ponedjeljak, 20.03.2006.
....
Čekamo autobus za koji unaprijed znamo da neće doći. Jednostavno, s autobusima nemamo sreće. Pogotovo ja. Na autobusnoj stanici, ako tako mogu nazvati klupu čiji se izgled ne slaže s pojmom: nas dvije, dva Kineza , pijanac, neki čudan tip i još jedan čudan stari tip. Diskretno se udaljavamo od ''ekipe'' i T. diskretno steže u ruci ručke svojih vrećica i izgleda smiješno dok, sva onako sređena,pruža palac i stopira. Umirem od smijeha, a ona kaže da će me ostaviti samu ako netko stane. Imamo kriterij, ne zaustavljamo muškarce ni stara auta (valjda si taj luksuz možemo priuštiti). Ali se pokazalo da su žene za volanom nemilosrdne prema ženama (zgodnim) autostopericama:) I u tom subotnjem poslijepodnevu poželim imati nešto da zabilježim taj trenutak, riječi (ni)su dovoljne…:)
četvrtak, 16.03.2006.
out of my mind:)
Još jedan naporan školski tjedan je iza mene. I bliži se kraj školske godine. Ok, dobrih deset tjedana je još tu. Ali sad kad netko spomene deset tjedana čini se tako malo, kao da će proletjeti, a i hoće vjerojatno. Moj razred je fenomenalan, savršen spoj par ljudi s duhovitim upadicama, par pametnih, par malo manje pametnih. Ali u svakom slučaju, ove četiri godine smo se skupa živcirali, smijali, neki čak i plakali. Hvala Bogu, nisam u zadnjoj skupini. Možda najviše u drugojJ Stvarno, ne mogu se sjetiti dana u posljednje vrijeme kad se nisam dobro nasmijala.:)
Ali, četiri godine srednje škole, ma koliko dobre i zabavne znale biti su limit. Dosta. Nema više. Ne zbog druženja, već zbog nekog ''apstraktnog pritiska''. Pogotovo u zadnje vrijeme. ''Još ne znaš što ćeš studirati?!''. Ajde super, dodajte sol na ranu. Čudno da sam se ja, koja se mislim pola sata koju čokoladicu odabrati, već odlučila za faks. Valjda.(uvijek volim ostaviti malo prostora svojoj neodlučnostiJ) Ne mogu se požaliti previše na svoje ocjene, a ne mogu reći ni da sam se pretrgla učeći. U biti, ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put nešto u komadu naučila kako treba. Kod mene je uvijek malo danas, malo ujutro, malo u školi… i obično ta tri malo daju rezultat : malo. Ali stvarno je postalo naporno svaki dan čekati da profesor koji je taj dan nervozan/fenomenalno raspoložen prozove baš tebe. Ali mislim da će mi neke stvari nedostajati za par godina:)
Ok, druga stvar koja okupira moje misli od kojih moj mladi mozak radi prekovremeno. Ljubav. Neka vrsta ljubavi. Platonske možda. Ne znam ni to čak. Znam samo da sam opasno zapela za jednog tipa. Koji okupira moj mozak kad trebam učiti Kanta, kad slušam glazbu, kad idem spavati.. Ma sve upućuje na simptome kronične zaljubljenosti. Ali, iako svi pričaju o tome kako mu se sviđam, kako je već dugo u mene zaljubljen, on sam mi to daje do znanja… I dalje ništa. Sva moja nastojanja da ga shvatim su propala. A ja sam preponosna da napravim prvi korak. A on presramežljiv, iako s ekipom nije takav. A ni sa mnom kad pričamo… Možda je u pravu moja sestra kad kaže da će se nešto konkretnije dogoditi kad budemo ''u penziji''.:) bolje ikad nego nikad, ostat će nam valjda par kvalitetnih godina života da ih provedemo skupa..:) Uh, živcira me sve ovo. Je li vam se ikad učinilo kad vam se netko sviđa da vas svaka misao udaljava od te osobe? Na način da vam se sviđa još više. Toliko da postaje nestvarna pomisao da ćete biti s tom osobom, jer se čini kao ostvarenje nekog sna….
