srijeda, 26.07.2006.
....
Nakon dosta vremena opet sjedam za kompjuter u svojoj rozo zelenoj sobi (ukrašenoj odnedavno velikim plakatom Ramonesa, hey ho, koje sam donijela iz Zagreba
), i to sat i pol prije nego što trebam biti spremna za put na more. Kofer (ili kako ga moj prijatelj zove, crveni ormar), još je otvoren nasred sobe spreman iskušati svoje granice (ili ići preko njih) kad je riječ o zakopčavanju i nošenju preveliko broja stvari. Znamo dobro ja i moja sister da pola stvari iz njega nećemo obući, ali neka se nađe. (možda je bez mog znanja ubacila i zimsku jaknu, hm…). Jedva sam dočekala ovaj odlazak na more, tako da je preda mnom tjedan dana kupanja, sunčanja, izlazaka, glupiranja do zore, aaa, jedva čekam. : )
A da u ovoj silnoj euforiji malo spomenem i svoj odlazak u zagreb na prijemni, polaganje istog i upis toliko željenog fakulteta. As you know, išla sam na prijemni na Filozofskom. Zbog neusklađenog vremena nisam mogla ( a ni htjela ) pokušavati nigdje drugo. Test je bio, ajmo reći ok, iako po mom mišljenju vrijeme je bilo knap, i ja ne kužim čemu ta žurba… Bila sam uvjerena da nisam dobro napisala i ja i prijatelj (koji je na kraju isto upisao, komparativnu jednopredmetnu, našu veliku ljubav , od koje, kako kažu, nikad neće moći živjeti, ili ''moj mario, nema ti od tog hljeba''. Ma bit će
barem onog duhovnog, hehe. ) smo od ponedjeljka do četvrtka dane provodili u agoniji iščekivanja rezultata, lutajući bespućima Profila (ja bih tamo mogla živjeti), gledanjem podsjetnika i gluposti za koje smo bili uvjereni da su nam trebali prije testa za proširenje naše opće kulture, šmrc. Ili što Kiki kaže nakon prijemnog: nedovoljno inteligentan, odveć opće nekulturan i dobro jezično kulturan. 
(rečeno naglaskom naše drage profesorice;)). Uglavnom, u srijedu navečer popile smo (nas četiri) bocu tekile, spremile se za izlazak i napile. Ali pozitivno, kako samo mi znamo, i prodale foru da sam ja francuska studentica na razmjeni koja ne zna ni riječi hrvatskog . :D
I nakon te pijane srijede, u četvrtak ujutro tata zove i javlja da sam prošla. (vijest je jedva stigla do mojih moždanih stanica zakrčenih tekilom
).
I upisala sam engleski i španjolski. Jej.
Baš ono što sam htjela. Iako, malo me razočarala nepravda: u biti sam trebala upasti na faks bez plaćanja, ali kako su se oni s povlaštenim upisom upisali prije mene, ode moje mjesto bez plaćanja na engleskom. I malo frustrira
činjenica da si ta glupi test uradio dovoljno dobro da ne moraš plaćati fakultet, ali opet: ni to nije dovoljno. I netko tko je stotinjak, ili više, mjesta ispod , upiše se prije mene. 
Ali eto, iskreno se nadam da će se ovaj blesavi zakon promijeniti do iduće godine.
I uvjerila sam se da se za ovaj prijemni i ne možeš pripremiti: ja sam samo par dana prije ponovila hrvatski, i grizla se zbog činjenice da ništa nisam učila, ali točnim su se pokazale riječi onih da se ne mogu pripremiti i da obično ''pametnjakovići'' ne prođu. Naravno, ne vrijedi to za sve one koji nisu prošli, već za one što su voljeli praviti pametnijima od drugih. :P
I još je milijun stavi u mojoj glavi, ali vremena mi je knap (ko da sma opet na prijemnom), pa bolje da idem provjeriti jesu li sve majice za plažu na broju. Idem na moreeee!!! (ushićena zbog dva tjedna provedena na užarenom zagrebačkom asfaltu, agonije prijemnog i napokon: ono što čekam čitavu godinu. Neki dan govorim svojoj sestri da mi je glupo reći da živim samo za ti tjedan dana na moru. ''Pa kad inače budeš na plaži čitav dan, izlaziš svaku večer i ostaneš do 7 ujutro?? '' pa da, hm…
petak, 14.07.2006.
zagreb. vip internet caffe. moj rođendan. prošla prijemni, 200 i neka, ili po računici nekih, 180 i neka. kako god, zadovoljna.
javim se s nekim malo dužim postom ovih dana....
pusa svima
petak, 07.07.2006.
Još jedan tjedan koji je doslovno proletio. Ja i vrijeme smo vječni neprijatelji, uvijek mi nekako uspije pobjeći… I baš kad sam mislila da imam dovoljno vremena naučiti sve, ponoviti i ne doći opet u strku s vremenom, ostala sam vjerna sebi...
I to pred prijemni ispit, što i nije najpametnije… Ali, valjda će dobro proći. Zapravo, na koji god način prošlo, dobro je.
