utorak, 22.08.2006.
staring at the sun...
slike neba u hercegovini. možda ništa posebno, pa svi barem možemo vidjeti nebo, oblake, izlazak i zalazak sunca... doista možemo, ali koliko često to činimo? mene podsjeća na uživanje u malim stvarima u životu...:)
nebo u zoru...
prije/poslije podne...
zalazak sunca... u različitim ''izdanjima''...
večer...
priroda stvara najljepše slike, ali možda smo ponekad previše zagledani u prizemne probleme, i zaboravljamo čitati poruke s neba...
petak, 18.08.2006.
runaway bride:)
Danas sam čula da se dvije cure iz moje generacije udaju. Ostadoh prilično šokirana. Uz zlobne komentare da ako će se one udati, mi ćemo i više puta, ja i frendica se zezamo da će nam se komentiranje obiti u glavu tako da se nikako nećemo udati. (strašno
) Pritom smo došle na ideju da ako se ne udamo, živjet ćemo zajedno (meni je poprilično nezamislivo da živim SAMA), imati hrpu love, putovati, imati ljubavnike-kao u filmovima, šarmantne tipove u najboljim godinama. Pa ni ovo ne zvuči loše.
Verzija 2: vratimo se u naš mali grad poslije faksa, ja radim kao profesorica engleskog u školi, živčana, neudana pod roditeljskim krovom
A frendica neudana elektrotehničarka pod roditeljskim krovom zaposlena u pošti. Isto nervozna, a obje naginjemo kroničnom alkoholizmu. Brrr, prestrašno zvuči.
Ali dobro, javim vam za dvadesetak godina koja je verzija ''istinitija''.
Da se vratim na početak, i ono o čemu želim pisati-udaja tako mladih cura. Eto, njima je npr.19, kao i meni. I kako je naša okolina više patrijarhalna (ako ćemo iskreno), a ni one nisu neke cure od škole i karijere, vjerujem da će preuzeti ulogu, nazovimo tako, domaćica. Možda to ne znači da će biti nezaposlene i čitav dan u kući, ali sigurno je da će one biti te koje će kuhati, pospremati, prati, usisavati, čistiti prozore, peglati, i ostalo. Što se, kao, očekuje od žene da radi. Rekoh, ja se s tim ne slažem, ali govorim o svojoj okolini.
Dakle, na njima će biti uloga održavanja kućanstva, nazovimo to tako. Što se mene tiče, jedva održavam kućanstvo zvano moja soba, a kamoli ostalo. Ne kažem da ne radim kućanske poslove, ni da očekujem da ih moja mama npr. sama obavlja, ali da zamislim sad se udati i da netko očekuje od mene da to radim. Pa, mislim da bi taj brak bio dužine prosječnog holivudskog.
Mislim da za brak, onako kako ga ja shvaćam (a to nije samo da budem udana i time je misija mog života i poslanja na Zemlju završena) treba biti zreo i odgovoran. Ulaziš u zajednički život s jednom osobom, s kojom ćeš, ili si barem tako planirao, živjeti do kraja života. Do kraja života. Zvuči tako konačno. I mislim da je prava osoba za svakog od nas ona s kojom nas pomisao o vječnom zajedničkom životu veseli, a ne zastrašuje.
Sa svojim dečkom sam se milijun puta zezala da ćemo se vjenčati, imati troje ili četvero djece, ali kad pomislim da se to sutra ostvari i pomislim na sve ono što sam u životu htjela probati, a neću imati prilike, ja bih se prilično uspaničila.
Zato mislim da s 19 ne možeš biti spreman donijeti takvu životnu odluku. Ili je to slučaj samo sa mnom, koja se mislim kad trebam izabrati koju majicu/četkicu za zube/čokoladicu kupiti, a ne s kim živjeti happily ever after. 
