no pressure over capuccino...

petak, 30.03.2007.

Sitnice koje život znače

hej, nekad treba malo obratiti pažnju i na sitnice...
-Jutarnja molitva. Bez obzira na to Kome se molite, neka bude iskrena. Zamolite da vam taj dan ne promakne ništa što bi vam moglo dan uljepšati. Zamolite da vam cijeli dan oči budu širom otvorene.

-ljepota kiše. Da, po zakonu vjerojatnosti netko od nas će zaboraviti kišobran baš u vrijeme najvećeg pljuska, nekoga će poprskati auto, netko će ugaziti u blato svojom novom tenisicom koja propušta kišu. Ja sam npr. dokaz da se ovakve stvari događaju. Ok, zadnje nije još, ali samo je pitanje vremena. J ali, ako zanemarite sve ovo, na trenutak zatvorite oči i slušate kako kiša pada… (po mogućnosti neka to ne bude dok prelazite cestu).

-slušajte glazbu. I neka to ne bude samo usputno slušanje, stvarno SLUŠAJTE riječi, melodiju… par pjesama koje popravljaju raspoloženje: Baz Luhrmann- everybody's free (to wear sunscreen),
India Arie- Video, ramones- I believe in miracles, Queen- Crazy little thing called love, Nelly Furtado- Forza...

-rascvjetalo drveće. Ok, zadnjih dana je vrijeme takvo da je teško uživati u sivilu oblaka, ali čim dođe prvi sunčan dan…

-zalazak sunca. Neki dan smo imali predavanje na trećem katu, u predavaonici iz koje se tako savršeno vidi nebo. I bio je zalazak sunca. Pogled kakav odavno nisam doživjela- savršena kombinacija i prelijevanje ljubičaste, crvenkaste, plave i sunce koje zapada negdje među tu mješavinu boja i zgrade… dok su ostali oko mene 'hablali en espanol', ja nisam mogla skinuti pogled i malo je falilo da izvadim fotoaparat iz torbe i slikam. možda sam trebala…

-kava. Bilo da se radi o kavi kao napitku (moja preporuka: nes s mlijekom 'to go', još dođe u onoj američkoj čaši…) bez kojeg ja ne mogu zamisliti dan. Ili da se radi o društvu na kavi. Meni su nekad te kave bolje od izlazaka po količini smijeha. A još kad i konobar nije loš…

-knjige. Imala sam u zadnje vrijeme 'krizu' kad jednostavno nisam mogla čitati nikakvo štivo teže od rubrike nightlife na indexu. A onda me uhvatila dobra stara bolest koja mi je dijagnosticirana u djetinjstvu- manijakalno čitanje. Sa svakom novom knjigom koju pročitamo u nama postoji još jedan svijet… Hm, ali ipak pokušajte da to čitanje ne uključi nove knjige lane biondić i kojekakvih škrabotina. Jedan Kundera vam može osvijetliti put, Murakami vas zamisliti i nasmijati, Hornby dati potrebnu dnevnu količinu britanskog humora. J trenutno pokraj kreveta držim: N.Hornby About a Boy, J.D. Salinger Catcher in the Rye, i nadam se uskoro Norvegian Wood od Murakamija.

-na fotošopirane jumbo plakate. Ok, dakle, davno je ustanovljena činjenica da su te žene nestvarne, jer valjda bih u 20 godina svog života koju srela i na ulici. I čemu onda zavidjeti? Jedino ljudima koji se tako vješto znaju služiti Photo Shopom. A kakve su to ljepotice koje treba šminkati deset sati i još ih retuširati? J naravno, to vrijedi za nas žene kojima dva metra duge manekenske noge na plakatu mogu utjerati groznu grižnju savjesti zbog one čokoladice danas popodne… što se muškaraca tiče- na savršene tipove iz časopisa koji od jutra do sutra dižu utege pale se samo drugi savršeni muškarci.
glazbena preporuka za obožavanje svakog dijela svoga tijela- India Arie- Video.

-nasmijte se sebi u ogledalu. Čak i ujutro, kad kasnite, izgledate kao da ste spavali u veš mašini koja je 'centrifugirala' čitavu noć, a i malo se nazire maskare od sinoć. I gle, opet izgledamo fantastično. Svaka čast.