Prođem- bravo ja, sva sretna...:)
Ne prođem- ima dogodine prijemni, a ostati doma još jednu godinu valjda neće biti tako strašno. Barem za mene, ne znam za moje doma. :)
Opet šalica kave na mom stolu, sa kompa sviraju Partibrejkersi, malo sam nostalgična uz njih. Podsjećaju me na prvi srednje, na neke moje filmove u glavi, na glazbu koju sam tada doslovno OBOŽAVALA. Iako se ne bih rado vratila u to prvosrednjovsko traženje sebe, ponekad mi se čini zanimljivo vratiti se još jednom i biti ona ista ''bahata djevojčica''... :)
Možda se zavaravam da sam sad pametnija nego tada, da sam se pronašla… uvijek iznova iznenadim samu sebe kompleksnošću i slojevitošću svoga bića, toliko slojeva , načina , misli za koje nisam znala da sam JA…
ponedjeljak, 03.07.2006.
:)
Razlog mog nepisanja od desetak dana bio je odlazak u Zagreb. Išla sam polagati predispite iz engleskog i španjolskog i prošla jeijej. Prijemni je 10.7., pa sad moram malo hrvatski ponavljati, držite mi fige. Kako možete zaključiti, namjeravam upisati filozofski u Zagrebu, pa stoga i onaj link za podupiranje jednakismo bloga. 
Put u Zagreb bio je traumatičan u najmanju ruku. Em što sa vukla kofer, ruksak i još jednu torbu (ne mogu, jednostavno ne mogu putovati s malo stvari, pokušala sam ali ne ide). U autobusu je do mene sjedio neki dedo, toliko dlakavih ruku da sam na +40 u autobusu bila spremna obući majicu dugih rukava, kako ne bih osjetila to krzno na njegovim rukama kojim slučajem. Srećom, mjesto čovjeka koji bi se da je Indijanac vjerojatno zvao Dlakava ruka je nakon nekog vremena zauzela simpa cura. U autobusu jadna klima na +40, zastoj u prometu, vozači voze ko luđaci, samo sam čekala da se strovalimo u neku rijeku.
A i na tom sam putu osjetila Bosnu, njenu patnju urokovanu ratom. Krajolik Bosne mi je prelijep, ne znam koliko je vas imalo priliku vidjeti ga. Ali meni je predivan u svako godišnje doba- boje se s godišnjim dobima mijenjaju od nijansi zlatne u jesen do zelene i modre ljeti. Bosnu ipak najljepše opisuje Andrić. Jednostavno, ona ima nešto. Nešto što te dirne. Ali rat je dodirnuo nju, na strašan način. Toliko da su bijeda i tuga nekako postale sinonim za nju, barem mojim očima gledano. Tolika bijeda da su se ljudi navikli na nju i više je i ne primjećuju. Čovjek u autobusu koji priča o izgubljenoj obitelji, siromaštvo vidljivo na ulicama malih gradova, na kućama uz cestu… Možda o tome neki drugi put…
Kad sam stigla u Zagreb, slomljena sam od autobusnog kolodvora do Dubrave nosila ruksak (knjige i 2 para cipela u njemu) na leđima, torbu na ramenu i vukla kofer. Mogu mislit kako sam izgledala tada.
Ovaj je tjedan bio nenormalno vruć, i tramvaji su me izludili. Od gužve, bakica s vrećama, nervoznih staraca, i ostalog. Ipak, grad mi je super, barem navečer. Sad da ne bih zvučala kao provincijsko dijete na izletu u veliki gard, dosta o Zagrebu.
U subotu sam bila vani (u zagrebu :)), i upozna me frendica s jednom curom. Ona sva sređena tip top, pomalo u onom meksičko sapuničarskom stilu, samo što joj kruna ne spadne s glave, i ja ležernom izdanju, ravnim sandalama (ah, koje olakašanje nakon milijuna subota nabadanja u visokim potepticama), i frendica nas upoznaje.
I spomenemo kako sam ja položila te ispite bla bla.
I ona mojoj frendici akže: Ona će na filozofski ? Misleći pritom na mene i izgovorivši tu rečenicu s izrazom lica kao da joj netko drži prljavu čarapu pod nosom. Kao prvo, vrhunac nepristojnosti: o osobi koja stoji pokraj vas govoriti u trećem licu drugoj osobi koja je do vas. 
Prihvatljivo samo u situaciji kad je ta osoba Kinez , Japanac ili priča neki drugi nerazumljivi jezik, a druga osoba je prevoditelj.
Nikad ti od tog para, obrati se meni.
Meni nisu bitne pare, kažem.
Meni jesu, kaže ona.
Ja se kiselo nasmiješim. I čujem kako objašnjava mojoj frendici strašno teški prijemni koji je imala na nekom privatnom fasku. Spojiti pojmove tipa mama-tata, nebo-plavo, trava –zelena. I pitanje o Dolini silicija. Ispravite me, molim vas, ako griješim, ali da nije slučajno mislila na Dolinu silikona?
(mala digresija: kasnije sam vidjela reklamu za test stopala. Kakav god bio, mora da je teži od testa na ovom faksu)
Uh, ne volim kad ljudi podcjenjuju filozofski, tipa nikad love od toga bla bla. Kako ne kuže da nekim ljudima nije baš sve u lovi??
Uh, odužih ja ovaj post. O vozačima u autobusu nazad, vozačima od kojih je jedan stalno spominjao izvjesnog Ferdu, a drugi se pokazao kao ''multiaktivan''- mogao bi nastupati u cirkusu kao čovjek koji istovremeno vozi autobus, kopa nos, grize nokte, dira čarape(?), i to sve jednom rukom., neki drugi put.
Pozdrav 
subota, 01.07.2006.
http://jednakismo.blog.hr
možemo donositi promjene... poduprite ovaj blog...hvala:)
)