Možda je netko s 19 spreman udati se, s 20 roditi, pa rađati sljedećih nekoliko godina, skućiti se i tako živjeti, pa zauvijek. I što je tvojom mladosti, vremenom kad si trebao s dječjim snovima otkrivati svijet, otkrivati sebe?
Ima par cura koje su se udale mlade, ali nisu zapostavile ni sebe ni faks. Svaka im čast, ali biti na kavi s frendicom i imati bebu doma koja me čeka-ne hvala. Naravno, u ovom životnom razdoblju. Kad budem imala dijete želim mu se posvetiti maksimalno, a mislim da sad na to stvarno ne bih bila spremna.
Možda je razlika i u samoj osobi. Netko je čitav život čekao priliku za udaju, i važnije mu je udati se, nego raditi na sebi. A netko, poput mene, misli da prvo treba izgraditi sebe kao osobu, u svakom smislu: obrazovanjem, psihički i fizički, naprosto: steći zrelost za određene stvari u životu.
Ne kažem, imati skladnu obitelj, roditi zdravu djecu je nešto predivno, nešto što može samo obogatiti čovjeka, nešto što ja želim jednog dana. Ali mislim da svako životno razdoblje treba proživjeti na određen način, i ne srljati. Jer svatko se treba iživjeti, pa bolje to učiniti s 20 nego s 40...
utorak, 15.08.2006.
Update posljednjeg posta :)
Dakle, moja draga prijateljica je autorica prošle izjave. (''Ko ti kod nas priđe ili je pijan ili nenormalan.'')
Zapravo zaključka donesenog nakon nekoliko godina izlaženja. Žao mi je što to moram reći, ali u potpunosti se slažem s tim. Ne znam je li to slučaj samo kod nas, ali dečki dosta teško prilaze curama. (čudno, nikad se nismo zapitale je li problem zapravo u nama. 
Ma već znamo odgovor-nema šanse
)
Naravno, upoznale smo puno tipova, više nekom slučajnošću, nego da je sad nekoliko dečkiju odlučilo nama prići. Naravno, smisao našeg izlaska nije upoznati nekoga (i gledati na njega kao na potencijalnog oca svoje djece, i kao takvog ga ''ščepiti''), već dobro se zabaviti.
Ali kad se osvrnem ne mogu se sjetiti zadnjeg puta kad je neki simpa dečko prišao nekoj mojoj frendici, eto čisto da se upoznaju. Osim ako nije bio toliko pijan da je spreman iskoristiti i otrcanu frazu kao : ''Što tako lijepa cura radi sama?''.
Već sam jednom s prijateljem razgovarala o tome da ne baš privlačni dečki (pritom ne mislim na neke fizičke karakteristike, tipa debel, mršav, visok, nizak, velik nos, mal nos, već više na ne-držanje do sebe: jedini parfem koji je u životu stavio na sebe je vlastiti znoj, misli da je baš super unijeti se curi u lice dok započinje razgovor i nikako da se riješi navike utrpavanja majice u hlače, prekomjernog geliranja i naušnice koja može poslužiti za rasvjetu u slučaju nestanka struje u cijeloj zemlji. Hm, malo sam se uživila, ali eto-to je moja definicija neprivlačnog tipa 
) –nastavljam- da ti neprivlačni dečki prije priđu curi nego oni slatki koji čitavu večer pogledavaju prema tebi- i na tome sve ostane.
Dakle, većina dečki koje znam kaže da ne prilaze curama kad ih je puno u društvu. A hvala Bogu, nas pet-šest, nekad i više, nekad i manje, ostaje čitavu večer skupa kao sijamske blizanke. Ili mi neki dečki kažu da im nije ugodno prići kad nas vidi sređene i da djelujemo umišljeno. (Nemojte me pogrešno shvatiti, da ne bih stvarno djelovala umišljeno 
)
Međutim, proćelavi muškarci (mada je dosta uvredljivo za ''prave'' muškarce, ove svrstati u njihovu skupinu) u kasnim tridesetima nemaju nikakvih problema s ulijetavanjem mladim curama.
