nedjelja, 26.11.2006.
nikada te nisam upoznala. ipak, bila si u mojim mislima. nakon tvojih tekstova osjećala sam se kao da bih mogla poletjeti, tvoja snaga i mene je činila jačom. još jednom shvaćam koliko je život nepravedan, kako nepravedno dijeli, kako nepravedno oduzima. ali opet, i za takav si se život borila. divim ti se. u svijetu kad se čini da istinski junaci više ne postoje, ti si me razuvjerila. sad znam što je hrabrost, što je optimizam, sad učim cijeniti život, svaki trenutak, i lijep i manje lijep.... hvala ti što si me potakla da postanem bolja osoba...
ana rukavina, novinarka vjesnika o kojoj sam pisala u prošlom postu, umrla je...
sada je u sigurnijim rukama od naših...
četvrtak, 23.11.2006.
kako sam odlučila prestati biti grintava kokoš.:) i evo prilike da učinite nešto dobro:)
Nekad su potrebne sasvim male stvari da nas inspiriraju. Barem se čine malima, poput obične kave s frendicama s faksa. Ili surfanja po netu, jedne obične pjesme. Stvari koje činimo svakodnevno. Kava može proći u kolutanju očima na raspored sati ili odmjeravanje konobara, ali ova je bila u malo drugačijem tonu. Nakon ove kave sam bila puna energije da sam mislila da bih snagom volje mogla brda pomicati. :) a dobar je to osjećaj. Osjećala sam se tako pozitivno kao što nisam u zadnje vrijeme. Nakon članka na netu osjetila sam potrebu da pomognem, nakon slušanja jedne pjesme promijenile su se moje crne misli . :)
Priznajem, nekad 'kukam' zato što je to najjednostavnija opcija: puno je lakše ljutiti se na faks zbog šugavog rasporeda, na profesoricu jer previše očekuje ili na drugu jer ne štrajka. Puno lakše nego npr. malo se organizirati, naučiti ono što traže od mene jer znam da je to nešto što mi treba, i da je na kraju, za mene najbolje da učim. I da je tužno da se jedna studentica raduje štrajku, ma koliko to štreberski zvučalo, jer je to jasan znak da nešto u ovo zemlji ne štima.
Ima dana kad mi se čini da je sve oko mene samo dio urote 'Svemir protiv Filozofice:)'. Možda se i vama tako čini ponekad. Čekate 17-icu, dođe 5ica, pa još jedna i još jedna. Kasnite. Ništa čudno. Pada kiša. Nema broja vaših željenih čizama:), etc.
E sad, grintati, kukati ili kako već to volite nazvati je doista prelako. Sve što trebate je loša volja i par slučajnosti koje vam mogu pokvariti dan.
Da se vratim na onu kavu nakon koje se liječim od grintanja: ono što se izdogađalo mojoj frendici, od zdravlja, prometne nesreće i milijun drugih stvari i nakon svega toga osmijeh na licu te žene i pozitivna energija kojom zrači, baš bi mogli biti, a da ona toga možda nije ni svjesna, ona snaga koja može pomicati brda.
Shvatite da kombinacija čizama i šala nije glavna u vašem životu, da to što tramvaj kasni ne znači da nemate sreće, da kiša ne pada samo da bi ste vi pokisli, i da su najmanje stvari one koje nas čine sretnima. Da je doista bolje davati nego primati. Zato sam odlučila promijeniti neke stvari, malo se osvrnuti na svijet oko sebe, kao i na onaj u sebi. Prelako je reći da je svijet grozan, okrutan. Ali teško je priznati sebi da svaki put kad zatvorimo oči pred nepravdom, ili propustimo učiniti dobro djelu, ili tek običnu sitnicu za drugoga, sami pridonosimo toj okrutnosti.
Ako promijenimo način razmišljanja na bolje, i svoj ćemo svijet učiniti boljim.
Ako gledamo na sve s dozom humora, nađemo nešto dobro i lijepo i u najtežim životnim situacijama ma koliko se nemoguće činilo, i svijet će nam se činiti ljepšim.