-stari filmovi. iako su, po mom mišljenju, ponekad malo previše melodramatični, uživam u pogledu na elegantne glumce, savršen stil odijevanja, interijer...

- sladoled. Poslije kojeg je apsolutno zabranjena i najmanja grižnja savjesti. Da, trebao ti je taj sladoled. I ne, ne moraš odraditi pedeset trbušnjaka večeras za kaznu. Mc Sundae s karamelom u Mc Donald's-u, bilo što u vinceka. I da- dvije kugle. :p

-uzmite letke od ljudi koji ih dijele po ulici. Zapravo, ne samo letke već i uloške, mr proper sredstvo za čišćenje, 24 sata i Metro, letke za fantastičnih 5 % popusta u novootvorenom butiku u kojem tange koštaju nevjerojatnih 17 kuna i slično. Zašto kad vam ne treba? A zato što to uglavnom dijele studenti koji žele zaraditi, a i morate priznati da nije lako stajati na ulici dok oko vas prolaze namrgođeni ljudi i gledaju vas kao da će vas ubiti jer im pod nos gurate te nepotrebne stvari. Zato, nasmiješite se, uzmite i zahvalite k tome. J i molim spontani pljesak za cure koje su zadnjih dana dijelile higijenske uloške obučene u promotivno zeleno 'nešto' . ja ne znam bi li mogla to tako hrabro odraditi

-ako studirate pokušajte istinski slušati predavanje. Danas sam bila prvi put na izbornom kolegiju iz grčke filozofije, gdje se pričalo o aristotelu, koji, gle čuda, nije uopće bio dosadan. Profesor je djelovao tako zaljubljen u svoj predmet, da mi 2h i 45 min (da, da, dva sata i četrdeset pet minuta) uopće nije bilo dosadno.

-pošaljite poruku mami, tati, sestri, prijateljici, prijatelju koje niste vidjeli dugo, ili koje viđate svaki dan- samo da znaju da ste ih se sjetili.

-ne razmišljajte o ljudima koji su vas povrijedili. Nisu toga vrijedni. Nekad se vrijedi truditi, nekad je neke ljude bolje prekrižiti i nastaviti kao da ih nikad nije bilo.

-zaljubite se. Onako , blesavo. Kao što smo to radili u petom osnovne. Kad je samo usputni pogled nosio sa sobom čitavu filozofiju i teorije o tome što je značio. Kad vam je dovoljno bilo vidjeti samo njegovu školsku torbu da vas prođu trnci. Uh, kako je ljubav nekad bila jednostavna.

-poljubite nekoga. ja znam da imam neodoljivu želju, samo još nikoga pri ruci...


a za kraj malo Balaša (još sam pod dojmom koncerta od subote (e, da: i pod dojmom provincijalke...)
Stavi misli u prazan hod, stresi zvezde ko dudove i polako nasuči brod na te plišane sprudove i... sanjaj...


slušam: Katie Melua- The Closest Thing To Crazy

utorak, 27.03.2007.

:)

