utorak, 07.11.2006.
život u studentskom domu:)
UPTADE:
s cimericama vodimo hladni rat, prijavile nas ravnatelju koji nas je neki dan posjetio, zbog buke. srećom došao je u preurednu sobu, mir i tišinu 
Od ove godine sam ponosna vlasnica (:ironic:) indeksa sa Filozofskog fakuleteta u Zagrebu. (zbog kojeg ću prije vremena poludjeti, ali o tome neki drugi put). I jedna sam od nekoliko tisuća ljudi koji žive (preživljavaju?;))u studentskom domu. Koliko je život ovdje onakav kakvim sam ga zamišljala, a koliko ne, sad ću pokušati napisati.
Cimerica mi je najbolja prijateljica, od prvog srednje smo nerazdvojne, i ne mogu opisati koliko mi znači što sobu dijelim s njom, a ne s nekim nepoznatim. Ni druga varijanta nije vjerojatno tako strašna, ali dijeliti kupaonicu i sobu s osobom s kojom sam i inače nerazdvojna... Meni je strašni plus:)
Naše malo domaćinstvo više manje funkcionira. Red u našoj sobi oscilira od strašnog nereda (popularno nazvanog kreativnim mada je kreativnost našeg upitna) do prevelikog reda. To je obično kad popijem Red Bull pa imam energije čak i za pospremanje. Moram li napomenuti da odavno nisam pila Red Bull?
S ciljem da sobu napravimo što ugodnijom i damo joj malo osobnosti, donijele smo kofere i kofere sitnica, poput slika, nama dragih osoba (i naših, samopromocija), Einsteina na kojoj piše : ''Do not worry about your difficulties in mathematics; I can assure you that mine are still greater.''-cimerica studira FER. :)
Pa slike anđela, beba (netko bi ozbiljno pomislio da nam biološki sat otkucava), gradova, pariških plakata... tako da nam je soba mala galerija na neki način:)
Vjerujući da su muškarci bolji kad je u pitanju čekić, i bušenje zidova (da bi zabili čivije, iliti brokve:) i objesili JOŠ slika) s punim povjerenjem smo dali čekić u ruke našem prijatelju, i čestom posjetitelju. Što reći osim da umjesto čivije i slike koja je trebala krasiti zid imamo rupu (kako on reče, krater:)) promjera dobrih par centimetara i pokraj nje papir sa strelicom, datumom i imenom autora ove umjetničke instalacije. :)
Soba izgleda otprilike ovako: dva kreveta (prilično udobna:)), dva radna stola s nekim minijaturnim ladicama (u koje stane ostatak milke čokolade, i hrpa reklamnih letaka:)), stolice (one školske drvene, na koje objesimo torbe, stavimo jastuke radi udobnosti našoj pozadini dok sjedimo(trenutno toj svrsi služi Snoopy ručnik:)). Police iznad radnog stola, koje su pune tipičnih ženskih stvari: šminke, pa uz to slike, nakit, parfemi, knjige... za sve nađemo mjesto, ma koliko se to nemogućim činilo. Na ulazu u sobu imamo mali hodnik s ormarima (pretrpanim), i ogledalom, malim mutnim okruglim (ponekad je ovakvo ogledalo prednost hehe), kutijom u koju smo strpale cipele. Zovemo je Pandorinom kutijom. ;)
U tom hodniku je ulaz u wc koji dijelimo s curama iz susjedne sobe.
Što nas dovodi do druge točke-docimerice.
Prvotni šok nakon što smo vidjele prvu- brkovi kojih se nijedan muškarac u ne-pubertetskoj dobi ne bi postidio. Koliko god se ja zalagala za ženska prava, i bila feministica u duši, toliko se zalažem i za prava higijene i zdravog razuma. Brkovi na curi-za mene neprihvatljivo. S najboljom namjerom mislimo ostaviti depilacijske trake na vidljivom mjestu u kupaonici.
Druga docimerica je cjepidlaka ('Drugi put pitajte ako želite koristiti moj toaletni papir!', 'Na vama je red da čistite kupaonicu!' Ne želim tulume u 3 sata'blabla. )Ovu (brkatu:)) je otkantala u sestre da bi mogla primiti svog dečka. Khm khm. Što nas dovodi do treće točke. Mmmhhh i aaaahhh u 8 sati ujutro. Perem zube u kupaonici i načujem:
''A ja bi se seksala...'' khm khm, jurim do cimerice i na par sekundi pretvaramo se u uho. Ipak smo mi znatiželjne. :)
Drugo jutro, kad sam baš razmišljala koja će me to sila natjerati da ustanem iz kreveta i idem na pilates nakon kojeg tri dana ne mogu maknuti, cimerica je skočila, i kidale smo se od smijeha dok smo marljivo slušale s druge strane zida. Dobro im se da u 8 ujutro. (da napomenem : mi nemamo nikakve voajerske sklonosti, to je čista znatiželja na djelu
)
i da ne spominjem debilno tepanje koje čujem kad god uđem u kupaonicu, grrr. Ili pitanje da izađemo iz wc-a da se dotični Joško 'popiša'. Hm.
S druge strane, dobra stvar je što ako je društvo dobro, uvijek imamo mjesto za tulum, i opijanje prije izlaska. Vani možemo ostati baš dokad želimo, a da nas nitko ne pegla zbog toga.
smještaj u domu po meni je bolja opcija od iznajmljivanaj stana. nekako si kad si u stanu 'isključen' iz studentskih događanja,tuluma, druženja u sobi.Naravno, ne vrijedi za sve, ali gledam po svojim frendicama. A možda je nekome ipak draža udobnost od zabave:)
Dakle, život u domu traži ipak malo odricanja, jer nije to neki luksuz, treba se naviknuti na puno toga. Isto tako, koliko god bilo zabavno i koliko se god osjećao slobodnim, treba biti i oprezan. Frendica je nedavno imala neugodan slučaj da joj prijatelj dečka kojeg je upoznala dođe na vrata sobe i govori prostote, od čega je naše društvo, bolesno kakvo jest, napravilo internu zajebanciju. Ali oprezan stvarno treba biti, jer budala je i previše.
I baš sam se pitala kako to da se u jednoj zemlji ima novca za to da se nogometnim klubovima u dugu ti dugovi 'oproste', da nogometaši mojih godina dobiju stan i plaću, a u studentskom domu, gdje žive ljudi koji ipak nisu u zagreb došli samo radi provoda (to sam mogla raditi i doma, i nakon izlaska spavati u svojoj toploj sobi:)) novim se naziva paviljon napravljen prije 20ak godina? Na renoviranje očito nitko ne misli.
Ali hajde, valjda će se nešto prominjeniti po tom pitanju.
U svakom slučaju, život u maloj sobi s cimericom nauči te dijeliti, i skromnosti. Pa bih mogla reći da je neka vrsta životne škole, koju nijedan student koji dođe u Zagreb studirati ne bi trebao propustiti.
)