I još jedan primjer iz stvarnog života:) Frendica je slomila ruku. I nosi gips na poprilično nezgodan način. I što je mogla učiniti? Ležati u krevetu, proklinjati onoga koji je izumio automobil , kukati, prenemagati se, ljenčariti? Ili skupiti snagu, reći : 'Ok, dogodilo se, hvala Bogu da nije gore.' I ići najnormalnije na faks i učiti za nadolazeće ispite. Problem odijevanja riješiti pončom, i sa slomljenom rukom i gipsom preko trupa izgledati fantastično? Moram priznati da joj se divim:)
Ne želim zvučati kao da čitate jeftinu self help knjigu, ali ovo što ja govorim nije dokazano najnovijim znanstvenim istraživanja odsjeka za psihologiju/ sociologiju Harvarda/nekog drugog mjesta prepunog prepametnih ljudi:), već ima čak i bolju preporuku: works fine for me. :)
Ne kažem da ću sad biti presretna svaki put kad padne kiša, a ja nemam kišobrana (biti pozitivan ne znači biti lud:)), niti da ću se ostaviti faksa, života ovdje i otići nahraniti gladne u Afriku i donijeti mir u svijet.
Da učinite dobro ne morate ići u Afriku, sasvim je dovoljno i da se nasmiješite i ustupite mjesto u tramvaju starijima, pa makar to bila i bakica od sto pedeset godina s trilijunom vrećica, zar nije bolje da ste u poziciji da ustajete drugima nego da vama netko mora ustati? I evo vam jednu konkretnu priliku da učinite dobro djelo.
O Ani Rukavini sam prvi put čula kad sam čitala u Cosmu o njenoj bolesti, leukemiji. Riječi te mlade žene su me naježile, koliko je puna pozitivne energije i koliko je ljudi inspirirala svojom pričom. Anino stanje se popravilo, da bi se opet bolest vratila.
Čeka je ponovni proces liječenja, a ja sam odlučila dati svoj skromni doprinos.
Evo linka na kojem može saznati više. PROČITAJTE :)
i evo aninog pisma, molim vas pročitajte!
Ako vam se čini da nemate dovoljno novca da biste davali u humanitarne svrhe, sjetite se samo koliko košta jedna kava, cigarete, čokoladica, izlazak van ili nešto za što ćemo uvijek imati. I s druge strane, važno je da dolazi od srca, ma koliko klišejski zvučalo.
Dajte, pomozimo da ovaj svijet bude barem malo ljepše mjesto. Nasmiješite se i uljepšajte sebi dan, i drugima, jer sam napokon naučila jednom zauvijek da istinski sretni možemo biti tek kada druge činimo sretnima. :)
srijeda, 15.11.2006.
Jednostavna i sigurna kupnja preko interneta?
Ja neprestano u svom životu moram stvoriti komplikacije. Jednostavno, imam taj dar. Ako trebate pomoć pri kompliciranju vlastitog života, slobodno se javite na mail. :)
I stvari koje drugima idu od ruke, recimo shopping, meni se pretvore u noćnu moru.
Postoje dvije vrste nightmare shoppinga. Tj. postoji ih više, ali ovaj put: samo dvije.
1) Kupim nešto što mi se ne sviđa. Tj., očito mi se sviđa/lo u trenutku kupnje, ali mislim da sam ja tip kupca koji kad dođe na blagajnu, i gleda kako teta prodavačica provlači kreditnu karticu (imate li i vi osjećaj kad plaćate karticom kao da uopće ne plaćate jer novac ne vidite?) ili kad predaje novac iz ruke u ruku, odjednom osjeti hladni znoj po čelu.( 'A treba li ovo meni uopće? A jesu li bolje one svijetle tenisice/traperice? Možda sam ipak trebala uzeti 38? A kako mi stoje naočale? Je li ovo preskupo?''itd.).
Navest ću par odjevnih predmeta za koje se pitam gdje mi je mozak bio ili je li mi netko stavio nešto u piće kad sam ih kupila?
Crvene Yellow Cab cipele, koje izgledaju, pa naprosto-užasno. Što je bilo s njima otkad sam ih kupila, i kako je završila njihova: ormar-pod krevet-podrum-tavan ruta nije mi poznato.
Jakna. Bež jakna. Grozan model, velik broj. Ajme meni. Obukla- četiri puta maksimalno. Smrzavala se cijelu zimu uz 'Nije mi hladno' modri izraz lica.
Smeđe tenisice koje su u biti super, ali ja sam sebi umislila da su presmeđe. (smatrate li da mi je potrebna stručna pomoć, opet se slobodno javite na mail.:))
I ima toga još. Nesretni odjevni predmeti nagomilani u mom ormaru. A pretpostavljam da svi imamo neki 'biser', koji ne bismo obukli ni da nam plate.