Nekad davno dok sam tek počinjala pisati blog, pisala sam o prijateljstvu. I navela nekoliko prijateljica, ženskih uglavnom, koje su zauzimale posebno mjesto u to vrijeme. Sad kad se osvrnem na to, dosta toga se promijenilo. Sjećate se kad nekada niste mogli zamisliti da će neki ljudi s kojima ste provodili svaki dan jednog dana postati samo imena i brojevi u vašem mobitelu, draga lica koja povremeno sretnete, ali koja u biti ne znaju kako vaš život sad izgleda.
Odlazak na faks u Zagreb općenito je promijenio moj život u svakom pogledu. Ne znam jesam li pametnija, ali zrelija i iskusnija sigurno. Negdje u to iskustvo uvukli su se i krajevi nekih prijateljstava. Kako? Zašto? Ne znam. Ali izgleda da nekad stvari nisu kakve nam se čine, i da ne možemo zauvijek ostati tinejdžeri koji će se ludo zabavljati i za trideset godina. Odnosi se iskristaliziraju. shvatite da ljudi nisu savršeni. Da se i mane moraju prihvatiti. Da će vas nekad razočarati. Da ćete možda i vi njih nekad razočarati. Sjećate se leksikona u osnovnoj školi? Najbolje prijateljice bile su vam skoro sve cure iz razreda. U srednjoj si već stvorite ekipu, ljude za kave poslije škole, subotnje izlaske, razgovore na telefon kad vi imate učiti filozofiju, a oni matematiku. I slične stvari.
A onda dođe faks. I opet, neka vrsta 'selekcije'. Svi smo malo više zaokupljeni samima sobom: svojim faksom, novim ljudima, novim vezama. Dvije cure koje su od petog. Šestog osnovne bile u mojih top 5, ma zapravo su dijelile prvo mjesto na toj ljestvici sad nemaju pojma što se sa mnom događa. Nije baš da sam dobila na lotu ili bankrotirala, da se udajem (God no!:)) ili nešto jednako drastično. Ali jednostavno- više nisu tu za chit chat o onom dosadnjakoviću od subote, idiotu koji se nije javio, ispitu koji sam pala, baletankama koje mislim kupiti. Nisu sve to banalne stvari kao što zvuče. Sitnice čine naš život. (ili barem sebi lažemo da su sitnice da se lakše nosimo s njima)
Ja znam da će ove dvije prijateljice biti tu kad mi doista budu trebale , ali pitanje je hoću li se tada sjetiti da ih zovnem? Svaki dan čini naš život, svaki dan nas mijenja, ne primijetimo to odmah, već tek kad se zagledamo malo i usporedimo sebe prije i poslije. Kako bih se nekad nosila sa stvarima koje su me izgradile i na koje sam se danas jednostavno navikla?
Nekad smo s najboljim prijateljicama dijelile glazbeni ukus, pjevale My heart will go on dok smo se vozile na biciklima, pisale pisma Backstreet boysima, svađale se zbog Gila. (moj antologijski stih: tanja mila prepusti mi GilaJ) , uber tajne simpatije za koje nitko ne smije znati, koje smo naravno zezale na telefon i pisale im pisma.
Danas s njima dijelimo komplicirane stvari koje pojednostavljujemo. Danas s njima istinski odrastamo.

Tko bi sad bili ljudi koji nose imena najboljih prijatelja da se upisujem u leksikon? Ne znam, malo se bojim nekim ljudima dati mjesto jer ga teoretski zaslužuju, bojim se dati im veće značenje od onog koje imaju i koje zaslužuju. Prijatelj je onaj kojem ne moraš crtati da ga trebaš. Prijatelj je onaj koji sam prepozna 'čokolada' ili 'zagrljaj' situacije . Prijatelj je onaj kojem nećeš dopustiti da te razočara. teret razočaranja koji ostaje visjeti u zraku je pretežak. Prijatelj je onaj kojem se ne bojiš priznati da te povrijedio, čije se reakcije ne trebaš bojati. Prijatelj je onaj od kojeg očekuješ puno i kojem si spreman dati puno. Pred njim ne strahuješ od onoga što ćeš reći, ne strahuješ od njegove kritike jer znaš da ti želi najbolje, ne bojiš se dati mu kritiku jer znate oboje da mu želiš najbolje.
Koliko takvih imam sada oko sebe? Ne znam, bojim se broja. Bojim se da se smanjio, a ne znam isplati li se više truditi oko nekih stvari. Možda, kad bi se obje strane trudile, ali samo jedna- ima li smisla?

Hvala, mojih precious few što ste mi zagrebačka obitelj sa Save. Hvala Kati koja je znala zapostaviti matematiku i automatski grijala vodu za kavu kad bi ja došla s jadikovkama sa filozofskog. Hvala Kikiju koji je narodna banka, koji će moći izgraditi kuću ili lanac hotela kad mu svi vratimo dugove. I hvala mu što nađe vremena za dvije epizode Grey's Anatomy kad ima učiti. Hvala Vanji što mi je poslala mail sa stingovom pjesmom 'prilagođenoj' mojoj situaciji. Hvala Antoniji na komentaru 'ovo je on, a ovo si ti'. :) Hvala i Ivani što je puna podrške. :) Hvala Tanji što me poznaje od prvog osnovne i još je tu. a posebno hvala mojoj, jedinoj i najdražoj sestri Ivoni, bez koje me ne bi bilo pola i koja mi fali čak više od mamine kuhinje. :)
Hvala im što su mi pomogli održati mentalno zdravlje nakon zadnjih par mjeseci.
Nisu savršeni, nisam ni ja. ali dok svoje nesavršenosti priznajemo vrijedno je truda.

ponedjeljak, 19.03.2007.