Treća stvar od koje moj mladi mozak radi, a tijelo odgovara na najbolji mogući način: gubljenjem onih famoznih par kila= dijeta. Ja na dijeti= veliki događaj. Jer stvarno volim jesti. Ali ne bilo što. Već samo ukusne, fine stvari, a o slatkišima da ne govorimo. I nije da sam neka bucka, niti želim biti mršavica, ne podliježem trendovimaJ; već je vrijeme da se riješim pojasa za spašavanje i zimskih kolačaJ Sutra je deseti dan dijete, koja i nije tako strašna. Ako sam ovoliko izdržala…:)držite fige jer ne znam koliko još ovo čokoholično biće može izdržati bez čokolade…:)
A o onome što mi još okupira misli: zašto su ljudi ljubomorni i kad im apsolutno ništa niste učinili, zašto se cure koje dobro izgledaju odmah nazivaju sponzorušama, te zašto ću svog budućeg dečka (ima li zainteresiranih) odvesti kod svakog člana uže i šire rodbine, some other time.;)
srijeda, 15.03.2006.
forza cure:)
Stalno se govori o pravima žena, tj.o razlikama između muškaraca i žena na državnoj, svjetskoj osnovi. Ali što je s malim primjerima muške ''superiornosti'' koja nam se nameće i kojoj svakodnevno svjedočimo?
Možda sve počinje s antologijskim rečenicama: ''Mama kuha ručak.'' ''Tata čita novine.'' U prvom osnovne.
I kad nam se ta jednostavna slika jednom ureže u glavu, teško ju je izbaciti. Daljnje obrazovanje opet je u znaku muškaraca: muški književnici, muški fizičari, kemičari, matematičari, filozofi. (Jel uopće postoji ijedan filozof žena? Postoji li uopće riječ filozof u ženskom rodu, a da se ne prelomi jezik dok je izreknemo?) I dok riječ feministica izaziva predodžbu brkate biseksualke koja je odavno odbacila nošenje grudnjaka i brijanje nogu/pazuha/ostalog. Reći da ste feministica? Zvuči bijesno, zašto radije ne izabrati ulogu plahe, požrtvovne žene kakve su nadahnjivale umjetnike svih mogućih razdoblja? Duga kosa, dugi prsti, nježne, plahe, i sve ostaje na tim fizičkim karakteristikama. Postoji li neka pjesma gdje se veliča ženska pamet? Teško. Barem je ja nisam pročitala.
A na ovu temu ponukao me današnji događaj u razredu. Profesorica hrvatskog je pustila dečke iz razreda sa sata da idu gledati utakmicu, ali cure ne. Nismo nogometno orijentirane. I dok oni uživaju u obližnjem kafiću, cure analiziraju pjesme. Profesor kemije pusti ''muškiće'' jer su u manjini, ugroženi, jadničci. Profesor povijesti pusti dečke sa sata, a ispituje samo cure. Dečko i cura znaju isto, ali dečko dobiva veću ocjenu. I milijun ostalih primjera. Što se škole tiče, uzmemo li neki prosjek vidjet ćemo da cure uče puno bolje nego dečki, ali opet ako pogledamo vodeće svjetske pozicije – na njima su muškarci. I oni mogu imati sve: karijeru, obitelj, ljubavnicu čak, ali žene: teško da će uskladiti uspješnu karijeru i ulogu fantastične mame. I znati kuhati usto.
I tako, školski svijet, mediji i svi ostali nam prikazuju svijet gdje sve ima svoju ulogu, mama kuha, tata čita novine, mama usisava, tata gleda televiziju, itd. Možda su moji primjeri iz škole tek sitnice, ali sitnice koje frustriraju. Da muškarci imaju veću plaću, a obavljaju isti posao kao žena i nije mala stvar, zar ne? Ali je nepravedno. Kao i uostalom čitav život, ali bi li se poželjela roditi kao muško? Ne hvala. Kad bi se samo žene malo ujedinile i izborile za prava koja im pripadaju. Možda je u modernom svijetu situacija bolja, ali što je s istočnim zemljama? Gdje se žene tretiraju gore nego objekti i trpe poniženja, zlostavljanja..
I dok je Dan žena jedan jedini u godini, muškarci se žale da oni nemaju svog dana. Ali nisu li to sva ostala 364….?
ponedjeljak, 13.03.2006.
samo za taj osjećaj...
Evo mene opet nakon nekih mjesec dana, ili više. Internet mi je opet oživio, što da kažemJ
I opet ono vječito pitanje: o čemu pisati? Milijun misli mi prođe glavom, početci nekih priča, završetci nekih drugih, neke toliko brze da ih ne uspijem ni razabrati, a opet kad ih treba istipkati, pretvoriti u nešto konkretno kao da ''ispare''.
