no pressure over capuccino...

ponedjeljak, 03.07.2006.

:)

Razlog mog nepisanja od desetak dana bio je odlazak u Zagreb. Išla sam polagati predispite iz engleskog i španjolskog i prošla jeijej. Prijemni je 10.7., pa sad moram malo hrvatski ponavljati, držite mi fige. Kako možete zaključiti, namjeravam upisati filozofski u Zagrebu, pa stoga i onaj link za podupiranje jednakismo bloga.

Put u Zagreb bio je traumatičan u najmanju ruku. Em što sa vukla kofer, ruksak i još jednu torbu (ne mogu, jednostavno ne mogu putovati s malo stvari, pokušala sam ali ne ide). U autobusu je do mene sjedio neki dedo, toliko dlakavih ruku da sam na +40 u autobusu bila spremna obući majicu dugih rukava, kako ne bih osjetila to krzno na njegovim rukama kojim slučajem. Srećom, mjesto čovjeka koji bi se da je Indijanac vjerojatno zvao Dlakava ruka je nakon nekog vremena zauzela simpa cura. U autobusu jadna klima na +40, zastoj u prometu, vozači voze ko luđaci, samo sam čekala da se strovalimo u neku rijeku.

A i na tom sam putu osjetila Bosnu, njenu patnju urokovanu ratom. Krajolik Bosne mi je prelijep, ne znam koliko je vas imalo priliku vidjeti ga. Ali meni je predivan u svako godišnje doba- boje se s godišnjim dobima mijenjaju od nijansi zlatne u jesen do zelene i modre ljeti. Bosnu ipak najljepše opisuje Andrić. Jednostavno, ona ima nešto. Nešto što te dirne. Ali rat je dodirnuo nju, na strašan način. Toliko da su bijeda i tuga nekako postale sinonim za nju, barem mojim očima gledano. Tolika bijeda da su se ljudi navikli na nju i više je i ne primjećuju. Čovjek u autobusu koji priča o izgubljenoj obitelji, siromaštvo vidljivo na ulicama malih gradova, na kućama uz cestu… Možda o tome neki drugi put…

Kad sam stigla u Zagreb, slomljena sam od autobusnog kolodvora do Dubrave nosila ruksak (knjige i 2 para cipela u njemu) na leđima, torbu na ramenu i vukla kofer. Mogu mislit kako sam izgledala tada.
Ovaj je tjedan bio nenormalno vruć, i tramvaji su me izludili. Od gužve, bakica s vrećama, nervoznih staraca, i ostalog. Ipak, grad mi je super, barem navečer. Sad da ne bih zvučala kao provincijsko dijete na izletu u veliki gard, dosta o Zagrebu.

U subotu sam bila vani (u zagrebu :)), i upozna me frendica s jednom curom. Ona sva sređena tip top, pomalo u onom meksičko sapuničarskom stilu, samo što joj kruna ne spadne s glave, i ja ležernom izdanju, ravnim sandalama (ah, koje olakašanje nakon milijuna subota nabadanja u visokim potepticama), i frendica nas upoznaje.
I spomenemo kako sam ja položila te ispite bla bla.
I ona mojoj frendici akže: Ona će na filozofski ? Misleći pritom na mene i izgovorivši tu rečenicu s izrazom lica kao da joj netko drži prljavu čarapu pod nosom. Kao prvo, vrhunac nepristojnosti: o osobi koja stoji pokraj vas govoriti u trećem licu drugoj osobi koja je do vas.
Prihvatljivo samo u situaciji kad je ta osoba Kinez , Japanac ili priča neki drugi nerazumljivi jezik, a druga osoba je prevoditelj.
Nikad ti od tog para, obrati se meni.
Meni nisu bitne pare, kažem.
Meni jesu, kaže ona.
Ja se kiselo nasmiješim. I čujem kako objašnjava mojoj frendici strašno teški prijemni koji je imala na nekom privatnom fasku. Spojiti pojmove tipa mama-tata, nebo-plavo, trava –zelena. I pitanje o Dolini silicija. Ispravite me, molim vas, ako griješim, ali da nije slučajno mislila na Dolinu silikona?
(mala digresija: kasnije sam vidjela reklamu za test stopala. Kakav god bio, mora da je teži od testa na ovom faksu)
Uh, ne volim kad ljudi podcjenjuju filozofski, tipa nikad love od toga bla bla. Kako ne kuže da nekim ljudima nije baš sve u lovi??


Uh, odužih ja ovaj post. O vozačima u autobusu nazad, vozačima od kojih je jedan stalno spominjao izvjesnog Ferdu, a drugi se pokazao kao ''multiaktivan''- mogao bi nastupati u cirkusu kao čovjek koji istovremeno vozi autobus, kopa nos, grize nokte, dira čarape(?), i to sve jednom rukom., neki drugi put.
Pozdrav

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.