A što je čudno, ja i nisam neka žešća šminkerica, tj.stavljam puno toga prije odjeće, ali mislim da je shopping kod mene stvar za dublju psihološku analizu, čiji rezultat nisam sigurna da želim znati. :)
2) Kupnja preko interneta, što u biti jest tema mog posta. Kako je svijet napredovao, dva klika mišem iz vašeg savršeno uređenog dnevnog boravka, i nova haljina je tu. Koja vam, usput, savršeno pristaje. Nije li život tako jednostavan? Ili nam se tako čini kad gledamo sve te reklame.
Zašto ići po zagušljivim prejako osvijetljenim tržnim centrima, zašto obilaziti trgovine kad istu stvar, i to povoljnije, možete naručiti preko interneta, jednostavno platiti i čekati da vam je dostave.
E, pa sad ću vam reći zašto. Ne znam imate li, i ako imate kakva su, vaša iskustva internet shoppinga, ali ja znam da je klik za shopping za mene nešto što nikad više neću napraviti.
Čizme. Dr.Martens, petrolej plave. Čizme koje sam toliko zamišljala na svojim nogama. Utrpane u traperice, preko traperica, na minicu, na haljinu. U glavi su mi se izmjenjivale slike mene kako u slow motionu prkosim zagrebačkim hladnoćama, gazim po snijegu u svojim novim čizmama.
Jednostavno, svijet se činio tako lijepim mjestom dok smo u mojoj mašti ja i martensice bile zajedno.:)
Ali, neš ti. Nema broja nigdje u dućanu. Odem na internet stranice ove vesele razigrane, ali istodobno i ozbiljne kompanije (koliko god mi pare izlazilo na uši, suzdržat ću se od spominjanja imena te tvrtke. Recimo samo da je ime catchy, nešto kao Du Bi Šu, tko bi već zapamtio.) i gle-moje čizme. Ima broja!
Super. Da se poštedim obilazaka svih trgovina, kliknem na boju i broj 39, ubaci u košaricu i voila-narudžba primljena. 'Očekujte robu u najkraćem mogućem roku. Vaš Du Bi Šu. ', ili tako nekako.
Ujutro me zove cvrkutava managerica i blabla, imaju samo još jedne 39 i oni će ih meni poslati, ali im pay way sustav ne radi, pa da odem na banku. Ma naravno, bankomat, banka, žiro račun, malo tu, malo tamo, klik klik, sve super, sad samo trebam sjesti i čekati da dođe moj princ iz HP expressa, obuje mi plavu petrolej martensicu s kojom ću živjeti happily ever after . :)
I čekam. Pogledavam na mobitel, idem na poštu. Ništa. Nitko mi se ne javlja.
Prekosutra, opet cvrkutavi glas. Blabla, čizme stižu u petak. Super. Dolazi petak. Princ iz HP expressa nije mogao čekati pred vratima moga dvora, već mi je ostavio poruku na pergamentu da je čizme ostavio u pošti u Branimirovoj.
Opet zvoni mobitel. Cvrkutavi glas opet. ''Blabla, ma sigurno kriva narudžba, blabla, Ivana kaže, blabla.'' Hm, kriva?
A opet, možda i nije. Odem s frendom do pošte, preuzmemo paket i panično trgam omot da vidim o kakvoj se krivoj narudžbi radi. Pa čekaj, ovo jesu martensice, ovo jest model koji sam naručila... ovo je broj 38. Usput budi rečeno, ja nosim 39! A u ovim čizmama koje su mi oni poslali, jednostavno, brzo i sigurno,mogu hodati, jedino ako naučim-hodati na rukama. Najprije sam 'sve po spisku', pa sam ludila, pa bila ljuta na sebe, pa na kretene koji ne znaju brojeve, pa na cijeli svijet.
Vikend je prošao u agoniji. Poslala sam pristojno ironičan mail naglasivši da lova koju sam im platila nije malo za jednu studenticu itd, itd.
Odgovor nije stigao, da bi me cvrkutavi glas opet nazvao u ponedjeljak.
Trebam vratiti pošiljku, vratit će mi novac itd.
Prva stvar-ni riječi isprike. Da sam ja nekog natjerala da zbog glupih čizama koje nije naručio pet puta pređe čitav grad ja bi se ispričavala do besvijesti. Ali opet, ja. Ja sam čudna biljka.
Druga stvar- zna se dogoditi da kalup bude veći, pa ljudi koji su npr. naručili tenisice 38, kasnije traže 37, pa su zato možda meni poslali 38. Molim??? Da sam ja izvalila ovakvu glupost, sigurna sam da više nikad u životu ne bih progovorila. Super da oni, ljudi koji me znaju po kliku na internetu, i eventualno glasu, znaju zaključiti koliko je moje stopalo zapravo i što je najbolje za mene. Ajme, nisu li tako brižni?
