četvrtak, 23.11.2006.
kako sam odlučila prestati biti grintava kokoš.:) i evo prilike da učinite nešto dobro:)
Nekad su potrebne sasvim male stvari da nas inspiriraju. Barem se čine malima, poput obične kave s frendicama s faksa. Ili surfanja po netu, jedne obične pjesme. Stvari koje činimo svakodnevno. Kava može proći u kolutanju očima na raspored sati ili odmjeravanje konobara, ali ova je bila u malo drugačijem tonu. Nakon ove kave sam bila puna energije da sam mislila da bih snagom volje mogla brda pomicati. :) a dobar je to osjećaj. Osjećala sam se tako pozitivno kao što nisam u zadnje vrijeme. Nakon članka na netu osjetila sam potrebu da pomognem, nakon slušanja jedne pjesme promijenile su se moje crne misli . :)
Priznajem, nekad 'kukam' zato što je to najjednostavnija opcija: puno je lakše ljutiti se na faks zbog šugavog rasporeda, na profesoricu jer previše očekuje ili na drugu jer ne štrajka. Puno lakše nego npr. malo se organizirati, naučiti ono što traže od mene jer znam da je to nešto što mi treba, i da je na kraju, za mene najbolje da učim. I da je tužno da se jedna studentica raduje štrajku, ma koliko to štreberski zvučalo, jer je to jasan znak da nešto u ovo zemlji ne štima.
Ima dana kad mi se čini da je sve oko mene samo dio urote 'Svemir protiv Filozofice:)'. Možda se i vama tako čini ponekad. Čekate 17-icu, dođe 5ica, pa još jedna i još jedna. Kasnite. Ništa čudno. Pada kiša. Nema broja vaših željenih čizama:), etc.
E sad, grintati, kukati ili kako već to volite nazvati je doista prelako. Sve što trebate je loša volja i par slučajnosti koje vam mogu pokvariti dan.
Da se vratim na onu kavu nakon koje se liječim od grintanja: ono što se izdogađalo mojoj frendici, od zdravlja, prometne nesreće i milijun drugih stvari i nakon svega toga osmijeh na licu te žene i pozitivna energija kojom zrači, baš bi mogli biti, a da ona toga možda nije ni svjesna, ona snaga koja može pomicati brda.
Shvatite da kombinacija čizama i šala nije glavna u vašem životu, da to što tramvaj kasni ne znači da nemate sreće, da kiša ne pada samo da bi ste vi pokisli, i da su najmanje stvari one koje nas čine sretnima. Da je doista bolje davati nego primati. Zato sam odlučila promijeniti neke stvari, malo se osvrnuti na svijet oko sebe, kao i na onaj u sebi. Prelako je reći da je svijet grozan, okrutan. Ali teško je priznati sebi da svaki put kad zatvorimo oči pred nepravdom, ili propustimo učiniti dobro djelu, ili tek običnu sitnicu za drugoga, sami pridonosimo toj okrutnosti.
Ako promijenimo način razmišljanja na bolje, i svoj ćemo svijet učiniti boljim.
Ako gledamo na sve s dozom humora, nađemo nešto dobro i lijepo i u najtežim životnim situacijama ma koliko se nemoguće činilo, i svijet će nam se činiti ljepšim.
I još jedan primjer iz stvarnog života:) Frendica je slomila ruku. I nosi gips na poprilično nezgodan način. I što je mogla učiniti? Ležati u krevetu, proklinjati onoga koji je izumio automobil , kukati, prenemagati se, ljenčariti? Ili skupiti snagu, reći : 'Ok, dogodilo se, hvala Bogu da nije gore.' I ići najnormalnije na faks i učiti za nadolazeće ispite. Problem odijevanja riješiti pončom, i sa slomljenom rukom i gipsom preko trupa izgledati fantastično? Moram priznati da joj se divim:)
Ne želim zvučati kao da čitate jeftinu self help knjigu, ali ovo što ja govorim nije dokazano najnovijim znanstvenim istraživanja odsjeka za psihologiju/ sociologiju Harvarda/nekog drugog mjesta prepunog prepametnih ljudi:), već ima čak i bolju preporuku: works fine for me. :)
Ne kažem da ću sad biti presretna svaki put kad padne kiša, a ja nemam kišobrana (biti pozitivan ne znači biti lud:)), niti da ću se ostaviti faksa, života ovdje i otići nahraniti gladne u Afriku i donijeti mir u svijet.
Da učinite dobro ne morate ići u Afriku, sasvim je dovoljno i da se nasmiješite i ustupite mjesto u tramvaju starijima, pa makar to bila i bakica od sto pedeset godina s trilijunom vrećica, zar nije bolje da ste u poziciji da ustajete drugima nego da vama netko mora ustati? I evo vam jednu konkretnu priliku da učinite dobro djelo.
O Ani Rukavini sam prvi put čula kad sam čitala u Cosmu o njenoj bolesti, leukemiji. Riječi te mlade žene su me naježile, koliko je puna pozitivne energije i koliko je ljudi inspirirala svojom pričom. Anino stanje se popravilo, da bi se opet bolest vratila.
Čeka je ponovni proces liječenja, a ja sam odlučila dati svoj skromni doprinos.
Evo linka na kojem može saznati više. PROČITAJTE :)
i evo aninog pisma, molim vas pročitajte!
Ako vam se čini da nemate dovoljno novca da biste davali u humanitarne svrhe, sjetite se samo koliko košta jedna kava, cigarete, čokoladica, izlazak van ili nešto za što ćemo uvijek imati. I s druge strane, važno je da dolazi od srca, ma koliko klišejski zvučalo.
Dajte, pomozimo da ovaj svijet bude barem malo ljepše mjesto. Nasmiješite se i uljepšajte sebi dan, i drugima, jer sam napokon naučila jednom zauvijek da istinski sretni možemo biti tek kada druge činimo sretnima. :)
)