Ne znam, možda je ovo samo primjer u mom gradu, ali po priči drugih cura-sumnjam.
Dakle, dečki, oslobodite se malo. Nijedna normalna cura neće simpatičnog tipa otkantati ako priđe s onim Bok!. Fraze poput ''…tko je onda ukrao sve zvijezde s neba i stavio ih u tvoje oči'', ''jel te bolilo kad si pala s neba?'' et cetera ostavite za izigravanje mačo frajera pred ogledalom (ako i tad), a ako ovakve ulete smatrate imalo prihvatljivim – Houston, we got a problem…
UPDATE: Da se ne bi našli uvrijeđeni neki od trideset i nešto godina, u gornjem tekstu mislim na one šetuckaju diskom subotom u polo majičicama, prosijedi, se debelim lančićem oko vrata (ah, taj neizostavni lančić) i nabacuju se srednjoškolkama, a kući ih čeka žena s djetetom. 
Da ne znam sama par takvih, ne bih ovu ''vrstu'' ni spominjala.
A što se mene tiče, meni ionako ne moraju tipovi prilaziti-ja sam sebi ''ulovila''. I ne puštam, lol.
ponedjeljak, 07.08.2006.
''Ko ti kod nas priđe ili je pijan ili nenormalan.''
srijeda, 02.08.2006.
:)
Prošlo je i ljetovanje. Bilo je savršeno. Ili ako ćemo iskreno: ne baš savršeno. Barem zbog zadnje večeri, kad sam sebi priuštila nešto što nikad više ne smijem ponoviti. Nije bilo nešto tako strašno, već koja čašica previše. Nikad više. Ne želim sad zvučati kao neka alkosica, oni koji me znaju znat će da to nisam, ali. Imam osjećaj da se mjera počinje gubiti. I da moje društvo počinje super izlaske povezivati s pićem. A to su cure koje su super i s kojima se ismijem na običnoj kavi ili putu do plaže, bez ikakvih utjecaja pića… osim vode. Thank you my babies
Redovito učinim gluposti kad je koja čašica previše, i ne znam što mi je to uopće trebalo. Malo svi padnemo pod utjecaj, mora biti super, mora nam svaki izlazak biti apsolutno fenomenalan, i onda se dogodi glupost…. Ne želim više biti nešto što nisam, ni udaljavati se od sebe same, sviđam se sebi kakav jesam, sviđa mi se način zabave bez pića. Ok, popiti ponekad na izlasku nešto samo da ti digne raspoloženje, nije loše. Ali mjera se naprosto NE SMIJE izgubiti. Možda sad zvučim ko neka čistunka, ali neka sam: zvučim kao JA.
Hm, dakle osim zadnje večeri (crvenim se) sve je bilo super.
Mali kronološki slijed (meni za dušu):
Prvi dan kad smo došli dočekala su nas nasmiejšena lica naših ''domaćina'', kojima smo dali osobne i čak platili unaprijed. ( glupost koju NIKAD ne smijete učiniti!!!). i došle smo nas tri, a još dvije frendice trebale su doći to popodne. I pošalju nam poruku da će doći ujutro. I kad smo se vratili u apartman, baba kaže da je već izdala sobu. Iako su naše frendice rekle platiti i tu prvu večer iako neće biti tu. Mi kažemo da i mi idemo (još uvijek smo se uspjele održati na civiliziranoj razini ponašanja). Baba kaže da možemo ići ali da nam neće vratiti novac (????!!!). Dođe njen sin koji kaže da će nam vratiti, ali ne za prvu večer. I ako smo je već platili odlučimo tu prvu večer ostati u tom apartmanu. I odemo na kolodvor tražiti novi smještaj. I za nama dolazi čovjek i kaže da se možemo odmah pokupiti jer imaju nove goste. Zamislite molim vas!!!