:)

javim se brzo s postom a dotad inspirativna pjesma i video

Baz Luhrman- Everybody's free...

Ladies and Gentlemen of the class of ’97
Wear sunscreen
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be
it. The long term benefits of sunscreen have been proved by
scientists whereas the rest of my advice has no basis more reliable
than my own meandering
experience…I will dispense this advice now.

Enjoy the power and beauty of your youth; oh nevermind; you will not
understand the power and beauty of your youth until they have faded.
But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and
recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before
you and how fabulous you really looked….You’re not as fat as you
imagine.

Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as
effective as trying to solve an algebra equation by chewing
bubblegum. The real troubles in your life are apt to be things that
never crossed your worried mind; the kind that blindside you at 4pm
on some idle Tuesday.

Do one thing everyday that scares you

Sing

Don’t be reckless with other people’s hearts, don’t put up with
people who are reckless with yours.

Floss

Don’t waste your time on jealousy; sometimes you’re ahead, sometimes
you’re behind…the race is long, and in the end, it’s only with
yourself.

Remember the compliments you receive, forget the insults; if you
succeed in doing this, tell me how.

Keep your old love letters, throw away your old bank statements.

Stretch

Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your
life…the most interesting people I know didn’t know at 22 what they
wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year
olds I know still don’t.

Get plenty of calcium.

Be kind to your knees, you’ll miss them when they’re gone.

Maybe you’ll marry, maybe you won’t, maybe you’ll have children,maybe
you won’t, maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky
chicken on your 75th wedding anniversary…what ever you do, don’t
congratulate yourself too much or berate yourself either – your
choices are half chance, so are everybody else’s. Enjoy your body,
use it every way you can…don’t be afraid of it, or what other people
think of it, it’s the greatest instrument you’ll ever
own..

Dance…even if you have nowhere to do it but in your own living room.

Read the directions, even if you don’t follow them.

Do NOT read beauty magazines, they will only make you feel ugly.

(Brother and sister together we'll make it through
Someday your spirit will take you and guide you there
I know you've been hurting, and I know I've been waiting to be there
for you. And I'll be there, just tell me now, whenever I can.
Everybody's free.)

Get to know your parents, you never know when they’ll be gone for
good.

Be nice to your siblings; they are the best link to your past and the
people most likely to stick with you in the future.

Understand that friends come and go,but for the precious few you
should hold on. Work hard to bridge the gaps in geography and
lifestyle because the older you get, the more you need the people you
knew when you were young.

Live in New York City once, but leave before it makes you hard; live
in Northern California once, but leave before it makes you soft.

Travel.

Accept certain inalienable truths, prices will rise, politicians will
philander, you too will get old, and when you do you’ll fantasize
that when you were young prices were reasonable, politicians were
noble and children respected their elders.

Respect your elders.

Don’t expect anyone else to support you. Maybe you have a trust fund,
maybe you have a wealthy spouse; but you never know when either one
might run out.

Don’t mess too much with your hair, or by the time you're 40, it will
look 85.

Be careful whose advice you buy, but, be patient with those who
supply it. Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of
fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the
ugly parts and recycling it for more than
it’s worth.

But trust me on the sunscreen…

(Brother and sister together we'll make it through
Someday your spirit will take you and guide you there
I know you've been hurting, and I know I've been waiting to be there
for you. And I'll be there, just tell me now, whenever I can.
Everybody's free.)

srijeda, 07.03.2007.

