srijeda, 04.10.2006.
post s nove adrese...;)
Ovaj post pišem iz svoje studentske sobe. I nikako ne znam u kojem tonu da pišem. Sretna jer mi se ostvarila želja da upišem faks koji sam htjela i u gradu u kojem sam htjela? Sjetna jer sam otišla od doma, od svojih, svih onih sitnica koje su činile moj život doma?
Osjećam oboje pomalo, moram priznati.
Spremanje za Zagreb i činjenica da selim krajem devetog mjeseca bila mi je jasna, ali tek kad sam ubacila i posljednju stvar u kofer, sjela u auto i krenula na kolodvor, postala sam svjesna da stvarno idem, selim se.
Ne volim srcedrapateljne rastanke, nisam neka pekmezasta osoba. Ali sam takva da se vežem uz ljude, gradove i teško mi padaju rastanci s ljudima koje volim. Dok me mama vozila malo sam pričala, baš zato da ne pređem pekmezastu granicu i da suzdržim onih par suza koje su se htjele iskrasti. Nije stvar u tome da sam ja mamina i tatina curica, razmažena ili nešto tako. Ali tek sam u autu, na putu do kolodvora i malo kasnije u busu postala svjesna da moja budućnost, o kojoj sam toliko mislila, maštala, sanjala, počinje baš tad. Na putu u Zagreb, u kojem ovaj put neću biti samo turist s obavezama, već će to postati moj grad, kao i još neki prije njega. i osjećaj je malo čudan. U našoj glavi sve nam se čini lakše, jednom ću upisati faks, jednom ga završiti, naći posao, jednog dana....
Baš te večeri kad sam spremila kovčege, sjela u auto i malo kasnije u autobus, postala sam svjesna da sam učinila prvi korak prema tom danu. Ne znam što me čeka za nekoliko godina, ali sve je u mojim rukama, da se potrudim i živim onako kako sam uvijek zamišljala. Jedna stvar su misli i stranice dnevnika, a druga stvarnost. kad svoje snove trebaš ostvarivati. Znaš da nije lako. Pogotovo kad si Hercegovka u Zagrebu, hehe.
Kažu da su sve promjene dobre, a ova to definitivno jest. Moja sadašnja soba u studentskom domu je manja od moje doma, dijelim je s cimericom (svojom najboljom frendicom btw, može li bolje?), zidovi su bijeli, namještaj nije bogzna kakav, kupaonicu da ne spominjemo. Sve ono što doma idem je hotel s pet zvjezdica prema ovome. Ali bi li voljela da sam ostala doma?
Nema šanse. Zato što je ovo studentski život, zato što je ovo sloboda i samostalnost. :)
Mogla sam i doma biti samostalna i slobodna, naravno. Ali treba se navići se da nećeš tako uskoro čuti : ''Ručak!'' i sići iz svoje sobe niza stepenice, i pojesti najukusnije jelo koje mama može napraviti, nego čekati u redu za menzu nekih pola sata da bi probao nešto što je nekad davno bila riža (iako i to treba provjeriti), da nećeš moći pitati mamu i tatu za kavu, pa za maskaru, majicu ili tenisice, već naučiti raspoređivati novac, naučiti ga zaraditi. Lakše bi bilo da sam ostala doma, upisala faks pola sata udaljen od kuće i nastavila rutinu. Ali veselim se izazovima koji me čekaju, neljubaznim i arogantnim ljudima koje ću tek upoznati, čekanju tramvaja, gužvi, učenju do kasno u noć, nostalgiji za domom.
Veselim im se jer znam da sam im dorasla. U mojim rukama je kist kojim bojim svoj život, vedrije ili tmurnije boje, ja sam slikar i odabirem.
To bi bila sjetnija strana, druga je: najbolja frendica mi cimerica, hrpa novih super ljudi, izlasci kad i dokad hoću, hrpa ljudi koja dnevno prođe kroz sobu, Sex i grad i Prijatelji skinuti s neta, novi ljudi, faks koji me zanima, mc sundae s karamelom, veeeelike knjižnice, profil megastore:), koncerti, brucošijade, nova prijateljstva, moje društvo, milijun novih hobija...
P.S. Ovim putem svojoj sister šaljem virtualni ''i need a hug'' hug i pusu.
I miss u my baby
)