Treća stvar- ženska koja me zvala iz te kompanije kaže da je ionako kupnja preko interneta uvijek rizična. Opet: moooolim? Pa zašto onda ne napišu na svojim internet stranicama KOMPLICIRANA I NESIGURNA KUPNJA PREKO INTERNETA umjesto onog sigurna i jednostavna?!!?
Mislim da to nije način na koji bi jedna ozbiljna tvrtka trebala poslovati. Jer nije baš da sam naručila čizme iz Australije, od neke žnj kompanije. I mislim da se mušterijama, koliko vam se god po glasu činile mlade, ne govori na kraju razgovora pa-pa, i ne šalju se nepismene sms poruke o tomu gdje će me čekati novac koji mi trebaju vratiti.
Moja internet avantura dolazi kraju. Paket sam vratila, lova navodno dolazi sutra i tek kad u mom novčaniku bude iznos koji sam platila, moći ću odahnuti.
Osjećam se poprilično naivno i glupo, kao da sam ja kriva što sam 'nasjela'. Ali ne vidim zašto bi nekome bilo u cilju slati krive čizme. Koje su mi btw, prisjele i da mi sad netko da broj 39 besplatno, da princ dođe i obuje ih, sumnjam da bi ih uzela. Ne, hvala. Komu uostalom trebaju PLAVE čizme?
Nažalost, ovaj put nisam bila Pepeljuga kojoj je cipelica pristajala kao salivena, već jedna od njenih zlih sestara kojoj petrolej plava martensica nije pristajala osim ako ne odreže petu ili prst (toliko mi se ipak ne sviđaju).
Zato, ne vjerujte u bajke bezuvjetno, ne uzimajte ih zdravo za gotovo. Pogotovo ne one o jednostavnoj i sigurnoj online kupovini.
to su the čizme. molim vas recite kako su grozne, kako me sveta Moda spriječila da ovakav užas nosim na nogama i da bi sigurno i one doživjele sudbinu onih crvenih cipela. :)
utorak, 07.11.2006.
život u studentskom domu:)
UPTADE:
s cimericama vodimo hladni rat, prijavile nas ravnatelju koji nas je neki dan posjetio, zbog buke. srećom došao je u preurednu sobu, mir i tišinu 
Od ove godine sam ponosna vlasnica (:ironic:) indeksa sa Filozofskog fakuleteta u Zagrebu. (zbog kojeg ću prije vremena poludjeti, ali o tome neki drugi put). I jedna sam od nekoliko tisuća ljudi koji žive (preživljavaju?;))u studentskom domu. Koliko je život ovdje onakav kakvim sam ga zamišljala, a koliko ne, sad ću pokušati napisati.
Cimerica mi je najbolja prijateljica, od prvog srednje smo nerazdvojne, i ne mogu opisati koliko mi znači što sobu dijelim s njom, a ne s nekim nepoznatim. Ni druga varijanta nije vjerojatno tako strašna, ali dijeliti kupaonicu i sobu s osobom s kojom sam i inače nerazdvojna... Meni je strašni plus:)
Naše malo domaćinstvo više manje funkcionira. Red u našoj sobi oscilira od strašnog nereda (popularno nazvanog kreativnim mada je kreativnost našeg upitna) do prevelikog reda. To je obično kad popijem Red Bull pa imam energije čak i za pospremanje. Moram li napomenuti da odavno nisam pila Red Bull?
S ciljem da sobu napravimo što ugodnijom i damo joj malo osobnosti, donijele smo kofere i kofere sitnica, poput slika, nama dragih osoba (i naših, samopromocija), Einsteina na kojoj piše : ''Do not worry about your difficulties in mathematics; I can assure you that mine are still greater.''-cimerica studira FER. :)
Pa slike anđela, beba (netko bi ozbiljno pomislio da nam biološki sat otkucava), gradova, pariških plakata... tako da nam je soba mala galerija na neki način:)
Vjerujući da su muškarci bolji kad je u pitanju čekić, i bušenje zidova (da bi zabili čivije, iliti brokve:) i objesili JOŠ slika) s punim povjerenjem smo dali čekić u ruke našem prijatelju, i čestom posjetitelju. Što reći osim da umjesto čivije i slike koja je trebala krasiti zid imamo rupu (kako on reče, krater:)) promjera dobrih par centimetara i pokraj nje papir sa strelicom, datumom i imenom autora ove umjetničke instalacije. :)
Soba izgleda otprilike ovako: dva kreveta (prilično udobna:)), dva radna stola s nekim minijaturnim ladicama (u koje stane ostatak milke čokolade, i hrpa reklamnih letaka:)), stolice (one školske drvene, na koje objesimo torbe, stavimo jastuke radi udobnosti našoj pozadini dok sjedimo(trenutno toj svrsi služi Snoopy ručnik:)). Police iznad radnog stola, koje su pune tipičnih ženskih stvari: šminke, pa uz to slike, nakit, parfemi, knjige... za sve nađemo mjesto, ma koliko se to nemogućim činilo. Na ulazu u sobu imamo mali hodnik s ormarima (pretrpanim), i ogledalom, malim mutnim okruglim (ponekad je ovakvo ogledalo prednost hehe), kutijom u koju smo strpale cipele. Zovemo je Pandorinom kutijom. ;)
U tom hodniku je ulaz u wc koji dijelimo s curama iz susjedne sobe.
