ponedjeljak, 23.10.2006.
it's probably me...
Kažu da se dobra djela zaboravljaju, a loša pamte. Koliko god to zvučalo nepravedno, tako je.
Jer nam se čini da smo ljude upoznali na pravi način tek kad nas povrijede, tek kad nam učine nešto što od njih nismo očekivali. Razočarala sam se u dvije osobe za koje sam mislila da je to nemoguće, a možda sam s njihovog stajališta ja ta koja je razočarala njih.
Prijatelji? Dokad? Dok je sve super, dok se smijemo, zezamo, dok ne izađu na površinu neke druge stvari. dok nekom ne pukne i povisi ton toliko da mi se ruke tresu i tražim prvo mjesto gdje mogu zaplakati? Zar zbog prijatelja trebam osjećati ovakvu usamljenost kao danas, zar zbog njih trebam misliti da sam u biti sama, da se samo na sebe mogu osloniti. Mislim da to i nije u skladu s cijelim konceptom prijateljstva.
Jesam, preosjetljiva sam. ali takva sam i to je nešto što ne mogu promijeniti koliko god se trudila. mogu samo glumiti da nisam, a glumiti ne želim.
Možda zaista nisam jaka kao što sam mislila.
Tišina između mene i osobe s kojom sam mislila da nijedan trenutak kad smo zajedno neće proći u šutnji. Nedostaje mi smijeh s njom, nedostaju mi Prijatelji, Sex i grad, nedostaju mi sitne trač partije.
Nedostaje mi to samo da mu pošaljem poruku i vidim ga na kavi, na faksu, smijemo se glupostima koje samo nas zanimaju, veselimo se petku i bosanskoj ratnoj prozi.
Nedostaju mi, a ovo je jedini način na koji ću im to reći, ma koliko se borila protiv toga da ih nazovem, uhvatim za ruku i kažem da je vrijeme da popričamo.
Zašto? Zbog glupog ponosa, ako se to uopće može nazvati ponosom.
I iskreno se nadam da će se sve vratiti u normalu, kao što i treba biti.
ali nažalost, mislim da će mi se u glavi vrtiti Stingovi stihovi....
Sting
It's Probably Me
If the night turned cold and the stars looked down
And you hug yourself on the cold cold ground
You wake the morning in a stranger's coat
No one would you see
You ask yourself, who's watched for me
My only friend, who could it be
It's hard to say it
I hate to say it, but it's probably me
When your belly's empty and the hunger's so real
And you're too proud to beg and too dumb to steal
You search the city for your only friend
No one would you see
You ask yourself, who could it be
A solitary voice to speak out and set me free
I hard to say it
I hate to say it, but it's probably me
You're not the easiest person I ever got to know
And it's hard for us both to let our feelings show
Some would say I should let you go your way
You'll only make me cry
If there's one guy, just one guy
Who'd lay down his life for you and die
It's hard to say it
It's hate to say it, but it's probably me
When the world's gone crazy and it makes no sense
There's only one voice that comes to your defense
The jury's out and your eyes search the room
And one friendly face is all you need to see
If there's one guy, just one guy
Who'd lay down his life for you and die
It's hard to say it
I hate to say it, but it's probably me
I hate to say it
I hate to say it, but it's probably me
utorak, 17.10.2006.
dedicated to...kiki;)
Kiki, tvoje dobro djelo neće biti zaboravljeno: zaslužio si definitvno nagradu za humanista godine jer si mi u subotu (ili petak? nakon onoliko tekila teško je reći) navečer u 11 ipo išao kupiti hulahopke trica boja noge i maramice za skidanje šminke, dovodeći u pitanje pred ostalim mušterijama i prodavačicama svoju seksualnu orijentaciju i sklonosti prema oblačenju ženske odjeće i šminkanju ,te skidanju iste (šminke, jel) navedenim maramicama.Jesam li bolesna i jedina koja bi to pomislila o tipu koji kupuje ove proizvode u subotu navečer?). Iako čarapa nije bilo, ipak-you're the best.