Tri cure izbaciti ni zbog čega iz apartman! Doslovno na ulicu, i još nam baba kaže da joj je drago da smo otišle. Glupača stara, lihvarka obična. Inače nikad takvo nešto ne bih rekla za straiju osobu, ali po meni da učinite ovako nešto doista trebate biti ZLI.
Čim se sjetim naljutim se. Kako netko može biti tako pokvaren?? Pa bi li moji roditelji to učinili, izbacili nekoga na ulicu??? U dest sati navečer i da te se živo jebe gdje će te cure biti? Pa ne bi da smo se napile, demolirale sobu, da smo takvo nešto učinile? Već apsolutno NIŠTA.
Ali hvala Bogu da je tako bilo, jer s tako odvratnim ljudima ne želim imati veze. evo ima malu antireklamu: ne uzimajte ni pod cijenu života smještaj u Makarskoj u prvoj kući preko puta tommy samoposluge u kući gdje živi palvokosa baba i njen sin, ima neka betonirana kućica ispred
Ali to nije sve! Uz izbačaj prvu večer dobivate gratis tretman zajebavanja!
Dakle, sjednemo u slastičarnicu, očajnički tražimo broj ljudi koje znamo u Makarskoj da se smjestimo tu prvu večer. I dogovorimo se s frendicama da ćemo kod njih ostaviti stvari. U međuvremenu dođe čovjek koji nam je ponudio smještaj (nikad ne vjerujte čovjeku slomljenog nosa čiji se auto raspada od preglasnih narodnjaka). I hajde dobro, da ne budemo previše izbirljive (špica sezone, daj šta daš) uzet ćemo apartman kod nekih ljudi iznad koldvora. I super, sad znamo gdje ćemo. Samo da ostavimo stvari kod frendica, spremimo se i izađemo. ALI. Gazdarica od tih frendica pobjesni kad vidi da unosimo stvari (iako joj je rečeno da smo samo došle u posjet), i opet nas zajebaju. I kasnije se ta ta gazdarica ispričava uz kolač. Krava. Zapravo ne krava, vrijeđam nedužnu životinju. Glupača bezobzirna s inteligencijom jednostanične alge.:)
I kako nam je sve dopizdilo (doslovno) tu večer, odlučile smo se spremiti i izaći. Napucale se, i čak i onakvom stanju izgledale divno, hehe. Izašle smo i zezale se čitavu večer, i bilo nam je savršeno. 
Ako slučajno ovo čitaju, pozdrav Zagrepčanima od prve večeri koji su nam ljubazno ponudili da prespavamo kod njih i pivo u zamjenu za cugu negdje u gradu i noćno kupanje. 
M tu večer nismo ni spavale, zaspale kod frendica od 7 do 9. i nazvale čovjeka koji nam je našao apartman. I kaže on mrtav hladan (da nam je bio u blizini takav bi bio doslovno) da se baba preračunala za jedan dan.! Dakle, opet beskućnice. Pukom slučajnošću upitamo ljude u ulici kroz koju smo prolazile imaju li slučajno ikaka smještaj, i srećom čovjek kaže da upitamo u kući preko puta. I simpatičan čovjek (čitaj normalan) nam pokaže savršen apartman. Jednosoban stan u biti, nov novcat. s ogromnom kupaonicom I uopće ne spomene plaćanje unaprijed, i pita na samo jednu osobnu koju vrati isti dan.
Dakle, ako ste uopće sve ovo pročitali neka vam pouka bude: ne uzimajte smještaj kod 'sumnjivih' ljudi, ni bezobraznih,jer vjerujte ''lihvara'' te vrste je previše. A ni slučajno ne dajite osobne (da budu kod njih čitavo vrijeme, tražite ih nazad!) i lovu unaprijed. Možda sve to već znate, ali eto, mi nismo znale. Pa nam se umalo obilo o glavu.
Drago mi je da kraj sebe imam ljude s kojima ću i ovakve situacije proživjeti kroz smijeh
Da mi se opet vratiti na more, ja bi tamo mogla živjeti….:)
uživajte…
