utorak, 30.05.2006.
Dešifriranje hercegovačkog koda
I sad se sjećam svog bijesa nakon što sam pogledala film Dalibora Matanića Blagajnica hoće ići na more.
Film ne smatram nekim velikim filmskim ostvarenjem, nije mi se dopao, ali nisam bila ljuta (toliko da sam samom redatelju htjela poslati pismo) jer je nekih sat i pol mog života otišlo u nepovrat zbog tog filma, već zbog toga što je lik Hercegovke, već sam zaboravila kako se zove, bit će da je Jadranka, koji tumači Nina Violić prikazan na način koji me naljutio.
Prošlo je otad dosta, ni Matanić mi više nije mrska ličnost, štoviše, postao mi je simpatičan, ali lik Jadranke na karikaturalan način objedinjuje predrasude prema Hercegovcima, naširoko rasprostranjene. Ne pada mi na pamet opovrgavati ih, ne želim započeti misiju prosvjetljivanja po pitanju Hercegovaca, mene čak ''vesele'' te predrasude, reagiram na njih kao na neki sitni trač koji čujete o sebi, a znate da dolazi od nekoga do čijeg vam mišljenja apsolutno nije stalo, zabavlja vas. Nekad sam izbjegavala reći u Zagrebu ili negdje na moru ''bona'', a sad mi se sviđaju reakcije koje hercegovački naglasak može izazvati. Ok, ne okreću svi glave kad ga čuju, ali ima primitivaca kojima smeta. A iritirati meni nesimpatične ljude mi je gušt. Naravno, ne smeta svima, pametni ljudima ne, ali milijun puta sam čula kako su se i profesori na fakultetu svisoka ponašali prema nekim hercegovačkim studentima, kako su se bakice u tramvaju znale uzbuniti zbog Hercegovaca ( a uostalom, tko šljivi bakice)…
E sad, što je to što me u liku Jadranke naljutilo? Činjenica da su Hercegovke prikazane kao mutave seljanke, koje se samo znaju j… sa sredovječnim debelim vlasnikom trgovine. Prenaglašen hercegovački naglasak, prekratka suknja, preglupa ženska- živim već 19. godinu u Hercegovini, a nikad neku takvu ženu nisam srela. Seljaka ima svugdje, pa tako i u velikim gradovima. Seljak ne mora biti osoba sa sela, već netko tko u sebi naprosto ima takav mentalitet.
E ok, sad ću se pokušati sjetiti nekih najpoznatijih predrasuda o Hercegovcima;)
1. Bijele čarape. Iskreno sam se nasmijala kad je Nino Raspudić u Sanjinoj emisiji (rijetka prilika da pogledam tu emisiju) rekao da je tražio prave hercegovačke čarape-bijele sa crvenom, bijelom i plavom crtom. 
Slika prosječnog Hercegovca uključuje prekratke hlače, bijele čarape (možda i opanke na nogama), bez bijelih čarapa niste Hercegovac. Baš me zanima otkud uopće ova fora s bijelim čarapama, na štrikovima koji se vijore pred hercegovačkim kamenim kućama sagrađenima u doba kad ni struje ni vode nije bilo u njima, rijetko viđam bijele čarape. A ja osobno uvijek nosim različite, nenamjerno, tako da možda eventualno nekad imam jednu bijelu čarapu na nozi… Ali dvije nikada
2. Mobiteli- ona slika prosječnog Hercegovca uključuje i mobitel, naravno. Ima onaj vic o tome kako iskopine tla u Hercegovini gdje nije nađeno ništa upućuju na to da su ovdje ljudi oduvijek imali mobitele. Što da kažem, loša sam u pričaju viceva, pa ako ste ga već negdje čuli, valjda ćete znati o čemu pričam. A svojevremeno postojala je i grupa Mobitel, eto dokaza da imamo i smisla za humor. (ali ne i za glazbu)
3. Mercedesi- dakle, onaj naš prosječni Hercegovac se vozi u svojim bijelim čarapama i mobitelom na uhu u svom Mercedesu. A šta da kažem, nemam riječi obrane, i moj tata vozi Mercedes. I Zabranjeno pušenje kaže- Bog vozi Mercedes, dakle, samim time utvrđena je stoljetna čvrsta veza Hercegovaca i Boga.
4. Tajkuni- kad vidite te debele guzice kako voze skupa auta, jahte, daju sinovima skupa auta prije 18.-e bez obzira koliko će ljudi zbog toga nastradati, love u mutnom, i ostalo- teško je reći da tajkuna nema. Ali, opet- isti su tajkuni poslije rata u svim dijelovima bivše Juge, dakle… Ali stvar je što ljudi misle da u Hercgovini svi imaju love, to je ipak predrasuda koju moram opovrgnuti- većina ljudi ovdje živi siromašno, a tako je uvijek i bilo. Većina, a oni što pričaju o nekom luksuzu su teška, teška manjina koja ne bi, da je imalo pravde, imala to što ima, čast iznimkama! A što se tiče ''uspješnih'' Hercegovaca, ljudi odavde su navikli na težak rad, oduvijek. Doista, ovdje je zemlja škrta i trebalo je muke iz krša izvući nešto. A radne navike su ostale…
5. Hercegovačke žene su požrtvovne i ponizne pred muškarcima. E na to se samo mogu nasmijati, kad sam i sama Hercegovka. Ta priča ne drži vodu, barem ne u sadašnje vrijeme, generacija nadolazećih hercegovačkih žena će biti opasna, vjerujte mi!
6. Hercegovci vole Thompsona- to je isto kao da je Zemlja ravna ploča, s mog stajališta. Ne vole ga ništa više ovdje, nego u Zagrebu, Splitu ili bilo gdje drugo.
7. Svi Hercegovci su kao Rojs. E pogledajmo to ovako, jedan budalast čovjek u Saboru je slučajno Hercegovac, ostali budalasti nisu iz Hercegovine…
8. Zagreb je glavni grad Hercegovine, hehe, ova mi se sviđa.
Eto, pokušala sam se sjetiti nekih, a sigurna sam da ih ima još. Nije mi bio cilj ni opravdavati Hercegovce, slomiti predrasude, već samo ukazati koliko su glupe i neutemeljene. Nije bitno odakle je netko, bitno je kakav je kao osoba. A od predrasuda su gluplji samo ljudi koji ih se ne mogu /ne žele osloboditi, i koji u njih vjeruju.
A što se Hercegovine tiče, mogu vam samo poželjeti dobrodošlicu, mi volimo strane naglaske, nitko vas neće čudno gledati ako se nasred mostara zaderete Kaj? ili Ča?, nama ćete biti baš simpatični, iako to možda nije obostrano. 
