ponedjeljak dođe slobodan dan. Ljudi ne vole ni slobodne ponedjeljke. Iz iskustva znam!

Pravila sam svoj rolatić sa piletinom. Ispao je ok. Jestiv.



Prije samo godinu ni jaje normalno nisam znala ispeći. U aprilu 2020. sam shvatila da se život ne mora svoditi na usputnu hranu i dostave. Doduše, do prije godinu nisam znala ni kako mi izgleda vlastiti stambeni prostor... i on me je prilično iznenadio cool

18.04.2021. u 23:15 | 8 Komentara | Print | # | ^

Za početak pustimo da sviraju frule, flaute, lončići i balončići

Ni treći val korone me nije dotakao fizički, ali imam osjećaj da me je ubio. Ostala sam bez života. Onog kakvog sam poznavala i kakvog sam voljela. Sa ljudima, uz ljude i za ljude. Subotnje večeri bile su rezervirane za opijanje do jutra. Sada su subotnje večeri rezervirane za traženje bilo kakvog smisla u besmislu.

U besmislu otvaram blogove. Piskaram, a nemam ljudima ni šta pametno da kažem.

Na blogovima smo anonimni, a zapravo nas najbolje upoznaju neki drugi anonimi ljudi. Među anonimnima smo svoji i boli nas briga. I da se pravimo, boli nas briga. I da lažemo i izmišljamo, ma boli nas briga!

Sarajka sam sa brojnim varijacijama u porijeklu.

Vječiti optimista.

Naivni pozitivac.

Nevjerovatno velikog praga tolerancije...

...do čijeg kraja ipak nije pametno doći.

Ne volim otvarati tegle, flaše i konzerve.

Niti zavrtati sijalice.

Insomničar.

Hedonista.

Ako narednih dana ne zaboravim da sam uopšte otvorila ovaj blog, a kamoli šifru za ulaz u njega, čitamo se!

18.04.2021. u 00:05 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2021  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi