no pressure over capuccino...

petak, 18.08.2006.

runaway bride:)

Danas sam čula da se dvije cure iz moje generacije udaju. Ostadoh prilično šokirana. Uz zlobne komentare da ako će se one udati, mi ćemo i više puta, ja i frendica se zezamo da će nam se komentiranje obiti u glavu tako da se nikako nećemo udati. (strašno) Pritom smo došle na ideju da ako se ne udamo, živjet ćemo zajedno (meni je poprilično nezamislivo da živim SAMA), imati hrpu love, putovati, imati ljubavnike-kao u filmovima, šarmantne tipove u najboljim godinama. Pa ni ovo ne zvuči loše.
Verzija 2: vratimo se u naš mali grad poslije faksa, ja radim kao profesorica engleskog u školi, živčana, neudana pod roditeljskim krovom A frendica neudana elektrotehničarka pod roditeljskim krovom zaposlena u pošti. Isto nervozna, a obje naginjemo kroničnom alkoholizmu. Brrr, prestrašno zvuči.
Ali dobro, javim vam za dvadesetak godina koja je verzija ''istinitija''.

Da se vratim na početak, i ono o čemu želim pisati-udaja tako mladih cura. Eto, njima je npr.19, kao i meni. I kako je naša okolina više patrijarhalna (ako ćemo iskreno), a ni one nisu neke cure od škole i karijere, vjerujem da će preuzeti ulogu, nazovimo tako, domaćica. Možda to ne znači da će biti nezaposlene i čitav dan u kući, ali sigurno je da će one biti te koje će kuhati, pospremati, prati, usisavati, čistiti prozore, peglati, i ostalo. Što se, kao, očekuje od žene da radi. Rekoh, ja se s tim ne slažem, ali govorim o svojoj okolini.
Dakle, na njima će biti uloga održavanja kućanstva, nazovimo to tako. Što se mene tiče, jedva održavam kućanstvo zvano moja soba, a kamoli ostalo. Ne kažem da ne radim kućanske poslove, ni da očekujem da ih moja mama npr. sama obavlja, ali da zamislim sad se udati i da netko očekuje od mene da to radim. Pa, mislim da bi taj brak bio dužine prosječnog holivudskog.

Mislim da za brak, onako kako ga ja shvaćam (a to nije samo da budem udana i time je misija mog života i poslanja na Zemlju završena) treba biti zreo i odgovoran. Ulaziš u zajednički život s jednom osobom, s kojom ćeš, ili si barem tako planirao, živjeti do kraja života. Do kraja života. Zvuči tako konačno. I mislim da je prava osoba za svakog od nas ona s kojom nas pomisao o vječnom zajedničkom životu veseli, a ne zastrašuje.
Sa svojim dečkom sam se milijun puta zezala da ćemo se vjenčati, imati troje ili četvero djece, ali kad pomislim da se to sutra ostvari i pomislim na sve ono što sam u životu htjela probati, a neću imati prilike, ja bih se prilično uspaničila.

Zato mislim da s 19 ne možeš biti spreman donijeti takvu životnu odluku. Ili je to slučaj samo sa mnom, koja se mislim kad trebam izabrati koju majicu/četkicu za zube/čokoladicu kupiti, a ne s kim živjeti happily ever after. Možda je netko s 19 spreman udati se, s 20 roditi, pa rađati sljedećih nekoliko godina, skućiti se i tako živjeti, pa zauvijek. I što je tvojom mladosti, vremenom kad si trebao s dječjim snovima otkrivati svijet, otkrivati sebe?
Ima par cura koje su se udale mlade, ali nisu zapostavile ni sebe ni faks. Svaka im čast, ali biti na kavi s frendicom i imati bebu doma koja me čeka-ne hvala. Naravno, u ovom životnom razdoblju. Kad budem imala dijete želim mu se posvetiti maksimalno, a mislim da sad na to stvarno ne bih bila spremna.

Možda je razlika i u samoj osobi. Netko je čitav život čekao priliku za udaju, i važnije mu je udati se, nego raditi na sebi. A netko, poput mene, misli da prvo treba izgraditi sebe kao osobu, u svakom smislu: obrazovanjem, psihički i fizički, naprosto: steći zrelost za određene stvari u životu.


Ne kažem, imati skladnu obitelj, roditi zdravu djecu je nešto predivno, nešto što može samo obogatiti čovjeka, nešto što ja želim jednog dana. Ali mislim da svako životno razdoblje treba proživjeti na određen način, i ne srljati. Jer svatko se treba iživjeti, pa bolje to učiniti s 20 nego s 40...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.