(We'll fuck the rest. Samantha Jones pronunciation)
srijeda, 04.10.2006.
post s nove adrese...;)
Ovaj post pišem iz svoje studentske sobe. I nikako ne znam u kojem tonu da pišem. Sretna jer mi se ostvarila želja da upišem faks koji sam htjela i u gradu u kojem sam htjela? Sjetna jer sam otišla od doma, od svojih, svih onih sitnica koje su činile moj život doma?
Osjećam oboje pomalo, moram priznati.
Spremanje za Zagreb i činjenica da selim krajem devetog mjeseca bila mi je jasna, ali tek kad sam ubacila i posljednju stvar u kofer, sjela u auto i krenula na kolodvor, postala sam svjesna da stvarno idem, selim se.
Ne volim srcedrapateljne rastanke, nisam neka pekmezasta osoba. Ali sam takva da se vežem uz ljude, gradove i teško mi padaju rastanci s ljudima koje volim. Dok me mama vozila malo sam pričala, baš zato da ne pređem pekmezastu granicu i da suzdržim onih par suza koje su se htjele iskrasti. Nije stvar u tome da sam ja mamina i tatina curica, razmažena ili nešto tako. Ali tek sam u autu, na putu do kolodvora i malo kasnije u busu postala svjesna da moja budućnost, o kojoj sam toliko mislila, maštala, sanjala, počinje baš tad. Na putu u Zagreb, u kojem ovaj put neću biti samo turist s obavezama, već će to postati moj grad, kao i još neki prije njega. i osjećaj je malo čudan. U našoj glavi sve nam se čini lakše, jednom ću upisati faks, jednom ga završiti, naći posao, jednog dana....
Baš te večeri kad sam spremila kovčege, sjela u auto i malo kasnije u autobus, postala sam svjesna da sam učinila prvi korak prema tom danu. Ne znam što me čeka za nekoliko godina, ali sve je u mojim rukama, da se potrudim i živim onako kako sam uvijek zamišljala. Jedna stvar su misli i stranice dnevnika, a druga stvarnost. kad svoje snove trebaš ostvarivati. Znaš da nije lako. Pogotovo kad si Hercegovka u Zagrebu, hehe.
Kažu da su sve promjene dobre, a ova to definitivno jest. Moja sadašnja soba u studentskom domu je manja od moje doma, dijelim je s cimericom (svojom najboljom frendicom btw, može li bolje?), zidovi su bijeli, namještaj nije bogzna kakav, kupaonicu da ne spominjemo. Sve ono što doma idem je hotel s pet zvjezdica prema ovome. Ali bi li voljela da sam ostala doma?
Nema šanse. Zato što je ovo studentski život, zato što je ovo sloboda i samostalnost. :)
Mogla sam i doma biti samostalna i slobodna, naravno. Ali treba se navići se da nećeš tako uskoro čuti : ''Ručak!'' i sići iz svoje sobe niza stepenice, i pojesti najukusnije jelo koje mama može napraviti, nego čekati u redu za menzu nekih pola sata da bi probao nešto što je nekad davno bila riža (iako i to treba provjeriti), da nećeš moći pitati mamu i tatu za kavu, pa za maskaru, majicu ili tenisice, već naučiti raspoređivati novac, naučiti ga zaraditi. Lakše bi bilo da sam ostala doma, upisala faks pola sata udaljen od kuće i nastavila rutinu. Ali veselim se izazovima koji me čekaju, neljubaznim i arogantnim ljudima koje ću tek upoznati, čekanju tramvaja, gužvi, učenju do kasno u noć, nostalgiji za domom.
Veselim im se jer znam da sam im dorasla. U mojim rukama je kist kojim bojim svoj život, vedrije ili tmurnije boje, ja sam slikar i odabirem.
To bi bila sjetnija strana, druga je: najbolja frendica mi cimerica, hrpa novih super ljudi, izlasci kad i dokad hoću, hrpa ljudi koja dnevno prođe kroz sobu, Sex i grad i Prijatelji skinuti s neta, novi ljudi, faks koji me zanima, mc sundae s karamelom, veeeelike knjižnice, profil megastore:), koncerti, brucošijade, nova prijateljstva, moje društvo, milijun novih hobija...
P.S. Ovim putem svojoj sister šaljem virtualni ''i need a hug'' hug i pusu.
I miss u my baby
)