Previše me stvari okupira zadnjih dana, od toga da ON ima moj broj, ali i dalje ništa, da sam već pet dana na uspješnoj dijeti, da me živciraju neki ljudi iz mog društva, mada to ne želim, ali… I pada mi na pamet samopouzdanje. Ta čarobna riječ koju smo svi milijun puta čuli, rekli, pročitali, naslušali se o mudrosti vjere u sebe, ja to mogu, ja, ja, ja….
Ok, biti samopouzdan je nešto što je nužno, jer koliko vjerujemo u sebe i sebi određuje i naše postupke. Ali, je li nekad samopouzdanje preraste u divljenje sebi?
Super je misliti da smo u nečemu najbolji, da mi to možemo, da… ali, s druge strane, biti samopouzdan znači i biti realan. Poznavati sebe. Pa zato sebe ne bih smatrala samouvjerenom kad bih sad odjednom odlučila postati rock zvijezda jer imam ''super'' glas, a i sama zatvaram uši kad počnem pjevati. Za mene je samopouzdanje kad prihvatiš sebe. Znaš što voliš, što ne voliš, što želiš, što bi htio promijeniti… Naravno, kako čovjek odrasta sve se ove stvari mijenjaju, nadograđuju, razvijaju,. Ne želimo isto sa 15 i 20, ali i to nam pomaže da upoznamo sebe. Stvari koje sam smatrala svojim manama prije neke tri godine sad ne bi nipošto mijenjala. Pitala sam se kako se ne mogu uklopiti u neko društvo, kako ne mogu voditi razgovore s određenim ljudima s istom lakoćom s kojom ih oni međusobno vode… hm, da, mislila sam , problem je očito u meni. U meni i mojoj ''zatvorenosti''. Ali , onda su u moj život počeli ulaziti novi ljudi, koji su dopunjavali moje rečenice, dijelili moju oduševljenost glazbom, knjigama, dijelili moj smisao za humor. I ostali tu do danas. A društvo u koje se nisam ''uklapala'' i dalje ostaje na svojoj razini priča iz lokalnog kafića, i sad mi je drago da se nisam osjećala da tamo pripadam. Nemam ništa protiv tih ljudi, nismo na istoj valnoj dužini, i bila bi šteta da sam se pokušavala prebaciti na njihovu…
Neki dan čitam na ten portalu, mada se više ne osjećam teen, hvala Bogu da je pubertet iza mene, mada i sad osjetim neke ''simptome'', članak o buntovnicama. I sad mislim da ću tu naći neke otkačene cure, kad tamo-ništa. Savjeti tipa 'kako biti drukčija''. Ali ili si drukčiji ili nisi. Zašto bih npr.bojila kosu u ljubičasto da bih odskakala od ostalih a zapravo volim svoju smeđu prirodnu boju? Zašto bih se furala na neki alternativni japanski/norveški/kineski čak rock, etno, što li već kad 1)ne razumijem ni riječi, 2)ne kužim njihove socijalne teme i angažiranost, 3) apsolutno mi je ta glazba dosadna.
I sad se praviti alternativan i činiti stvari koje ne želiš. Slušati nešto što ne voliš da bi bio drukčiji , a najradije bi se zavalio u krevet, čitao nešto i slušao Jamesa Blunta? Ali on je sada previše IN. Eto, banalan primjer ''buntovništva''- glazba drukčija od one koju svi slušaju. Slušam bendove za koje većina mog društva nije ni čula, ali nemam neku želju pred njima pričati o tome samo da ispadnem alternativka. Pokušavati biti netko drugi stvarno nikad ne pali, glupo se osjećaš, a vjerojatno glupo i izgledaš. Been there, done that. Svi smo različiti. I sama se začudim koliko su moje frendice različite, a opet slične u nekim stvarima. Koliko se razlikujem od njih, a koliko puta, s druge strane, pomislim da dijelimo isti mozak. Hm, koja je točno tema bila ovog posta? Nemam pojma, zalutala sam malo u stara vremena. I sad kužim Milu:
Da se mogu ko nekad vratiti na početak,
i biti onaj isti bahati dječak ,
ne bih forsir'o neki ležeran stil
niti se trudio da uklopim,
moj svijet u ovaj svijet,
moje snove u raspored,
riskirao bih svaki pokušaj, da zadržim taj osjećaj…;)
)