ništa mi neće ovi dan pokvarit

Pogledam datum zadnjeg posta i čini mi se da je dosta vremena prošlo. Uh. Nije mi bilo lako zadnjih mjesec dana- ispiti, neki položeni, neki ne. Sve u svemu, ne baš blistava situacija. Koga kriviti: sebe jer se nisam više potrudila i jer nisam odlučnija? Ne znam, trudila se jesam, a pasti jako važan ispit zbog dva boda i precrtanog točnog odgovora i napisanog novog (lekcija: vjeruj intuiciji i sluhu) je poprilično tragično.
Ali, uspjela sam ispratiti sa zimom loše raspoloženje, pesimizam i ostale ne pretjerano pozitivne osjećaje. Borba za pravdu ili nešto što joj barem naliči iznova se pokazuje kao borba s vjetrenjačama, nisam sigurna jesam li spremna za još neke.
Zato- vani je predivno vrijeme, procvjetalo je drveće (kako mi je čudno čuti da netko ne zna što je behar) – Savom behar probeharao.
Jedan pogled na roze i bijele cvjetove mi uljepša dan. Ili samo uživam u malim stvarima ili sam skroz pukla od 'učenja', ne znam.
Ali znam da neću dopustiti svemu da me naživcira, iz čisto sebičnih razloga- ne želim bore prije vremena.
Naučila sam jednu jako važnu lekciju: bitan je stav. Hoće li nešto biti pozitivno ili negativno, uglavnom ovisi o nama samima. Hoćemo li nakon pada ispita izgubiti vjeru u sebe i odustati ili prihvatiti to kao rezultat nedovoljnog truda i motiv za trudom i željom da postignemo koliko možemo? Hoćemo li nakon propale ljubavne veze roniti suze ili pokupiti dragocjeno iskustvo (i pozitivno i negativno) i ići dalje?
Mislim da sam u posljednjih nekoliko mjeseci otkad živim u Zagrebu odrasla više nego u svojih 19 godina. Naučiš se sam nositi s nekim stvarima, od faksa, nostalgije za domom, novih ljudi, ma naučiš se ako ništa, kako funkcionira papirologija. (koju mrzim)
Dakle, optimizam i osmijeh na lice. Isfurano je to već, ali kad vidim koliko namrgođenih ljudi sretnem tramvaju/gradu, koliko neugodnih profesora, vječito nadrkanih teta u referadi itd. A čemu?
Ne želim biti jedna od tih, baš zbog onih bora.

Osim ovih važnih lekcija koje sam naučila, pretrpljenog stresa i duševne boli- posljednji dani su bili super. Napokon normalan život. Opušteno druženje, izlasci, planiranje vikenda /večeri i ostalo. Baš ono što podrazumijevam pod 'no pressure over capuccino'. Čak se mislim upisati na neki fotografski tečaj. Fotografija- moja skrivena strast. Kad prolazim gradom, vozim se tramvajem i ostalo, imam osjećaj da svijet gledam kroz riječi i fotografije- sve oko sebe želim zabilježiti na taj način.

A nedavno mi se dogodio jedan od ljepših događaja u zadnje vrijeme, koji je pokazao da i moja neorganiziranost ponekad daje ploda. Jednog kišnog dana prošli tjedan zakasnim na dogovor s frendicom za predavanje indeksa. I zaboravim mobitel. I sasvim slučajno padne mi na pamet da bi ipak mogla prošetati do referade. Zaboravim kemijsku, koju posudim. S djevojkom do sebe započnem tipičan razgovor koji vodite pred referadom: kako što popuniti. A onda je razgovor tekao otprilike ovako:
-A što ti studiraš?
-Engleski i španjolski, ti?
-Psihologiju. Znam jednu curu sa Save koja studira engleski i španjolski.
-Ja živim na savi.
-Je li ti možda pišeš blog?
-Jesam…?
-Jesi ti…?
-Jesam, a jesi ti…?
Sad dodajte zbunjene, nasmiješene izraze lice kakve bi svatko imao da shvati da je pukom slučajnošću upoznao curu s kojom se dopisivao preko bloga i s kojom dijeli hrpu zajedničkih stvari.
Dakle, ja i Pia smo nakon upoznavanje provele još nekoliko sati na ručku i kavi. Dakle, Pia, feel free promijeniti ovaj razgovor gore, meni je ovako nekako ostao u sjećanju.

Dakle, nasmiješite se svaki dan i osvrnite se na behar i ljude oko sebe. jer, klišeji su ponekad istiniti-sreća jest u malim stvarima.


slušaona: kings of convenience- i'd rather dance...