Što nas dovodi do druge točke-docimerice.
Prvotni šok nakon što smo vidjele prvu- brkovi kojih se nijedan muškarac u ne-pubertetskoj dobi ne bi postidio. Koliko god se ja zalagala za ženska prava, i bila feministica u duši, toliko se zalažem i za prava higijene i zdravog razuma. Brkovi na curi-za mene neprihvatljivo. S najboljom namjerom mislimo ostaviti depilacijske trake na vidljivom mjestu u kupaonici.
Druga docimerica je cjepidlaka ('Drugi put pitajte ako želite koristiti moj toaletni papir!', 'Na vama je red da čistite kupaonicu!' Ne želim tulume u 3 sata'blabla. )Ovu (brkatu:)) je otkantala u sestre da bi mogla primiti svog dečka. Khm khm. Što nas dovodi do treće točke. Mmmhhh i aaaahhh u 8 sati ujutro. Perem zube u kupaonici i načujem:
''A ja bi se seksala...'' khm khm, jurim do cimerice i na par sekundi pretvaramo se u uho. Ipak smo mi znatiželjne. :)
Drugo jutro, kad sam baš razmišljala koja će me to sila natjerati da ustanem iz kreveta i idem na pilates nakon kojeg tri dana ne mogu maknuti, cimerica je skočila, i kidale smo se od smijeha dok smo marljivo slušale s druge strane zida. Dobro im se da u 8 ujutro. (da napomenem : mi nemamo nikakve voajerske sklonosti, to je čista znatiželja na djelu
)
i da ne spominjem debilno tepanje koje čujem kad god uđem u kupaonicu, grrr. Ili pitanje da izađemo iz wc-a da se dotični Joško 'popiša'. Hm.
S druge strane, dobra stvar je što ako je društvo dobro, uvijek imamo mjesto za tulum, i opijanje prije izlaska. Vani možemo ostati baš dokad želimo, a da nas nitko ne pegla zbog toga.
smještaj u domu po meni je bolja opcija od iznajmljivanaj stana. nekako si kad si u stanu 'isključen' iz studentskih događanja,tuluma, druženja u sobi.Naravno, ne vrijedi za sve, ali gledam po svojim frendicama. A možda je nekome ipak draža udobnost od zabave:)
Dakle, život u domu traži ipak malo odricanja, jer nije to neki luksuz, treba se naviknuti na puno toga. Isto tako, koliko god bilo zabavno i koliko se god osjećao slobodnim, treba biti i oprezan. Frendica je nedavno imala neugodan slučaj da joj prijatelj dečka kojeg je upoznala dođe na vrata sobe i govori prostote, od čega je naše društvo, bolesno kakvo jest, napravilo internu zajebanciju. Ali oprezan stvarno treba biti, jer budala je i previše.
I baš sam se pitala kako to da se u jednoj zemlji ima novca za to da se nogometnim klubovima u dugu ti dugovi 'oproste', da nogometaši mojih godina dobiju stan i plaću, a u studentskom domu, gdje žive ljudi koji ipak nisu u zagreb došli samo radi provoda (to sam mogla raditi i doma, i nakon izlaska spavati u svojoj toploj sobi:)) novim se naziva paviljon napravljen prije 20ak godina? Na renoviranje očito nitko ne misli.
Ali hajde, valjda će se nešto prominjeniti po tom pitanju.
U svakom slučaju, život u maloj sobi s cimericom nauči te dijeliti, i skromnosti. Pa bih mogla reći da je neka vrsta životne škole, koju nijedan student koji dođe u Zagreb studirati ne bi trebao propustiti.
)
